Evropska dužnička kriza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Cene državnog kreditnog difolt svopa nekih evropskih država (2010-2011)

Evropska dužnička kriza (takođe nazivana kriza u Evrozoni i kriza javnog duga u Evropi) višegodišnja je kriza duga u Evropskoj uniji koja je počela krajem 2009. godine. Nekoliko država članica evrozone (Grčka, Portugal, Irska, Španija i Kipar) nije više bilo u stanju da plaća dospele obaveze pa su bile primorane da traže pomoć (novac) od trećih strana kao što su ECB, MMF i ostale članice evrozone.

Od kraja 2009. godine, strah od ekonomske dužničke krize, nastala je među investitorima nekih država Evropske unije a produbila se u 2010. godine i 2011. godini.

Ova kriza analitički se deli na dve krize finansijskog sektora koje su se poklopile na kraju prve dekade dvadesetprvog veka, iako su ova dva fenomena povezana svojim efektima. Kriza državnih dugova odnosi se na budžetske deficite koji su nastali nedovoljnim poreskim prihodima i prekomernom potrošnjom u nekoliko mediteranskih država kao što su Grčka, Italija, Španija i Portugal. Finansijska kriza je pak počela u SAD i državama koje su imitirale problematičnu praksu kreditiranja SAD, kao što su Island i Irska. Ova dva fenomena povezana su zato što evropske banke drže sredstva u problematičnim američkim bankama i nakon problematičnog spašavanja problematičnih banaka, budžetski deficiti država su se značajno produbili. Veličina budžetskih deficita je uplašila investitore, koji su zahtevali veće kamatne stope od vlada. Ovo je zauzvrat otežalo svako dalje servisiranje budžetskih deficita.

Naročito u državama gde su budžetski deficit i državni dugovi drastično povećani, kriza poverenja je narasla sa smanjenjem prinosa obaveznica i rizika osiguranja kreditnog difolt svopa između ovih država i članica EU, najviše Nemačkom.[1][2]

Dok su državni dugovi rasli najizraženije u samo nekoliko država evrozone, oni su postali problem za celu zonu.[3]

Zabrinutost oko rasta državnog duga širom sveta zajedno sa talasom obaranja državnog duga određenih država evrozone alarmirala je finansijska tržišta. Dana 9. maja 2010, Ministri finansija EU odobrili su finansijski paket za spasavanje vredan 750 milijardi evra kako bi osiguali finansijsku stabilnost širom Evrope kreirajući Evropski fond za spasavanje (engl. European Financial Stability Facility (EFSF)).[4] U novembru 2010, kada je zabrinutost ponovo počela da raste povodom finansijske stabilnosti Irske, Grčke i Portugalije, predsednik EU Herman Van Rompej je izjavio „ukoliko ne opstanemo sa evrozonom nećemo opstati sa Evropskom unijom“.[5] Da bi spasili EU valutu lideri su predložili bližu fiskalnu saradnju. Ovom prilikom liderima Evropske unije predloženo je uspostavljanje jedinstvenog organa nadležnog za poresku politiku i budžetsku potrošnju zemalja članica EU, privremeno nazvan Evropski trezor.[6]

U oktobru 2011, na sastanku u Briselu lideri evrozone složili su se oko paketa mera predviđenog da spreči kolaps članica EU usled spiralnog duga. Ovo je uključilo predlog da se otpiše 50% grčkog duga koji poseduju privatni kreditori i da se poveća fond Evropskog fonda za spasavanje na 1 trilion evra kao i da se izvrši 9% kapitalizacije Evropskih banka.

Uprkos dužničkoj krizi u nekim državama evrozone evropska valuta je ostala stabilna,[7] trgovina čak i nešto veća negoli na početku krize.[8][9] Tri članice koje su najviše pogođene krizom, Grčka, Irska i Portugal zauzimaju 6 procenata BDP-a evrozone.[10]

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Ukupan (bruto) državni dug širom sveta kao procenat BDP-a MMF-a (2012)

Kriza evrozone proizašla je iz strukturnog problema evrozone i kombinacije složenih faktora. Postoji konsenzus da je koren krize u evrozoni ležao u krizi platnog bilansa (naglo zaustavljanje stranog kapitala u zemljama koje su zavisile od inostranog kreditiranja), a da je ovu krizu pogoršala činjenica da države nisu mogle pribeći devalvaciji (smanjenju vrednosti nacionalne valute kako bi izvoz bio konkurentniji na stranim tržištima).[11][12] Ostali važni faktori uključuju globalizaciju finansija; laki uslovi kreditiranja tokom perioda 2002–2008, koji su podsticali visoko rizične prakse davanja zajma i pozajmljivanja; finansijska kriza 2007–08; međunarodne trgovinske neravnoteže; mehuri nekretnina koji su u međuvremenu pukli; velika recesija 2008–2012; izbori fiskalne politike koji se odnose na vladine prihode i rashode; i pristupi koje države koriste za spasavanje problematične bankarske industrije i vlasnika privatnih obveznica, pretpostavljajući teret privatnog duga ili gubitke u socijalizaciji.

