Empedokle

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Empedokle

Empedokle (grč. Ἐμπεδοκλῆς, oko 490430. p. n. e.) bio je antički filozof i građanin Agrigenta, grčke kolonije na Siciliji.

Empedoklova filozofija je najpoznatija po kosmološkoj teoriji da su četiri osnovna elementa stvorila svet — zemlja, vazduh, vatra i voda. Takođe je tvrdio da postoje sile Ljubavi i Mržnje koje ih spajaju i razdvajaju. Pod uticajem pitagorejaca, zastupao je učenje o reinkarnaciji.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Empedokle je rođen oko 490. p. n. e. u Agrigentu na Siciliji u uglednoj porodici[1]. Malo je poznato o njegovom životu. Smatra se da je njegov otac učestvovao u zbacivanju tiranina Agrigenta oko 470. p. n. e. Empedokle je kasnije i sam uzimao učešća u političkom životu svoga grada; bio je izvrstan govornik, a smatra se da je bio i vođa demokratske stranke[2]. Postoji priča da je izgnan iz pitagorejskog reda zbog „krađe Pitagorinih rasprava”[3]

Hram Here u Agrigentu, iz Empedoklovog vremena.

Kao izvrsnog poznavaoca prirode ga je pratio glas o posedovanju natprirodnih moći — da je čarobnjak i gosporad oluje. Jedini njegov učenik koji se spominje je sofista Gorgija[4]. Postoji izveštaj o njegovom putovanju na Peleponez i poštovanju koje mu je tamo ukazano.[5] Takođe se pominje i njegovo putovanje na istok u zemlju maga (Persija)[6].

Prema Aristotelu, umro je u šezdesetoj godini (oko 430. pne) iako neki autori pominju da je živeo sto devet godina. Njegova smrt je postala predmet brojnih legendi, od kojih je najpoznatija da je skočio u krater Etne kako bi ljude naveo da veruju da je otišao na nebo i da ga zbog toga treba poštovati kao boga. Međutim, Diogen, koji detaljno navodi ovu priču, komentariše da se „Timaj protivi svim ovim pričama, jasno kazujući da je Empedokle otišao na Peloponez, i da se uopšte nije vraćao, pa da je otuda način njegove smrti nepoznat”.[7]

Učenje[uredi | uredi izvor]

Četiri elementa[uredi | uredi izvor]

Empedokle je zastupao klasično grčko filozofsko stanovište da nešto ne može da nastane iz ničega, niti nešto može da pređe u ništa[2]. Sledstveno tome, materija je bez početka i bez kraja; ona je neuništiva. Ali zbog promena u prirodi, Empedokle je zaključio da stvari kao celine nastaju i nestaju, ali su sastavljene od čestica, koje su neuništive[2]. Empedokle je smatrao da jedna vrsta tvari ne može da pređe u drugu, već da postoje „nerođeni sastojci” (ἀγένητα στοιχεῖα, fr. 7) odnosno osnovni elementi — zemlja, vazduh, vatra i voda, koje svojim mešanjem formiraju sve stvari. Osnovne čestice se spajaju i razdvajaju zahvaljučući fizičkim silama Ljubavi i Mržnje, koje deluju svuda u svemiru.

Kosmogonija[uredi | uredi izvor]

Prema Empedoklu, razvoj svemira je kružan proces koji prolazi kroz periodične cikluse. Na početku su svi elementi bili zajedno pomešani. Ljubav je bila upravljačko načelo, a celina se naziva „blaženi bog”[2]. Mržnja se nalazila s kraja ove sfere, a kada je prodrla unutar nje, započeo je proces razdvajanja. Razdvajanje postaje potpuno kada se sve čestice vode, vatre, vazduha i zemlje grupišu ponaosob. Mržnja tada vlada neograničeno. Međutim, onda Ljubav počinje iznova da deluje, sve dok se osnovne čestice ponove ne pomešaju kao što su bile na početku. Empedokle je smatrao da je tadašnje kosmološko razdoblje na pola puta između savršenog jedinstva prvobitne sfere i potpune razjedinjenosti osnovnih elemenata[2].

Teorija saznanja[uredi | uredi izvor]

Empedokle smatra da prilikom čulnog opažanja dolazi do susreta između jednog elementa u nama i sličnog elementa izvan nas.

Reinkarnacija[uredi | uredi izvor]

Učenje preporađanju Empedokle izlaže u pesmi „Očišćenja” u kojoj kaže:

„Jer ja sam jednom već bio
i dečak i devojčica, grm i ptica,
i nema riba što se prćaka u moru”.
/Frag. 117./

Spisi[uredi | uredi izvor]

Poznato je da je Empedoklo napisao dva dela:

  • O prirodi (Περὶ φύσεως) i
  • Očišćenja (Καθαρμοι).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Diogen Laertije, VIII 51
  2. ^ a b v g d F. Koplston, Istorija filozofije: Grčka i Rim, BIGZ, Beograd, (1999). str. 108—112.
  3. ^ Diogen Laertije, 8, 54.
  4. ^ Diogen Laertije, VIII 58
  5. ^ Diogen Laertije, VIII 71
  6. ^ Plinije xxx. 1
  7. ^ Diog. Laert., 8, 71.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]