Elegija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Elegijom su stari Grci nazivali pesmu različne sadržine, ali ispevanu u distihu sastavljenom iz heksametra i pentametra.[1] U početku pevana uz pratnju frule, ova pesma je obuxvatala najrazličitije teme: patriotske, moralne, filozofske, političke, ratničke, mitološke (kod Kalina, Tirteja, Arhiloha, Teognida, Fokilida, Ksenofana, Simonida, Solona). Kod Teognida imala je i tužbalački ton, a kod Arhiloha je bila i izraz snažnog osećanja. U izrazitu ljubavnu pesmu, u kojoj su prisutni prolaznost i smrt, prvi put ju je pretvorio Mimnermo, grčki pesnik s kraja 7. veka p.n.e. Kao ljubavnu pesmu negovali su je i aleksandrijski pesnici (Kalimah, između ostalih).

Srednji vek[uredi | uredi izvor]

U srednjovekovnoj evropskoj književnosti - izuzimajući paganske elegije i neke pesme minezengera - nije imala krupnijih dometa. U novijoj evropskoj književnosti, od humanizma naovamo, imala je niz uglednih predstavnika, to su bili : Vijon, Ronsar, Milton, Jang, Grej, Šenije, Klopštok, Gete, Šiler, Helderlin, Novalis, Šeli, Tenison, Puškin, Ljermontov, Himens, Rilke i naš Vojislav Ilić. Posle antičkih vremena, kako je primetio Vilpert, više se odlikovala nežnim i setnim raspoloženjem nego metričkom formom. Kao pesma nežnih i setnih raspoloženja u kojoj dolazi do tuge zbog rastanka, sećanja, jadikovanja, doživela je najveći procvat u doba romantizma. U tom vidu bez određene metričke forme ostala je da živi do danas, često se približujući idili, čak i didaktičnoj i šaljivoj pesmi.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

Tekst preuzet iz knjige „Lirika“ Vojislava Đurića, Beograd 1965.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Stambolić, Miloš, ur. (1986). Rečnik književnih termina. Beograd: Nolit. str. 163. ISBN 86-19-00635-5.