Evropska unija

Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa ЕУ)

Evropska unija

Zastava
Krilatica: Različitosti nas ujedinjuju
In Varietate Concordia (latinski)
Himna: Himna Evrope
Glavni grad
  • Finansijski sud
  • Sud pravde
  • Savet EU (aprilske, junske i oktobarske sednice)
  • Sekretarijat Evropskog parlamenta
  • Komisija (razna odeljenja i usluge)
  • Parlament
Najveći gradPariz
Službeni jezik24 jezika
3 glavna službena jezika
engleskinemačkifrancuski
Države članice27 članica
Vladavina
Oblik državeMeđuvlada
 — Predsednik KomisijeUrzula fon der Lajen
 — Predsednik ParlamentaRoberta Metsola
 — Predsednik Evropskog savetaŠarl Mišel
 — Predsedništvo Saveta EU Belgija
Istorija
Osnivanje
 — Pariski ugovor18. april 1951.
 — Rimski ugovor1. januar 1958.
 — Jedinstven evropski akt1. jul 1987.
 — Mastriški ugovor1. novembar 1993.
 — Lisabonski ugovor1. decembar 2009.
Geografija
Površina
 — ukupno4.233.262 km2
 — voda (%)3,08
Stanovništvo
 — 2023.Rast 448.387.872[1]
 — gustina106 st./km2
Ekonomija
BDP / PKM≈ 2023.
 — ukupnoRast 25,399 bln. $[2]
 — po stanovnikuRast 56.928 $
Valutaevro ()
 — kod valuteEUR
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC do UTC+2 (WET, CET, EET)
UTC+1 do UTC+3 (WET, CET, EET)
Internet domen.eu[а]

Evropska unija (EU) je politički i privredni savez od 27 država članica koje se prvenstveno nalaze u Evropi.[3] Ima ukupnu površinu od 4.233.255 km2 i ukupno stanovništvo od oko 448 miliona. Unutrašnje jedinstveno tržište je uspostavljeno kroz standardizovani sistem zakona koji se primenjuje u svim državama članicama samo u onim pitanjima u kojima su se države dogovorile da deluju kao jedna. Politika EU ima za cilj da obezbedi slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala kroz unutrašnje tržište;[4] donosi zakone u oblasti sudske vlasti i unutrašnjih poslova i održi jedinstvenu politiku o trgovini,[5] poljoprivredi,[6] ribarstvu i regionalnom razvoju.[7] Pasoške kontrole su ukinute za putovanja unutar šengenske zone.[8] Monetarna unija uspostavljena 1999. godine, stupila je na snagu 2002. godine, a sastoji se od 19 država članica koje koriste valutu evro. EU je često opisivana kao sui generis politički entitet (bez presedana ili poređenja) sa karakteristikama bilo federacije ili konfederacije.[9][10]

Unija i državljanstvo EU su uspostavljeni kada je Mastriški ugovor stupio na snagu 1993. godine. EU vodi svoje poreklo od Evropske zajednice za ugalj i čelik (EZUČ) i Evropske ekonomske zajednice (EEZ); prva osnovana Pariskim ugovorom iz 1951. i druga Rimskim ugovorom iz 1957. godine. Prvobitne države članice onoga što je postalo poznato kao Evropske zajednice bile su unutrašnja šestorka: Belgija, Zapadna Nemačka, Italija, Luksemburg, Francuska i Holandija. Zajednice i njihove naslednice su porasle u veličini proširenjem na 21 državu članicu i u vlasti dodavanjem oblasti politike u svoju nadležnost. Poslednji veliki amandman na ustavnu osnovu EU, Lisabonski ugovor, stupio je na snagu 2009. godine. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2020. postalo jedina država članica koja je napustila EU.[11] Pre toga, četiri teritorije država članica su napustile EU ili njene preteče. Nekoliko je država koje pregovaraju o pridruživanju Evropskoj uniji.

Sa oko 5,8 odsto svetske populacije,[b] EU je 2021. godine ostvarila nominalni bruto domaći proizvod (BDP) od oko 17,1 bilion dolara,[2] što čini približno 18 odsto globalnog nominalnog BDP-a.[13] Pored toga, sve države članice EU imaju veoma visok indeks humanog razvoja prema Programu Ujedinjenih nacija za razvoj. EU je 2012. godine dobila Nobelovu nagradu za mir.[14] Kroz Zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku, Unija je razvila značajnu ulogu u spoljnim odnosima i odbrani. Ima stalne diplomatske misije širom sveta i deo je Ujedinjenih nacija, Svetske trgovinske organizacije, G7 i G20. Zbog svog globalnog uticaja, Evropsku uniju su neki naučnici opisali kao supersilu u nastajanju.[15][16][17]

Istorija

Pozadina

Franačko carstvo u svom većem obimu
Evropa kojom su vladali Francuzi 1812. godine

Tokom vekova koji su usledili nakon pada Rima 476. godine, više evropskih država je sebe smatralo translatio imperii („prenos vlasti”) ugašenog Rimskog carstva: Franačko carstvo (481—843) i Sveto rimsko carstvo (962—1806) bili su pokušaji da se vaskrsne Rim na Zapadu.[v] Ova politička filozofija nadnacionalne vladavine nad kontinentom, slična primeru starog Rimskog carstva, završena je u ranom srednjem veku konceptom renovatio imperii („obnova carstva”),[20] bilo u obliku Reichsidee („imperijalna ideja”)[21] ili religiozno inspirisanim Imperium Christianum („hrišćansko carstvo”).[22][23] Srednjovekovni hrišćanski svet i politička moć papstva navode se kao pogodni za evropsku integraciju i jedinstvo.[24][25][26][27]

U istočnim delovima kontinenta, Rusko carstvo, a na kraju i Imperija (1547—1917), proglasilo je Moskvu za Treći Rim i naslednika istočne tradicije nakon pada Carigrada 1453. godine.[28] Jaz između grčkog istoka i latinskog zapada već je bio proširen političkim rascepom Rimskog carstva u 4. veku i Velikom raskolom 1054. godine,[29][30][31] a na kraju je ponovo proširen Gvozdenom zavesom (1945—1991) pre proširenja Evropske unije na istočnu Evropu od 2004. nadalje.[32][33]

Panevropska politička misao se pojavila tokom 19. veka, inspirisana liberalnim idejama Francuske i Američke revolucije nakon raspada Napoleonovog carstva (1804—1815). U decenijama nakon ishoda Bečkog kongresa,[34] ideali evropskog jedinstva cvetali su širom kontinenta, posebno u delima Vojćeha Jastšembovskog (1799—1882)[35] i Đuzepea Macinija (1805—1872).[36] Termin Sjedinjene Evropske Države (franc. États-Unis d'Europe) koristio je u to vreme Viktor Igo (1802—1885) tokom govora na Međunarodnom mirovnom kongresu održanom u Parizu 1849:

Doći će dan kada će svi narodi na našem kontinentu formirati evropsko bratstvo ... Doći će dan kada ćemo videti ... Sjedinjene Američke Države i Sjedinjene Evropske Države licem u lice, kako posežu jedna prema drugoj preko mora.[37]

Tokom međuratnog perioda, svest da su nacionalna tržišta u Evropi bila međuzavisna, ali i konfrontirana, zajedno sa posmatranjem većeg i rastućeg američkog tržišta sa druge strane okeana, hranila je poriv za ekonomskom integracijom kontinenta.[38] Godine 1920, zalažući se za stvaranje evropske ekonomske unije, britanski ekonomista Džon Mejnard Kejns napisao je da „treba osnovati Slobodnu uniju ... da se ne nameću nikakve protekcionističke tarife protiv proizvoda drugih članica Unije.”[39] Tokom iste decenije, Rihard fon Kudenhove-Kalergi, jedan od prvih koji je zamislio modernu političku uniju Evrope, osnovao je Panevropski pokret.[40] Njegove ideje su uticale na njegove savremenike, među kojima je bio i tadašnji premijer Francuske Aristid Brijan. Brijan je 1929. godine održao govor u korist Evropske unije pred skupštinom Društva naroda, preteče Ujedinjenih nacija.[41] U radijskom obraćanju u martu 1943. godine, dok je rat još uvek trajao, britanski vođa ser Vinston Čerčil je pozitivno govorio o „obnavljanju prave veličine Evrope” kada se postigne pobeda, a razmišljao o posleratnom stvaranju „Saveta Evrope” koji bi okupio evropske nacije radi izgradnje mira.[42][43]

Preliminarna (1945—1957)

Sastanak u Viteškoj dvorani u Hagu, tokom kongresa (9. maja 1948)

Posle Drugog svetskog rata, evropske integracije su smatrane protivotrovom za ekstremni nacionalizam koji je razorio delove kontinenta.[44] U govoru održanom 19. septembra 1946. na Univerzitetu u Cirihu, Vinston Čerčil je otišao korak dalje i zagovarao nastanak Sjedinjenih Evropskih Država.[45] Haški kongres 1948. bio je ključni trenutak u evropskoj federalnoj istoriji, jer je doveo do stvaranja Međunarodnog evropskog pokreta i Evropskog koledža, gde su buduće evropske vođe živele i studirale zajedno.[46]

To je takođe direktno dovelo do osnivanja Saveta Evrope 1949. godine, prvog velikog pokušaja da se nacije Evrope okupe, u početku njih deset. Savet se prvenstveno fokusirao na vrednosti — ljudska prava i demokratiju — umesto na ekonomska ili trgovinska pitanja, a uvek je bio zamišljen kao forum gde su suverene vlade mogle da izaberu da rade zajedno, bez nadnacionalne vlasti. To je pobudilo velike nade u dalju evropsku integraciju, a tokom dve godine koje su usledile vodile su se burne debate o tome kako se to može postići.

Godine 1952. razočarani onim što su smatrali nedostatkom napretka u okviru Saveta Evrope, šest nacija odlučilo je da ode korak dalje i stvori Evropsku zajednicu za ugalj i čelik, koja je proglašena za „prvi korak u federaciji Evrope”.[47] Ova zajednica je pomogla ekonomsku integraciju i koordinaciju velikog broja fondova Maršalovog plana iz Sjedinjenih Američkih Država.[48] Evropske vođe — Alčide De Gasperi iz Italije, Žan Mone i Robert Šuman iz Francuske i Pol-Anri Spak iz Belgije shvatili su da su ugalj i čelik dve industrije neophodne za vođenje rata i verovali su da će, povezujući svoje nacionalne industrije zajedno, budući rat između njihovih nacija postati mnogo manje verovatan.[49] Ovi ljudi i drugi su zvanično zaslužni kao osnivači Evropske unije.

Rimski ugovor (1957—1992)

Kontinentalne teritorije država članica Evropske unije (Evropske zajednice pre 1993), obojene po redosledu pristupanja

Godine 1957, Belgija, Zapadna Nemačka, Italija, Luksemburg, Francuska i Holandija potpisale su Rimski ugovor, kojim je stvorena Evropska ekonomska zajednica (EEZ) i uspostavljena carinska unija. Oni su takođe potpisali još jedan pakt o stvaranju Evropske zajednice za atomsku energiju (Evroatom) za saradnju u razvoju nuklearne energije. Oba ugovora stupila su na snagu 1958. godine.[49]

EEZ i Evroatom su stvoreni odvojeno od EZUČ i delili su iste sudove i zajedničku skupštinu. EEZ je predvodio Volter Holštajn (komisija Halštajna), a Evratom je predvodio Luis Arman (komisija Armana), a zatim Etjen Hirš. Evratom je trebalo da integriše sektore u nuklearnoj energiji, dok bi EEZ razvio carinsku uniju među članicama.[50][51]

Tokom 1960-ih, počele su da se pojavljuju tenzije, a Francuska je nastojala da ograniči nadnacionalnu moć. Ipak, 1965. je postignut sporazum i 1. jula 1967. Ugovorom o spajanju stvoren je jedinstven skup institucija za tri zajednice, nazvane Evropske zajednice.[52][53] Žan Rej je predsedavao prvom spojenom komisijom (komisija Reja).[54]

Godine 1973, zajednice su proširene na Dansku (uključujući Grenland, koji je kasnije napustio Zajednice 1985. godine, nakon spora oko prava na ribolov), Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo.[55] Norveška je u isto vreme pregovarala o pridruživanju, ali su norveški birači na referendumu odbili članstvo. Godine 1979, održani su prvi direktni izbori za Evropski parlament.[56]

Grčka se pridružila 1981, a Portugalija i Španija 1986. godine.[57] Šengenski ugovor je 1985. otvorio put za stvaranje otvorenih granica bez pasoške kontrole između većine država članica i nekih država koje nisu članice.[58] Godine 1986, EEZ je počela da koristi zastavu Evrope[59] i potpisan je Jedinstveni evropski akt.

Godine 1990, nakon pada Istočnog bloka, bivša Istočna Nemačka je postala deo zajednica kao deo ujedinjene Nemačke.[60]

Mastriški ugovor (1992—2007)

Evropska unija je formalno uspostavljena kada je Mastriški ugovor — čiji su autori Helmut Kol i Fransoa Miteran — stupio na snagu 1. novembra 1993. godine.[61][62] Ugovor je takođe dao naziv Evropska zajednica, iako se kao takva pominjala i pre ugovora. Sa daljim proširenjem planiranim da obuhvati bivše komunističke države srednje i istočne Evrope, kao i Kipar i Maltu, Kopenhaški kriterijumi za kandidate za članstvo u EU usaglašeni su u junu 1993. godine. Proširenje EU uvelo je novi nivo složenosti i nesklada.[63] Godine 1995, Austrija, Finska i Švedska su pristupile EU.

Godine 2002, novčanice i kovanice evra zamenile su nacionalne valute u 12 država članica. Od tada se evrozona povećala na 19 zemalja. Evro je postao druga najveća rezervna valuta na svetu. U 2004. godini, EU je doživela najveće proširenje do sada kada su Estonija, Kipar, Letonija, Litvanija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija i Češka pristupile uniji.[64]

Lisabonski ugovor (2007—danas)

Bugarska i Rumunija su 2007. postale članice EU. Kasnije te godine, Slovenija je usvojila evro,[64] a zatim Kipar i Malta 2008, Slovačka 2009, Estonija 2011, Letonija 2014. i Litvanija 2015. godine.

Lisabonski ugovor je stupio na snagu 1. decembra 2009. i reformisao mnoge aspekte EU. Konkretno, promenjena je pravna struktura Evropske unije, spajajući sistem tri stuba EU u jedinstveno pravno lice sa pravnim subjektom, stvoren je stalni predsednik Evropskog saveta, od kojih je prvi bio Herman van Rompoj, i ojačano je mesto visokog predstavnika Unije za spoljnu politiku i bezbednost.[65][66]

EU je 2012. godine dobila Nobelovu nagradu za mir za „doprinos unapređenju mira i pomirenja, demokratije i ljudskih prava u Evropi.”[67][68] Hrvatska je 2013. godine postala 28. članica EU.[69]

Od početka 2010-ih, kohezija Evropske unije bila je testirana na nekoliko pitanja, kao što su dužnička kriza u nekim od zemalja evrozone, povećanje migracije iz Afrike i Azije i istupanje Ujedinjenog Kraljevstva iz EU.[70] Referendum u Velikoj Britaniji o članstvu u Evropskoj uniji održan je 2016. godine, a 51,9 odsto učesnika glasalo je za izlazak.[71] UK je zvanično obavestilo Evropski savet o svojoj o napuštanju 29. marta 2017. godine, čime je pokrenulo formalnu proceduru povlačenja za izlazak iz EU; nakon proširenja procesa, UK je napustilo Evropsku uniju 31. januara 2020, iako je većina oblasti prava EU nastavila da se primenjuje na UK tokom prelaznog perioda koji je trajao do 23.00 GMT 31. decembra 2020. godine.[72]

Demografija

Stanovništvo

Do 1. februara 2020. godine, stanovništvo Evropske unije činilo je oko 447 miliona ljudi (5,8 odsto svetske populacije).[73][74] U 2015. godini u EU-28 rođeno je 5,1 milion dece, što odgovara stopi nataliteta od 10 na 1.000, što je 8 rođenih ispod svetskog proseka.[75] Poređenja radi, stopa nataliteta u EU-28 iznosila je 10,6 u 2000, 12,8 u 1985. i 16,3 u 1970. godini.[76] Stopa rasta stanovništva bila je pozitivna na procenjenih 0,23 posto u 2016. godini.[77]

U 2010. godini, 47,3 miliona ljudi koji su živeli u EU rođeno je van svoje rodne zemlje. Ovo odgovara 9,4 odsto ukupne populacije EU. Od toga, 31,4 miliona (6,3 procenta) je rođeno van EU, a 16,0 miliona (3,2 procenta) je rođeno u drugoj državi članici EU. Najveći apsolutni broj ljudi rođenih van EU bio je u Nemačkoj (6,4 miliona), Francuskoj (5,1 miliona), Ujedinjenom Kraljevstvu (4,7 miliona), Španiji (4,1 miliona), Italiji (3,2 miliona) i Holandiji (1,4 miliona).[78] U 2017. godini, oko 825.000 ljudi steklo je državljanstvo jedne države članice Evropske unije. Najveće grupe su bili državljani Maroka, Albanije, Indije, Turske i Pakistana.[79] 2,4 miliona imigranata iz zemalja koje nisu članice EU ušlo je u EU 2017. godine.[80][81]

Urbanizacija

EU sadrži oko 40 urbanih područja sa stanovništvom od preko milion. Sa stanovništvom od preko 13 miliona,[82] Pariz je najveća gradska oblast i jedini megagrad u EU.[83] Posle Pariza slede Madrid, Barselona, Berlin, Rur, Milano i Rim, svi sa metropolskim stanovništvom od preko 4 miliona.[84]

EU takođe ima brojne policentrične urbanizovane regije kao što su Rajna-Rur (Keln, Dortmund, Diseldorf i dr.), Randstad (Amsterdam, Roterdam, Hag, Utreht i dr.), Rajna-Majna (Frankfurt na Majni, Visbaden, Majnc i dr.), Flamanski dijamant (Antverpen, Brisel, Leven, Gent i dr.) i oblast Gornje Šleske (Katovice, Ostrava i dr.).[83]

Jezici

Službeni jezici prema procentima govornika (do februara 2020,[86] temeljeno na istraživanjima 2012. godine[87])
Jezik Izvorni govornici[g][88] Ukupno[d][89]
nemački 18% 32%
francuski 13% 26%
italijanski 12% 16%
španski 8% 15%
poljski 8% 9%
rumunski 5% 5%
holandski 4% 5%
grčki 3% 4%
mađarski 3% 3%
portugalski 2% 3%
češki 2% 3%
švedski 2% 3%
bugarski 2% 2%
engleski 1% 51%
slovački 1% 2%
danski 1% 1%
finski 1% 1%
litvanski 1% 1%
hrvatski 1% 1%
slovenački <1% <1%
estonski <1% <1%
irski <1% <1%
letonski <1% <1%
malteški <1% <1%

Evropska unija ima 24 službena jezika: bugarski, grčki, danski, engleski, estonski, irski, italijanski, mađarski, malteški, letonski, litvanski, nemački, poljski, portugalski, rumunski, slovački, slovenački, finski, francuski, holandski, hrvatski, češki, švedski i španski. Važni dokumenti, poput zakona, prevode se na sve službene jezike, a Evropski parlament obezbeđuje prevod dokumenata i plenarnih sednica.[90][91]

