Emfizem
Emfizem | |
---|---|
Emfizem pluća | |
Klasifikacija i spoljašnji resursi | |
Specijalnost | Pulmologija |
MKB-10 | J40–J44, J47 |
MKB-9-CM | 490–492, 494–496 |
OMIM | 606963 |
DiseasesDB | 2672 |
MedlinePlus | 000091 |
eMedicine | med/373 emerg/99 |
MeSH | C08.381.495.389 |
Emfizem pluća definiše se kao trajno uvećanje disajnih puteva, distalno od terminalnih bronhiola, koje nastaje dilatacijom vazdušnih prostora ili destrukcijom pregradnih zidova između alveola. Emfizem pluća karakterišu oštećenja plućnog tkiva u osnovnoj jedinici pluća za razmenu gasova (acinus). Na osnovu lokalizacije morfoloških oštećenja u acinusu, razlikuju se dva oblika ovog oboljenja: panacinusni i centroacinusni emfizem. Veoma često oba tipa morfoloških oštećenja se uočavaju u istom plućnom krilu, s tim što može da preovladava jedan ili drugi tip.
Veliki broj lekara prihvata mišljenje da hronični bronhitis i emfizem pluća čine celinu (po nizu patofizioloških poremećaja koje zajedno prouzrokuju i uzajamnim patogenetskim vezama) i zajedno su poznati pod imenom hronična opstruktivna plućna bolest. Obično se prvo javlja bronhitis, a kasnije sa pogoršanjem stanja i emfizem.
Učestalost[uredi | uredi izvor]
Procenjuje se da u SAD 1,65 miliona ljudi boluje od emfizema pluća. Broj obolelih raste iz godine u godinu: sa porastom broja pušača u periodu od 1982. do 1995. godine povećao se za 41,5%. Znatno se povećala prevalenca u populaciji osoba ženskog pola.
Etiologija[uredi | uredi izvor]
Za nastanak emfizema značajno je više faktora rizika (pušenje, zagađenost vazduha, infekcije i genetički činioci). Duvanski dim je, van svake sumnje, primarni uzrok pojave emfizema pluća. Pušači imaju veću smrtnost, kao i veću prevalencu poremećaja plućne funkcije, respiratornih simptoma i svih oblika opstruktivne bolesti disajnih puteva. Pušenje kao glavni uzrok nastanka hroničnog bronhitisa i emfizema pluća sreće se kod 80 do 90% obolelih. Incidenca i mortalitet od emfizema u urbanim, industrijski razvijenim sredinama viši su nego u ruralnim. Egzacerbacije hroničnog bronhitisa povezane su sa većom zagađenošću vazduha sumpor-dioksidom i čvrstim česticama. Poslednjih godina poznat je i štetan uticaj zagađenosti vazduha u zatvorenom prostoru zbog prašine i upotrebe različitih čvrstih goriva za grejanje i kuvanje.
Simptomi i patofiziološki poremećaji[uredi | uredi izvor]
Osnovni funkcionalni poremećaji u hroničnom bronhitisu i emfizemu pluća su: poremećaj prolaznosti disajnih puteva, naduvenost pluća i poremećaj koncentracije gasova u krvi. Patofiziološki poremećaji su kašalj, iskašljavanje, „sviranje“ u grudima i dispnea.
Dominantan klinički simptom u emfizemu pluća je osećaj nedostatka vazduha (dispnea), koji se javlja pri naporu. Obično ga prati veoma malo kašlja i oskudno iskašljavanje sluzavog ispljuvka. Do ovoga dolazi na više načina: zapušavanjem bronhija nagomilanom sluzi, zadebljavanjem sluznice, smanjenjem lumena bronha i sl. Dispnea nastaje postepeno, često neprimetno, i pogoršava se pri težem fizičkom naprezanju, za vreme infekcija, udisanja hladnog vazduha, iritantnih gasova i para. Tokom godina ona postaje sve teža, javlja se pri sve manjem fizičkom naporu, a zatim i u mirovanju ili najmanjem pokretu. U odmakloj fazi bolesti dispnea dovodi do invalidnosti i netolerancije i najlakših radnji, kao što su umivanje, oblačenje, uzimanje hrane, govor.
Kao posledica poremećaja prolaznosti disajnih puteva, dolazi do „zarobljavanja“ vazduha u plućima, gubitka elastičnosti tkiva i naduvenosti.
Bolesnik sa emfizemom često je mršav, asteničan. Najčešće sedi povijen unapred, ispruženih ruku, oslanja se na dlanove da bi fiksirao rameni pojas i omogućio da se leđni mišići koriste za efikasniji ekspirijum. Oni obično dišu kroz stisnute usne ("pućenje usana").
Laboratorijske promene[uredi | uredi izvor]
Promene zavise od stadijuma i težine bolesti. Od hematoloških poremećaja česti su leukocitoza (povećana koncentracija belih krvnih ćelija) i eritrocitoza u slučaju hipoksije. Zbog izbora metode lečenja značajan je i pregled ispljuvka, u kome se mogu naći gnoj, granulociti i bakterije. Na rendgenskom snimku obolelih pluća uočavaju se manja ili veća svetla polja i zaravnjena dijafragma.
Dijagnoza[uredi | uredi izvor]
Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze, kliničke slike i RTG-nalaza. Za konačnu potvrdu dijagnoze emfizema potrebno je bolesnika podvrgnuti funkcionalnim testovima pluća.
Lečenje[uredi | uredi izvor]
Izlečenje emfizema nije moguće. Međutim, kod prepoznatog emfizema moguće je usporiti i zaustaviti napredovanje bolesti ispravnim merama i menjanjem životnih navika. Tu se pre svega misli na prestanak pušenja. Značajan vid terapije emfizema je respiratorna kineziterapija. Ona se temelji na učenju tehnike relaksiranja mišića, postavljanja u drenažni položaj, pravilne upotrebe dijafragme u disanju, ali i vrlo važnim tehnikama izdisaja koje ne dopuštaju kolabiranje malih disajnih puteva i posledičnu opstrukciju prolaska vazduha.
Reference[uredi | uredi izvor]
- S. Stefanović i saradnici: „Specijalna klinička fiziologija“, Beograd-Zagreb 1980.
- Sajt www.stetoskop.info
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |