Evropska unija
„Eu“ preusmerava ovde. Za ostale upotrebe pogledajte Eu (višeznačna odrednica).
| krilatica: In varietate concordia (latinski) "Ujedinjeni u raznolikosti/različiosti" |
|
| Himna Oda radosti |
|
| Glavni grad | Brisel Strazbur Luksemburg |
| Službeni jezik | |
| Države članice | |
| Vlada | Sui generis |
| - Komisija | Žoze Manuel Barozo |
| - Parlament | Hans-Gert Petering |
| - Savet | Mađarska |
| - Evropski savet | Herman van Rompuj |
| Stvaranje | |
| - Rimski ugovor | 25. mart 1957. |
| - Mastrihtski ugovor | 7. septembar 1992. |
| Površina | |
| - Ukupno | 4.324.782 km² (7.) |
| - Voda (%) | 3,08 |
| Stanovništvo | |
| - 2008. | 499 673 300 (3.) |
| - Gustina | 114/km² (69.) |
| BDP (PKM) | 2008. približno |
| - Ukupno | 15.247 milijardi $ (1.) |
| - Po glavi stanovnika | 30.513$ (14.) |
| Valuta | |
| Vremenska zona | UTC (UTC 0 do +2) 1 |
| Internet domen | .eu |
| Pozivni broj | +Није стандаризовано 2 |
| 1 +1 do +3 tokom LRV; Francuski prekomorski departmani — UTC –4 do +4 2 Planovi ze uvođenje +3 su propali. Trenutno, brojevi članica počinju sa +3 ili +4. |
|
Evropska unija (skraćeno: EU) je međuvladina i nadnacionalna unija (zajednica) dvadeset sedam evropskih država. Unija svoje korene vodi od Evropsko ekonomske zajednice osnovane Rimskim ugovorom 1957. od strane šest evropskih država. Od tada se Evropska zajednica proširila pridruživanjem novih država-članica i stekla veću moć. Ova zajednica je oformljena pod sadašnjim imenom Ugovorom o Evropskoj uniji (više poznatim pod imenom Mastrihtski ugovor) 1992. godine. Mnogi aspekti EU su postojali i pre potpisivanja ovog ugovora, preko raznih organizacija oformljenih 50-ih godina dvadesetog veka. Lisabonskim sporazumom potpisanim decembra 2007. predviđena je izmena sadašnjih sporazuma kako bi se korigovale političke i pravne strukture Evropske unije. Proces ratifikacije Lisabonskog sporazuma završen je u novembru 2009. godine.
Evropska unija stvara jedinstveno tržište putem sistema zakona koji se primenjuje u svim državama članica, što garantuje slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala.[1] Ona zadržava zajedničku trgovinsku politiku, poljoprivrednu politiku i politika u oblasti ribarstva i regionalnog razvoja.[2] Evropska unija je 2002. uvela zajedničku valutu evro, koju je do sada usvojilo 13 država članica.
Političke aktivnosti Evropske unije se ispoljavaju u mnogim sferama, od politike zdravstva i ekonomske politike do inostranih poslova i odbrane. Kontrola pasoša na graničnim prelazima država-članica je ukinuta Šengenskim sporazumom.[3] U zavisnosti od razvijenosti svake zemlje ponaosob, organizacija Evropske unije se razlikuje u različitim oblastima.
EU je definisana kao:
- federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti životne sredine;
- konfederacija u socijalnoj i ekonomskoj politici, zaštiti potrošača, unutrašnjoj politici i kao
- međunarodna organizacija u spoljnoj politici. Glavna oblast na kojoj EU počiva je jedinstveno tržište koje se bazira na carinskoj uniji, jedinstvenoj moneti (usvojenoj od strane 12 članica), zajedničkoj poljoprivrednoj politici i zajedničkoj politici u sferi ribarstva.
