Dualizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Dualizam (latinski: dualis — dvojan, dvostruk) ili dvojstvo jest pojam koji označava da je nešto sastavljeno od dva osnovna činioca (elementa, dela, principa i sl.).[1]

Postoje dualizmi materije i sile, kauzaliteta i finaliteta, slobode i nužnosti u filozofiji,[2][3] kvantiteta i kvaliteta u prirodi, sižea i stila u umjetnosti, muškog i ženskog pola u biologiji itd.

Filozofsko značenje[uredi | uredi izvor]

U filozofiji, dualizam je mišljenje — oprečno monizmu — da postoje dvije iskonske, ravnopravne i nesvodljive kategorije stvarnosti (dva osnovna modaliteta, dvije iskonske „supstancije“, dva konstitutivna principa svega, što postoji): duh i telo, odnosno ideja i materija.

Jin i jang simboliše dualizam svih stvari u prirodi prema shvatanju taoističke filozofije.

Prvi počeci dualizma kriju se već u primitivnom animizmu i demonizmu, koji empiričku dvojakosti fizičkih i psihičkih manifestacija kod čovjeka proširuju na čitavu prirodu, pripisujući svakom materijalnom predmetu njegov nevidljivi „duševni“ pedant. Ta se shvatanja najprije talože u mitskim personifikacijama i divinizacijama prirodnih objekata, nebeskih telesa, vremenskih i bioloških ciklusa, važnih, impresivnih i neobičnih pojava, katastrofa itd. U najranijim polumitskim koncepcijama grčke „prirodne filozofije“ dualizam se pojavljuje kao hilozoizam (mišljenje da je sve u prirodi prožeto životom), kao nauka o „kosmičkom umu“, o „duši svijeta“, koja predanjuje materiju itd. Kod Platona dualizam se izrazio u učenju o cvijetu ideja i cvijetu pojavnosti; kod Aristotela u teoriji o formi-duši, koja oblikuje i oživljava pasivnu večnu materiju. Te dualističke filozofske koncepcije kontaminiraju se u doba pojave hrišćanstva s religioznim doživljajima o bogu-duhu („svetom duhu“), o posmrtnom životu duše itd, što udara temelj dualizmu hrišćanske teologije i skolastike.

Na početku Novog vijaka nova faza filozofskog dualizma započinje s Dekartovom teorijom o duhu i tvari kao apsolutno heterogenim supstancijama. Ta teorija, preko okazionalističkih diskusija, Leibnicove nauke o prestabilnoj harmoniji između duhovnih i materijalnih modifikacija u monadama, preko Kantove koncepcije o nespoznatljivim duhovnim i materijalnim „stvarima po sebi“, preko raznih panpsihizama, psihofizičkih paralelizama itd. traje do danas.[4]

Dualizam se relativno rijetko javlja kao čisti dualizam, tj. nauka o iskonskoj i nesvodljivoj dvojnosti cvijeta. Kod većine filozofa krije se pod dualističkom fasadom uverenje o apsolutnom prioritetu bilo duhovnog, bilo materijalnog faktora stvarnosti, i tako se prividni dualizam konačno razrjeđuje u idealistički ili materijalistički pogled na cvijet (vidi Materijalizam). Dualizmu i pluralizmu (koji tvrdi postojanje mnoštva izvornih principa) suprotstavlja se monizam, učenje (koje je npr. zastupao B. Spinoza) da se svekolika stvarnost, duhovna i čulna, da se sve njene protivrečnosti i razlike mogu izvesti iz jednog jedinstvenog izvornog principa (vidi Monizam).

Religijsko značenje[uredi | uredi izvor]

Religiozna nauka o dva principa, dvije sile, koje se od iskona bore za prevlast i konačnu pobjedu u svijetu. Oprečni principi definišu se kao različito: kao dobro i zlo, svjetlost i tama, muškost i ženstvenost (jin i jang kod Kineza), Ormuzd i Ahriman (u prastaroj persijskoj Zoroastrovoj religiji), bijeli i crni bog (u veri starih Slavena), bog i satan (u manihejizmu, naučanju persijskog verskog reformatora Manija, 216- 276). Primijenjen ne samo na prirodu i životne manifestacije, nego i na društvene — klasne i ekonomske — odnose, dualizam manihejskog tipa osobito se snažno izrazio u reforminim „heretičkim“ pokretima između IX i XIII veka (bugarski i bosanski bogumili, patareni, hatari, albigenezi, valdenzi itd.).

Značenje u politici[uredi | uredi izvor]

Dvojno ustrojstvo Austrougarske monarhije koja je, prema nagodbi iz 1867, bila složena od dvije države — austrijske carevine i ugarske kraljevine — pod jednom (habzburškom) dinastijom.

Značenje u fizici[uredi | uredi izvor]

U fizici, dvostruko svojstvo vala i korpuskula; osnovno svojstvo materije, prema kojemu svaka elementarna čestica ima svojstva valnog gibanja, a elektromagnetski talasi svojstva čestica.

Kibernetika[uredi | uredi izvor]

Dualizam u kibernetici se odnosi na sisteme ili probleme u kojima jedan ili više inteligentnih protivnika pokušavaju da iskoriste slabosti istraživača. Primeri mogu uključivati protivnika koji igra igru, suparnički zakon, evolucioni sistem predatora/parazita i plena/domaćina, ili pokušaje politike/porobljavanja.

Dualizam u kibernetici je proizašao iz ideje da postoji još jedan oblik dualizma osim klasičnog dualizma uma i materije, a ovo je varijanta forme-materije koju je prvi predložio filozof Anaksagora, a dalje su razvili Platon i Aristotel.[5] Norbert Viner, tvorac kibernetike, koristio je ovo kao osnovu svog stava da je informacija drugačija stvarnost od materije i energije.[5] U osnovnoj disciplini kibernetike koju je razvio, Viner je takođe crpeo iz kartezijanskog dualizma, koji je razlikovao nekognitivno telo i neprošireni/bestelesni um.[6] On je ocrtao dualizam koji se suprotstavlja materiji/energiji informacijama i predložio da je moguće da živo i neživo budu unutar istog zida koji ih je nekada delio.