Zbog velikog broja službenih jezika, većina institucija koristi samo nekoliko radnih jezika. Evropska komisija vodi svoje interno poslovanje na tri proceduralna jezika: engleskom, francuskom i nemačkom.[92] Slično, Sud pravde Evropske unije koristi francuski kao radni jezik,[93] dok Evropska centralna banka svoje poslove obavlja prvenstveno na engleskom.[94][95]

Iako je jezička politika odgovornost država članica, institucije EU promovišu višejezičnost među svojim građanima.[đ][96] U 2012. godini, engleski je bio najrasprostranjeniji jezik u EU, a razumelo ga je 51 odsto stanovništva EU, računajući i govornike kojima je maternji jezik i one kojima nije maternji jezik. Međutim, nakon izlaska UK iz bloka početkom 2020. godine, procenat stanovništva EU koji govori engleski kao maternji jezik pao je sa 13 odsto na 1 odsto.[97] Nemački je maternji jezik koji se najčešće govori (18 procenata stanovništva EU) i drugi strani jezik koji se najviše razume, a sledi ga francuski (13 procenata stanovništva EU). Pored toga, oba su zvanični jezici nekoliko država članica EU. Više od polovine (56 procenata) građana EU je u mogućnosti da se uključi u razgovor na jeziku koji nije njihov maternji.[98]

Ukupno dvadeset zvaničnih jezika EU pripada indoevropskoj jezičkoj porodici, koju predstavljaju baltoslovenski,[e] italski,[ž] germanski,[z] helenski[i] i keltski[j] ogranci. Samo četiri jezika, odnosno mađarski, finski, estonski (sva tri uralska) i malteški (semitski), nisu indoevropski jezici.[99] Tri zvanična pisma Evropske unije (ćirilica, latinica i moderni grčki) potiču od arhaičnih grčkih pisama.[100][101]

Luksemburški (u Luksemburgu) i turski (na Kipru) su jedina dva nacionalna jezika koja nisu zvanični jezici EU. Dana 26. februara 2016. godine, objavljeno je da je Kipar zatražio da turski postane zvanični jezik EU, u „gestu” koji bi mogao da pomogne u rešavanju podele zemlje.[102] Već 2004. godine, bilo je planirano da turski postane zvanični jezik kada se Kipar ponovo ujedini.[103]

Pored 24 zvanična jezika, postoji oko 150 regionalnih i manjinskih jezika, koje govori i do 50 miliona ljudi.[99] Katalonski, galicijski i baskijski nisu priznati službeni jezici Evropske unije, ali imaju zvanični status u jednoj državi članici (Španiji): stoga se na njih vrše zvanični prevodi ugovora i građani imaju pravo da se obrate institucijama na ovim jezicima.[104][105] Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima koju je ratifikovala većina država EU pruža opšte smernice koje države mogu slediti kako bi zaštitile svoje jezičko nasleđe. Evropski dan jezika se održava svake godine 26. septembra i ima za cilj podsticanje učenja jezika širom Evrope.[106]

Religija

Verska pripadnost u Evropskoj uniji (2015)[107]
Pripadnost odsto stanovništva EU
hrišćanska 71,6 71.6
 
katolička 45,3 45.3
 
protestantska 11,1 11.1
 
pravoslavna 9,6 9.6
 
druga hrišćanska 5,6 5.6
 
muslimanska 1,8 1.8
 
druge vere 2,6 2.6
 
nereligiozna 24,0 24
 
nevernička/agnoistička 13,6 13.6
 
ateistička 10,4 10.4
 

EU nema formalnu vezu ni sa jednom religijom. Član 17 Ugovora o funkcionisanju Evropske unije[108] priznaje „status crkava i verskih udruženja prema nacionalnom zakonu”, kao i status „filozofskih i nekonfesionalnih organizacija”.[109]

U preambuli Ugovora o Evropskoj uniji pominje se „kulturno, versko i humanističko nasleđe Evrope”.[109] Diskusija o nacrtima tekstova Evropskog ustava i kasnije Lisabonskog ugovora sadrži predloge da se u preambuli teksta spomene hrišćanstvo ili bog ili oboje, ali je ta ideja naišla na protivljenje i od nje se odustalo.[110]

Hrišćani u Evropskoj uniji podeljeni su između pripadnika katolicizma (i rimokatoličkog i pravoslavnog obreda), brojnih protestantskih denominacija (anglikanci, luterani i reformisani koji čine većinu ove kategorije) i pravoslavne crkve. U 2009 godini, EU je imala procenjeno muslimansko stanovništvo od 13 miliona,[111] a procenjeno jevrejsko stanovništvo od preko milion.[112] Druge svetske religije budizam, hinduizam i sikizam takođe su zastupljene u populaciji EU.

Prema novim anketama Evrostatovog Evrobarometra o religioznosti u Evropskoj uniji 2015. godine, hrišćanstvo je najveća religija u Evropskoj uniji i čini 71,6 odsto stanovništva EU. Katolici su najveća hrišćanska grupa, sa 45,3 odsto stanovništva EU, dok protestanti čine 11,1 odsto, pravoslavci 9,6 odsto, a ostali hrišćani 5,6 odsto.[107]

Istraživanja Evrobarometra pokazala su 2005. da 52 odsto građana EU veruje u boga, 27 odsto u „neku vrstu duha ili životne snage”, a 18 odsto čine nevernici.[113] Mnoge zemlje su iskusile pad posećenosti i članstva u crkvi poslednjih godina.[114] Zemlje u kojima je najmanje ljudi prijavilo verska uverenja su Estonija (16 procenata) i Češka (19 procenata).[113] Najreligioznije zemlje bile su Malta (95 odsto, pretežno katoličke), kao i Kipar i Rumunija (obe pretežno pravoslavne), svaka sa oko 90 odsto građana koji ispovedaju veru u svog boga. Širom EU, verovanje je bilo veće kod žena, starijih ljudi, onih sa verskim vaspitanjem, onih koji su napustili školu sa 15 ili 16 godina i onih koji se „pozicioniraju na desnoj strani političke skale”.[113]

Države članice

HrvatskaFinskaŠvedskaEstonijaLetonijaLitvanijaPoljskaSlovačkaMađarskaRumunijaBugarskaGrčkaKiparČeškaAustrijaSlovenijaItalijaMaltaPortugalijaŠpanijaFrancuskaNemačkaLuksemburgBelgijaHolandijaDanskaIrska
Mapa koja prikazuje države članice Evropske unije (na koje je moguće kliknuti)

Kroz uzastopna proširenja, Evropska unija je porasla sa šest država osnivača (Belgija, Zapadna Nemačka, Italija, Luksemburg, Francuska i Holandija) na 27 članica. Zemlje pristupaju uniji tako što postaju članice osnivačkih ugovora, podvrgavajući se privilegijama i obavezama članstva u EU. Ovo podrazumeva delimično delegiranje suvereniteta institucijama u zamenu za predstavljanje unutar tih institucija, praksa koja se često naziva „udruživanjem suvereniteta”.[115][116]

Da bi postala članica, država mora ispuniti Kopenhaške kriterijume, definisane na sastanku Evropskog saveta u Kopenhagenu 1993. godine. Ovo zahteva stabilnu demokratiju koja poštuje ljudska prava i vladavinu prava; funkcionalnu tržišnu ekonomiju i prihvatanje obaveza članstva, uključujući pravo EU. Procena ispunjavanja kriterijuma od strane zemlje je odgovornost Evropskog saveta.[117] Član 50 Lisabonskog ugovora daje osnovu za napuštanje EU. Dve teritorije su napustile Uniju: Grenland (autonomna pokrajina Danske) se povukao 1985. godine;[118] Ujedinjeno Kraljevstvo se zvanično pozvalo na član 50 Konsolidovanog ugovora o Evropskoj uniji 2017. i postalo jedina suverena država koja je izašla kada se povukla iz EU 2020. godine.

Sedam država se vode kao kandidati za članstvo: Albanija, Moldavija, Severna Makedonija, Srbija, Turska, Ukrajina i Crna Gora.[119][120] Norveška, Švajcarska i Island su ranije podnele prijave za članstvo, ali su ih kasnije zamrznule ili povukle.[121] Bosna i Hercegovina, Gruzija i Republika Kosovo su zvanično priznati kao potencijalni kandidati,[119][122] s tim da su Bosna i Hercegovina i Gruzija podnele prijave za članstvo.[123]

Četiri zemlje koje čine Evropsku asocijaciju za slobodnu trgovinu (EAST) nisu članice EU, ali su se delimično obavezale na ekonomiju i propise EU: Island, Lihtenštajn i Norveška, koje su deo jedinstvenog tržišta kroz Evropski ekonomski prostor, i Švajcarska, koja ima slične veze kroz bilateralne ugovore.[124][125] Odnosi evropskih mikrodržava, Andore, Vatikana, Monaka i San Marina čine korišćenje evra i druge oblasti saradnje.[126]

Spisak država članica
Država Glavni grad Pristupanje Stanovništvo[k][73] Površina Gustina
naseljenosti
Poslanici
 Austrija Beč 199501011. januar 1995. 8.978.929 83.855 km2 107 st./km2 19
 Belgija Brisel 19570325Osnivač 11.617.623 30.528 km2 381 st./km2 21
 Bugarska Sofija 200701011. januar 2007. 6.838.937 110.994 km2 62 st./km2 17
 Grčka Atina 198101011. januar 1981. 10.459.782 131.990 km2 79 st./km2 21
 Danska Kopenhagen 197301011. januar 1973. 5.873.420 43.075 km2 136 st./km2 14
 Estonija Talin 200405011. maj 2004. 1.331.796 45.227 km2 29 st./km2 7
 Irska Dablin 197301011. januar 1973. 5.060.004 70.273 km2 72 st./km2 13
 Italija Rim 19570325Osnivač 59.030.133 301.338 km2 200 st./km2 76
 Kipar Nikozija 200405011. maj 2004. 904.705 9.251 km2 98 st./km2 6
 Letonija Riga 200405011. maj 2004. 1.875.757 64.589 km2 29 st./km2 8
 Litvanija Vilnjus 200405011. maj 2004. 2.805.998 65.200 km2 43 st./km2 11
 Luksemburg Luksemburg 19570325Osnivač 645.397 2.586 km2 259 st./km2 6
 Mađarska Budimpešta 200401011. maj 2004. 9.689.010 93.030 km2 104 st./km2 21
 Malta Valeta 200405011. maj 2004. 520.971 316 km2 1.649 st./km2 6
 Nemačka Berlin 19570325Osnivač[l] 83.237.124 357.021 km2 233 st./km2 96
 Poljska Varšava 200405011. maj 2004. 37.654.247 312.685 km2 120 st./km2 52
 Portugalija Lisabon 198601011. januar 1986. 10.352.042 92.390 km2 112 st./km2 21
 Rumunija Bukurešt 200701011. januar 2007. 19.042.455 238.391 km2 80 st./km2 33
 Slovačka Bratislava 200405011. maj 2004. 5.434.712 49.035 km2 111 st./km2 14
 Slovenija Ljubljana 200405011. maj 2004. 2.107.180 20.273 km2 104 st./km2 8
 Finska Helsinki 199501011. januar 1995. 5.548.241 338.424 km2 16 st./km2 14
 Francuska Pariz 19570325Osnivač 67.871.925 640.679 km2 106 st./km2 79
 Holandija Amsterdam 19570325Osnivač 17.590.672 41.543 km2 423 st./km2 29
 Hrvatska Zagreb 201307011. jul 2013. 3.862.305 56.594 km2 68 st./km2 12
 Češka Prag 200405011. maj 2004. 10.516.707 78.866 km2 133 st./km2 21
 Švedska Stokholm 199501011. januar 1995. 10.452.326 449.964 km2 23 st./km2 21
 Španija Madrid 198601011. januar 1986. 47.432.893 504.030 km2 94 st./km2 59
Ukupno 27 446.735.291 4.233.262 km2 106 st./km2 705

Geografija

Topografska karta Evropske unije
Monblan što na francuskom doslobno znači „Bela planina”, najviša je planina u Alpima, Francuske i Evropske unije

Zemlje članice Evropske unije pokrivaju površinu od 4.233.262 km².[lj] Najviši vrh EU je Monblan u Grajskim Alpima, 4.810,45 metara iznad nivoa mora.[127] Najniže tačke u EU su Lamefjord i Cuidplaspolder, na 7 m ispod nivoa mora.[128] Na pejzaž, klimu i ekonomiju EU utiče njena obala duga 65.993 km.

Uključujući prekomorske teritorije Francuske koje se nalaze izvan evropskog kontinenta, ali koje su članice Unije, EU čini većina tipova klime od Arktika (severoistočna Evropa) do tropske (Francuska Gvajana), što predstavlja meteorološke proseke za EU u celini besmislena. Većina stanovništva živi u područjima sa umerenom primorskom klimom (severozapadna i srednja Evropa), sredozemnom klimom (južna Evropa) ili toplom letnjom kontinentalnom ili hemiborealnom klimom (severni Balkan i srednja Evropa).[129]

Stanovništvo EU je visoko urbanizovano, sa oko 75 procenata stanovnika koji žive u urbanim sredinama, prema podacima iz 2006. godine. Gradovi su uglavnom raspoređeni širom EU sa velikim grupama u i oko Beneluksa.[130]

Nekoliko prekomorskih teritorija i zavisnosti različitih država članica takođe su formalno deo EU.[131]

Politika

Organigram političkog sistema sa sedam institucija Unije plavom bojom, nacionalnim / međuvladinim elementima narandžastom

Evropska unija funkcioniše kroz hibridni sistem nadnacionalnog i međuvladinog odlučivanja[132][133] i po principima prenošenja (koji kaže da treba da deluje samo u granicama nadležnosti koje su joj poverene ugovorima) i supsidijarnosti (koji kaže da treba da deluje samo tamo gde se cilj ne može u dovoljnoj meri postići tako što države članice deluju same). Zakoni koje donose institucije EU donose se u različitim oblicima. Uopšteno govoreći, mogu se svrstati u dve grupe: one koje stupaju na snagu bez potrebe za nacionalnim implementacionim merama (propisi) i one koje posebno zahtevaju nacionalne mere za sprovođenje (direktive).[134]

Ustavno, EU ima neke sličnosti i sa konfederacijom i sa federacijom,[135][136] ali se nije formalno definisala ni kao jedno ni drugo. (Nema formalni ustav: njen status je definisan Ugovorom o Evropskoj uniji i Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije).[137][138] Više je integrisana nego tradicionalna konfederacija država jer opšti nivo vlasti široko koristi glasanje kvalifikovanom većinom u nekim odlukama među državama članicama, umesto da se oslanja isključivo na jednoglasnost. Manje je integrisana od savezne države jer nije država sama po sebi: suverenitet nastavlja da teče „odozdo prema gore”, od nekoliko naroda u odvojenim državama članicama, pre nego iz jedne nediferencirane celine. Ovo se ogleda u činjenici da države članice ostaju „gospodari ugovora”, zadržavajući kontrolu nad dodelom nadležnosti uniji kroz ustavne promene (čime zadržavaju tzv. Kompetenz-kompetenz); u tome što zadržavaju kontrolu nad upotrebom oružane sile; zadržavaju kontrolu oporezivanja i time zadržavaju pravo jednostranog povlačenja prema članu 50 Ugovora o Evropskoj uniji. Pored toga, princip supsidijarnosti zahteva da se tako utvrde samo ona pitanja koja moraju biti kolektivno utvrđena.

Evropska unija ima sedam glavnih tela za donošenje odluka, svoje institucije: Evropski parlament, Evropski savet, Savet Evropske unije, Evropska komisija, Sud pravde Evropske unije, Evropska centralna banka i Evropski finansijski sud. Nadležnost u razmatranju i izmenama i dopunama zakona dele Savet Evropske unije i Evropski parlament, dok izvršne poslove obavlja Evropska komisija, a u ograničenom kapacitetu Evropski savet (ne poistovećivati sa pomenutim Savetom Evropske unije). Monetarnu politiku evrozone određuje Evropska centralna banka. Tumačenje i primenu prava EU i ugovora obezbeđuje Sud pravde Evropske unije. Budžet EU je pod nadzorom Evropskog revizorskog suda. Takođe postoji niz pomoćnih tela koja savetuju EU ili deluju u određenoj oblasti.

Politika EU se uglavnom proglašava direktivama EU, koje se potom implementiraju u domaće zakonodavstvo njenih država članica, i propisima EU, koji se odmah primenjuju u svim državama članicama. Lobiranje na nivou EU od strane posebnih interesnih grupa je regulisano kako bi se pokušale balansirati težnje privatnih inicijativa sa procesom donošenja odluka od javnog interesa.[139]

Institucije

Evropski savet Savet Evropske unije Evropski parlament Evropska komisija
Daje podsticaj i pravac Zakonodavno telo Zakonodavno telo Izvršno telo
Sedište u Briselu,  Belgija Sedište u Briselu,  Belgija. Sastaje se u Luksemburgu,  Luksemburg i aprilu, junu i oktobru Sastaje se u Strazburu,  Francuska i Briselu,  Belgija. Sedište sekretarijata u Luksemburgu,  Luksemburg. Sedište u Briselu,  Belgija. Razna odeljenja i službe smeštene u Luksemburgu,  Luksemburg.
Utvrđuje opšte političke pravce i prioritete Unije tako što okuplja šefove država/vlada svojih država članica (izabrane izvršne direktore). Zaključci samita (održavaju se najmanje jednom kvartalno) usvajaju se konsenzusom. Okuplja ministre odeljenja vlada država članica. Služi da direktno predstavlja različite vlade i potrebno je njeno odobrenje da bi svaki predlog stupio na snagu. Sastoji se od 705 direktno izabranih predstavnika. Sa Savetom EU deli jednaka zakonodavna ovlašćenja da izmeni, odobri ili odbije predloge Komisije za većinu oblasti zakonodavstva EU. Njegova ovlašćenja su ograničena u oblastima u kojima države članice smatraju da je suverenitet od primarnog značaja (tj. odbrana). Bira predsednika komisije, mora da odobri kolegijum komesara i može glasati za njihovo zajedničko uklanjanje sa funkcije. Jedina institucija ovlašćena da predlaže zakone, služi kao „čuvar ugovora”. Sastoji se od izvršnog kabineta javnih zvaničnika, na čelu sa indirektno izabranim predsednikom. Ovaj kolegijum komesara upravlja i usmerava stalnu državnu službu komisije. On pretvara ciljeve konsenzusa Evropskog saveta u zakonske predloge.

Evropski savet

Evropski savet daje politički pravac EU. Sastaje se najmanje četiri puta godišnje i sastoji se od predsednika Evropskog saveta (trenutno Šarl Mišel), predsednika Evropske komisije i jednog predstavnika po državi članici (bilo njenog šefa države ili šefa vlade). Na njegovim sastancima učestvuje i visoki predstavnik Unije za spoljne poslove i bezbednosnu politiku (trenutno Žozep Borelj). Neki su ga opisali kao „vrhovni politički autoritet” Unije.[140] Aktivno je uključen u pregovore o izmenama ugovora i definiše politički dnevni red i strategije EU.

Evropski savet koristi svoju ulogu vođe da reši sporove između država članica i institucija, kao i da reši političke krize i nesuglasice oko kontroverznih pitanja i politika. Deluje spolja kao „kolektivni šef države” i ratifikuje važne dokumente (na primer, međunarodne sporazume i ugovore).[141]

Zadaci predsednika Evropskog saveta su obezbeđivanje spoljnog predstavljanja EU,[142] postizanje konsenzusa i rešavanje razlika među državama članicama, kako tokom sastanaka Evropskog saveta, tako i tokom perioda između njih.