Sa skoro 500 miliona stanovnika Evropska unija ima 31% udela u svetskom nominalnom bruto domaćem proizvodu (15,8 biliona američkih dolara) u 2007.[4]Unija predstavlja svoje članice u Svetskoj trgovinskoj organizaciji i posmatrač je na samitima Grupe 8 i Ujedinjenih nacija. 21 članica Evropske unije je i članica NATO pakta. Važne institucije Evropske unije su Evropska komisija, Evropski parlament, Savet Evropske unije, Evropski savet, Evropski sud pravde i Evropska centralna banka. Građani Evropske unije svoje predstavnike u Evropskom parlamentu biraju svakih 5 godina.
Sadržaj |
[uredi] Status
Evropska unija je najmoćnija regionalna organizacija koja trenutno u svetu postoji. Kao što se iz prethodnog može videti, u nekim oblastima gde su države članice svoj suverinitet prepustile Evropskoj uniji, može se reći da je Evropska unija federacija ili konfederacija. Unija nema pravo da premesti dodatna ovlašćenja drugih članica na sebe bez dopuštenja određene članice. Isto tako, određeni broj članica rukovodi samostalno svojim politikama od nacionalnog interesa, kao što su inostrani poslovi, odbrana, valuta.
Zahvaljujući ovakvom ustrojstvu, Evropska unija se ne može definisati ni kao internacionalna organizacija ni kao konfederacija ili federacija. Moglo bi se reći da je sui generis celina.
Trenutni i budući status Evropske unije je predmet velike političke pažnje unutar nekih članica EU.
[uredi] Pravna osnova
Pravna osnova Evropske unije su ugovori između njenih članica. Oni su donošeni tokom godina. Prvi takav ugovor je Ugovor iz Pariza (1951) kojim je oformljena Evropska zajednica za ugalj i čelik između šest evropskih zemalja. Ovaj ugovor je istekao pre donošenja docnijih ugovora. Sa druge strane, Rimski ugovor (1957) i dalje traje, posle njega je donesen Mastrihtski ugovor (1992), koji je Evropsku uniju konstituisao pod tim imenom. Najviše amandmana na Rimski ugovor se ticalo pristupa 10 novih članica 1. maja 2004.
Članice EU su se nedavno dogovorile oko teksta Evropskog Ustava koji će, ako se ratifikuje od strane članica, postati prvi zvanični ustav EU zamenjujući sve dotadašnje ugovore.
Ako Ustav ne prođe prilikom ratifikacije svih članica, onda bi možda bilo neophodno ponovo otvoriti pregovore u vezi njegovog donošenja. Većina političara i državnih zvaničnika se slažu oko toga da je sadašnji pred-ustav neodgovarajuć za trenutnih 25 država članica (kao i za buduće). Stariji političari (naročito u Francuskoj) imaju stav da ako ustav ne ratifikuje nekoliko članica treba „nastaviti bez njih“.
Videti takođe:
[uredi] Istorija
| Za više informacija pogledajte članak Istorija Evropske unije |
Pokušaji da se ujedine disparatne nacije Evrope prethode nacionalnoj državi. Oni su se dešavali konstantno kroz istoriju kontinenta još od propasti Rimskog carstva. Franačko carstvo Karla Velikog, Sveto Rimsko carstvo i Poljsko-Litvanski Komonvelt su ujedinili velika prostranstva. Mnogo kasnije, tokom 19. veka - carinske unije pod Napoleonom i osvajanja nacističke Nemačke '40. godina dvadesetog veka su imala samo trenutno postojanje.
S obzirom na izvorne jezičke i kulturne različitosti u Evropi, ovi pokušaji obično su podrazumevali vojno potčinjavanje nevoljnih i neposlušnih nacija, što bi potom dovelo do nestabilnosti i konačnog neuspeha. Jedan od prvih predloga za mirno ujedinjenje kroz saradnju i jednakost članstva dao je začetnik pacifizma Viktor Igo (1851). Nakon katastrofa Prvog, a zatim i Drugog svetskog rata, pokretačka snaga za osnivanje Evropske unije (odnosno onoga iz čega će se ona potom razviti) značajno je porasla, vođena željom da se Evropa obnovi i spreči mogućnost da se takvi užasi rata ikada ponove. Evropska zajednica za ugalj i čelik (oformljena 1951, a koju su činile: Zapadna Nemačka, Francuska, Italija i zemlje Beneluksa) je bila inicijalna kapisla za dalje ujedinjenje Evrope.
