Evangelizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Evangelizam, evanđeosko hrišćanstvo, ili evangelički protestantizam je svetski trans-konfesionalni pokret unutar protestantskog hrišćanstva koji održava verovanje da se suština Jevanđelja sastoji od doktrine spasenja samo po blagodati, isključivo kroz veru u Isusovo spasenje.[1][2][3][4] Evangeličari veruju u centralnu ulogu obraćenja ili iskustvo „ponovnog rođenja“ u primanju spasenja, u autoritet Biblije kao Božjeg otkrivenja čovečanstvu i širenje hrišćanske poruke. Pokret je dugo bio prisutan u Anglosferi pre nego što se proširio dalje u 19, 20. i početkom 21. veka.

Njegovo poreklo se obično vodi do 1738. godine, pri čemu razni teološki tokovi doprinose njegovom osnivanju, uključujući pijetizam, puritanizam, kvekerizam, prezbiterijanizam i moravijanizam (posebno njegovog biskupa Nikole Zinzendorfa i njegova zajednica u Hernhutu).[5][6][7][8] Prevashodno, Džon Vesli i drugi rani metodisti bili su u korenu podsticanja ovog novog pokreta tokom Prvog velikog buđenja. Danas se evangelisti nalaze u mnogim protestantskim granama, kao i u raznim denominacijama koje nisu podvedene pod određenu granu.[9] Među vođama i glavnim ličnostima evangeličkog protestantskog pokreta bili su Džordž Foks, Džon Vesli, Džordž Vajtfild, Džonatan Edvards, Bili Grejam, Bil Brajt, Harold Okenga, Džon Stot i Martin Lojd-Džons.[5][8][10] Pokret je dobio veliki zamah tokom 18. i 19. veka Velikim buđenjima u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama.

Reformacija[uredi | uredi izvor]

U doba reformacije, pod njim se podrazumevalo prihvatanje augzburškog ispovedanja vere, za razliku od pripadanja katolicizmu ili reformisanim crkvama.[11] Takvo značenje pojma je i dalje na snazi u Evropi i javlja se u službenim nazivima mnogih luteranskih crkava. U 18. veku, kao evangelisti su bili poznati oni koji su bili naklonjeni protestantskoj engleskoj crkvi, kao i oni među nekonformistima koji su ove podržavali. Engleski evangelisti su naglašavali značaj Svetog pisma, potrebu za očuvanjem vere, potrebu za visokim ličnim moralom i zastupničko iskupljenje.

Amerika i Engleska[uredi | uredi izvor]

U Americi 19. veka, pojam evanđeoski se odnosio na one crkve koje su zastupale ideje preporoda, probuđenja (revivalizam). Smatralo se da ove crkve imaju mnogo zajedničkog i njihove vođe su se nadale da će jedan evanđeoski ujedinjeni front pomoći da Amerika postane stvarno hrišćanska zemlja.

U Engleskoj su 1846. protivnici anglo-rimokatoličkog pokreta ostvarili međusobnu saradnju na nivou Evangelističkog saveza. Savez je potvrdio ispovedanje vere u devet tačaka, gde se pominjalo i nadahnuće Svetim pismom, zastupničko iskupljenje, zatim Sveta Trojica, kao i grehopad i izopačenost čovečanstva. Jedinstvo koje se razvijalo među evangelističkim crkvama početkom veka počelo je da se osipa pod udarcima darvinizma, kriticizma i industrijalizacije.

Pokreti[uredi | uredi izvor]

Različite crkve su različito reagovale na ove izazove i klasični evangelistički pokret se rascepio na liberale, konzervativce i tzv. pokret društvenog jevanđelja. Četrdesetih godina 20. veka počeo je da se rađa nov evanđeoski pokret i to u krilu naprednijeg dela američkog fundamentalizma, koji je s vremenom postao otvoreniji prema svetu i crkvenom predanju. Sazrevanjem fundamentalističke teologije, konzervativne crkve u Americi počele su da se razvijaju i ta tendencija je i danas evidentna.

Evanđeoski pokret u lokalnim crkvama dao je svoj doprinos formiranju i jačanju vankongregacionalnih institucija. Već 1970. evanđeoski pokret je postao glavna snaga američkog protestantizma. Nove evanđeoske crkve su postale najbrže rastuća verska zajednica u SAD.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stanley 2013, str. 11. "As a transnational and trans-denominational movement, evangelicalism had from the outset encompassed considerable and often problematic diversity, but this diversity had been held in check by the commonalities evangelicals on either side of the North Atlantic shared - most notably a clear consensus about the essential content of the gospel and a shared sense of the priority of awakening those who inhabited a broadly Christian environment to the urgent necessity of a conscious individual decision to turn to Christ in repentance and faith. Evangelicalism had maintained an ambiguous relationship with the structures of Christendom, whether those structures took the institutional form of a legal union between church and state, as in most of the United Kingdom, or the more elusive character that obtained in the United States, where the sharp constitutional separation between church and state masked an underlying set of shared assumptions about the Christian (and indeed Protestant) identity of the nation. Evangelicals had differed over whether the moral imperative of national recognition of godly religion should also imply the national recognition of a particular church, but all had been agreed that being born or baptized within the boundaries of Christendom did not in itself make one a Christian."
  2. ^ Sproul, R. C. (2016). What Is Reformed Theology?: Understanding the Basics. Grand Rapids, MI: Baker Publishing Group. str. 36. ISBN 978-0-8010-1846-6. „The Reformers called themselves evangelicals because they believed the doctrine of justification by faith alone is central and essential to [the gospel]. Since the biblical word for gospel is evangel, they used the term evangelical to assert their conviction that sola fide is [the gospel]. 
  3. ^ The Concise Oxford Dictionary. Oxford University Press. 1978. 
  4. ^ Operation World 
  5. ^ a b Christian Scholar's Review, Volume 27 (na jeziku: engleski). Hope College. 1997. str. 205. „This was especially true of proto-evangelical movements like the Quakers, organized as the Religious Society of Friends by George Fox in 1668 as a group of Christians who rejected clerical authority and taught that the Holy Spirit guided 
  6. ^ Quaker History, Volumes 94-95 (na jeziku: engleski). Friends Historical Association. 2005. str. 46. „Emma Malone, active in the evangelical Quaker community in Cleveland, co-founded (with her husband) the Christian Workers Training School. This school helped to train the leadership of evangelical Quakers 
  7. ^ Brian Stiller, Evangelicals Around the World: A Global Handbook for the 21st Century, Thomas Nelson, USA, 2015, pp. 28, 90.
  8. ^ a b Angell, Stephen Ward; Dandelion, Pink (19. 4. 2018). The Cambridge Companion to Quakerism (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 293. ISBN 978-1-107-13660-1. 
  9. ^ „Christianity report” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 2013-08-05. g. Pristupljeno 2014-12-30. 
  10. ^ Manual of Faith and Practice of Central Yearly Meeting of Friends (na jeziku: engleski). Central Yearly Meeting of Friends. 2018. str. 2. 
  11. ^ Mohler 2011, str. 103–104.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]