Evropski savet ne treba poistovećivati sa Savetom Evrope, međunarodnom organizacijom nezavisnom od EU sa sedištem u Strazburu.

Evropska komisija

Evropska komisija deluje i kao izvršni deo EU, odgovorna za svakodnevno funkcionisanje EU, ali i kao zakonodavni inicijator, sa jedinim ovlašćenjem da predlaže zakone za raspravu.[143][144][145] Komisija je „čuvar ugovora” i odgovorna je za njihov efikasan rad i funkcionisanje.[146] Ona defakto funkcioniše kao vladinn kabinet, sa 27 evropskih komesara za različite oblasti politike, po jedan iz svake države članice, iako su komesari dužni da zastupaju interese EU kao celine, a ne svoje matične države.

Jedan od 27 je predsednik Evropske komisije (trenutno Urzula fon der Lajen za 2019—2024), kog imenuje Evropski savet, uz odobrenje parlamenta. Posle predsednika, najistaknutiji komesar je visoki predstavnik Unije za spoljne poslove i bezbednosnu politiku, koji je po službenoj dužnosti potpredsednik Evropske komisije, a bira ga i Evropski savet.[147] Ostalih 26 komesara naknadno imenuje Savet Evropske unije u dogovoru sa imenovanim predsednikom. 27 komesara kao jedno telo podleže odobrenju (ili na drugi način) glasanjem Evropskog parlamenta.

Savet Evropske unije

Savet Evropske unije (koji se naziva i Savet[148] i „Savet ministara”, njegov raniji naziv)[149] čini polovinu zakonodavnog tela EU. Sastoji se od predstavnika vlada svake države članice i sastaje se u različitim sastavima u zavisnosti od oblasti politike kojom se bavi. Bez obzira na različite konfiguracije, smatra se da je jedno telo. Pored zakonodavnih funkcija, članovi saveta imaju i izvršne odgovornosti, kao što su razvoj zajedničke spoljne i bezbednosne politike i koordinacija širokih ekonomskih politika unutar Unije.[150] Predsedništvo saveta rotira između država članica, a svaka ga drži šest meseci. Od 1. jula 2022. godine tu poziciju drži Francuska.[151]

U nekim politikama postoji nekoliko država članica koje se udružuju sa strateškim partnerima unutar Unije. Primere takvih saveza čine Višegradska grupa, Beneluks, Baltička skupština, Nova Hanzaška liga, Vajmarski trougao, Lublinski trougao, EU med grupa, Krajovska grupa i Bukureštanska devetka.

Evropski parlament

Evropski parlament drugo je najveće demokratsko biračko telo na svetu (posle Parlamenta Indije)

Evropski parlament je jedna od tri zakonodavne institucije EU, koja zajedno sa Savetom Evropske unije ima zadatak da izmeni i odobri predloge Evropske komisije. 705 poslanika u Evropskom parlamentu direktno biraju građani EU svakih pet godina na osnovu proporcionalnog izbornog sistema. Poslanici EP se biraju na nacionalnoj osnovi i zasedaju prema političkim grupama, a ne prema nacionalnosti. Svaka zemlja ima određeni broj poslaničkih mesta i podeljena je na podnacionalne izborne jedinice gde to ne utiče na proporcionalnu prirodu glasačkog sistema.[152]

U redovnoj zakonodavnoj proceduri, Evropska komisija predlaže zakone za koje je potrebno zajedničko odobrenje Evropskog parlamenta i Saveta Evropske unije. Ovaj proces se odnosi na skoro sve oblasti, uključujući i budžet EU. Parlament je poslednje telo koje odobrava ili odbija predloženo članstvo u komisiji i može izraziti nezadovoljstvo komisiji podnošenjem žalbe Sudu pravde. Predsednik Evropskog parlamenta (trenutno Roberta Metsoli) obavlja ulogu predsednika u parlamentu i predstavlja ga spolja. Predsednika i potpredsednike biraju poslanici Evropskog parlamenta svake dve i po godine.[153]

Budžet

Evropska unija je imala dogovoreni budžet od 120,7 milijardi evra za 2007. i 864,3 milijarde evra za period 2007—2013. godine,[154] što predstavlja 1,10 odsto i 1,05 odsto predviđanja BND-a EU-27 za odgovarajuće periode. Godine 1960, budžet tadašnje Evropske ekonomske zajednice iznosio je 0,03 posto BDP-a.[155]

U budžetu za 2010. godinu od 141,5 milijardi evra, najveća pojedinačna stavka rashoda je „kohezija i konkurentnost” sa oko 45 odsto ukupnog budžeta.[156] Sledi „poljoprivreda” sa otprilike 31 odsto ukupnog broja.[156] „Ruralni razvoj, životna sredina i ribarstvo” zauzima oko 11 odsto.[156] „Administracija” čini oko 6 odsto.[156] „EU kao globalni partner” i „građanstvo, sloboda, bezbednost i pravda” zauzimaju začelje sa oko 6 procenata i 1 procenat.[156]

Programi finansiranja EU, 2014—2020.
(1.087 biliona dolara)
[157]
  Održivi rast/prirodni resursi (38,6%)
  Konkurentnost za rast i radna mesta (13,1%)
  Globalna Evropa (6,1%)
  Ekonomska, teritorijalna i socijalna kohezija (34,1%)
  Administracija (6,4%)
  Bezbednost i državljanstvo (1,7%)

Finansijski sud je zakonski obavezan da parlamentu i savetu (konkretno, Savetu za ekonomska i finansijska pitanja) dostavi „izjavu o uverenju o pouzdanosti računa i zakonitosti i pravilnosti osnovnih transakcija”.[158] Sud takođe daje mišljenja i predloge o finansijskom zakonodavstvu i akcijama protiv prevara.[159]

Evropski finansijski sud je potpisivao račune Evropske unije svake godine od 2007. godine i, iako je jasno stavio do znanja da Evropska komisija ima još posla, istakao je da se većina grešaka dešava na nacionalnom nivou.[160][161] U svom izveštaju za 2009. godinu, sud su utvrdio da je greška značajno uticala na pet oblasti rashoda Unije, poljoprivredu i kohezioni fond.[162] Evropska komisija je 2009. godine procenila da je finansijski efekat nepravilnosti bio 1.863 miliona evra.[163]

U novembru 2020. godine, članice Unije, Mađarska i Poljska, blokirale su odobravanje budžeta EU na sastanku u Komitetu stalnih predstavnika, navodeći predlog koji povezuje finansiranje sa poštovanjem vladavine prava. Budžet je činio i fond za oporavak od kovida 19 od 750 milijardi evra. Budžet bi ipak mogao biti odobren ako Mađarska i Poljska povuku veto nakon daljih pregovora u Savetu i Evropskom savetu.[164][165]

Nadležnosti

Države članice zadržavaju sva ovlašćenja koja nisu eksplicitno data Evropskoj uniji. U nekim oblastima, EU uživa isključivu nadležnost. To su oblasti u kojima su se države članice odrekle svakog kapaciteta za donošenje zakona. U drugim oblastima, EU i njene države članice dele nadležnost za donošenje zakona. Dok obe mogu da donose zakone, države članice to mogu činiti samo u meri u kojoj EU nije. U drugim oblastima politike, EU može samo da koordinira, podržava i dopunjuje akciju država članica, ali ne može da donosi zakone sa ciljem harmonizacije nacionalnih zakona.[166]

To što određena oblast politike spada u određenu kategoriju nadležnosti ne mora nužno da ukazuje na to koja zakonodavna procedura se koristi za donošenje zakona u toj oblasti politike. Različite zakonodavne procedure se koriste u okviru iste kategorije nadležnosti, pa čak i za istu oblast politike.

Raspodela nadležnosti u različitim oblastima politike između država članica i unije podeljena je u sledeće tri kategorije:

Nadležnosti Evropske unije u odnosu na one njenih država članica[167]
Isključiva nadležnost
Zajednička nadležnost
Sporedna nadležnost
Unija ima isključivu nadležnost da donosi direktive i zaključuje međunarodne sporazume kada je to predviđeno zakonodavnim aktom Unije o …
  • carinskoj uniji
  • uspostavljanju pravila konkurencije neophodnih za funkcionisanje unutrašnjeg tržišta
  • monetarnoj politici za države članice čija je valuta evro
  • očuvanju morskih bioloških resursa u okviru zajedničke politike ribarstva
  • zajedničkoj komercijalnoj politici
  • sklapanju određenih međunarodnih ugovora
Države članice ne mogu vršiti nadležnost u oblastima u kojima je to učinila Unija, a to su …
  • unutrašnje tržište
  • socijalna politika, za aspekte definisane Konsolidovanim ugovorom.
  • ekonomske, društvene i teritorijalne
  • poljoprivreda i ribarstvo, bez očuvanja morskih bioloških resursa
  • životna sredina
  • zaštita potrošača
  • transport
  • transevropske mreže
  • energija
  • oblasti slobode, bezbednosti i pravde
  • zajednička zabrinutost za bezbednost u pitanjima javnog zdravlja, za aspekte definisane ovim Ugovorom
Sprovođenje nadležnosti Unije neće dovesti do toga da države članice budu sprečene u vršenju svojih nadležnosti u …
  • istraživanju, tehnološkom razvoju i svemiru.
  • razvojnoj saradnji, humanitarnoj pomoći
Unija koordinira politike država članica ili sprovodi dopunu njihovim zajedničkim politikama koje nisu obuhvaćene drugde u …
  • koordinaciji ekonomskih politika, politika zapošljavanja i socijalne politike
  • zajedničkoj spoljnoj, bezbednosnoj i odbrambenoj politici
Unija može da sprovodi akcije za podršku, koordinaciju ili dopunu akcija država članica u …
  • zaštiti i unapređenju zdravlja ljudi
  • industriji
  • kulturi
  • turizmu
  • obrazovanju, omladini, sportu i stručnom osposobljavanju
  • civilnoj zaštiti (prevencija katastrofa)
  • administrativnoj saradnji

Pravni sistem i sudska vlast

Evropska unija se temelji na nizu ugovora.[168] Oni su prvo uspostavili Evropsku zajednicu i EU, a zatim izvršili izmene i dopune tih osnivačkih ugovora. Ugovori su koji daju moć i koji postavljaju široke političke ciljeve i uspostavljaju institucije sa neophodnim zakonskim ovlašćenjima za sprovođenje tih ciljeva. Zakonska ovlašćenja čine[m] mogućnost donošenja zakona koji mogu direktno uticati na sve države članice i njihove stanovnike. EU ima pravno lice, sa pravom potpisivanja sporazuma i međunarodnih ugovora.[169]

Prema principu supremacije, nacionalni sudovi su obavezni da sprovode ugovore koje su njihove države članice ratifikovale, a samim tim i zakone donete na osnovu njih, čak i ako to zahteva od njih da ignorišu sukobljene nacionalne zakone, i (u granicama) čak i ustavne odredbe.

Doktrine o direktnom efektu i supremaciji nisu eksplicitno izložene u Evropskim ugovorima, već ih je razvio sam Sud pravde tokom 1960-ih, očigledno pod uticajem njegovog tada najuticajnijeg sudije, Francuza Roberta Lekura.

Sud pravde Evropske unije

Sudska vlast Evropske unije se formalno zove Sud pravde Evropske unije i sastoji se od dva suda: Suda pravde i Opšteg suda.[170] Sud pravde prvenstveno se bavi predmetima koje su preuzele države članice, institucije i predmetima koje su mu uputili sudovi država članica.[171] Zbog doktrine direktnog dejstva i supremacije, mnoge presude Suda pravde su automatski primenljive u unutrašnjim pravnim poredcima država članica.

Opšti sud se uglavnom bavi predmetima koje pojedinci i preduzeća vode direktno pred sudovima EU, a Sud za državnu službu Evropske unije sudi u sporovima između Evropske unije i njene državne službe.[172] Na odluke Opšteg suda može se uložiti žalba Sudu pravde, ali samo na osnovu zakona.[173]

Temeljna prava

Član 2. Povelje o temeljnim pravima potvrđuje „pravo na život” u EU

Ugovori proglašavaju da je sama Evropska unija „temeljena na vrednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina... u društvu u kojoj preovladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost između žena i muškaraca.”[174]

Lisabonski ugovor je 2009. godine dao pravno dejstvo Povelji Evropske unije o temeljnim pravima. Povelja je kodifikovani katalog temeljnih prava na osnovu kojih se mogu suditi pravni akti EU. On konsoliduje mnoga prava koja su prethodno priznata od strane Suda pravde i koja su proistekla iz „ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama”.[175] Sud pravde je odavno priznao temeljna prava i povremeno je poništio zakonodavstvo EU zbog nepoštovanja istih.[176]

Parada ponosa u Varšavi 2018. godine

Potpisivanje Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLjP) je uslov za članstvo u EU. Ranije sama EU nije mogla da pristupi konvenciji jer niti je država, niti je imala nadležnost. Lisabonski ugovor i Protokol 14 uz EKLjP-a su ovo promenili: prvi obavezuje EU da pristupi konvenciji, dok drugi to formalno dozvoljava.

EU je nezavisna od Saveta Evrope, iako imaju zajedničke ciljeve i ideje, posebno o vladavini prava, ljudskim pravima i demokratiji. Štaviše, Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i Evropsku socijalnu povelju, kao i izvor prava za Povelju o temeljnim pravima stvara Savet Evrope. EU je takođe promovisala pitanja ljudskih prava u širem svetu. EU se protivi smrtnoj kazni i predložila je njeno ukidanje širom sveta. Ukidanje smrtne kazne je uslov za članstvo u EU.[177]

Evropska unija je 19. oktobra 2020. godine otkrila nove planove za stvaranje pravne strukture koja će delovati protiv kršenja ljudskih prava širom sveta. Očekuje se da će novi plan Evropskoj uniji pružiti veću fleksibilnost da cilja i sankcioniše one koji su odgovorni za ozbiljna kršenja i zloupotrebe ljudskih prava širom sveta.[178]

Akti

Glavni pravni akti Evropske unije dolaze u tri oblika: propisi, direktive i odluke. Propisi postaju zakon u svim državama članicama onog trenutka kada stupe na snagu, bez potrebe za bilo kakvim merama za sprovođenje i automatski prevladavaju protivrečne domaće odredbe.[m] Direktive zahtevaju od država članica da postignu određeni rezultat dok im ostavljaju diskreciono pravo u pogledu toga kako da postignu rezultat. Detalji o tome kako će se oni implementirati prepušteni su državama članicama.[n] Kada prođe rok za sprovođenje direktiva, one mogu, pod određenim uslovima, imati direktno dejstvo u nacionalnom pravu protiv država članica.

Odluke nude alternativu za dva gore navedena modusa zakonodavstva. Predstavljaju pravne akte koji se primenjuju samo na određene pojedince, preduzeća ili određenu državu članicu. Oni se najčešće koriste u Zakonu o konkurenciji ili odlukama o državnoj pomoći, ali se takođe često koriste za proceduralna ili administrativna pitanja unutar institucija. Propisi, direktive i odluke su jednake pravne vrednosti i primenjuju se bez ikakve formalne hijerarhije.[179]

Evropski ombudsman

Evropski ombudsman je uspostavljen Mastriškim ugovorom. Ombudsmana bira Evropski parlament na dužinu mandata parlamenta, a funkcija se može obnoviti.[180] Svaki građanin ili entitet EU može se obratiti ombudsmanu da istraži instituciju EU na osnovu lošeg upravljanja (administrativne nepravilnosti, nepravednost, diskriminacija, zloupotreba ovlašćenja, neodgovaranje, odbijanje informacija ili nepotrebno odlaganje).[181] Emili O’Rajli je ombudsman od 2013. godine.[182]

Unutrašnji poslovi i migracije

Od stvaranja Evropske unije 1993. godine, ona je razvila svoje nadležnosti u oblasti sudske vlasti i unutrašnjih poslova; u početku na međudržavnom nivou, a kasnije i nadnacionalnom. Shodno tome, unija je donela zakone u oblastima kao što su ekstradicija,[183] porodično pravo,[184] zakon o azilu[185] i krivično pravosuđe.[186] Zabrane seksualne i nacionalne diskriminacije odavno postoje u ugovorima. Poslednjih godina, oni su dopunjeni ovlašćenjima za donošenje zakona protiv diskriminacije na osnovu rase, vere, invaliditeta, starosti i seksualne orijentacije. Na osnovu ovih ovlašćenja, EU je donela zakone o seksualnoj diskriminaciji na radnom mestu, starosnoj diskriminaciji i rasnoj diskriminaciji.

EU je takođe uspostavila agencije za koordinaciju policijskih, tužilačkih i imigracionih kontrola širom država članica: Evropol za saradnju policijskih snaga,[187] Evrodžast za saradnju između tužilaca[188] i Fronteks za saradnju između organa granične kontrole.[189] EU takođe upravlja Šengenskim informacionim sistemom[8] koji obezbeđuje zajedničku bazu podataka za policijske i imigracione vlasti. Ova saradnja se posebno morala razviti sa pojavom otvorenih granica kroz Šengenski ugovor i povezanim prekograničnim kriminalom.

Spoljni poslovi

Spoljnopolitička saradnja između država članica datira od uspostavljanja zajednice 1957. godine, kada su države članice pregovarale kao blok u međunarodnim trgovinskim pregovorima u okviru zajedničke trgovinske politike EU.[190] Koraci za širu koordinaciju u spoljnim odnosima počeli su 1970. godine uspostavljanjem Evropske političke saradnje koja je stvorila proces neformalnih konsultacija između država članica sa ciljem formiranja zajedničke spoljne politike. Evropska politička saradnja je 1987. godine uvedena na formalnoj osnovi Jedinstvenim evropskim aktom. Mastriškim ugovorom EPS je preimenovana u Zajednička spoljna i bezbednosna politika (ZSBP).[191]

Žozep Borelj, visoki predstavnik Unije za spoljne poslove i bezbednosnu politiku

Ciljevi ZSBP su da promoviše i sopstvene interese EU i interese međunarodne zajednice u celini, kao što su unapređenje međunarodne saradnje, poštovanje ljudskih prava, demokratije i vladavine prava.[192] ZSBP zahteva jednoglasnost među državama članicama o odgovarajućoj politici koju treba slediti u vezi sa bilo kojim posebnim pitanjem. Jednoglasnost i teška pitanja koja se tretiraju u okviru ZSBP ponekad dovode do nesuglasica, poput onih do kojih je došlo zbog rata u Iraku.[193] Koordinator i predstavnik ZSBP u okviru EU je visoki predstavnik Unije za spoljne poslove i bezbednosnu politiku koji govori u ime EU u spoljnopolitičkim i odbrambenim pitanjima, a ima zadatak da artikuliše stavove država članica na ovim poljima politike u zajedničko usklađivanje. Visoki predstavnik je na čelu Evropske službe za spoljne poslove (ESSP), jedinstvenog odeljenja EU[194] koje je zvanično sprovedeno i funkcioniše od 1. decembra 2010. godine povodom prve godišnjice stupanja na snagu Lisabonskog ugovora.[195] ESSP funkcioniše kao ministarstvo spoljnih poslova i diplomatski kor za Evropsku uniju.[196]

EU učestvuje na svim samitima G7 i G20 (Samit G20 u Osaki, 2019).