Prva carinska unija, koja se izvorno zvala Evropska ekonomska zajednica, osnovana je Rimskim ugovorom 1957, a implementirana 1. januara 1958. Kasnije se promenila u Evropsku zajednicu, koja je sada „prvi stub“ Evropske unije. EU se razvila od trgovačkog sistema do ekonomskog i političkog partnerstva.
[uredi] Institucije
Evropska unija ima nekoliko institucija:
- Evropski parlament (736 članova)
- Savet Evropske unije (ili 'Savet ministara') (27 članova)
- Evropski savet
- Evropska komisija (27 članova)
- Evropski sud (27 sudija)
- Evropski finansijski sud (27 članova)
Postoji nekoliko finansijskih tela:
- Evropska centralna banka (koji zajedno sa nacionalnim (narodnim) bankama čini Evropski sistem centralnih banaka)
- Evropska investiciona banka (uključujući Evropski investicioni fond)
Postoji još mnogo tela zadužena za sprovođenje objektivne politike i pravde. To su tzv. Agencije Evropske unije.
Pored toga, postoje i savetodavna tela, među kojima su:
[uredi] Evropski savet
| Za više informacija pogledajte članak Evropski savet |
Političko vođstvo Evropske unije je Evropski savet, koji se obično sastaje četiri puta godišnje. Njega čini jedan predstavnik po državi — ili šef države ili šef vlade - uz predsednika Evropskog saveta kao i predsednika Evropske komisije. Predstavnicima država članica pomažu njeni ministri inostranih poslova. Evropski savet koristi svoju vodeću ulogu da reši sporove između država članica i istitucija Evropske unije i da se reše političke krize i neslaganja zbog kontroverznih pitanja i politika. Evropski savet se ne treba poistovećivati sa Savetom Evrope, međunarodnom organizacijom nezavisnom od Evropske unije.
19. novembra 2009. Herman van Rompuj je izabran za prvog predsednika Evropskog saveta, dok je Ketrin Ešton izabrana za visokog predstavnika unije za spoljnu i bezbednosnu politiku. Oboje su stupili na dužnost 1. decembra 2009.
[uredi] Savet Evropske unije
| Za više informacija pogledajte članak Savet Evropske unije |
Savet Evropske unije (ponekad se naziva Savet ministara) čini drugu polovinu zakonodavstva Evropske unije. Čine je ministri iz svake države članice i sastaje se u drugačijem sastavu u zavisnosti od problema kojim se bavi. I pored različitog sastava, ono se smatra jednim telom.[5] Pored zakonodavne uloge, Savet Evropske unije ima i izvršne funkcije po pitanju zajaedničke spoljne i bezbednosne politike.
[uredi] Evropska komisija
| Za više informacija pogledajte članak Evropska komisija |
Evropska komisija je izvršno telo i odgovorna je za zakonske inicijative i svakodnevno upravljanje Evropsko unijom. Trenutno je čine 27 evropskih komesara za različita polja delovanja, po jedan iz svake države. Predsenika i članove evropske komisije predlaže Evropski savet. Imenovanje predsednika i članova komisije mora da odobri Evropski parlament.[6]
[uredi] Evropski parlament
| Za više informacija pogledajte članak Evropski parlament |
Evropski parlament prestavlja jednu polovinu zakonodavsta Evropske unije. 736 (usko će biti 750) evropskih poslanika direktno biraju državljani EU svakih pet godina. Iako se poslanici biraju po državnom ključu, oni se organizuju po političkim grupama, a ne po državljanstvu. Svaka država članica ima određeni broj poslanika, a oni se u nekim slučajevima biraju po nacionalnim izbornim jedinicama. Parlament i Savet Evropske unije zajedno usvajaju zakone u skoro svim oblastima pod redovnom zakonodavnoj proceduri. Ovo se takođe odnosi i na budžet Evropske unije. Konačno, Evropska komisija odgovara Evropskom parlamentu, potrebna joj je njegovo odobrenje za imenovanje i mora da podnosi izveštaje Parlamentu. Predsednik Evropskog parlamenta predstavlja Parlament. Predsednika i potpredsednika Parlamenta biraju poslanici svake dve i po godine.[7]
[uredi] Sedišta institucija Evropske unije
- Evropska unija nema zvanični glavni grad, a sedišta njenih institucija se nalaze u nekoliko različitih gradova. Brisel je sedište Evropske komisije i Saveta Evropske unije (Savet ministara), kao i domaćin sastanaka i plenarnih zasedanja Evropskog parlamenta. Brisel se upravo zbog ovoga smatra de fakto glavnim gradom EU.
- Strazbur je sedište Evropskog parlamenta i domaćin je većine plenarnih zasedanja.
- Evropski sud i sekretarijat Evropskog parlamenta se nalaze u Luksemburgu.
- Evropska centralna banka je smeštena u Frankfurtu.
[uredi] Države članice i proširenja
| Za više informacija videti Članice Evropske unije, Proširenje Evropske unije, Države koje se graniče sa Evropskom unijom i Kopenhagenski kriterijum |
|
{{Image label small|x=0.925|y=0.96|scale=400|text=[[Kipar]}} Od 1. januara 2007. EU ima 27 zemalja članica. Ukupna površina tih 27 zemalja je 4,325,675 km². Da je jedinstvena zemlja, bila bi sedma po redu država u svetu po površini. Broj građana EU (pod uslovima Mastrihtskog sporazuma) u 27 zemalja je otprilike 496 miliona (januar 2007). Bila bi dakle treća po redu posle Kine i Indije, da se radi o pravoj državi. U periodu od 1952/1958. šest osnivačkih zemalja EU bile su: Belgija, Zapadna Nemačka, Italija, Luksemburg, Francuska i Holandija. Devetnaest budućih zemalja su joj se pridružile u „talasima proširenja“ koji su dati u sledećoj tabeli:
Napomene:
[uredi] Kandidati za članstvo, ostale zemljeZvanične zemlje kandidati za članstvo su Island, Makedonija, Turska, Hrvatska , Crna Gora i Srbija za koje se, osim za Hrvatsku čiji datum ulaska je 1. jul 2013. godine, ne zna kada će tačno postati članice unije. Turska je država oko koje se vode razne polemike unutar EU o tome da li bi trebala da bude primljena u članstvo. Zemlje koje su zvanično registrovane kao potencijalni kandidati su Albanija i Bosna i Hercegovina. Mnoge države, kao što su Norveška, Švajcarska i Lihtenštajn, ne žele da uđu u EU, ali s njom imaju specijalne sporazume. [uredi] Trenutna pitanjaGlavna pitanja sa kojima se Evropska unija u ovom trenutku bavi je njeno proširenje na jug i istok, odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama, revizija pravila Pakta za stabilnost i ratifikacija Ustava Evropske unije od strane država članica. [uredi] Status prekookeanskih teritorija
Neke teritorije imaju zvanične odnose sa članicama EU zahvaljujući kolonijalnoj prošlosti, kulturnim vezama ili geografskom položaju. Tu se pre svega misli na prekomorske teritorije Francuske, Španije, Holandije i Velike Britanije. [uredi] Ekonomski položajGodine 2005, EU je imala najveću ekonomiju na svetu sa, BDP od 9.486•10¹² evra (ili 12.427•10¹² USD sa kursom od 1,31$ za 1 evro 11. januara, 2005. [uredi] Životni standardSledi tabela sa podacima o BDP po glavi stanovnika u svakoj državi EU ponaosob. Podaci su iz 2004.
*Izvor podataka MMF PPP je skraćenica za Purchasing-Power-Parity, treba prevesti BDP EU je manji od BDP Sjedinjenih Američkih Država koji iznosi USD 38,031 po glavi stanovnika (2004). [uredi] Literatura (sa engleske Vikipedije)
[uredi] Izvori
[uredi] Spoljašnje veze
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||