Gregori Bejtson je doprineo razvoju ovog pojma dualizma kroz svoju teoriju uma, koja je predložio da um proširuje granice mozga i tela tako da je u stanju da preuzme višestruke povratne petlje, što onda stvara vezu između organizama i ostatka prirodnog sveta.[7] Ključni element ovde je koncept povratne sprege, koji omogućava identifikaciju kauzalnih petlji tako da sistem može da promeni svoje ponašanje i dobije informacije iz okruženja koje se tiču spoljašnjih promena koje su rezultat tog promenjenog ponašanja, koristeći ih kao osnovu za buduće akcije.[7] Ova kibernetička ideja dovela je u pitanje tradicionalni dualizam subjekt/objekat.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Dualizam”. Veliki rečnik. Arhivirano iz originala 4. 2. 2020. g. Pristupljeno 4. 2. 2020. 
  2. ^ Lehar, Steve. (2000). The Function of Conscious Experience: An Analogical Paradigm of Perception and Behavior Arhivirano 2019-06-03 na sajtu Wayback Machine, Consciousness and Cognition.
  3. ^ Lehar, Steve. (2000). Naïve Realism in Contemporary Philosophy Arhivirano 2012-08-11 na sajtu Wayback Machine, The Function of Conscious Experience.
  4. ^ „Dekartov kogito, metefizički dualizam i metoda istraživanja”. Filozofija. Arhivirano iz originala 4. 2. 2020. g. Pristupljeno 4. 2. 2020. 
  5. ^ a b Montagnini, Leone (2017). Harmonies of Disorder: Norbert Wiener: A Mathematician-Philosopher of Our Time. Cham, Switzerland: Springer. str. 41. ISBN 9783319506562. 
  6. ^ Floridi, Luciano (2014). The Onlife Manifesto: Being Human in a Hyperconnected Era. Cham, Switzerland: Springer Open. str. 91. ISBN 9783319040929. 
  7. ^ a b Midgley, Gerald (2012). Systemic Intervention: Philosophy, Methodology, and PracticeSlobodan pristup ograničen dužinom probne verzije, inače neophodna pretplata. New York: Springer Science & Business Media. str. 48. ISBN 9781461542018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Daniels, Aaron (2011). Imaginal Reality, Volume 2: Voidcraft. Aeon Books. ISBN 978-1780499376. 
  • Sartre, Jean-Paul (2004). Alan Sheridan-Smith, ur. Critique of Dialectical Reason, Volume 1: Theory of Practical Ensembles. Verso. ISBN 1-85984-485-5. Pristupljeno 15. 3. 2013. 
  • Tse, Lao (2008). James Legge, ur. The Book of Tao: Tao Te Ching - The Tao and Its Characteristics. Arc Manor LLC. ISBN 978-1-60450-098-1. Pristupljeno 15. 3. 2013. [mrtva veza]
  • Watts, Alan (1999). Watts, Mark, ur. The Tao of Philosophy. Tuttle Publishing. ISBN 0804830525. Pristupljeno 15. 3. 2013. 
  • Anyiszimov, A. F. (1981). Az ősközösségi társadalom szellemi élete (na jeziku: Hungarian). Budapest: Kossuth Könyvkiadó. ISBN 963-09-1843-9.  Title means: “The spiritual life of the primitive commune”. The book is composed out of the translations of the following two originals: Anisimov, F. A. (1966). Duhovnaя žiznь pervobыtnovo obщestva (na jeziku: ruski). Moskva • Leningrad: Nauka.  The other one: Anisimov, F. A. (1971). Istoričeskie osobennosti pervobыtnovo mыšleniя (na jeziku: ruski). Moskva • Leningrad: Nauka. 
  • Gusinde, Martin (1966). Nordwind—Südwind. Mythen und Märchen der Feuerlandindianer (na jeziku: German). Kassel: E. Röth.  Title means: “North wind—south wind. Myths and tales of Fuegians”.
  • Ivanov, Vyacheslav; Vladimir Toporov (1973). „Towards the Description of Ket Semiotic Systems”. Semiotica. The Hague • Prague • New York: Mouton. IX (4): 318—346. 
  • Ivanov, Vjacseszlav (=Vyacheslav) (1984). „Nyelvek és mitológiák”. Nyelv, mítosz, kultúra (na jeziku: Hungarian). Collected, appendix, editorial afterword by Hoppál, Mihály. Budapest: Gondolat. ISBN 963-281-186-0.  The title means: “Language, myth, culture”, the editorial afterword means: “Languages and mythologies”.
  • Ivanov, Vjacseszlav (=Vyacheslav) (1984). „Obi-ugor és ket folklórkapcsolatok”. Nyelv, mítosz, kultúra (na jeziku: Hungarian). Collected, appendix, editorial afterword by Hoppál, Mihály. Budapest: Gondolat. str. 215—233. ISBN 963-281-186-0.  The title means: “Language, myth, culture”, the chapter means: “Obi-Ugric and Ket folklore contacts”.