Pored novonastale međunarodne politike Evropske unije, međunarodni uticaj EU se oseća i kroz njeno proširenje. Uočene koristi od članstva u EU deluju kao podsticaj za političke i ekonomske reforme u državama koje žele da ispune kriterijume za pristupanje EU i smatraju se važnim faktorom koji doprinosi reformi evropskih bivših komunističkih zemalja.[197]:762 Ovaj uticaj na unutrašnje stvari drugih zemalja generalno se naziva „meka moć”, za razliku od vojne „tvrde moći”.[198]

Bezbednost i odbrana

Od 27 država članica EU, 21 je i članica NATO-a. Četiri članice NATO-a su kandidati za članstvo u EU — Albanija, Severna Makedonija, Turska i Crna Gora

Prethodnici Evropske unije nisu bili zamišljeni kao vojna alijansa jer je NATO u velikoj meri smatran prikladnim i dovoljnim za odbrambene svrhe.[199] 21 članica EU je članica NATO-a,[200] dok preostale članice slede politiku neutralnosti.[201] Zapadnoevropska unija, vojni savez sa klauzulom o međusobnoj odbrani, raspuštena je 2010. pošto je njena uloga prebačena na EU.[202]

Od povlačenja Ujedinjenog Kraljevstva, Francuska je jedina članica zvanično priznata kao država sa nuklearnim oružjem i jedini nosilac stalnog mesta u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Francuska i Italija su takođe jedine zemlje EU koje imaju mogućnosti projekcije snage van Evrope.[203] Italija, Nemačka, Holandija i Belgija učestvuju u NATO deljenju nuklearnog oružja.[204]

Većina država članica EU protivila se Ugovoru o zabrani nuklearnog oružja.[205]

Nakon rata na Kosovu i Metohiji 1999. godine, Evropski savet se složio da „Unija mora imati kapacitet za autonomnu akciju, podržanu kredibilnim vojnim snagama, sredstva da odluči da ih upotrebi, i spremnost da to učini, kako bi odgovorila na međunarodne krize bez prejudiciranja akcija NATO-a”. U tom cilju, uloženi su brojni napori da se povećaju vojni kapaciteti EU, posebno procesom Helsinškog glavnog cilja. Posle mnogo diskusija, najkonkretniji rezultat je bila inicijativa borbenih grupa EU, od kojih je planirano da svaka može brzo da rasporedi oko 1500 ljudi.[206]

Grb Vojnog štaba Evropske unije (VŠEU). Grb čine evropska kruna od dvanaest zlatnih zvezda, sidro, krila i dva ukrštena mača.

Snage EU raspoređene su u mirovnim misijama od srednje i severne Afrike do zapadnog Balkana i zapadne Azije.[207] Vojne operacije EU podržavaju brojna tela, kao što su Evropska odbrambena agencija, Satelitski centar Evropske unije i Vojni štab Evropske unije.[208] Vojni štab Evropske unije je najviša vojna institucija Evropske unije, osnovana u okviru Evropskog saveta, a nadovezuje se na odluke Evropskog saveta u Helsinkiju (10—11. decembar 1999) koje su pozvale na uspostavljanje stalne političko-vojne institucije. Vojni štab Evropske unije je u nadležnosti visokog predstavnika Unije za spoljne poslove i bezbednosnu politiku i Političko-bezbednosnog komiteta. On usmerava sve vojne aktivnosti u kontekstu EU, kao što su planiranje i vođenje vojnih misija i operacija u okviru Zajedničke bezbednosne i odbrambene politike i razvoj vojnih sposobnosti, a Političkom-bezbednosnom komitetu daje vojne savete i preporuke o vojnim pitanjima. Fronteks je agencija EU osnovana da upravlja saradnjom između nacionalnih graničnih stražara koji obezbeđuju njene spoljne granice. Njegov cilj je da otkrije i zaustavi ilegalnu imigraciju, trgovinu ljudima i infiltraciju terorista. Evropska komisija je 2015. godine predstavila svoj predlog za novu Evropsku agenciju za graničnu i obalsku stražu koja bi imala jaču ulogu i mandat zajedno sa nacionalnim vlastima za upravljanje granicom. U EU koja se sastoji od 27 članica, značajna saradnja u oblasti bezbednosti i odbrane sve se više oslanja na saradnju svih država članica.[209]

Humanitarna pomoć

Odeljenje Evropske komisije za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu pruža humanitarnu pomoć iz EU zemljama u razvoju. U 2012. godini, njen budžet je iznosio 874 miliona evra, 51 odsto budžeta otišlo je u Afriku i 20 odsto u Aziju, Latinsku Ameriku, Karibe i Pacifik, a 20 odsto u Bliski istok i Mediteran.[210]

Humanitarna pomoć se finansira direktno iz budžeta (70 procenata) kao deo finansijskih instrumenata za spoljno delovanje, kao i iz Evropskog fonda za razvoj (30 procenata).[211] Finansiranje spoljnih aktivnosti EU podeljeno je na „geografske” instrumente i „tematske” instrumente.[211] „Geografski” instrumenti pružaju pomoć kroz Instrument razvojne saradnje (IRS, 16,9 milijardi evra, 2007—2013), koji mora potrošiti 95 odsto svog budžeta na zvaničnu razvojnu pomoć (ZRP), i iz Evropskog instrumenta za susedstvo i partnerstvo (EISP), koji sadrži neke relevantne programe. Evropski razvojni fond (ERF, 22,7 milijardi evra za period 2008—2013. i 30,5 milijardi evra za period 2014—2020) sastoji se od dobrovoljnih doprinosa država članica, ali postoji pritisak da se ERF spoji sa budžetom koji finansira instrumente za podsticanje povećanja doprinosa kako bi se poklopilo sa ciljem od 0,7 odsto i omogućilo Evropskom parlamentu bolji nadzor.[211][212]

U 2016. godine, prosek među zemljama EU bio je 0,4 odsto, a pet je ispunilo ili premašilo cilj od 0,7 odsto: Danska, Luksemburg, Nemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska.[213] Ako se posmatraju zajedno, zemlje članice EU su najveći davaoci inostrane pomoći u svetu.[214][215]

Međunarodna saradnja i razvojna partnerstva

Samit Istočnog partnerstva 2015. godine, Riga

Evropska unija koristi instrumente spoljnih odnosa poput Evropske politike susedstva koja nastoji da zemlje na istoku i jugu evropske teritorije EU poveže sa unijom. Ove zemlje, prvenstveno zemlje u razvoju, čine neke koje žele da jednog dana postanu ili članice Evropske unije ili bliže integrisane sa Evropskom unijom. EU nudi finansijsku pomoć zemljama u okviru evropskog susedstva, sve dok ispunjavaju stroge uslove reforme vlade, ekonomske reforme i drugih pitanja koja okružuju pozitivnu transformaciju. Ovaj proces je obično podržan akcionim planom, kako su se dogovorili i Brisel i ciljna zemlja.

Sastanak Unije za Mediteran u Barseloni

Međunarodno priznanje održivog razvoja kao ključnog elementa stalno raste. Njegova uloga je prepoznata na tri velika samita UN o održivom razvoju: Konferencija UN o životnoj sredini i razvoju 1992. u Rio de Žaneiru; Svetski samit o održivom razvoju 2002. u Johanezburgu i Konferencija UN o održivom razvoju 2012. u Rio de Žaneiru. Drugi ključni globalni sporazumi su Pariški klimatski sporazum i Agenda za održivi razvoj 2030 (Ujedinjene nacije, 2015). Ciljevi održivog razvoja su da sve zemlje moraju da stimulišu akciju u sledećim ključnim oblastima — ljudi, planeta, prosperitet, mir i partnerstvo — kako bi se uhvatili u koštac sa globalnim izazovima koji su ključni za opstanak čovečanstva.

Razvojna akcija EU temelji se na Evropskom konsenzusu o razvoju, koji su 20. decembra 2005. godine usvojile države članice EU, Savet, Evropski parlament i Komisija.[216] Primenjuje se na osnovu principa Pristupa sposobnosti i Pristupa razvoju temeljenog na pravima.

Sporazumi o partnerstvu i saradnji su bilateralni sporazumi sa zemljama koje nisu članice.[217]

Trgovina

Predsednica Gruzije Salome Zurabišvili, predsednica Moldavije Maja Sandu, predsednik Ukrajine Vladimir Zelenski i predsednik Evropskog saveta Šarl Mišel tokom međunarodne konferencije u Batumiju 2021. EU je 2014. godine potpisala sporazume o pridruživanju sa sve tri države.

Evropska unija je najveći izvoznik u svetu[218] i od 2008. godine najveći uvoznik roba i usluga.[219][220] Unutrašnja trgovina između država članica je potpomognuta uklanjanjem trgovinskih barijera kao što su carine i granične provere. U evrozoni, trgovini pomaže to što većina članica nema nikakve valutne razlike.[221]

Sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji čini nešto slično za mnogo veći broj zemalja, delimično kao takozvani meki pristup da se utiče na politiku u tim zemljama. Evropska unija predstavlja sve svoje članice u Svetskoj trgovinskoj organizaciji (STO) i deluje u ime država članica u svim sporovima. Kada EU pregovara o trgovinskom sporazumu izvan okvira STO, naknadni sporazum mora da odobri vlada svake pojedinačne države članice EU.[221]

Evropska unija je uspostavila sporazume o slobodnoj trgovini[222] i druge sporazume sa trgovinskom komponentom sa mnogim zemljama širom sveta i pregovara sa mnogim drugim.[223]

Suficit u trgovini uslugama Evropske unije porastao je sa 16 milijardi dolara u 2000. na više od 250 milijardi dolara u 2018. godini.[224]

Godine 2020, delom zbog pandemije kovida 19, Kina je postala najveći trgovinski partner EU, zamenivši Sjedinjene Američke Države.[225]

Privreda

Kao politički subjekt, Evropska unija je deo Svetske trgovinske organizacije (STO). Države članice EU poseduju procenjeno drugo po veličini neto bogatstvo u svetu posle Sjedinjenih Američkih Država (105 biliona dolara), koje iznosi oko 20 odsto (~60 biliona evra) od 36 biliona dolara (~300 biliona evra)[226] globalnog bogatstva.[227]

19 država članica pridružilo se monetarnoj uniji poznatoj kao evrozona, koja koristi evro kao jedinstvenu valutu. Valutnu uniju predstavlja 342 miliona građana EU.[228] Evro je druga najveća rezervna valuta, kao i druga najtrgovanija valuta u svetu posle američkog dolara.[229][230][231]

Od 500 najvećih svetskih korporacija po prihodima u 2010. godini, 161 ima sedište u EU.[232] Godine 2016. godini nezaposlenost u EU iznosila je 8,9 odsto,[233] dok je inflacija bila 2,2 odsto, a saldo računa -0,9 odsto BDP-a. Prosečna godišnja neto zarada u Evropskoj uniji bila je oko 24.000 evra u 2015. godini.[234]

Postoje značajne varijacije u nominalnom BDP-u po glavi stanovnika unutar pojedinačnih država EU. Razlika između najbogatijih i najsiromašnijih regija (281 NSTJ-2 regija nomenklature statističke terotorijalne jedinice) kretala se 2017. godine od 31 odsto (Severozapaden, Bugarska) od proseka EU28 (30.000 evra) do 253 odsto (Luksemburg), ili od 4.600 do 92.600 evra.[235]

Unutrašnje tržište

Dva prvobitna osnovna cilja Evropske ekonomske zajednice bila su razvoj zajedničkog tržišta, koje je kasnije postalo jedinstveno tržište, i carinska unija između njenih država članica. Jedinstveno tržište podrazumeva slobodan promet robe, kapitala, ljudi i usluga unutar EU,[228] a carinska unija podrazumeva primenu zajedničke spoljne tarife na svu robu koja ulazi na tržište. Kada je roba primljena na tržište, ne može biti podložna carinama, diskriminatornim porezima ili uvoznim kvotama, jer putuje interno. Zemlje koje nisu članice EU, Island, Lihtenštajn, Norveška i Švajcarska učestvuju na jedinstvenom tržištu, ali ne i u carinskoj uniji.[124] Polovina trgovine u EU je pokrivena zakonodavstvom koje je usaglasila EU.[236]

Slobodno kretanje kapitala ima za cilj da omogući kretanje investicija kao što su kupovina imovine i akcija između zemalja.[237] Sve do težnje ka ekonomskoj i monetarnoj uniji razvoj kapitalnih rezervi je bio spor. Posle mastriškog ugovora se brzo razvijao korpus presuda Evropskog suda pravde u vezi sa ovom slobodom koja je u početku bila zanemarena. Slobodno kretanje kapitala je jedinstveno utoliko što je jednako omogućeno državama nečlanicama.

Sloboda kretanja ljudi znači da državljani EU mogu slobodno da se kreću između država članica kako bi živeli, radili, studirali ili se penzionisali u drugoj zemlji. To je zahtevalo smanjenje administrativnih formalnosti i priznavanje stručnih kvalifikacija drugih država.[238]

Slobodno kretanje usluga i osnivanja omogućava samozaposlenim licima da se kreću između država članica radi pružanja usluga na privremenoj ili trajnoj osnovi. Dok usluge čine 60 do 70 procenata BDP-a, zakonodavstvo u ovoj oblasti nije tako razvijeno kao u drugim oblastima. Ovaj nedostatak je otklonjen Direktivom o uslugama iz 2006. godine koja ima za cilj liberalizaciju prekograničnog pružanja usluga.[239] Prema ugovoru, pružanje usluga je rezidualna sloboda koja se primenjuje samo ako se ne koristi nijedna druga sloboda.

Monetarna unija i finansijske usluge

Levo: Sedište Evropske centralne banke u Frankfurtu na Majni. Desno: 19 od 27 država članica EU usvojilo je evro kao svoje zakonsko sredstvo plaćanja. Evrozonu (tamno plava) predstavlja 340 miliona ljudi.

Stvaranje jedinstvene evropske valute postalo je zvanični cilj Evropske ekonomske zajednice 1969. Godine 1992, pošto su pregovarale o strukturi i procedurama valutne unije, države članice su potpisale Mastriški ugovor i bile su pravno obavezne da ispune dogovorena pravila, kao što je kriterijume konvergencije, ako žele da se pridruže monetarnoj uniji. Države koje su želele da učestvuju prvo su morale da se pridruže Evropskom valutnom mehanizmu.

Godine 1999. počela je valutna unija, prvo kao računovodstvena valuta, sa 11 država članica. Godine 2002, valuta je u potpunosti uvedena, kada su izdate evro novčanice i kovanice, a nacionalne valute su počele da se gase u evrozoni, koju je do tada činilo 12 država članica. Evrozona (koju čine zemlje članice EU koje su usvojile evro) je od tada narasla na 19 zemalja.[240]

Evro je uveden 2002. godine, zamenivši 12 nacionalnih valuta. Od tada se pridružilo sedam zemalja

Evro, kao i monetarna politika onih koji su ga usvojili u dogovoru sa EU, pod kontrolom su Evropske centralne banke (ECB).[241] ECB je centralna banka za evrozonu i na taj način kontroliše monetarnu politiku u toj oblasti sa agendom za održavanje stabilnosti cena. Nalazi se u centru Evropskog sistema centralnih banaka, koji obuhvata sve nacionalne centralne banke EU i kontroliše ga njegov Generalni savet, koji se sastoji od predsednika ECB, koga imenuje Evropski savet, potpredsednika ECB i guvernera nacionalnih centralnih banaka svih 27 zemalja članica EU.[242]

Evropski sistem finansijske supervizije je institucionalna arhitektura okvira EU za finansijsku superviziju koju sačinjavaju tri organa: Evropska uprava za bankarstvo, Evropska uprava za osiguranje i profesionalne penzije i Evropska uprava za hartije od vrednosti i tržišta. Kao dopuna ovom okviru, postoji i Evropski odbor za sistemski rizik koji je u nadležnosti centralne banke. Cilj ovog sistema finansijske kontrole je da obezbedi ekonomsku stabilnost EU.[243]

Kako bi sprečile da države koje se pridruže nakon ulaska u monetarnu uniju upadnu u finansijske probleme ili krizu, one su u Mastriškom ugovoru bile obavezne da ispune važne finansijske obaveze i procedure, posebno da pokažu budžetsku disciplinu i visok stepen održive ekonomske konvergencije, kao i da se izbegnu preveliki državni deficiti i ograniče državni dug na održiv nivo.

Industrija i digitalna privreda

Radni sektori Evropske komisije su: aeronautika, automobilska industrija, biotehnologija, hemikalije, građevinarstvo, kozmetika, odbrana, elektronika, vatreno oružje, hrana i piće, kockanje, zdravstvo, pomorstvo, mehanika, medicina, pošta, sirovine, svemir, tekstil, turizam, igračke i socijalna ekonomija.

Energija

Potrošena energija (2012)‍
Izvor energije Poreklo Procenti
ulje uvezeno
  
33%
domaće
  
6%
gas uvezeno
  
14%
domaće
  
9%
nuklearna[nj] uvezeno
  
0%
domaće
  
13%
ugalj/lignit uvezeno
  
0%
domaće
  
10%
obnovljiva uvezeno
  
0%
domaće
  
7%
ostalo uvezeno
  
7%
domaće
  
1%

U 2006. godini, EU-27 je imala bruto unutrašnju potrošnju energije od 1,825 miliona tona ekvivalenta nafte.[244] Oko 46 odsto potrošene energije proizvedeno je u državama članicama, dok je 54 odsto uvezeno.[244] U ovim statistikama, nuklearna energija se tretira kao primarna energija proizvedena u EU, bez obzira na izvor uranijuma, od čega se manje od 3 procenta proizvodi u EU.[245]

EU je većinu svog postojanja imala zakonodavnu moć u oblasti energetske politike; svoje korene vuče iz originalne Evropske zajednice za ugalj i čelik. Uvođenje obavezne i sveobuhvatne evropske energetske politike odobreno je na sastanku Evropskog saveta u oktobru 2005, a prvi nacrt politike objavljen je u januaru 2007. godine..[246]

Godine 2020, obnovljivi izvori energije prvi put su pretekli fosilna goriva kao glavni izvor električne energije u Evropskoj uniji[247]

EU ima pet ključnih tačaka u svojoj energetskoj politici: povećanje konkurencije na unutrašnjem tržištu, podsticanje investicija i jačanje međupovezanosti između električnih mreža; diverzifikovanje energetskih resursa boljim sistemima za odgovor na krizu; uspostavljanje novog okvira sporazuma za energetsku saradnju sa Rusijom uz poboljšanje odnosa sa energetski bogatim državama u Srednjoj Aziji[248] i Severnoj Africi; efikasnije korišćenje postojeće zalihe energije uz povećanje komercijalizacije obnovljive energije i povećnje finansiranja novih energetskih tehnologija.[246]

U 2007. godini, zemlje EU u celini uvezle su 82 odsto svoje nafte, 57 odsto svog prirodnog gasa[249] i 97,48 odsto svojih potreba za uranijumom.[245] Tri najveća dobavljača prirodnog gasa za Evropsku uniju su Rusija, Norveška i Alžir, koji su činili oko tri četvrtine uvoza u 2019. godini.[250] Postoji snažna zavisnost od ruskih energenata koju EU pokušava da smanji.[251]

Infrastruktura

Eresundski most između Danske i Švedske deo je transevropskih mreža

Evropska unija radi na poboljšanju prekogranične infrastrukture, na primer preko transevropskih mreža. Projekte u okviru njih čine Evrotunel, LGV Est, železnički tunel Frejus, Eresundski most, tunel u bazi Brener i most Mesinskog moreuza. U 2010. godini procenjena mreža pokriva: 75.200 km puteva; 78.000 km pruga; 330 aerodroma; 270 pomorskih luka i 210 unutrašnjih luka.[252][253]

Železnički saobraćaj u Evropi se sinhronizuje sa Evropskim sistemom upravljanja železničkim saobraćajem (ESUŽS), inicijativom za značajno unapređenje bezbednosti, povećanje efikasnosti vozova i unapređenje prekogranične interoperabilnosti železničkog transporta u Evropi zamenom signalne opreme digitalizovanim, uglavnom bežičnim, verzijama i stvaranjem jedinstvenog standarda širom Evrope za sisteme upravljanja i komandovanja vozova.

