Европска острига

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Evropska ostriga, kamenica
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Podred:
Natporodica:
Porodica:
Rod:
Binomno ime
Ostrea edulis
Linnaeus, 1758

Evropska ostriga ili kamenica (lat. Ostrea edulis) vrsta je školjki iz porodice pravih ostriga (Ostreidae). Nastanjuje morske i okeanske obale Evrope i severne Afrike, od Norveške na severu do Maroka i obala Sredozemlja na jugu. Tipično stanište su joj pliće vode, gde živi pričvršćena za čvrstu podlogu[1]. Čovek koristi evropsku ostrigu u ishrani.

Opis i biologija vrste[uredi | uredi izvor]

Ljuštura evropske ostrige je asimetrična. Levi kapak je ispupčen i nabran, njime se školjka pričvrćuje za kamenitu podlogu, dok je desni (gornji) kapak pljosnat, ljuspaste površine[1]. Nema prednji mišić zatvarač ljušture, a brava je bez zuba[1]. Veličina ljušture je od 5 do 12 cm, sivkaste boje. Stopalo i bisus su rudimentisani[1].

Evropska ostriga je hermafrodit sa unutrašnjim oplođenjem. Spermatozoidi i jajne ćelije ne sazrevaju istovremeno. Iz oplođene jajne ćelije razvija se larva, koja pasivno pliva (lebdi nošena vodenim strujama) do konačnog spuštanja na odgovarajuću podlogu za koju će se pričvrstiti.

Hrani se planktonom, do hrane dolazi filtriranjem morske vode. Evropskom ostrigom se u prirodnim staništima hrane morske zvezde, morski ježevi, pojedini rakovi i orada.

Sistematika[uredi | uredi izvor]

Evropska ostriga je morfološki varijabilna vrsta. Postoji nekoliko opisanih varijeteta, od kojih u Jadranskom moru žive[1]:

Proizvodnja evropske ostrige[uredi | uredi izvor]

Svetska proizvodnja evropske ostrige u periodu 1950–2003

Upotreba evropske ostrige u ishrani dokumentovana je još od vremena starog Rima. Meki delovi tela evropske ostrige sadrže visoke količine proteine, ugljenih hidrata i vitamina A, B1, B2, C i D. Danas se evropska ostriga uzgaja u akvakulturi. Najveći proizvođač je Španija sa 2400 t proizvedenih 2003. godine, a prate je Francuska, Danska, Velika Britanija i Irska.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Krunić M., Vidović, V., Pujin, V., Petrović, Z., Šapkarev, J., Stevanović, D., Horvatović, A., Brajković, M. 1989. Sistematika invertebrata sa praktikumom I deo. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva: Beograd. стр. 315

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]