  • Lavazza, Andrea; Robinson, Howard, ur. (2014). Contemporary Dualism: A Defense. Routledge Studies in Contemporary Philosophy. New York: Routledge. ISBN 978-0-415-81882-7. 
  • Popov, Igor N. (2010). Metafizika absolюtnogo dualizma: oratoriя preodoleniя [Metaphysics of Absolute Dualism: an oratorio of the overcoming] (na jeziku: ruski). Barnaul: Azbuka. ISBN 978-5-93957-396-2. 
  • Riparelli, Enrico (2008). Il volto del Cristo dualista. Da Marcione ai catari (na jeziku: italijanski). Bern; Berlin; Bruxelles; Frankfurt am Main; New York; Oxford; Wien: Peter Lang. ISBN 978-3-03911-490-0. 
  • Vértes, Edit (1990). Szibériai nyelvrokonaink hitvilága (na jeziku: Hungarian). Budapest: Tankönyvkiadó. ISBN 963-18-2603-1.  The title means: “Belief systems of our language relatives in Siberia”.
  • Zolotarjov, A. M. (1980). „Társadalomszervezet és dualisztikus teremtésmítoszok Szibériában”. Ur.: Hoppál, Mihály. A Tejút fiai. Tanulmányok a finnugor népek hitvilágáról (na jeziku: Hungarian). Budapest: Európa Könyvkiadó. str. 29—58. ISBN 963-07-2187-2.  Chapter means: “Social structure and dualistic creation myths in Siberia”; title means: “The sons of Milky Way. Studies on the belief systems of Finno-Ugric peoples”.
  • Espin O., Nickoloff J. B., , Liturgical Press. Espín, Orlando O.; Nickoloff, James B. (2007). An Introductory Dictionary of Theology and Religious Studies. Liturgical Press. ISBN 978-0814658567. .
  • Iannone A. P., , Routhledge. Pablo Iannone, A. (2013). Dictionary of World Philosophy. Routledge. ISBN 978-1134680443. .
  • Kuhn H. B., "Dualism" in , 2nd ed., Walter A. Elwell ed., Baker Academic. Elwell, Walter A. (2001). Evangelical Dictionary of Theology. Baker Academic. ISBN 0801020751. .
  • Mahoney, D. J. (2001). Aleksandr Solzhenitsyn: The Ascent from Ideology. Rowman & Littlefield Publishers. ISBN 0742521133. .
  • Bracken, Patrick, and Thomas, Philip (December 21, 2002) "Time to move beyond the mind–body split", editorial, British Medical Journal 325, pp. 1433–1434. A controversial perspective on the use and possible overuse of the Mind–Body split and its application in medical practice.
  • Spenard, Michael (April 11, 2011) "Dueling with Dualism: the forlorn quest for the immaterial soul", essay. An historical account of mind body dualism and a comprehensive conceptual and an empirical critique of the position. ISBN 978-0-578-08288-2
  • Amoroso, Richard L. (2010) Complementarity of Mind and Body: Realizing the Dream of Descartes, Einstein and Eccles, book. History making volume with first comprehensive model of dualism-interactionism, that is also empirically testable. ISBN 978-1-61668-203-3
  • Sperry, R.W. (februar 1980). „Mind-brain interaction: Mentalism, yes; dualism, no”. Neuroscience. 5 (2): 195—206. PMID 7374938. S2CID 38872616. doi:10.1016/0306-4522(80)90098-6. 
  • Descartes' Error by Antonio Damasio
  • Sinclair, Alistair J. The Promise of Dualism, Almostic Publications, 2015. Introducing dualism as being interactive and distinct from the substance dualism of Descartes.
  • Churchland, Paul (1984). Matter and Consciousness. 
  • Davidson, D. (1970) "Mental Events", in Actions and Events, Oxford: Clarendon Press, 1980
  • Huxley, Thomas. (1874) "On the Hypothesis that Animals are Automata, and its History", The Fortnightly Review, n.s. 16, pp. 555–580. Reprinted in Method and Results: Essays by Thomas H. Huxley (New York: D. Appleton and Company, 1898)
  • Jackson, F. (1982) "Epiphenomenal Qualia", The Philosophical Quarterly 32: 127-136.
  • Kim, Jaegwon. (1993) "Supervenience and Mind", Cambridge: Cambridge University Press.
  • MacLaughlin, B. (1992) "The Rise and Fall of British Emergentism", in Beckerman, et al. (eds), Emergence or Reduction?, Berlin: De Gruyter.
  • Mill, John Stuart (1843). "System of Logic". London: Longmans, Green, Reader, and Dyer. [8th ed., 1872].

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Dualizam na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Дуализам&oldid=27549223”