Makroekonomske razlike između država članica evrozone dovele su do neuravnoteženih tokova kapitala između država članica. Pre usvajanja evra, države članice Južne evrozone brzo su rasle (sa rastom plata i cena), dok su članice severne evrozone sporo rasle. Uprkos ovim različitim makroekonomskim uslovima, Evropska centralna banka mogla je da usvoji samo jednu kamatnu stopu, odabravši onu koja je značila da su stvarne kamatne stope u Nemačkoj visoke (u odnosu na inflaciju) i niske u državama članicama Južne evrozone. To je stimulisalo investitore u Nemačkoj da pozajmljuju jugu, dok je jug stimulisan da se zadužuje (jer su kamate bile vrlo niske). Vremenom je to dovelo do akumulacije deficita na jugu, pre svega od strane privatnih ekonomskih aktera.[11][12]

Države članice evrozone mogle su da ublaže neravnotežu u tokovima kapitala i akumulaciji duga na jugu koordinacijom nacionalnih fiskalnih politika. Nemačka je mogla da usvoji ekspanzivne fiskalne politike (da bi podstakla domaću tražnju i smanjila odliv kapitala), a države članice južne evrozone da usvoje restriktivnije fiskalne politike (da smanje domaću potražnju i smanje zaduživanje sa severa).[11][12] Prema zahtevima Ugovora iz Mastrihta iz 1992. godine, vlade su se obavezale da će ograničiti svoju deficitnu potrošnju i nivo duga. Međutim, neki od potpisnika, uključujući Nemačku i Francusku, nisu uspeli da ostanu u okvirima kriterijuma iz Mastrihta i okrenuli su se sekjuritizaciji budućih državnih prihoda kako bi smanjili svoje dugove i/ili deficite, zaobilazeći najbolju praksu i zanemarujući međunarodne standarde.[13] To je suverenima omogućilo da prikriju nivo deficita i duga kombinacijom tehnika, uključujući nedosledno računovodstvo, vanbilansne transakcije i upotrebu složenih struktura valuta i kreditnih derivata.[13] Od kraja 2009. godine, nakon što je novoizabrana grčka PASOK vlada prestala da maskira svoju istinsku zaduženost i budžetski deficit, u javnosti se razvio strah od državnog stečaja u nekim evropskim državama, i državni dug nekoliko država je degradiran. Kriza se naknadno proširila na Irsku i Portugaliju, istovremeno pobuđujući zabrinutost zbog Italije, Španije i evropskog bankarskog sistema, i temeljnijih neravnoteža u evrozoni.[14] Nedovoljno prijavljivanje je izloženo reviziji prognoze za budžetski deficit za 2009. godinu sa „6–8%“ BDP-a (ne više od 3% BDP-a bilo je pravilo Mastrišskog sporazuma) na 12,7%, gotovo odmah nakon PASOK pobede na grčkim nacionalnim izborima u oktobru 2009. godine. Velika revizija predviđanja budžetskog deficita naviše usled međunarodne finansijske krize nije bila ograničena samo na Grčku: na primer, u Sjedinjenim Državama prognoza za budžetski deficit za 2009. godinu povećana je sa 407 milijardi dolara predviđenih u budžetu za fiskalnu 2009. godinu na 1,4 triliona dolara, dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu konačna prognoza bila više od 4 puta veća od prvobitne.[15][16] U Grčkoj je niska („6–8%”) prognoza bila zabeležena do druge polovine godine (septembar 2009), što očigledno nije odgovaralo stvarnoj situaciji.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Greek/German bond yield spread more than 1,000 bps”. Reuters. 28. 4. 2010. Pristupljeno 3. 9. 2020. 
  2. ^ „Gilt yields rise amid UK debt concerns”. Financial Times. 18. 2. 2010. Pristupljeno 15. 4. 2011. 
  3. ^ „How the Euro Became Europe's Greatest Threat”. Der Spiegel. 20. 6. 2011. 
  4. ^ „EU ministers offer 750bn-euro plan to support currency”. BBC News. 10. 5. 2010. Pristupljeno 11. 5. 2010. 
  5. ^ Neuger, James G. (16. 11. 2010). „Ireland Weighs Aid as EU Spars Over Debt-Crisis Remedy”. Bloomberg. Pristupljeno 15. 4. 2011. 
  6. ^ „ – Elcano”. Arhivirano iz originala 21. 07. 2011. g. Pristupljeno 2. 5. 2010. 
  7. ^ „Euro Stable Despite Debt Crisis Says Schaeuble”. The Wall Street Journal. 22. 8. 2011. [mrtva veza]
  8. ^ Euro in US Dollar
  9. ^ „Puzzle over euro's "mysterious" stability”. Reuters. 15. 11. 2011. Arhivirano iz originala 13. 07. 2015. g. Pristupljeno 02. 12. 2011. 
  10. ^ „The Euro’s PIG-Headed Masters”. Project Syndicate. 3. 6. 2011. 
  11. ^ a b v Copelovitch, Mark; Frieden, Jeffry; Walter, Stefanie (14. 3. 2016). „The Political Economy of the Euro Crisis”. Comparative Political Studies (na jeziku: engleski). 49 (7): 811—840. ISSN 0010-4140. doi:10.1177/0010414016633227. 
  12. ^ a b v Frieden, Jeffry; Walter, Stefanie (11. 5. 2017). „Understanding the Political Economy of the Eurozone Crisis”. Annual Review of Political Science. 20 (1): 371—390. ISSN 1094-2939. doi:10.1146/annurev-polisci-051215-023101. 
  13. ^ a b "How Europe's Governments have Enronized their debts," Mark Brown and Alex Chambers, Euromoney, September 2005
  14. ^ Paul Belkin, Martin A. Weiss, Rebecca M. Nelson and Darek E. Mix "The Eurozone Crisis: Overview and Issues For Congress", Congressional Research Service Report R42377, 29 February 2012.
  15. ^ „Budget 2009 in figures”. BBC News. 22. 4. 2009. Pristupljeno 6. 1. 2014. 
  16. ^ „Media Coverage of the 2010 Greek Debt Crisis: Inaccuracies and Evidence of Manipulation”. Academia.edu. januar 2014. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]