Žorž-Ežen Osman

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Žorž-Ežen Osman
Žorž Ežen Osman
Datum rođenja(1809-03-27)27. mart 1809.
Mesto rođenjaPariz
 Francuska
Datum smrti11. januar 1891.(1891-01-11) (81 god.)
Mesto smrtiPariz
 Francuska

Žorž Ežen Osman (franc. Georges Eugène Haussmann; Pariz, 27. mart 1809Pariz, 11. januar 1891), poznat i pod imenom baron Osman, bio je prefekt departmana Sena od 23. juna 1853. do januara 1870. Sa tog mesta rukovodio je radovima na preuređenju Pariza za vreme Drugog carstva sastavljajući obiman plan renoviranja.

Rođen u Parizu, 27. marta 1809, u kvartu Božon, bio je unuk poslanika i sin vojnog intendanta Napoleona Bonaparte.

Bio je najpre sreski načelnik Neraka, postao je zatim prefekt departmana Var 1849, a zatim i Jona 1850. Viktor Persinji, ministar unutrašnjih poslova, predstavio ga je Napoleonu III, nakon čega je postao prefekt departmana Sena 1853.

Preuređenje Pariza[uredi | uredi izvor]

Osmanov bulevar, Pariz
Avenija Velike armije

Sredinom XIX veka Pariz je imao gotovo isti izgled kao u srednjem veku. Napoleon III je želeo prestižnu prestonicu koja bi odgovarala njegovoj moći, što je novom prefektu predstavljalo polaznu tačku za preduzimanje radnji.

Ideja vodilja radova bilo je bolje cirkulisanje vazduha i ljudi, u skladu sa teorijama higijenista, koje su tada bile u punom zamahu, a koje su usledile za „dobom prosvetiteljstva“ u XVIII veku i epidemijom kolere 1832. Želja za sprečavanjem eventualno novih narodnih pobuna, po ugledu na one iz 1830. i 1848, takođe je bila u igri. Ova kampanja bila je naslovljena sa „Pariz se prolepšava, Pariz raste, Pariz postaje čistiji“.

Osman je bio opsednut pravom linijom, što je u XVII veku bilo poznato kao „kult osovine“. Iz tog razloga bio je spreman da ukloni strukturisane površine kao što je bio Luksemburški vrt. Pojedine „osovine“ prosečene pod Lujem XIV uvećavaju se i postaju „Veliki bulevari“. Probijaju se avenije i bulevari od trga Tron do trga Etoal, te od Istočne stanice do Opservatorije. Takođe, Osman je Jelisejskim poljima dao njihov današnji izgled.

Osman je uredio i određen broj parkova i vrtova da bi omogućio stanovništvu da diše. To je slučaj sa Luksemburškim vrtom, parkom Monso, itd. Druge već postojeće površine se transformišu i prelaze iz statusa zelenih površina u visoka mesta namenjena šetnji.

Propisi su nametali veoma striktne norme u pogledu visine i arhitektonskog stila zdanja. Sve stambene zgrade su ličile jedna na drugu: bila je to razumna estetika.

Da bi istakao nove ili stare spomenike, Osman je pribegao širokim perspektivama u obliku avenija ili prostranstava. Najizrazitiji primer je trg Etoal od koga polazi dvanaest avenija od kojih je najpoznatija — avenija Jelisejska polja.

Takođe je, zajedno sa inženjerom Belgranom, stvorio sistem vodovoda i modernu mrežu podzemne kanalizacije.

Ovo preuređenje je imalo visoku cenu, pošto je Napoleon III odobrio zajam od 250 miliona franaka 1865, i još jedan od 260 miliona franaka 1869.

U globalu gledano, procenjuje se da su radovi barona Osmana izmenili Pariz za 60%.

Pohvale i kritike[uredi | uredi izvor]

Pariska ulica, dok pada kiša (1877) - Gistav Kajbot

Osmanova služba tokom radova na preuređenju Pariza omogućila mu je da se domogne funkcije senatora 1857, člana Akademije lepih umetnosti 1867, i ordena viteza Legije časti 1862.

Njegova titula barona bila je osporavana. Kako objašnjava u svojim Memoarima [1], počeo je da koristi to zvanje posle izbora u Senat 1857, na osnovu dekreta Napoleona I koji je dodelio tu titulu svim senatorima. Odbio je, jednom dosetkom, titulu vojvode koju mu je predložio Napoleon III (v. anegdote) Ipak, procena da je Osman koristio ovu titulu, i to preko svake mere, zasniva se činjenici da njegov deda sa majčine strane, Žorž Frederik baron Danzel, nije imao muškog potomka.

Njegovo delo nije ništa manje osporavano, zbog velikih žrtava koje je prouzrokovalo. Primenjivane metode nisu mnogo uzimale u obzir demokratske principe, a finansije su bile dosta sumnjive.

Novi zakoni o eksproprijaciji kasnije će izazvati brojna osporavanja i dovešće do bankrotstva mnogobrojne sitne sopstvenike koji su gledali kako im uništavaju dobra. Istovremeno, novi propisi iziskivali su viši standard gradnje. To je rezultovalo velikim trgovačkim špekulacijama sa nepokretnostima koje su de facto isključivale manje imućne klase pariskog društva.

Jedan deo stanovništva svoje nezadovoljstvo ispoljava u isto vreme kada opozicija preuzima vlast. Godine 1867. poslanik Ernest Pikar javno poziva na odgovornost barona Osmana. Burne rasprave koje su potom usledile u parlamentu doprineće striktnijoj kontroli nad radovima, koju je Osman dotad vešto izbegavao. Žil Feri iste godine objavljuje brošuru pod nazivom: „Osmanovi fantastični iznosi“ [2], kao iluziju na Hofmanove fantastične pripovetke. U pitanju je igra reči na francuskom jeziku. Optužuju ga, nepravedno, za lično bogaćenje.

Novi kabinet Emila Olivjea smenio je sa položaja barona, koji se jedno vreme nadao da će ući u vladu kako bi realizovao svoje graditeljske ideje na nacionalnom planu, 5. januara 1870, nekoliko meseci pre pada sa vlasti Napoleona III. Njegov naslednik je Leon Se, ali Ežen Belgran, a pre svega Žan-Šarl Alfan, zadržavaju odlučujuću ulogu i nastavljaju Hausmanovo delo.

Nakon što je nekoliko godina živeo povučeno u jednom mestu nadomak Bordoa, Osman se vratio u javni život postavši poslanik Korzike od 1877. do 1881. Ostaje bonapartist, uprkos ponovnom uspostavljanju Republike. Poslednje godine života posvetio je radu na svojim Memoarima (18901891), dokumentu od značaja za istoriju urbanizma u Parizu.

Baron Osman je preminuo 11. januara 1891. Sahranjen je na groblju Per Lašez U Parizu.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Osman je bio visok 1,90 m.
  • Ernest Renan navodi da je zbog Osmana nestalo čitavo jedno ostrvo u Bretanji, Veliko ostrvo, i to zato što mu je bio potreban kamen za njegove radove. Pisac pomalo preteruje, jer ostrvo i danas postoji, ali se na njemu mogu videti ogromni kamenolomi koji datiraju iz vremena tih radova.
  • Gospođi Osman pripisuje se sledeća naivna ili cinična izjava: „Moj suprug i ja nemamo sreće. Tek što se negde skućimo, odmah nam eksproprišu imovinu!“
  • Osman u svojim Memoarima navodi da mu je Napoleon III nudio da jedan deo Sevastopoljskog bulevara, koji se pružao levom obalom, ponese njegovo ime (današnji bulevar Sen Mišel). Prefekt je to odbio praveći se da je skroman. U stvarnosti se nadao, što je najzad i ostvario, da će njegovo ime pripasti jednom drugom bulevaru u kome je rođen (u kući koja je u međuvremenu srušena): to je današnji Osmanov bulevar.
  • Kako bi pokazao da nije mnogo vezan za zvanične titule, u svojim Memoarima on prenosi sledeći dijalog, u kome mu sagovornik sugeriše da bi mogao biti titulisan kao vojvoda od Dija, zbog Osmanovih radova zahvaljujući kojima je voda te reke počela da snabdeva Pariz. Hausman prigovara:
    „Od Dija? Ali, vojvoda (franc. duc), to ne bi bilo dovoljno.
    — Dobro, a šta biste želeli da budete?... Princ?
    — Ne; trebalo bi me načiniti aqueduc-om (franc.
    аквадукт), a ta titula ne postoji u plemićkoj nomenklaturi.“

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Baron Osman, Memoari, izdanje u tri toma iz 1890 i 1893. Novo izdanje priredila Fransoaz Šoe, Sej, 2000. Vidi l'exemplaire de Gallica.
  2. ^ Žil Feri, Osmanovi fantastični iznosi (Galika).