Evropske transportne politike koje se razvijaju povećaće pritisak na životnu sredinu u mnogim regijama povećanjem transportne mreže. U zemljama članicama EU pre 2004. godine, glavni problem u saobraćaju su zagušenja i zagađenje. Nakon nedavnog proširenja, nove države koje su se pridružile od 2004. godine morale su da reše problem transporta.[254] Poljska putna mreža je unapređena A4.[255]

Telekomunikacije i svemir

Kontrola misije Evropske svemirske agencije u centru u Darmštatu

Navigacioni sistem Galileo je još jedan infrastrukturni projekat EU. Galileo je predloženi sistem za satelitsku navigaciju, koji će izgraditi EU, a lansirati Evropska svemirska agencija (ESA). Projekat Galileo pokrenut je delimično da bi se smanjila zavisnost EU od Globalnog pozicionog sistema kojim upravljaju SAD, ali i da bi se pružila potpunija globalna pokrivenost i omogućila veća preciznost, s obzirom na zastarelu prirodu GPS sistema.[256]

Poljoprivreda i ribarstvo

Vinogradi u Rumuniji; farme EU podržava Zajednička poljoprivredna politika, najveći budžetski izdatak

Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) je jedna od dugotrajnih politika Evropske zajednice.[257] Politika ima za cilj povećanje poljoprivredne proizvodnje, obezbeđivanje sigurnosti u snabdevanju hranom, obezbeđivanje visokog kvaliteta života poljoprivrednika, stabilizaciju tržišta i obezbeđivanje razumnih cena za potrošače. ZPP je donedavno upravljala sistemom subvencija i tržišnih intervencija. Do 1990-ih, politika je činila preko 60 odsto godišnjeg budžeta tadašnje Evropske zajednice, a od 2013. godine oko 34 odsto.[258]

Kontrola cena politike i tržišne intervencije dovele su do znatne hiperprodukcije. Interventne prodavnice proizvoda je otkupila zajednica da bi održala minimalne cene. Da bi se oslobodili viškova zaliha, one su često prodavane na svetskom tržištu po cenama znatno ispod garantovanih cena Zajednice ili su poljoprivrednicima nuđene subvencije (u visini razlike između cena u zajednici i svetskim cenama) za izvoz svojih proizvoda van zajednice. Ovaj sistem je kritikovan zbog potcenjivanja poljoprivrednika van Evrope, posebno onih u zemljama u razvoju.[259] Pristalice ZPP tvrde da im ekonomska podrška koju daje poljoprivrednicima obezbeđuje razuman životni standard.[259]

Od početka 1990-ih, ZPP je bila predmet niza reformi. Prvobitno, ove reforme su činile uvođenje rezerve 1988. godine, gde je deo poljoprivrednog zemljišta namerno povučen iz proizvodnje, mlečnih kvota i, u skorije vreme, „razdvajanje” (ili odvajanje) novca koji farmeri dobijaju od EU i količina koju proizvode (Fišlerovim reformama 2004). Poljoprivredni rashodi će se udaljiti od plaćanja subvencija vezanih za specifične proizvode, ka direktnim plaćanjima na osnovu veličine farme. Ovo ima za cilj da omogući tržištu da diktira nivoe proizvodnje.[257] Jedna od ovih reformi je podrazumevala modifikaciju režima šećera u EU, koji je prethodno podelio tržište šećera između država članica i određenih afričko-karipskih nacija sa privilegovanim odnosom sa EU.[260]

Konkurencija

EU vodi politiku konkurencije koja ima za cilj da obezbedi zdravu konkurenciju na jedinstvenom tržištu.

Evropski komesar za konkurenciju (trenutno Margareta Vestager) je jedna od najmoćnijih pozicija u komisiji, poznata po sposobnosti da utiče na komercijalne interese transnacionalnih korporacija. Na primer, 2001. godine komisija je po prvi put sprečila spajanje dva preduzeća sa sedištem u Sjedinjenim Američkim Državama (General Electric i Honeywell) koje je već odobrilo njihova nacionalna vlast.[261] Još jedan slučaj visokog profila protiv Microsoft-a doveo je do toga da je komisija kaznila Microsoft sa preko 777 miliona evra nakon devet godina tužbe.[262]

Tržište rada

Desezonirana stopa nezaposlenosti u EU bila je 6,7 odsto u septembru 2018. godine.[263] Stopa nezaposlenosti u evrozoni iznosila je 8,1 odsto.[263] Među državama članicama, najniže stope nezaposlenosti zabeležene su u Češkoj (2,3 odsto), Nemačkoj i Poljskoj (obe po 3,4 odsto), a najviše u Španiji (14,9 odsto) i Grčkoj (19,0 u julu 2018).[263]

Socijalna politika i ravnopravnost

Države članice EU po socijalnim izdacima 2019. godine[264]
Država Socijalni rashodi
(odsto BDP-a)
 Francuska 31,0
 Finska 29,1
 Belgija 28,9
 Danska 28,3
 Italija 28,2
 Austrija 26,9
 Nemačka 25,9
 Švedska 25,5
 Španija 24,7
 Grčka 24,0
 Portugalija 22,6
 Luksemburg 21,6
 Poljska 21,3
 Slovenija 21,1
 Češka 19,2
 Mađarska 18,1
 Slovačka 17,7
 Estonija 17,7
 Litvanija 16,7
 Letonija 16,4
 Holandija 16,1
 Irska 13,4

Evropska unija već dugo pokušava da ublaži efekte slobodnog tržišta štiteći prava radnika i sprečavajući društveni i ekološki damping. U tom cilju usvojila je zakone koji uspostavljaju minimalne standarde zapošljavanja i životne sredine. Zakone čine Direktiva o radnom vremenu i Direktiva o proceni uticaja na životnu sredinu.

EU je takođe nastoji da koordiniše sisteme socijalne sigurnosti i zdravstvene zaštite u državama članicama kako bi olakšala pojedincima da ostvare pravo na slobodno kretanje i osigurala da zadrže svoju mogućnost pristupa uslugama socijalnog osiguranja i zdravstvenih usluga u drugim državama članicama. Glavno zakonodavstvo o socijalnom osiguranju nalazi se u Direktivi o jednakom tretmanu u socijalnom osiguranju na radu 86/378, Direktivi o jednakom tretmanu u socijalnom osiguranju 79/7/EEC, Uredbi o socijalnom osiguranju 1408/71/EC i 883/2004/EC i Direktivi 2005/36/EC.

Evropska socijalna povelja je glavno telo koje priznaje socijalna prava građana Evrope.

Evropsko osiguranje za slučaj nezaposlenosti je između ostalog predložio komesar Nikolas Šmit.[265] Razgovarano je i o Direktivi Evrope o minimalnoj zaradi,[266] kao i o Direktivi Evrope o minimalnom dohotku.[267][268]

Od 2019. godine postoji komesar Evrope za ravnopravnost, dok je Evropski institut za rodnu ravnopravnost osnovan 2007. godine.

Godine 2020, pod vladom Helene Dali, odobrena je prva strategija Evropske unije o ravnopravnosti LGBT osoba.[269]

Stanovanje, omladina, detinjstvo, funkcionalna raznolikost ili briga o starima su pomoćne nadležnosti Evropske unije i mogu se finansirati iz Evropskog socijalnog fonda.

Evropski stub socijalnih prava sadrži preambulu i tri poglavlja sa ciljnim vrednostima za 20 polja:

Poglavlje I: Jednake mogućnosti i pristup tržištu rada (opšte obrazovanje, stručno usavršavanje i celoživotno učenje, rodna ravnopravnost, jednake mogućnosti, aktivna podrška zapošljavanju)

Poglavlje II: Pošteni uslovi rada (sigurno i prilagodljivo zapošljavanje, plate, informacije o uslovima zapošljavanja i zaštita u slučaju otpuštanja, socijalni dijalog i uključivanje radnika, ravnoteža između poslovnog i privatnog života, zdravo, bezbedno i dobro prilagođeno radno okruženje i zaštita podataka)

Poglavlje III: Socijalna zaštita i inkluzija (briga o deci i podrška deci, socijalna zaštita, naknade za nezaposlene, minimalni prihod, starosna primanja i penzije, zdravstvena zaštita, inkluzija osoba sa invaliditetom, dugotrajna nega, smeštaj i pomoć beskućnicima, pristup do osnovnih usluga)

ESSP ima za cilj da deluje kao neka vrsta referentnog dokumenta, pomoću kojeg se tržišta rada i socijalni standardi u državama članicama mogu dugoročno približiti standardima definisanim u Stubu.[270]

Regionalna i lokalna politika

Klasifikacija regija od 2014. do 2020. godine
  Manje razvijene regije
  Regije u tranziciji
  Razvijenije regije

Strukturni i kohezioni fondovi podržavaju razvoj nerazvijenih regija EU. Takve regije se prvenstveno nalaze u državama srednje i južne Evrope.[271][272] Nekoliko fondova pruža hitnu pomoć, podršku kandidatima za članstvo da transformišu svoju zemlju u skladu sa standardima EU (PHARE, ISPA i SAPARD) i podršku Zajednici nezavisnih država (TACIS). TACIS je od tada postao deo svetskog programa, EuropeAid.

Životna sredina i klima

Biogeografske regije kontinentalne Evropske unije, prema Evropskoj agenciji za životnu sredinu

Godine 1957. osnovana je Evropska ekonomska zajednica koja nije imala ekološku politiku. Tokom proteklih 50 godina, stvorena je sve gušća mreža zakonodavstva koja se proteže na sve oblasti zaštite životne sredine, kao što su zagađenje vazduha, kvalitet vode, upravljanje otpadom, očuvanje prirode i kontrola hemikalija, industrijskih opasnosti i biotehnologije.[273] Prema Institutu za evropsku politiku životne sredine, pravo životne sredine obuhvata preko 500 direktiva, uredbi i odluka, čime je politika životne sredine ključna oblast evropske politike.[274]

Evropski tvorci politike prvobitno su povećali kapacitet EU da deluje na pitanja životne sredine definišući to kao trgovinski problem. Trgovinske barijere i poremećaji konkurencije na zajedničkom tržištu mogu se pojaviti zbog različitih ekoloških standarda u svakoj državi članici.[275] U narednim godinama, životna sredina je postala formalna oblast politike, sa sopstvenim akterima politike, principima i procedurama. Pravna osnova za ekološku politiku EU uspostavljena je uvođenjem Jedinstvenog evropskog akta 1987. godine.[274]

U početku se politika životne sredine EU fokusirala na Evropu. U skorije vreme, EU je pokazala vođstvo u globalnom upravljanju životnom sredinom, npr. uloga EU u obezbeđivanju ratifikacije i stupanja na snagu protokola iz Kjota uprkos protivljenju Sjedinjenih Američkih Država. Ova međunarodna dimenzija se ogleda u Šestom akcionom programu EU za životnu sredinu,[276] koji navodi da se njegovi ciljevi mogu postići samo ako se ključni međunarodni sporazumi aktivno podržavaju i pravilno sprovode kako na nivou EU, tako i širom sveta. Lisabonski ugovor je dodatno ojačao njene ambicije vođe.[273] Pravo EU je odigralo značajnu ulogu u poboljšanju zaštite staništa i vrsta u Evropi, kao i doprinos poboljšanju kvaliteta vazduha i vode i upravljanju otpadom.[274]

Ublažavanje klimatskih promena jedan je od glavnih prioriteta ekološke politike EU. Godine 2007. države članice su se složile da u budućnosti 20 odsto energije koja se koristi u EU mora biti obnovljivo, a da emisije ugljen-dioksida moraju biti niže u 2020. za najmanje 20 odsto u poređenju sa nivoima iz 1990. godine.[277] Evropska unija tvrdi da je već 2018. godine njene emisije GHG bile 23% manje nego 1990. godine.[278]

EU je usvojila sistem trgovanja emisijama kako bi uključila emisije ugljenika u privredu.[279] Zelena prestonica Evrope je nagrada koja se svake godine dodeljuje gradovima koji se fokusiraju na životnu sredinu, energetsku efikasnost i kvalitet života u urbanim sredinama za stvaranje pametnog grada.

Na izborima za Evropski parlament 2019. godine zelene stranke su povećale svoju moć, najviše zbog uspona postmaterijalističkih vrednosti.[280]

Predlozi da se postigne ekonomija sa nultom emisijom ugljenika u Evropskoj uniji do 2050. predloženi su 2018—2019. godine. Skoro sve države članice podržale su taj cilj na samitu EU u junu 2019. godine. Države članice koje se nisu složile su Estonija, Mađarska, Poljska i Češka.[281]

U junu 2021. godine Evropska unija je usvojila Evropski zakon o klimi sa ciljevima smanjenja emisija stakleničkih plinova za 55% do 2030. i neutralnosti ugljenika do 2050. godine.[282]

Evropska unija i Sjedinjene Američke Države su se 2021. godine obavezale da će smanjiti emisiju metana za 30% do 2030. godine. Ovo obećanje se smatra velikim dostignućem za ublažavanje klimatskih promena.[283]

EU je 2017. emitovala 9,1 odsto globalnih emisija gasova staklene bašte.[284]

Obrazovanje i istraživanje

Erazmo Roterdamski, renesansni humanista po kome je nazvan program Erazmus

Osnovno obrazovanje je oblast u kojoj je uloga EU ograničena na podršku nacionalnim vladama. U visokom obrazovanju, politika je razvijena 1980-ih u programima koji podržavaju razmenu i mobilnost. Najpoznatiji je Erazmus, program razmene među univerzitetima koji je počeo 1987. godine. U svojih prvih 20 godina rada, podržao je mogućnosti međunarodne razmene za više od 1,5 miliona studenata univerziteta i koledža, dok je takođe postao simbol studiranja u Evropi.[285]

Postoje slični programi za đake i nastavnike, za pripravnike u stručnom obrazovanju i obuci i za odrasle učenike u Programu celoživotnog učenja 2007—2013. godine. Ovi programi su osmišljeni da podstaknu šire znanje o drugim zemljama i šire dobre prakse u oblastima obrazovanja i obuke širom EU.[286][287] Svojom podrškom Bolonjskom procesu, EU podržava uporedive standarde i kompatibilne diplome širom Evrope.

Naučni razvoj je olakšan kroz okvirne programe EU, od kojih je prvi započet 1984. godine. Ciljevi politike EU u ovoj oblasti su da koordinira i stimuliše istraživanje. Nezavisni Evropski istraživački savet dodeljuje sredstva EU evropskim ili nacionalnim istraživačkim projektima.[288] Okvirni programi EU za istraživanje i tehnologiju bave se brojnim oblastima, na primer energetikom gde je cilj da se razvije raznovrsna mešavina obnovljive energije kako bi se pomoglo životnoj sredini i smanjila zavisnost od uvoznih goriva.[289]

Zdravstvena zaštita i bezbednost hrane

Evropska kartica zdravstvenog osiguranja (slovenska verzija na slici)

EU nema veće nadležnosti u oblasti zdravstvene zaštite, a član 35 Povelje o osnovnim pravima Evropske unije potvrđuje da se „u definisanju i sprovođenju svih politika i aktivnosti Unije obezbeđuje visok nivo zaštite zdravlja ljudi”. Generalni direktorat Evropske komisije za zdravlje i potrošače nastoji da uskladi nacionalne zakone o zaštiti zdravlja ljudi, pravima potrošača, bezbednosti hrane i drugih proizvoda.[290][291][292]

Sve zemlje EU i mnoge druge evropske zemlje nude svojim građanima besplatnu evropsku karticu zdravstvenog osiguranja koja na recipročnoj osnovi obezbeđuje osiguranje za hitno medicinsko lečenje prilikom posete drugim evropskim zemljama.[293] Direktiva o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti ima za cilj promovisanje saradnje u zdravstvenoj zaštiti između država članica i olakšavanje pristupa bezbednoj i visokokvalitetnoj prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti za evropske pacijente.[294][295][296]

EU ima neke od najdužih nivoa životnog veka u svetu, sa Španijom, Italijom, Švedskom, Francuskom, Maltom, Irskom, Holandijom, Luksemburgom i Grčkom među prvih 20 zemalja sveta sa najdužim životnim vekom.[297] Generalno, životni vek je kraći u istočnoj nego u zapadnoj Evropi.[298] Godine 2018. regija EU sa najdužim životnim vekom bio je Madrid sa 85,2 godine, zatim regije Rioha i Kastilja i Leon sa 84,3 godine, Trento sa 84,3 godine i Il de Frans sa 84,2 godine. Ukupan životni vek u EU po statistici iz 2018. bio je 81,0 godina, više od svetskog proseka koji iznosi 72,6 godina.[299]

Kultura

Kulturna saradnja između država članica je interes Evropske unije od nastanka Mastriškog ugovora.[300] Aktivnosti koje EU preduzima u oblasti kulture čine sedmogodišnji program Kultura 2000,[300] događaj Evropskog meseca kulture[301] i orkestre kao što je Omladinski orkestar Evropske unije.[302] Program Evropske prestonice kulture svake godine bira jedan ili više gradova koji će pomoći kulturnom razvoju tog grada.[303]

Sport

Ljubitelji fudbala pre utakmice (stadion Đuzepe Meaca u Milanu)

Sport je uglavnom odgovornost država članica ili drugih međunarodnih organizacija, a ne EU. Postoje zakoni EU koji su uticali na sport, kao što je slobodno kretanje radnika, koje je bilo u osnovi presude Bosmana koja je zabranila nacionalnim fudbalskim ligama da nameću kvote stranim igračima sa državljanstvom EU.[304]

Lisabonski ugovor zahteva da svaka primena ekonomskih pravila uzme u obzir specifičnu prirodu sporta i njegove strukture temeljene na dobrovoljnoj aktivnosti. Ovo je usledilo nakon lobiranja vladajućih organizacija kao što su Međunarodni olimpijski komitet i Fifa, zbog primedbi na primenu principa slobodnog tržišta na sport, što je dovelo do sve većeg jaza između bogatih i siromašnih klubova.[305] EU finansira program za izraelske, jordanske, irske i britanske fudbalske trenere, kao deo projekta Football 4 Peace.[306]

Simboli

Zastava Evrope sastoji se od kruga od 12 zlatnih zvezda na plavoj pozadini. Prvobitno dizajnirana 1955. za Savet Evrope, zastavu su usvojile Evropske zajednice, preteča sadašnje Evropske unije, a 1986. godine Savet Evrope je sledećim rečima opisao zastavu,[307] dok opis koji je usvojila EU izostavlja referencu na „zapadni svet”:[308]

Na plavom nebu zapadnog sveta, zvezde simbolizuju narode Evrope u obliku kruga, znaka ujedinjenja. Broj zvezda je uvek dvanaest, a broj dvanaest je simbol savršenstva i celine.

— Savet Evrope. Pariz, 7—9. decembar1955.
Evropa i bik na grčkoj vazi, oko 480. p. n. e. Narodni muzej Tarkvinije

Različitosti nas ujedinjuju je usvojena kao krilatica Unije 2000. godine, a predložili su je učenici škole. Od 1985. godine dan zastave Unije obeležava se 9. maja Danom Evrope (datum Šumanove deklaracije iz 1950). Himna EU je instrumentalna verzija uvoda pesme Oda radosti, 4. stav Devete simfonije Ludviga van Betovena. Himnu su usvojile vođe Evropske zajednice 1985. godine i od tada se svira u zvaničnim prilikama.[309] Osim imenovanja kontinenta, grčka mitološka figura Evrope često se koristila kao personifikacija Evrope. Poznata iz mita u kome je Zevs zavodi pod maskom belog bika, Evropa se takođe pominje u odnosu na sadašnju zajednicu. Statue Evrope i bika koriste nekoliko institucija EU, a njen portret je prisutan na seriji novčanica evra iz 2013. godine. Bik je prikazan na svim karticama boravišne dozvole.[310]

Karlo Veliki, kasnije nazvan „Otac Evrope”,[311][312] ima simboličku važnost za Evropu. Komisija je jednu od svojih centralnih zgrada u Briselu nazvala po Karlu Velikom, a grad Ahen od 1949. godine dodeljuje nagradu Karlo Veliki šampionima evropskog ujedinjenja.[313] Od 2008. godine organizatori ove nagrade, u saradnji sa Evropskim parlamentom, dodeljuju Omladinsku nagradu Karla Velikog kao priznanje sličnom radu mladih ljudi.[314]

Mediji

Sloboda medija je temeljno pravo koje se primenjuje na sve države članice Evropske unije i njene državljane, kako je definisano u Povelji EU o temeljnim pravima, kao i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.[315]:1 U okviru procesa proširenja EU, garantovanje slobode medija se naziva „ključnim pokazateljem spremnosti zemlje da postane deo EU”.[316]

Većina medija u Evropskoj uniji je nacionalno orijentisana, iako postoje određeni broj medija širom EU koji se fokusira na evropska pitanja od početka 1990-ih, kao što su Euronews, Eurosport, EUobserver, EURACTIV ili Politico Europe.[317][318] Arte je javna francusko-nemačka TV mreža koja promoviše programe iz oblasti kulture i umetnosti. 80 odsto svog programa obezbeđuju u jednakoj meri dva preduzeća člana, dok ostatak obezbeđuju Evropska ekonomska interesna grupa ARTE GEIE i evropski partneri kanala.[319]

Program MEDIA Evropske unije podržava evropsku popularnu filmsku i audiovizuelnu industriju od 1991. godine. Pruža podršku razvoju, promociji i distribuciji evropskih dela u Evropi i šire.[320]

Uticaj

Evropski amblem na Ajfelovoj kuli

Evropska unija je imala značajan pozitivni ekonomski uticaj na većinu država članica.[321] Prema studiji iz 2019. o državama članicama koje su pristupile od 1973. do 2004. godine, „bez evropskih integracija, prihodi po glavi stanovnika bili bi u proseku približno 10 odsto niži u prvih deset godina nakon ulaska u EU.”[321] Grčka je bila izuzetak, a studija je analizirala podatke do 2008. godine, „kako bi se izbegli zbunjujući efekti globalne finansijske krize”.[321] Studija koju je sproveo Journal of Political Economy tokom 2021. godine pokazala je da je proširenje 2004. imalo korisne ekonomske efekte na sve grupe u starim i novim državama članicama. Najveći dobitnici su bile nove države članice, posebno njihova nekvalifikovana radna snaga.[322]

Evropska unija je doprinela miru u Evropi, posebno pacifikacijom graničnih sporova i širenju demokratije,[323][324] podsticanjem demokratskih reformi u državama članicama istočne Evrope posle raspada SSSR-a.[325][326] Naučnik Tomas Rise je 2009. godine napisao: „postoji konsenzus u literaturi o istočnoj Evropi da je perspektiva članstva u EU imala ogroman uticaj na nove demokratije."[326] Međutim, R. Danijel Kelemen tvrdi da se EU pokazala korisnom za vođe koji vode demokratsko nazadovanje, jer EU nerado interveniše u unutrašnjoj politici, daje autoritarnim vladama sredstva koja mogu da koriste za jačanje svojih režima i zbog slobode kretanja unutar EU dozvoljava građanima koji se ne slažu da napuste svoje nazadne zemlje. Istovremeno, unija predstavlja spoljno ograničenje koje sprečava meke autoritarne režime da napreduju u čvrste diktature.[327]

Vidi još

Napomene

  1. ^ .eu je korišćen u celoj EU; države članice takođe imaju svoje sopstvene domene.
  2. ^ Ova cifra je iz februara 2020. i izuzeto je Ujedinjeno Kraljevstvo. Stanovništvo UK čini otprilike 0,9% svetske populacije.[12]
  3. ^ Franačko carstvo ima simboličan značaj za izgradnju Evrope od 20. veka: Karlo Veliki se često smatra „Ocem Evrope”, a sličnost između granica Carstva Karla Velikog i granica Evropske ekonomske zajednice je eksplicitno istaknuta tokom izložba u Ahenu pod pokroviteljstvom Saveta Evrope 1965. godine.[18] Kikuči Jošio (菊池良生) sa Univerziteta Međi sugerisao je da je pojam Svetog rimskog carstva kao federalnog političkog entiteta uticao na kasnije strukturne ideje Evropske unije.[19]
  4. ^ Maternji jezik
  5. ^ Građani EU mogu da vode razgovor na ovom jeziku
  6. ^ Vidi članke 165 i 166 (bivši članci 149 i 150) Ugovora o funkcionisanju Evropske unije, na eur-lex.europa.eu
  7. ^ Slovenski: bugarski, poljski, slovački, slovenački, hrvatski i češki. Baltički: letonski i litvanski.
  8. ^ italijanski, portugalski, rumunski, francuski i španski.
  9. ^ danski, engleski, nemački, holandski i švedski.
  10. ^ grčki
  11. ^ irski
  12. ^ 2022.
  13. ^ Dana 3. oktobar 1990. godine, konstitutivne države bivše Demokratske Republike Nemačke pristupile su Saveznoj Republici Nemačkoj, čime su automatski postale deo EU.
  14. ^ Ova brojka sadrži vanevropske teritorije država članica koje su deo Evropske unije, a ne sadrži evropske teritorije država članica koje nisu deo Unije. Za više informacija vidi specijalne teritorije Evropske unije.
  15. ^ a b Vidi član 288 (bivši član 249) Ugovora o funkcionisanju Evropske unije na eur-lex.europa.eu
  16. ^ To do otherwise would require the drafting of legislation which would have to cope with the frequently divergent legal systems and administrative systems of all of the now 28 member states. See Craig and de Búrca, p. 115
  17. ^ Gotovo sav uranijum se uvozi, a nuklearna energija se smatra primarnom energijom proizvedenom u EU.

Reference

Citati

  1. ^ „Population on 1 January”. ec.europa.eu. Eurostat. Pristupljeno 12. 7. 2023. 
  2. ^ a b „World Economic Outlook Database, October 2022 (EU countries)”. IMF.org. International Monetary Fund. Pristupljeno 14. 9. 2022. 
  3. ^ „The EU in brief”. European Union. 16. 6. 2016. 
  4. ^ Commission, European. „The EU Single Market: Fewer barriers, more opportunities”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 1. 10. 2007. g. Pristupljeno 27. 9. 2007. 
    „Activities of the European Union: Internal Market”. Europa web portal. Pristupljeno 29. 6. 2007. 
  5. ^ „Common commercial policy”. Europa Glossary. Europa web portal. Arhivirano iz originala 16. 1. 2009. g. Pristupljeno 6. 9. 2008. 
  6. ^ „Agriculture and Fisheries Council”. The Council of the European Union. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  7. ^ „Regional Policy Inforegio”. Europa web portal. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  8. ^ a b „Schengen area”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 10. 8. 2011. g. Pristupljeno 8. 9. 2010. 
  9. ^ Phelan, William (2012). „What Is Sui Generis About the European Union? Costly International Cooperation in a Self-Contained Regime”. International Studies Review. 14 (3): 367—385. doi:10.1111/j.1468-2486.2012.01136.x. 
  10. ^ Hlavac, Marek (2010). „Less than a State, More than an International Organization: The Sui Generis Nature of the European Union” (PDF). Central European Labour Studies Institute. Rochester, N.Y. S2CID 153480456. doi:10.2139/ssrn.1719308. 
  11. ^ Rawlinson, Kevin; Topping, Alexandra; Murphy, Simon; Henley, Jon; Murray, Jessica; Freedland, Jonathan; Rawlinson, Kevin (1. 2. 2020). „Brexit day: end of an era as United Kingdom leaves EU – as it happened-GB”. The Guardian. ISSN 0261-3077. Pristupljeno 8. 6. 2020. 
  12. ^ „European Union reaches 500 Million through Combination of Accessions, Migration and Natural Growth”. Vienna Institute of Demography. Pristupljeno 12. 2. 2016. 
  13. ^ „World Economic Outlook Database, April 2021”. IMF.org. International Monetary Fund. Pristupljeno 13. 5. 2021. 
  14. ^ „EU collects Nobel Peace Prize in Oslo”. BBC News. 10. 12. 2012. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  15. ^ McCormick 2007.
  16. ^ Rifkin, Jeremy (2004). The European DreamNeophodna slobodna registracija. Polity Press. ISBN 1-58542-345-9. 
  17. ^ Moravcsik, Andrew (2009). „Europe: The quiet superpower”. French Politics. 7 (3–4): 403—422. ISSN 1476-3419. S2CID 143049416. doi:10.1057/fp.2009.29. 
  18. ^ Story, Joanna (2005). Charlemagne: Empire and Society. Manchester University Press. str. 2—3. ISBN 978-0-7190-7089-1. 
  19. ^ Kikuchi (菊池), Yoshio (良生) (2003). 神聖ローマ帝国. str. 264. ISBN 978-4-06-149673-6. 
  20. ^ Corbet, Patrick (2002). „Renovatio imperii romanorum”. Ur.: Vauchez, André. Oxford Encyclopedia of the Middle Ages. James Clarke & Co. ISBN 978-0-227-67931-9. 
  21. ^ Schramm, Percy E. (1957). Kaiser, Rom und Renovatio; Studien zur Geschichte des römischen Erneuerungsgedankens vom Ende des karolingischen Reiches bis zum Investiturstreit. (na jeziku: nemački). Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. str. 143. OCLC 15021725. 
  22. ^ Folz, Robert (1969). The concept of empire in Western Europe from the fifth to the fourteenth century. London: Edward Arnold. str. 65. ISBN 978-0-7131-5451-1. OCLC 59622. 
  23. ^ Gorp, Bouke Van; Renes, Hans (2007). „A European Cultural Identity? Heritage and shared histories in the European Union” (PDF). Tijdschrift voor Economische en Sociale Geografie. 98 (3): 411. ISSN 1467-9663. doi:10.1111/j.1467-9663.2007.00406.x. „For the last two thousand years, the Christian church has attempted to unify Europe in cultural terms. Christianity did not originate in Europe but, building upon the organisation of the Roman Empire, has tried throughout the Middle Ages to become a Europe-wide organisation. 
  24. ^ Pagden & Hamilton 2002, str. 89.
  25. ^ Mather 2006, str. 16–18.
  26. ^ Nelsen, Brent F.; Guth, James L. (2015). Religion and the Struggle for European Union: Confessional Culture and the Limits of Integration. Georgetown University Press. str. 48–49. ISBN 978-1-62616-070-5. 
  27. ^ Perkins, Mary Anne (2004). Christendom and European Identity: The Legacy of a Grand Narrative Since 1789Neophodna slobodna registracija. Walter de Gruyter. str. 341. ISBN 978-3-11-018244-6. 
  28. ^ Skolimowska 2018
  29. ^ Pagden & Hamilton 2002, str. 60, 75.
  30. ^ Nelsen, Brent F.; Guth, James L. (2015). Religion and the Struggle for European Union: Confessional Culture and the Limits of Integration. Georgetown University Press. str. 9–10. ISBN 978-1-62616-070-5. 
  31. ^ Semenenko, Irina (2013). „The Quest for Identity. Russian Public Opinion on Europe and the European Union and the National Identity Agenda”. Perspectives on European Politics and Society. 14 (1): 102—122. ISSN 1570-5854. S2CID 143894553. doi:10.1080/15705854.2012.732396. 
  32. ^ Anderson & Bort 2001, str. 1–2.
  33. ^ O'Brennan 2006, str. 1–2.
  34. ^ Ghervas, Stella (2014). „Antidotes to Empire: From the Congress System to the European Union”. Ur.: Boyer, John W.; Molden, Berthold. EUtROPEs. The Paradox of European Empire. University of Chicago Center in Paris. str. 49—81. ISBN 978-2-9525962-6-8. 
  35. ^ Pinterič, Uroš; Prijon, Lea (2013). European Union in 21st Century. University of SS. Cyril and Methodius, Faculty of Social Sciences. ISBN 978-80-8105-510-2. 
  36. ^ Smith, Denis Mack (2008). Mazzini. Yale University Press. ISBN 978-0-300-17712-1. 
  37. ^ Metzidakis, Angelo (1994). „Victor Hugo and the Idea of the United States of Europe”. Nineteenth-Century French Studies. 23 (1/2): 72—84. JSTOR 23537320. 
  38. ^ Kaiser & Varsori 2010, str. 140.
  39. ^ John Maynard Keynes, Economic Consequences of the Peace, New York: Harcourt, Brace & Howe, 1920, pp. 265–66.
  40. ^ Rosamond 2000, str. 21–22.
  41. ^ Weigall & Stirk 1992, str. 11–15.
  42. ^ Klos, Felix (2017). Churchill's Last Stand: The Struggle to Unite Europe. Bloomsbury Publishing. str. 51. ISBN 978-1-78673-292-7. 
  43. ^ Churchill, Winston (21. 3. 1943). „National Address”. The International Churchill Society. 
  44. ^ „The political consequences”. CVCE. Pristupljeno 28. 4. 2013. 
  45. ^ „Ein britischer Patriot für Europa: Winston Churchills Europa-Rede, Universität Zürich, 19. September 1946” [A British Patriot for Europe: Winston Churchill's Speech on Europe University of Zurich, 19 September 1946]. Zeit Online. Pristupljeno 13. 1. 2010. 
  46. ^ Dieter Mahncke; Léonce Bekemans; Robert Picht, ur. (1999). The College of Europe. Fifty Years of Service to Europe. Bruges: College of Europe. ISBN 978-90-804983-1-0. Arhivirano iz originala 28. 12. 2016. g. 
  47. ^ „Declaration of 9 May 1950”. European Commission. Pristupljeno 5. 9. 2007. 
  48. ^ „Europe: How The Marshall Plan Took Western Europe From Ruins To Union”. RadioFreeEurope/RadioLiberty. Pristupljeno 20. 6. 2019. 
  49. ^ a b „A peaceful Europe – the beginnings of cooperation”. European Commission. Pristupljeno 12. 12. 2011. 
  50. ^ „A European Atomic Energy Community”. Cvce.eu. 13. 10. 1997. Pristupljeno 13. 10. 2013. 
  51. ^ „A European Customs Union”. cvce.eu. 2016. 
  52. ^ „Merging the executives”. CVCE – Centre Virtuel de la Connaissance sur l'Europe. Pristupljeno 28. 4. 2013. 
  53. ^ "Merging the executives" CVCE.eu
  54. ^ "Discover the former Presidents: The Rey Commission", Europa (web portal). Retrieved 28 April 2013.
  55. ^ „The first enlargement”. CVCE. Pristupljeno 28. 4. 2013. 
  56. ^ „The new European Parliament”. CVCE. Pristupljeno 28. 4. 2013. 
  57. ^ „Negotiations for enlargement”. CVCE. Pristupljeno 28. 4. 2013. 
  58. ^ „Schengen agreement”. BBC News. 30. 4. 2001. Pristupljeno 18. 9. 2009. 
  59. ^ „History of the flag”. Europa web portal. Pristupljeno 13. 3. 2009. 
  60. ^ „1980–1989 The changing face of Europe – the fall of the Berlin Wall”. Europa web portal. Pristupljeno 25. 6. 2007. 
  61. ^ Craig & De Burca 2011, str. 15.
  62. ^ „Treaty of Maastricht on European Union”. Activities of the European Union. Europa web portal. Pristupljeno 20. 10. 2007. 
  63. ^ Hunt 2014, str. 516–517
  64. ^ a b „A decade of further expansion”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 11. 2. 2007. g. Pristupljeno 25. 6. 2007. 
  65. ^ Piris 2010, str. 448.
  66. ^ „European Parliament announces new President and Foreign Affairs Minister”. Arhivirano iz originala 15. 5. 2016. g. Pristupljeno 1. 12. 2009. 
  67. ^ „The Nobel Peace Prize 2012”. Nobelprize.org. 12. 10. 2012. Pristupljeno 12. 10. 2012. 
  68. ^ „Nobel Committee Awards Peace Prize to E.U”. New York Times. 12. 10. 2012. Pristupljeno 12. 10. 2012. 
  69. ^ „Croatia: From isolation to EU membership”. BBC News. BBC. 26. 4. 2013. Pristupljeno 14. 5. 2013. 
  70. ^ „EU Referendum Result”. BBC. Pristupljeno 26. 6. 2016. 
  71. ^ Erlanger, Steven (23. 6. 2016). „Britain Votes to Leave E.U., Stunning the World”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 24. 6. 2016. 
  72. ^ Landler, Mark; Castle, Stephen-US; Mueller, Benjamin (31. 1. 2020). „At the Stroke of Brexit, Britain Steps, Guardedly, Into a New Dawn”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 31. 1. 2020. 
  73. ^ a b „Population on 1st January by age, sex and type of projection”. Eurostat. Pristupljeno 1. 2. 2020. 
  74. ^ „Share of world population, 1960, 2015 and 2060 (%)”. ec.europa.eu. Pristupljeno 28. 6. 2017. 
  75. ^ „The World Factbook – Central Intelligence Agency”. www.cia.gov. Arhivirano iz originala 11. 12. 2007. g. Pristupljeno 28. 6. 2017. 
  76. ^ „Fertility statistics”. ec.europa.eu. Pristupljeno 28. 6. 2017. 
  77. ^ „The World Factbook – Central Intelligence Agency”. www.cia.gov. Arhivirano iz originala 27. 5. 2016. g. Pristupljeno 23. 11. 2017. 
  78. ^ "6.5% of the EU population are foreigners and 9.4% are born abroad" Arhivirano 12 avgust 2011 na sajtu Wayback Machine, Eurostat, Katya VASILEVA, 34/2011.
  79. ^ „Acquisition of citizenship statistics”. www.ec.europa.eu. Eurostat. mart 2019. Pristupljeno 4. 5. 2019. 
  80. ^ „Migration and migrant population statistics”. Eurostat. mart 2019. 
  81. ^ „Migration and migrant population statistics” (PDF). Eurostat. mart 2019. 
  82. ^ „Comparateur de territoire: Aire d'attraction des villes 2020 de Paris (001)”. INSEE. Pristupljeno 10. 2. 2021. 
  83. ^ a b „Eurostat – Data Explorer”. Eurostat. Pristupljeno 22. 11. 2018. 
  84. ^ https://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/submitViewTableAction.do
  85. ^ „Population on 1 January by broad age group, sex and metropolitan regions – Eurostat”. ec.europa.eu. Pristupljeno 2022-06-04. 
  86. ^ Keating, Dave. „Despite Brexit, English Remains The EU's Most Spoken Language By Far”. Forbes. Pristupljeno 7. 2. 2020. 
  87. ^ „Europeans and Their Languages, 2012 Report” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 6. 1. 2016. g. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  88. ^ Commission, European (2012). „Europeans and their Languages” (PDF). Special Eurobarometer 386. europa.eu. str. 54—59. Pristupljeno 16. 12. 2012. 
  89. ^ Commission, European (2012). „Europeans and their Languages” (PDF). Special Eurobarometer 386. europa.eu. str. 78—83. Pristupljeno 16. 12. 2012. 
  90. ^ EUR-Lex (12. 12. 2006). „Council Regulation (EC) No 1791/2006 of 20 November 2006”. Official Journal of the European Union. Europa web portal. Pristupljeno 2. 2. 2007. 
  91. ^ „Languages in Europe – Official EU Languages”. EUROPA web portal. Arhivirano iz originala 2. 2. 2009. g. Pristupljeno 12. 10. 2009. 
  92. ^ „European Commission – Frequently asked questions on languages in Europe”. europa.eu. 
  93. ^ Sharpston, Eleanor V.E. (29. 3. 2011). „Appendix 5: Written Evidence of Advocate General Sharpston”. The Workload of the Court of Justice of the European Union. House of Lords European Union Committee. Pristupljeno 27. 8. 2013. 
  94. ^ Buell, Todd (29. 10. 2014). „Translation Adds Complexity to European Central Bank's Supervisory Role: ECB Wants Communication in English, But EU Rules Allow Use of Any Official Language”. The Wall Street Journal. Pristupljeno 11. 10. 2015. 
  95. ^ Athanassiou, Phoebus (februar 2006). „The Application of multilingualism in the European Union Context” (PDF). ECB. str. 26. Pristupljeno 11. 10. 2015. 
  96. ^ Parliament, European (2004). „European Parliament Fact Sheets: 4.16.3. Language policy”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 19. 2. 2007. g. Pristupljeno 3. 2. 2007. 
  97. ^ Keating, Dave (6. 2. 2020). „Despite Brexit, English Remains The EU's Most Spoken Language By Far”. Forbes. Pristupljeno 19. 2. 2021. 
  98. ^ Commission, European (2006). „Special Eurobarometer 243: Europeans and their Languages (Executive Summary)” (PDF). Europa web portal. str. 3. Pristupljeno 11. 3. 2011. „56% of citizens in the EU Member States are able to hold a conversation in one language apart from their mother tongue. 
  99. ^ a b Commission, European (2004). „Many tongues, one family. Languages in the European Union” (PDF). Europa web portal. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 3. 2007. g. Pristupljeno 3. 2. 2007. 
  100. ^ Orban, Leonard (24. 5. 2007). „Cyrillic, the third official alphabet of the EU, was created by a truly multilingual European” (PDF). europe.eu. Pristupljeno 3. 8. 2014. 
  101. ^ Coulmas, Florian (1996). The Blackwell Encyclopedia of Writing Systems. Oxford: Blackwell Publishers Ltd. ISBN 978-0-631-21481-6. 
  102. ^ Rettman, Andrew (26. 2. 2016). „Cyprus asks to make Turkish an EU language”. EU Observer. Pristupljeno 23. 9. 2020. 
  103. ^ Vidi članak 8 u Proposal for an ACT OF ADAPTATION OF THE TERMS OF ACCESSION OF THE UNITED CYPRUS REPUBLIC TO THE EUROPEAN UNION
  104. ^ Klimczak-Pawlak, Agata (2014). Towards the Pragmatic Core of English for European Communication: The Speech Act of Apologising in Selected Euro-Englishes. Springer Science & Business. ISBN 978-3-319-03557-4. 
  105. ^ „MEPs push for EU recognition of Catalan, Welsh languages”. EURACTIV.com-GB. 8. 3. 2010. Pristupljeno 28. 6. 2017. 
  106. ^ „Committee of Ministers – European Year of Languages Parliamentary Assembly Recommendation 1539”. Wcd.coe.int. 2001. Pristupljeno 26. 9. 2012. 
  107. ^ a b „DISCRIMINATION IN THE EU IN 2015”. Special Eurobarometer. 437. European Union: European Commission. 2015. Arhivirano iz originala 14. 03. 2020. g. Pristupljeno 15. 10. 2017 — preko GESIS. 
  108. ^ „Consolidated version of the Treaty on the Functioning of the European Union” — preko Wikisource. 
  109. ^ a b "Consolidated version of the Treaty on European Union".
  110. ^ Castle, Stephen (21. 3. 2007). „EU celebrates 50th birthday-with a row about religion”. The Independent. London. Arhivirano iz originala 5. 4. 2008. g. Pristupljeno 4. 3. 2008. 
  111. ^ „Muslim Population” (PDF). europa web portal. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 07. 2012. g. Pristupljeno 1. 11. 2010. 
  112. ^ Jewish population figures may be unreliable. DellaPergola, Sergio. „World Jewish Population (2002)”. American Jewish Year Book. The Jewish Agency for Israel. Arhivirano iz originala 22. 12. 2004. g. Pristupljeno 3. 5. 2007. 
  113. ^ a b v Eurostat (2005). „Social values, Science and Technology” (PDF). Special Eurobarometer 225. Europa, web portal: 9. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 5. 2006. g. Pristupljeno 11. 6. 2009. 
  114. ^ Ford, Peter (22. 2. 2005). „What place for God in Europe”. USA Today. Pristupljeno 24. 7. 2009. 
  115. ^ „Answers – The Most Trusted Place for Answering Life's Questions”. Answers.com. Arhivirano iz originala 20. 1. 2016. g. Pristupljeno 12. 2. 2016. 
  116. ^ „EU institutions and other bodies”. Europa. Arhivirano iz originala 1. 6. 2009. g. Pristupljeno 4. 9. 2009. 
  117. ^ „Accession criteria (Copenhagen criteria)”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 5. 7. 2007. g. Pristupljeno 26. 6. 2007. 
  118. ^ „The Greenland Treaty of 1985”. The European Union and Greenland. Greenland Home Rule Government. Arhivirano iz originala 3. 5. 2011. g. Pristupljeno 10. 11. 2010. 
  119. ^ a b „European Commission – Enlargement – Candidate and Potential Candidate Countries”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 8. 4. 2012. g. Pristupljeno 13. 3. 2012. 
  120. ^ CNN, Luke McGee (23. 6. 2022). „Ukraine's EU hopes rise as bloc's leaders approve candidate status”. CNN. Pristupljeno 2022-06-23. 
  121. ^ Fox, Benjamin (16. 6. 2013). „Iceland's EU bid is over, commission told”. Reuters. Pristupljeno 16. 6. 2013. 
  122. ^ „Georgia can apply for EU membership if it complies with democratic principles”. Trend.Az. 18. 4. 2014. 
  123. ^ „Georgia, Moldova Formally Apply For EU Membership Amid Russia's Invasion Of Ukraine”. Radio Free Europe/Radio Liberty. 3. 3. 2022. Pristupljeno 11. 4. 2022. 
  124. ^ a b Commission, European. „The European Economic Area (EEA)”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 02. 12. 2010. g. Pristupljeno 10. 2. 2010. 
  125. ^ „The EU's relations with Switzerland”. Europa web portal. Pristupljeno 3. 11. 2010. 
  126. ^ Commission, European. „Use of the euro in the world”. The euro outside the euro area. Europa web portal. Pristupljeno 27. 2. 2008. 
  127. ^ „Mont Blanc shrinks by 45 cm (17,72 in) in two years”. Sydney Morning Herald. 6. 11. 2009. Pristupljeno 26. 11. 2010. 
  128. ^ „The World Factbook”. cia.gov. Pristupljeno 12. 2. 2016. 
  129. ^ „Humid Continental Climate”. The physical environment. University of Wisconsin–Stevens Point. 2007. Arhivirano iz originala 30. 5. 2007. g. Pristupljeno 29. 6. 2007. 
  130. ^ „Urban sprawl in Europe: The ignored challenge, European Environmental Agency” (PDF). 2006. Pristupljeno 13. 10. 2013. 
  131. ^ „Europe's overseas territories: What you need to know”. Deutsche Welle. 3. 11. 2018. 
  132. ^ „European Union”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 3. 7. 2013. „international organisation comprising 28 European countries and governing common economic, social, and security policies ... 
  133. ^ „European Union”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Pristupljeno 12. 2. 2016. 
  134. ^ Ovi zakonodavni instrumenti su detaljnije obrađeni u nastavku.
  135. ^ Kiljunen, Kimmo (2004). The European Constitution in the Making. Centre for European Policy Studies. str. 21—26. ISBN 978-92-9079-493-6. 
  136. ^ Burgess, Michael (2000). Federalism and European Union: The Building of Europe, 1950-2000. Taylor & Francis. str. 49. ISBN 0-415-22647-3. . "Our theoretical analysis suggests that the EC/EU is neither a federation nor a confederation in the classical sense. But it does claim that the European political and economic elites have shaped and moulded the EC/EU into a new form of international organization, namely, a species of "new" confederation."
  137. ^ „Qualified majority – Consilium”. www.consilium.europa.eu. Pristupljeno 10. 4. 2019. 
  138. ^ „Practical Law UK Signon”. signon.thomsonreuters.com. Pristupljeno 10. 4. 2019. 
  139. ^ „EU Library Briefing:Lobbying the EU institutions” (PDF). Europarl. Pristupljeno 3. 3. 2018. 
  140. ^ How does the EU work. Europa (web portal). 2012. ISBN 9789279205125. Pristupljeno 12. 7. 2007. 
  141. ^ With US or against US?: European trends in American perspective Parsons, Jabko. European Union Studies Association, p.146:
    Fourth, the European Council acts a "collective head of state" for the EU.
  142. ^ „President of the European Council” (PDF). General Secretariat of the Council of the EU. 24. 11. 2009. Pristupljeno 24. 11. 2009. 
  143. ^ „Legislative powers”. European Parliament. Pristupljeno 13. 2. 2019. 
  144. ^ „Parliament's legislative initiative” (PDF). Library of the European Parliament. 24. 10. 2013. Pristupljeno 13. 2. 2019. 
  145. ^ „Planning and proposing law”. European Commission. 20. 4. 2019. 
  146. ^ „Guardian of the Treaties”. CVCE Education Unit. University of Luxembourg. Pristupljeno 8. 6. 2019. 
  147. ^ Treaty on European Union: Article 17:7
  148. ^ The Latin word consilium is occasionally used when a single identifier is required, as on the Council Web site.
  149. ^ „Institutional affairs: Council of the European Union”. Europa. European Commission. 6. 1. 2010. Arhivirano iz originala 12. 01. 2010. g. Pristupljeno 11. 12. 2021. „It is commonly called the Council of Ministers 
  150. ^ „Institutions: The Council of the European Union”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 3. 7. 2007. g. Pristupljeno 25. 6. 2007. 
  151. ^ „The Presidency of the Council of the European Union”. French Presidency of the Council of the European Union. Pristupljeno 9. 3. 2022. 
  152. ^ Interactive, Wellfire (9. 3. 2009). „MEPs must be elected on the basis of proportional representation, the threshold must not exceed 5%, and the electoral area may be subdivided in constituencies if this will not generally affect the proportional nature of the voting system”. Fairvote.org. Pristupljeno 26. 11. 2010. 
  153. ^ „Institutions: The European Parliament”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 24. 6. 2007. g. Pristupljeno 25. 6. 2007. 
  154. ^ „European Commission – PRESS RELEASES – Press release – Q&A on Interinstitutional Agreement on Budgetary Discipline and Sound Financial Management 2007–2013”. europa.eu. 
  155. ^ Smith, David (1999). Will Europe work?. London: Profile Books. ISBN 978-1-86197-102-9. 
  156. ^ a b v g d Commission, European. „EU Budget in detail 2010”. Europa web portal. Arhivirano iz originala (PDF) 15. 8. 2010. g. Pristupljeno 20. 12. 2010. 
  157. ^ „EU funding programmes 2014–2020”. European Commission. Pristupljeno 2. 1. 2020. 
  158. ^ Treaty on the Functioning of the European Union, Section 7, Article 287.„Treaty on the Functioning of the European Union”. European Commission. 
  159. ^ „Institutions: Court of Auditors”. Europa (web portal). Arhivirano iz originala 22. 12. 2009. g. Pristupljeno 8. 2. 2010. 
  160. ^ „2012 annual report”. Europa (web portal). Arhivirano iz originala 17. 11. 2015. g. Pristupljeno 13. 11. 2015. >
  161. ^ „European auditors point to errors but sign off EU's accounts – some UK media decline to listen to what the auditors say”. Europa (web portal). Pristupljeno 13. 11. 2015. >
  162. ^ „Annual Report of the Court of Auditors on the implementation of the budget concerning the financial year 2009, together with the institutions' replies” (PDF). str. 12. Arhivirano iz originala (PDF) 21. 2. 2011. g. Pristupljeno 18. 12. 2010. 
  163. ^ „Protection of the European Union's financial interests – Fight against fraud – Annual Report 2009 (vid. pp. 6, 15)” (PDF). Europa. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 7. 2010. g. 
  164. ^ „Hungary and Poland block EU coronavirus recovery package”. Politico. 16. 11. 2020. Pristupljeno 16. 11. 2020. 
  165. ^ „EU budget blocked by Hungary and Poland over rule of law issue”. BBC News. 16. 11. 2020. Pristupljeno 16. 11. 2020. 
  166. ^ „Competences and consumers”. Pristupljeno 25. 11. 2010. 
  167. ^ Kao što je navedeno u u I naslovu I dela konsolidovanog ugovora o funkcionisanju Evropske unije
  168. ^ „Sources of EU law”. European Commission. Arhivirano iz originala 28. 2. 2008. g. Pristupljeno 5. 9. 2007. 
  169. ^ de Schoutheete, Philippe; Andoura, Sami (2007). „The Legal Personality of the European Union” (PDF). Studia Diplomatica. LX (1). Pristupljeno 15. 11. 2010.  Its examples are the ratifications of United Nations Convention against Corruption and Convention on the Rights of Persons with Disabilities by EU. And Article 47 of the Consolidated Treaty on European Union.
  170. ^ „Article 19 of the Treaty on European Union”. eur-lex.europa.eu. Pristupljeno 31. 10. 2010. 
  171. ^ „Court of Justice: presentation”. Europa web portal. Pristupljeno 26. 12. 2009. 
  172. ^ „Civil Service Tribunal: presentation”. Europa web portal. Pristupljeno 26. 12. 2009. 
  173. ^ Article 256(1) (ex article 225(1)) of the Treaty on the Functioning of the European Union, on eur-lex.europa.eu
  174. ^ Article 2, Treaty on European Union (consolidated 1 December 2009)
  175. ^ Case 11/70, Internationale Handelsgesellschaft v. Einfuhr und Vorratstelle für Getreide und Futtermittel; Article 6(2) of the Maastricht Treaty (as amended).
  176. ^ „Respect for fundamental rights in the EU – general development”. European Parliament Fact Sheets. The European Parliament. Pristupljeno 6. 9. 2008. 
  177. ^ „EU Policy on Death Penalty”. Europa. European Union External Action Service. Pristupljeno 4. 6. 2013. 
  178. ^ „Europe Unveils New Sanctions Plan for Human Rights Violations”. Bloomberg Tax. Pristupljeno 19. 10. 2020. 
  179. ^ „How EU takes decisions”. Arhivirano iz originala 2. 1. 2011. g. Pristupljeno 1. 11. 2010. 
  180. ^ „Emily O'Reilly re-elected European Ombudsman | News | European Parliament”. www.europarl.europa.eu. 18. 12. 2019. 
  181. ^ „European Ombudsman”. www.ombudsman.europa.eu. 
  182. ^ „European Ombudsman”. www.ombudsman.europa.eu. 
  183. ^ „European arrest warrant replaces extradition between EU Member States”. Europa web portal. Pristupljeno 4. 9. 2007. 
  184. ^ „Jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and in matters of parental responsibility (Brussels II)”. Europa web portal. Pristupljeno 5. 9. 2008. 
  185. ^ „Minimum standards on the reception of applicants for asylum in Member States”. Europa web portal. Pristupljeno 5. 9. 2008. 
  186. ^ „Specific Programme: 'Criminal Justice'. Europa web portal. Pristupljeno 5. 9. 2008. 
  187. ^ „European police office now in full swing”. Europa web portal. Pristupljeno 4. 9. 2007. 
  188. ^ „Eurojust coordinating cross-border prosecutions at EU level”. Europa web portal. Pristupljeno 4. 9. 2007. 
  189. ^ Frontex. „What is Frontex?”. Europa web portal. Pristupljeno 4. 9. 2007. 
  190. ^ „Qualified-Majority Voting: Common commercial policy”. Europa web portal. Pristupljeno 3. 9. 2007. 
  191. ^ commission, The European. „European political co-operation (EPC)”. Europa Glossary. Europa web portal. Arhivirano iz originala 8. 7. 2007. g. Pristupljeno 3. 9. 2007. 
  192. ^ Article 21 of the Treaty on European Union (as inserted by the Treaty of Lisbon), on eur-lex.europa.eu
  193. ^ „Divided EU agrees Iraq statement”. BBC News. BBC. 27. 1. 2003. Pristupljeno 13. 3. 2009. 
  194. ^ Rettman, Andrew (23 October 2009) EU states envisage new foreign policy giant, EU Observer
  195. ^ „European External Action Service gives Europe voice on world stage”. German Foreign Ministry. 1. 12. 2010. Pristupljeno 4. 6. 2013. 
  196. ^ „European External Action Service”. Europa web portal. 2010. Pristupljeno 26. 6. 2010. 
  197. ^ Peterson, John (avgust 2008). „Enlargement, reform and the European Commission. Weathering a perfect storm?”. Journal of European Public Policy. 15 (5): 761—780. S2CID 154664296. doi:10.1080/13501760802133328. 
  198. ^ Bildt, Carl (2005). „Europe must keep its 'soft power'. Financial Times on Centre for European Reform. Arhivirano iz originala 9. 6. 2007. g. Pristupljeno 26. 6. 2007. 
  199. ^ Wilkinson 2007, str. 100.
  200. ^ „NATO Member Countries”. Pristupljeno 25. 8. 2009. 
  201. ^ Laursen, Finn (1. 6. 1997). „The EU 'neutrals,' the CFSP and defence policy”. Biennial Conference of the European Union Studies Association. Seattle, WA: University of Pittsburgh. str. 27. Pristupljeno 24. 7. 2009. 
  202. ^ "Statement of the Presidency of the Permanent Council of the WEU" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. oktobar 2017) – on behalf of the High Contracting Parties to the Modified Brussels Treaty – Belgium, France, Germany, Greece, Italy, Luxembourg, the Netherlands, Portugal, Spain and the United Kingdom – Western European Union 31 March 2010.
  203. ^ Post-Brexit EU Defence Policy: Is Germany Leading towards a European Army?, e-International Relations, 5 July 2020
  204. ^ „List of states with nuclear weapons”. 
  205. ^ „Treaty on the prohibition of nuclear weapons ─ the 'Ban Treaty'. European Parliament. 17. 1. 2018. 
  206. ^ Council of the European Union (jul 2009). „EU battlegroups” (PDF). Europa web portal. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  207. ^ Council of the European Union (april 2003). „Overview of the missions and operations of the European Union”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 2. 12. 2011. g. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  208. ^ Council of the European Union. „CSDP structures and instruments”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 30. 05. 2013. g. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  209. ^ „The Russo-Georgian War and Beyond: towards a European Great Power Concert, Danish Institute of International Studies. Diis.dk. Arhivirano iz originala 29. 4. 2011. g. Pristupljeno 27. 4. 2010. 
  210. ^ „ECHO's finances”. ec.europa.eu. Humanitarian Aid and Civil Protection, European Commission. Arhivirano iz originala 18. 7. 2013. g. 
  211. ^ a b v Mikaela Gavas 2010. Financing European development cooperation: the Financial Perspectives 2014–2020. Arhivirano 16 mart 2011 na sajtu Wayback Machine London: Overseas Development Institute
  212. ^ "[1]." ec.europa.eu. Retrieved on 9 December 2018. "ACP – Main funding programmes."
  213. ^ „Development aid rises again in 2016” (PDF). OECD. 11. 4. 2017. Pristupljeno 23. 12. 2017. 
  214. ^ GHA (22. 2. 2015). „GHA report 2014”. globalhumanitarianassistance.org. 
  215. ^ OECD (4. 8. 2013). „Aid to developing countries (2013)”. OECD. 
  216. ^ „Archived copy”. Arhivirano iz originala 11. 8. 2011. g. Pristupljeno 27. 8. 2011. 
  217. ^ „Partnership and cooperation agreement (PCA) – EU monitor”. www.eumonitor.eu. 
  218. ^ „Central Intelligence Agency”. Cia.gov. Arhivirano iz originala 27. 04. 2019. g. Pristupljeno 26. 4. 2011. 
  219. ^ „World trade report 2009” (PDF). WTO information website. 
  220. ^ „EU position in world trade”. European Commission. Pristupljeno 24. 5. 2015. 
  221. ^ a b Se-jeong, Kim (19. 7. 2009). „EU-Korea FTA Will Be a Long Process: Greek Ambassador”. The Korea Times. Pristupljeno 15. 8. 2009. 
  222. ^ „Free trade agreements”. European Commission. 15. 4. 2016. Arhivirano iz originala 22. 06. 2019. g. Pristupljeno 22. 5. 2018. 
  223. ^ „Agreements”. European Commission. Pristupljeno 17. 3. 2016. 
  224. ^ „The European Union and its trade partners | Fact Sheets on the European Union | European Parliament”. www.europarl.europa.eu (na jeziku: engleski). Pristupljeno 7. 6. 2021. 
  225. ^ Wong, Audrye (maj 2021). „How Not to Win Allies and Influence Geopolitics China's Self-Defeating Economic Statecraft”. Foreign Affairs. 100 (3). 
  226. ^ „3.17E+14 USD to EUR | Convert US Dollars to Euros | XE”. www.xe.com. 
  227. ^ „Global Wealth Report 2019” (PDF). Credit Suisse. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 10. 2019. g. 
  228. ^ a b „The Single Market”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 1. 10. 2007. g. Pristupljeno 27. 6. 2007. 
  229. ^ „Triennial Central Bank Survey 2007” (PDF). BIS. 19. 12. 2007. Pristupljeno 25. 7. 2009. 
  230. ^ Aristovnik, Aleksander; Čeč, Tanja (30. 3. 2010). „Compositional Analysis of Foreign Currency Reserves in the 1999–2007 Period. The Euro vs. The Dollar As Leading Reserve Currency” (PDF). Munich Personal RePEc Archive, Paper No. 14350. Pristupljeno 27. 12. 2010. 
  231. ^ Boesler, Matthew (11. 11. 2013). „There Are Only Two Real Threats To The US Dollar's Status As The International Reserve Currency”. Business Insider. Pristupljeno 8. 12. 2013. 
  232. ^ „Global 500 2010: Countries – Australia”. Fortune. Pristupljeno 8. 7. 2010.  Number of companies data taken from the "Pick a country" box.
  233. ^ „Euro area unemployment rate at 10.3%, EU28 at 8.9%” (PDF). Europa web portal. 1. 3. 2016. Pristupljeno 1. 3. 2016. 
  234. ^ „Database – Eurostat”. ec.europa.eu. 
  235. ^ „Regional GDP per capita ranged from 31% to 626% of the EU average in 2017” (PDF). ec.europa.eu. 
  236. ^ Commission, European. „A Single Market for goods”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 21. 6. 2007. g. Pristupljeno 27. 6. 2007. 
  237. ^ Commission, European. „A Single Market for Capital”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 18. 5. 2007. g. Pristupljeno 27. 6. 2007. 
  238. ^ Commission, European. „Living and working in the Single Market”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 13. 6. 2007. g. Pristupljeno 27. 6. 2007. 
  239. ^ Commission, European. „A Single Market for Services”. Europa. Arhivirano iz originala 10. 6. 2007. g. Pristupljeno 27. 6. 2007. 
  240. ^ Kuchler, Teresa (25. 10. 2006). „Almunia says 'undesirable' to act on Sweden's euro refusal”. EUobserver.com. Pristupljeno 26. 12. 2006. 
  241. ^ „ECB, ESCB and the Eurosystem”. European Central Bank. Pristupljeno 15. 9. 2007. 
  242. ^ „ECB, ESCB and the Eurosystem”. European Central Bank. Pristupljeno 7. 7. 2011. 
  243. ^ „Europe seals deal on financial supervision”. euobserver.com. 
  244. ^ a b „Energy consumption and production: EU27 energy dependence rate at 54% in 2006: Energy consumption stable” (PDF) (Saopštenje). Eurostat. 10. 7. 2008. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 9. 2008. g. Pristupljeno 12. 9. 2008. 
  245. ^ a b „EU supply and demand for nuclear fuels” (PDF). Euratom Supply Agency – Annual Report 2007. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities. 2008. str. 22. ISBN 978-92-79-09437-8. 
  246. ^ a b „Q&A: EU energy plans”. BBC. 9. 3. 2007. Pristupljeno 13. 7. 2007. 
  247. ^ „The European Power Sector in 2020 / Up-to-Date Analysis on the Electricity Transition” (PDF). ember-climate.org. Ember and Agora Energiewende. 25. 1. 2021. Arhivirano (PDF) iz originala 25. 1. 2021. g. 
  248. ^ Yenikeyeff, Shamil Midkhatovich (novembar 2008). „Kazakhstan's Gas: Export Markets and Export Routes” (PDF). Oxford Institute for Energy Studies. Pristupljeno 17. 11. 2011. 
  249. ^ „'Low-carbon economy' proposed for Europe”. NBC News. 10. 1. 2007. Pristupljeno 24. 1. 2007. 
  250. ^ Abnett, Kate; Nasralla, Shadia (17. 7. 2020). „EU's greenhouse gas strategy fails to plug methane hole”. Reuters. 
  251. ^ Parliament, European. „Ukraine-Russia gas dispute – call for stronger EU energy policy”. Europa web portal. Pristupljeno 27. 2. 2008. 
  252. ^ „The trans-European transport network: new guidelines and financial rules” (PDF). Europa web portal. European Commission. 1. 10. 2003. Pristupljeno 15. 8. 2007. 
  253. ^ Mirea, Silvia. „The trans-European transport network: new guidelines and financial rules”. The Railway Journal. Arhivirano iz originala 23. 4. 2007. g. Pristupljeno 15. 8. 2007. 
  254. ^ „White Paper on Transport”. Euractiv. 22. 9. 2004. Arhivirano iz originala 08. 08. 2011. g. Pristupljeno 15. 8. 2007. 
  255. ^ „EUR 650 million for the Polish Road Network”. Arhivirano iz originala 19. 1. 2012. g. Pristupljeno 25. 11. 2010. 
  256. ^ Barrot, Jacques. „Jacques Barrot Home Page, Commission vice president for transport”. Europa web portal. Pristupljeno 21. 7. 2007. 
  257. ^ a b Stead, David (22. 6. 2007). Robert Whaples, ur. „Common Agricultural Policy”. EH.Net Encyclopedia. Pristupljeno 30. 8. 2007. 
  258. ^ „Agriculture: Meeting the needs of farmers and consumers”. Europa: Gateway to the European Union. European Commission. 26. 8. 2011. Arhivirano iz originala 29. 11. 2011. g. Pristupljeno 4. 11. 2011. 
  259. ^ a b Jeffery, Simon (26. 6. 2003). „The EU common agricultural policy”. The Guardian. London. Pristupljeno 30. 8. 2007. 
  260. ^ „Sugar: Commission proposes more market-, consumer- and trade-friendly regime”. Europa. 14. 4. 2007. Pristupljeno 30. 8. 2007. 
  261. ^ „The Commission prohibits GE's acquisition of Honeywell”. Europa web portal. 3. 7. 2001. Pristupljeno 12. 11. 2007. 
  262. ^ Gow, David (22. 10. 2007). „Microsoft caves in to European Commission”. The Guardian. London. Pristupljeno 12. 11. 2007. 
  263. ^ a b v „Eurostat – Tables, Graphs and Maps Interface (TGM) table”. ec.europa.eu. 
  264. ^ „Social spending data”. OECD. 
  265. ^ „Así es el seguro europeo contra el paro que propone el futuro comisario de Empleo de la UE – elEconomista.es”. www.eleconomista.es. 
  266. ^ Johnston, Raymond (3. 12. 2020). „Proposed EU directive on minimum wage brews controversy from all sides”. Expats.cz. 
  267. ^ https://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/BRIE/2021/662900/IPOL_BRI(2021)662900_EN.pdf
  268. ^ https://gaby-bischoff.eu/wp-content/uploads/2020/11/Statement-Framework-Directive-Minimum-Income.pdf
  269. ^ „Union of Equality: The Commission presents its first-ever strategy on LGBTIQ equality in the EU”. European Commission. 12. 11. 2020. 
  270. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 05. 11. 2021. g. Pristupljeno 13. 12. 2021. 
  271. ^ Select Committee on European Union (2008). „Chapter 2: The European Union Structural and Cohesion Funds”. Nineteenth Report. Pristupljeno 28. 2. 2012. 
  272. ^ „EU Structural and Cohesion funds”. Arhivirano iz originala 29. 5. 2010. g. Pristupljeno 1. 11. 2010. 
  273. ^ a b Jordan & Adelle 2012.
  274. ^ a b v Institute for European Environmental Policy (2012) Manual of European Environmental Policy, Earthscan, London.
  275. ^ Johnson, S.P. and Corcelle, G. (1989) The Environmental Policy of the European Communities, Graham & Trotman, London
  276. ^ „EUR-Lex – l28027 – EN – EUR-Lex”. eur-lex.europa.eu. 
  277. ^ Aldred, Jessica (23. 1. 2008). „EU sets 20% target for carbon cuts”. The Guardian. London. Pristupljeno 29. 2. 2008. 
  278. ^ „Progress made in cutting emissions”. European Commission. Pristupljeno 21. 11. 2019. 
  279. ^ „EU Emissions Trading System (EU ETS)”. Climate Action – European Commission. 23. 11. 2016. 
  280. ^ Berman, Sheri (3. 6. 2019). „Populists, greens and the new map of European politics”. Social Europe. Pristupljeno 21. 6. 2019. 
  281. ^ „EU summit deadlock over top jobs and climate discord”. 21. 6. 2019. 
  282. ^ Van Hoof, Sam (30. 7. 2021). „European Commission launches proposals to reach 55% emissions reduction by 2030”. Sustainable Developpment Solution Network. Pristupljeno 8. 10. 2021. 
  283. ^ Harvey, Fiona (17. 9. 2021). „US and EU pledge 30% cut in methane emissions to limit global heating”. The Guardian. Pristupljeno 8. 10. 2021. 
  284. ^ „Global Emissions”. Center for Climate and Energy Solutions. Pristupljeno 11. 11. 2020. 
  285. ^ Commission, European. „The Erasmus programme celebrates its 20th anniversary”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 3. 7. 2007. g. Pristupljeno 21. 7. 2007. ; Jean-Sébastien, Lefebvre (22. 1. 2007). „Erasmus turns 20 – time to grow up?”. Café Babel. Arhivirano iz originala 12. 9. 2010. g. Pristupljeno 10. 8. 2007. 
  286. ^ EACEA. „About the Education, Audiovisual and Culture Executive Agency”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 29. 4. 2015. g. Pristupljeno 21. 7. 2007. 
  287. ^ Commission, European. „Lifelong Learning Programme”. Europa web portal. Pristupljeno 21. 7. 2007. 
  288. ^ Council, European Research. „What is the ERC?”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 13. 08. 2011. g. Pristupljeno 21. 7. 2007. 
  289. ^ Commission, European. „Energy”. Europa web portal. Pristupljeno 12. 11. 2007. 
  290. ^ „Europa web portal”. Europa (web portal). Arhivirano iz originala 12. 11. 2010. g. Pristupljeno 26. 11. 2010. 
  291. ^ „Europa web portal”. Europa (web portal). Arhivirano iz originala 11. 11. 2010. g. Pristupljeno 26. 11. 2010. 
  292. ^ „Europa web portal”. Europa (web portal). 18. 11. 2010. Pristupljeno 26. 11. 2010. 
  293. ^ „info about health care and EHIC”. Nhs.uk. 29. 4. 2010. Pristupljeno 26. 11. 2010. 
  294. ^ „Consilium.europa.eu” (PDF). Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  295. ^ „Eur-lex.europa.eu”. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  296. ^ „NHSconfed.org”. NHSconfed.org. 17. 5. 2011. Arhivirano iz originala 28. 7. 2013. g. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  297. ^ „2019 Human Development Index Ranking | Human Development Reports”. hdr.undp.org. Arhivirano iz originala 30. 4. 2020. g. Pristupljeno 4. 2. 2020. 
  298. ^ „In Europe, life expectancy is lower in the east”. The Economist. 
  299. ^ „Life expectancy: Are you in one of the top 5 regions?”. ec.europa.eu. 
  300. ^ a b Bozoki, Andras. „Cultural Policy and Politics in the European Union” (PDF). Cultural Policy and Politics in the European Union.pdf. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 2. 2013. g. Pristupljeno 4. 6. 2013. 
  301. ^ Commission, European. „European Culture Month”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 2. 2. 2008. g. Pristupljeno 27. 2. 2008. 
  302. ^ „An Overture to the European Union Youth Orchestra”. The European Youth Orchestra. Arhivirano iz originala 11. 6. 2007. g. Pristupljeno 12. 8. 2007. 
  303. ^ Commission, European. „European Capitals of Culture”. Europa web portal. Arhivirano iz originala 3. 8. 2010. g. 
  304. ^ Fordyce, Tom (11. 7. 2007). „10 years since Bosman”. BBC News. Pristupljeno 13. 7. 2007. 
  305. ^ „IOC, FIFA presidents welcomes new EU treaty, call it breakthrough to give sports more power”. International Herald Tribune. 19. 10. 2007. Arhivirano iz originala 1. 12. 2008. g. Pristupljeno 21. 10. 2007. 
  306. ^ „Sports coaches from Israel travel to UK for training”. Eeas.europa.eu. 29. 3. 2011. Pristupljeno 3. 6. 2013. 
  307. ^ „Thirty-sixth meeting of the ministers' deputies: resolution (55) 32” (PDF). Council of Europe. 9. 12. 1955. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 5. 2009. g. Pristupljeno 2. 2. 2008. 
  308. ^ Guide graphique relatif à l'emblème européen (1996), p. 3: Description symbolique: Sur le fond bleu du ciel, les étoiles figurant les peuples d'Europe forment un cercle en signe d'union. Elles sont au nombre invariable de douze, symbole de la perfection et de la plénitude...Description héraldique: Sur fond azur, un cercle composé de douze étoiles d'or à cinq rais, dont les pointes ne se touchent pas. c.f. „Graphical specifications for the European Emblem”. European Commission. Arhivirano iz originala 22. 6. 2006. g. Pristupljeno 4. 8. 2004. 
  309. ^ „Council of Europe”. www.coe.int. Arhivirano iz originala 19. 12. 2009. g. 
  310. ^ Demey 2007, str. 387.
  311. ^ „Der Karlspreisträger Seine Heiligkeit Papst Johannes Paul II. außerordentlicher Karlspreis 2004”. Karlspreis.de. Arhivirano iz originala 17. 1. 2012. g. Pristupljeno 1. 1. 2012. 
  312. ^ Chamberlin, Russell (2004). The Emperor Charlemagne. Stroud, Gloucestershire: The History Press. ISBN 978-0-7509-3482-4. 
  313. ^ „Laureates”. karlspreis.de. Pristupljeno 12. 2. 2016. 
  314. ^ „Winners 2015”. charlemagneyouthprize.eu. Arhivirano iz originala 12. 12. 2015. g. Pristupljeno 12. 2. 2016. 
  315. ^ Maria Poptcheva, Press freedom in the EU Legal framework and challenges, EPRS | European Parliamentary Research Service, Briefing April 2015
  316. ^ „European Neighbourhood Policy and Enlargement Negotiations”. European Commission. Arhivirano iz originala 24. 1. 2016. g. Pristupljeno 8. 2. 2016. 
  317. ^ Mollin 2006, str. 56
  318. ^ „2018 EU Media Survey” (PDF). ComRes/Burson-Marsteller. 2018. Arhivirano iz originala (PDF) 03. 12. 2021. g. Pristupljeno 13. 12. 2021. 
  319. ^ „How is ARTE funded?”. ARTE Entreprise. Arhivirano iz originala 28. 04. 2016. g. Pristupljeno 26. 6. 2016. 
  320. ^ „Media Programme”. Europa. European Commission. Arhivirano iz originala 21. 6. 2013. g. Pristupljeno 13. 6. 2013. 
  321. ^ a b v Campos, Nauro F.; Coricelli, Fabrizio; Moretti, Luigi (1. 5. 2019). „Institutional integration and economic growth in Europe”. Journal of Monetary Economics. 103: 88—104. ISSN 0304-3932. doi:10.1016/j.jmoneco.2018.08.001Slobodan pristup. 
  322. ^ Caliendo, Lorenzo; Parro, Fernando; Opromolla, Luca David; Sforza, Alessandro (2021). „Goods and Factor Market Integration: A Quantitative Assessment of the EU Enlargement”. Journal of Political Economy. 129 (12): 3491—3545. ISSN 0022-3808. doi:10.1086/716560. 
  323. ^ Diez, Thomas; Stetter, Stephan; Albert, Mathias (jul 2006). „The European Union and Border Conflicts: The Transformative Power of Integration”. International Organization. 60 (3): 563—593. ISSN 1531-5088. S2CID 102491575. doi:10.1017/S0020818306060218. 
  324. ^ Diez, Thomas; Albert, Mathias; Stetter, Stephan, ur. (2008). The European Union and Border Conflicts: The Power of Integration and Association. Cambridge Core. ISBN 978-0-511-49133-7. doi:10.1017/cbo9780511491337. Pristupljeno 19. 12. 2019. 
  325. ^ Poast, Paul; Chinchilla, Alexandra (2020). „Good for democracy? Evidence from the 2004 NATO expansion”. International Politics. 57 (3): 471—490. ISSN 1740-3898. S2CID 219012478. doi:10.1057/s41311-020-00236-6. 
  326. ^ a b Risse, Thomas (2009). „Conclusions: Towards Transatlantic Democracy Promotion?”. Ur.: Magen, Amichai; Risse, Thomas; McFaul, Michael A. Promoting Democracy and the Rule of LawSlobodan pristup ograničen dužinom probne verzije, inače neophodna pretplata. Promoting Democracy and the Rule of Law: American and European Strategies. Governance and Limited Statehood Series. Palgrave Macmillan UK. str. 244–271. ISBN 978-0-230-24452-8. doi:10.1057/9780230244528_9. 
  327. ^ Kelemen, R. Daniel (3. 3. 2020). „The European Union's authoritarian equilibrium”. Journal of European Public Policy. 27 (3): 481—499. ISSN 1350-1763. doi:10.1080/13501763.2020.1712455Slobodan pristup. 

Literatura

Dodatna literatura

Spoljašnje veze