Epigrafika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kamen iz Rozete u Britanskom muzeju

Epigrafika (od grč. ἐπιγραφή, epi-graphē, napisano (grč. ἐπιγραφεω, lat. scribere) na (grč. ἐπι) trajnom materijalu [1]) je nauka koja se bavi pisanim spomenicima na tvrdim materijalima kao što su kamen, terakota, staklo, kost, metal i mozaik, za razliku od paleografije koja se bavi pisanim spomenicima na mekim materijalima (papirus, pergament, tkanina, papir).

Proučavanje drevnih rukopisa, obično napisanih tušem, zasebno je polje, paleografija.[2] Epigrafika se takođe razlikuje od ikonografije, jer se ograničava na smislene simbole koji sadrže poruke.

Opseg[uredi | uredi izvor]

Natpis na postolju statue Mišela Neja iz Pariza

Epigrafika je primarno oruđe arheologije kada se radi o pismenim kulturama.[3] Kongresna biblioteka SAD klasifikuje epigrafiku kao jednu od pomoćnih istorijskih nauka.[4] Epigrafika takođe pomaže u identifikaciji falsifikata:[5] epigrafski dokazi bili su deo diskusije o Jakovljevoj kosturnici.[6][7]

Arabeskni epigraf sa raznim magrebskim arapskim natpisima u Mertlovom dvoru u Alhambri.

Karakter pisanja, predmet epigrafije, stvar je sasvim odvojena od prirode teksta, koji se sam po sebi proučava. Tekstovi ispisani u kamenu obično su za javni uvid i stoga se bitno razlikuju od pisanih tekstova svake kulture. Međutim, nisu svi ispisani natpisi javni, u mikenskoj Grčkoj je za dešifrovane tekstove „Linearnog B” otkriveno da se u velikoj meri koriste za ekonomsko i administrativno vođenje evidencije. Neformalni natpisi su „grafiti” u svom izvornom smislu.

Epigrafika i druge nauke[uredi | uredi izvor]

Iako je primarno povezana sa arheologijom, domen epigrafike može da se podudara sa domenom drugih istorijskih disciplina. Epigrafika koristi podatke koje joj pruža paleografija, koja istražuje pismo, čitajući natpise dolazi u dodir sa političkom, administrativnom, pravnom i religijskom istorijom. Natpisi na novcu, gemama i kamejama spadaju u domen i numizmatike i epigrafike itd. I pored sličnosti epigrafika ima svoje metode proučavanja, za razliku od arheologije koja istražuje samo nalazište i u direktnom je kontaktu sa predmetima, epigrafika tumači natpise bilo na predmetima bilo na reprodukcijama ili u literaturi.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ R. Bloh, Latinska epigrafika, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 1971.
  2. ^ Brown, Julian. „What is Palaeography?” (PDF). UMassAmherst. Pristupljeno 21. 9. 2018. 
  3. ^ Bozia, Eleni; Barmpoutis, Angelos; Wagman, Robert S. (2014). „OPEN-ACCESS EPIGRAPHY. Electronic Dissemination of 3D-digitized. Archaeological Material” (PDF). Hypotheses.org: 12. Pristupljeno 21. 9. 2018. 
  4. ^ Drake, Miriam A. (2003). Encyclopedia of Library and Information Science. Dekker Encyclopedias Series. 3. CRC Press. ISBN 0-8247-2079-2. 
  5. ^ Orlandi, Silvia; Caldelli, Maria Letizia; Gregori, Gian Luca (novembar 2014). Bruun, Christer; Edmondson, Jonathan, ur. „Forgeries and Fakes”. The Oxford Handbook of Roman Epigraphy. Oxford Handbooks. ISBN 9780195336467. doi:10.1093/oxfordhb/9780195336467.013.003. Pristupljeno 21. 9. 2018. 
  6. ^ Silberman, Neil Asher; Goren, Yuval (September—October 2003). „Faking Biblical History: How wishful thinking and technology fooled some scholars—and made fools out of others”. Archaeology. sv. 56 br. 5. Archaeological Institute of America. str. 20—29. JSTOR 41658744. Pristupljeno 2011-04-27.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  7. ^ Shanks, Hershel. „Related Coverage on the James Ossuary and Forgery Trial”. Biblical Archaeology Review. Arhivirano iz originala 2011-09-07. g. Pristupljeno 2012-02-27. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]