Žrtvovanje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Asteci prinose ljudsku žrtvu.

Žrtvovanje je religijski ritualni čin prinošenja žrtve božanskim ili demonskim silama, zajednički kod mnogih drevnih naroda i religija, da bi se ove umilostivile ili da bi im se zahvalilo na milosti. [1].[2][3]

Motiv za prinošenje žrtve je produžavanje, podsticanje i ponovno uspostavljanje veze između ljudskog i božanskog. Često je svrha prinošenja žrtve dobijanje božje milosti ili ublažavanje božjeg gneva. Postupak cenjen u pojedinim kulturama i među pojedincima kao najviši oblik služenja drugima i etički princip zaštite ugroženih.[4]

Primarne žrtve i njihova podjela:[uredi | uredi izvor]

  • Krvne žrtve: ljudi, životinje, ptice
  • Bezkrvne žrtve: plodovi, odjeća, novac, hljeb, so
  • Libacije u piću: vino, rakija, mlijeko, ulje
  • Magijske
  • Ekspijatorne: kajanje, ispaštanje i sl.[1]

Po vjerovanju primitivnijeg čovjeka bogovima su najmilije ljudske žrtve. Zato su u najstarijoj ljudskoj prošlosti, kod pojedinih kultura prinošene, kao najvrjednije žrtve, najviše djeca, djevojke, ženici i nevjeste, pa onda istaknute plemenske i vjerske starješine. K ako su ljudi sazrijevali u svom kulturno-civilizacijskom napretku, osvješćeni i omudrijeli, prešli su, na za taj nivo svijesti manje vrijedne žrtve u robovima i ratnim zarobljenicima. Kako su ljudi evoluirali u svom razvitku, tako su se i odricali „skupih“ žrtava u ljudima, prinoseći životinje, biljke, razne predmete, da bi sa stvarnih objekata prešli na simbole, kao što su vino, hljeb i sl. kod današnjeg čovjeka i njegovih religija. [1]

Žrtvovanje kod starih Slovena[uredi | uredi izvor]

Stari Sloveni su žrtvovali mladiće izabrane kockom, zatim ratne zarobljenike i stoku. Po hroničaru Adamu Bremenskom iz prve polovine 11. vijeka Sloveni su u baltičkom gradu Retri prineli na žrtvu bogu Radogostu episkopa Jovana. Ruski teolog Ilarion je u 11. vijeku govorio:“ Mi se više ne zovemo sluge idola, već Hrišćani, ne žrtvujemo jedan drugog, jer se Hrist žrtvovao za nas.“ Po hroničaru Helmoldu (12.v.) Sloveni su prinosili zlim demonima hrišćansku krv. Poslje prinošenja su se veselili i nazdravljali. Ona nadalje kazuje da su trgovci na ostrvu Rujanu, u Baltiku, da neki dio svoje robe prinesu gradskom idolu. Baltički Sloveni prinosili su ljudske žrtve arkonskom bogu Svetovidu, a stari Rusi prinosili su ih poslje svake pobjede u ratu. Po Nestorovoj hronici, kada su Rusi u jednoj borbi 983. godine, odnjeli pobjedu, knez Vladimir je otišao u Kijev da prinese žrtve idolima. Rečeno je da se baci kocka i na koga padne da se taj žrtvuje. Bačena kocka je označila sina nekog Hrišćanina Varjage. Varjaga se pobunio i nije dao sina govorići da su idoli drveta i da nisu vrijedni nijednog živog stvora pa ni njegovog sina. Za kaznu i Varjaga i sin su ubijeni. Po Dlugoševoj hronici ljudske žrtve prinosile su se i u 15.vijeku u Poljskoj. Za stare Pruse da su za žrtvu prinosili svoju djecu i spaljivali ratne zarobljenike. Žrtvovanje ljudi se pominje u 10. vijeku i kod Bugara. [1]

Stari Sloveni i Germani bili su susjedi i živjeli su pod istim podnebljem u gotovo identičnim uslovima, ali su se po žrtvovanju ljudi u svojim vjerskim obredima razlikovali. Kada Germani ubace čovjeka u vodu, oni su se radovali da se on udavi. Kod Slovena, što se vidi i po bacanju časnog krsta o Bogojavljenju u vodu i njegovog vađenje iz vode, ljudskim žrtvama se prepuštalo spasavanje – bez obzira učinile to one same ili ih neko drugi spasao i jednako se radovalo kada se žrtva ne udavi. [1]

Žrtvovanje kod Srba[uredi | uredi izvor]

Nema pisanih pomena o žrtvovanjima ljudi kod Srba. Ali, po mnogim sačuvanim starim običajima se posredno možemo pretpostaviti da je i kod Srba bilo ljudskog žrtvovanja.

Po narodnom vjerovanju, Bog je stvorio jezero Zasavicu u Mačvi i u njemu aždaju, kojoj su Srbi mnogobožci svakoga dana prinosili kao žrtvu po jednu djevojku. Po drugoj legendi, sv. Đorđe je spasao djevojku koju su ljudi prinjeli kao žrtvu aždaji u jezeru pod Trajanovim gradom na Pešterskoj visoravni . Stari Srbi prinosili su ljudske žrtve najviše za vrijeme duge suše, da bi pala kiša. U sačuvanom običaju Dodola, u nošenju krsta, predstavljena je prividna ljudska žrtva kao sekundarna pojava primarnog i neposrednog žrtvovanja ljudi. [1] Nije poznato kako su stari Srbi prinosili ljudske žrtve. Neke naznake u običajima i predanjima posredno pokazuju da se se žrtve potapale u vodu, uziđivale, ređe i spaljivale. Radije se tražila dobrovoljna žrtva, jer se ona više cijenila od izbora kockom ili nasilnim žrtvovanjem. Po jednoj narodnoj pjesmi, Alija Đerzelez je skočio u provaliju i poginuo „za carevo zdravlje„. Prividnih, virtuelnih žrtvovanja ljudi bilo je i u prošlom vijeku. Jevto Hadži-Basarović je pošao 1836. godine iz Sarajeva u Carigrad radi trgovine. Sa Kozje ćuprije, tri čovjeka s mosta skoče u vodu, isplivaju, iziđu pred trgovca i od njega dobiju nagradu. Dobrovoljnim ljudskim žrtvama pripada i žrtvovanje sopstvene djece, naročito prvenčadi. Opšte vjerovanje u Srba je da prvenčad teško ostaje u životu, da ih ne treba žaliti ili bar da ne treba vidno žaliti prvo umrlo dijete, ne nositi znake žalosti, niti roditelji treba da učestvuju u njegovoj sahrani. Prikrivanje javne žalosti za prvim izgubljenim djetjetom nastajalo je iz težnje dobrovoljne roditeljske žrtve božanstvu, da bi se poštedjela druga djeca. Kako bi se ovakva atmosfera postigla, za roditelje je bilo obavezno, ma i prividno, da pored djetinjeg odra budu raspoloženi, štaviše veseli, okićeni cvijećem i nakitom, da poigravaju i pjevuše i da sve te radnje prate grohotnim smjehom. Na žrtvovanje djece u religiozne svrhe upućuje i običaj u selu Jelakcu, u kruševačkoj Župi, kada se protiv kiše gravidne žene kupaju u rijeci. Postoji i običaj u južnoj Srbiji, da se prilikom velikih suša, prilikom prelaska rijeke sveštenik baci u nju. Simbolična predstava žrtvovanja čovjeka. Prividne ljudske žrtve, koje ukazuju na stvarno žrtvovanje ljudi u prošlosti Srba, nalazimo i u Homoljskim planinama gdje mladići odlaze na rijeku i obučeni u nju skaču u ritualu prizivanja kiše. Inače svuda u Srbiji za Đurđevdan, mladići su u rijeku bacali djevojke što predstavlja prividno žrtvovanje djevojaka proljeću. Između Novog Pazara i Sjenice jedna rijeka se naziva Ljudska. Davljenja ljudi u njoj nisu bila samo slučajna nego i namjerna. O ljudskom žrtvovanju govori i običaj u bosanskom predjelu Birču. Neposredno pred lomljenje slavskog kolača, predstavnik svečanosti upita prisutne: “Koga ću ovo ubiti braćo?“ Na njegov poziv neko se obavezno javi: „Udri mene ćasom!“ Taj odgovor udri me ćasom, u stvari kaže udri me vodom, tj. govori o žrtvi davljenjem. [1]

Svi ovi primjeri nesporno pretpostavljaju žrtvovanje ljudi u obrednom ritualu kod Srba. [1]

Beskrvne žrtve kod Srba su mngobrojne. Među njima se ističu obredni hljebovi. Pred kraj mnogoboštva, ljudsku žrtvu je zamjenio hljeb u obliku antropoidnog krsta, koji se u određene dane preko godine triput okrene i izlomi. Oni su okrugli sa ravnokrakim krstom preko sebe. Oni imaju žrtveno značenje.

Mrtvima se žrtvuju prvine svih vrsta plodova. Za prvim umrlim djetjetom se ne nose znaci žalosti, pa za njim ne treba ni plakati, jer je ono žrtva božanstvu. Prvi kućići se bacaju za plot, a mačići u more. Prvu ispeltenu čarapu pletilja baca u vatru. Pred prvi ulazak u novu kuću zakolje se pijetao na pragu. Kada se s proljeća prvi puta okusi novina od novog (roda voće, mleko, meso) treba reći: „Nove novine od nove godine, na mene vodica, na Turčina groznica. Prvom kupcu trgovac daje popust da bi tog dana bio srećan u trgovini. Prvi posjetilac (polaznik, polažajnik, polaženik) kuće na Božić gosti se, da bi bilo sreće u kući preko godine.“[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Grupa autora, Srpski mitološki rečnik, NOLIT, Beograd, 1970.
  2. ^ „Sacrifice Definition & Meaning”. Dictionary.com. Arhivirano iz originala 16. 8. 2019. g. Pristupljeno 2022-05-13. 
  3. ^ Cowdell; Fleming, Chris; Hodge, Joel, ur. (2014). Violence, Desire, and the Sacred. Violence, Desire, and the Sacred. 2: René Girard and Sacrifice in Life, Love and Literature. Bloomsbury Publishing. ISBN 9781623562557. Pristupljeno 2016-06-01. 
  4. ^ Delovi članka su preuzeti iz knjige Ivana Vidanovića „Rečnik socijalnog rada“, uz odobrenje autora.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Aldrete, Gregory S. (2014). "Hammers, Axes, Bulls, and Blood: Some Practical Aspects of Roman Animal Sacrifice." Journal of Roman Studies 104:28–50.
  • Bataille, Georges. (1989). Theory of Religion. New York: Zone Books.
  • Bloch, Maurice. (1992). Prey into Hunter: The Politics of Religious Experience. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press.
  • Bubbio, Paolo Diego. (2014). Sacrifice in the Post-Kantian Tradition: Perspectivism, Intersubjectivity, and Recognition. SUNY Press.
  • Burkert, Walter. (1983). Homo Necans: The Anthropology of Ancient Greek Sacrificial Ritual and Myth. Translated by P. Bing. Berkeley: Univ. of California Press.
  • Burkert, Walter, Marcel Sigrist, Harco Willems, et al. (2007). "Sacrifice, Offerings, and Votives." In Religions of the Ancient World: A Guide. Edited by S. I. Johnston, 325–349. Cambridge, MA: Belknap.
  • Carter, Jeffrey. (2003). Understanding Religious Sacrifice: A Reader. London: Continuum.
  • Davies, Nigel. (1981). Human Sacrifice: In History and Today. London: Macmillan.
  • Faraone, Christopher A., and F. S. Naiden, eds. (2012). Greek and Roman Animal Sacrifice: Ancient Victims, Modern Observers. Cambridge, UK: Cambridge Univ. Press.
  • Feeney, Denis. (2004). "Interpreting Sacrificial Ritual in Roman Poetry: Disciplines and their Models." In Rituals in Ink: A Conference on Religion and Literary Production in Ancient Rome Held at Stanford University in February 2002. Edited by Alessandro Barchiesi, Jörg Rüpke, and Susan Stephens, 1–21. Stuttgart: Franz Steiner.
  • Heinsohn, Gunnar. (1992). "The Rise of Blood Sacrifice and Priest-Kingship in Mesopotamia: A 'cosmic decree'?" Religion 22 (2): 109.
  • Hubert, Henri, and Marcel Mauss. (1964). Sacrifice: Its Nature and Function. Translated by W. Hall. Chicago: Univ. of Chicago Press.
  • Jay, Nancy. (1992). Throughout All Your Generations Forever: Sacrifice, Religion, and Paternity. Chicago: Univ. of Chicago Press.
  • Jensen, Adolf E. (1963). Myth and Cult Among Primitive Peoples. Chicago: Univ. of Chicago Press.
  • Kunst, Jennifer W., and Zsuzsanna Várhelyi, eds. (2011). Ancient Mediterranean Sacrifice. Oxford: Oxford Univ. Press.
  • McClymond, Kathryn. (2008). Beyond Sacred Violence: A Comparative Study of Sacrifice. Baltimore: Johns Hopkins Univ. Press.
  • Mylonopoulos, Joannis. (2013). "Gory Details? The Iconography of Human Sacrifice in Greek Art." In Sacrifices humains. Perspectives croissées et répresentations. Edited by Pierre Bonnechere and Gagné Renaud, 61–85. Liège, Belgium: Presses universitaires de Liège.
  • Watson, Simon R. (2019). „God in Creation: A Consideration of Natural Selection as the Sacrificial Means of a Free Creation”. Studies in Religion/Sciences Religieuses. 48 (2): 216—236. S2CID 202271434. doi:10.1177/0008429819830356. 
  • Hillary Rodrigues (2003). Ritual Worship of the Great Goddess: The Liturgy of the Durga Puja with Interpretations. SUNY Press. ISBN 978-0-7914-8844-7. 
  • June McDaniel (2004). Offering Flowers, Feeding Skulls: Popular Goddess Worship in West Bengal. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-534713-5. 
  • Barik, Sarmistha (2009), "Bali Yatra of Sonepur" in Orissa Review, Vol.LXVI, No.2, September, pp. 160–62.
  • Burkert, Walter (1972), Homo Necans pp. 6–22
  • Burkert, Walter (1985), Greek Religion: Archaic and Classical, Harvard University Press, ISBN 0674362810
  • Gihus, Ingvild Saelid. Animals, Gods, and Humans: Changing Ideas to Animals in Greek, Roman, and early Christian Ideas. London; New York: Routeledge, 2006.*Pasayat, C. (2003), Glimpses of Tribal an Folkculture, New Delhi: Anmol Publications Pvt. Ltd., pp. 67–84.
  • Insoll, T. 2010. Talensi Animal Sacrifice and its Archaeological Implications. World Archaeology 42: 231–44
  • Garnsey, Peter. Food and Society in Classical Antiquity. Cambridge: Cambridge University Press, 1999.
  • Kovaltchuk, Ekaterina (2008). „The Encaenia of St Sophia: Animal Sacrifice in a Christian Context”. Scrinium. 4 (1): 158—200. S2CID 191410592. doi:10.1163/18177565-90000183 Slobodan pristup. 
  • Pasayat, C. (2009), "Kandhen Budhi" in Orissa Review, Vol.LXVI, No.2, September, pp. 20–24.
  • Petropoulou, M.-Z. (2008), Animal Sacrifice in Ancient Greek Religion, Judaism, and Christianity, 100 BC to AD 200, Oxford classical monographs, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-921854-7.
  • Rosivach, Vincent J. The System of Public Sacrifice in Fourth-Century Athens. Atlanta, GA: Scholars Press, 1994.
  • Carrasco, David (2000). City of Sacrifice: The Aztec Empire and the Role of Violence in Civilization. Moughton Mifflin. ISBN 0-8070-4643-4. 
  • Clendinnen, Inga (1995). Aztecs: An Interpretation. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-48585-2. 
  • Coggins, Clemency; Shane, Orrin C., III (1984). Cenote of Sacrifices. The university of Texas Press. ISBN 0-292-71097-6. 
  • Girard, René (1979). Violence and the Sacred. Prevod: Gregory, P. Johns Hopkins University Press. ISBN 0-8264-7718-6. 
  • Girard, René (2001). I See Satan Fall Like Lightning. Prevod: Williams, James G. Orbis Books. ISBN 1-57075-319-9. 
  • Aldhouse-Green, Miranda (2001). Dying for the Gods. Trafalgar Square. ISBN 0-7524-1940-4. 
  • Hughes, Dennis D. (1991). Human Sacrifice in Ancient Greece. Routledge. ISBN 0-415-03483-3. 
  • Hughes, Derek (2007). Culture and Sacrifice: Ritual death in literature and opera. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-86733-7. 
  • Hutton, Ronald (1991). The Pagan Religions of the Ancient British Isles: Their Nature and Legacy. ISBN 0-631-18946-7. 
  • Kahaner, Larry (1994). Cults That Kill. Warner Books. ISBN 978-0-446-35637-4. 
  • Valeri, Valerio (1985). Kingship and Sacrifice: Ritual and Society in Ancient Hawaii. University of Chicago Press. ISBN 0-226-84559-1. 
  • Jensen, Adolf E. (1963). Myth and Cult among Primitive Peoples. University of Chicago Press. 
  • Winkelman, Michael (leto 1998). „Aztec human sacrifice: Cross-cultural assessments of the ecological hypothesis”. Ethnology. 37 (3): 285—298. JSTOR 3774017. doi:10.2307/3774017. 
  • Sales, R.H. (april 1957). „Human sacrifice in Biblical thought”. Journal of Bible and Religion. 25 (2): 112—117. 
  • Smith, Brian K.; Doniger, Wendy (decembar 1989). „Sacrifice and substitution: Ritual mystification and mythical demystification”. Numen. 36 (2): 189—224. doi:10.1163/156852789X00045. 
  • Smith, Brian K. (2000). „Capital punishment and human sacrifice”. Journal of the American Academy of Religion. 68 (1): 3—26. doi:10.1093/jaarel/68.1.3. 
  • Law, Robin (januar 1985). „Human sacrifice in pre-Colonial west Africa”. African Affairs. 84 (334): 53—87. doi:10.1093/oxfordjournals.afraf.a097676. 
  • van Baaren, Th. P. (januar 1964). „Theoretical Speculations on Sacrifice”. Numen. 11: 1. 
  • Heinsohn, Gunnar (1992). „The rise of blood sacrifice and priest kingship in Mesopotamia: A cosmic decree?”. Religion. 22 (2): 109—134. doi:10.1016/0048-721X(92)90054-8.  „The rise of blood sacrifice and priest kingship in Mesopotamia: A cosmic decree”. Arhivirano iz originala 2009-06-05. g. Pristupljeno 2006-12-12. 
  • Rives, J. (1995). „Human Sacrifice among Pagans and Christians”. The Journal of Roman Studies. 85: 65—85. doi:10.1017/S0075435800074761. 
  • Williams, Clifford (1988). „Asante: Human sacrifice or capital punishment? An assessment of the period 1807–1874”. The International Journal of African Historical Studies. 21 (3): 433—441. JSTOR 219449. doi:10.2307/219449.  — Asante is also called the Ashanti Empire.
  • Sheehan, Jonathan (2006). „The Altars of the Idols: Religion, Sacrifice, and the Early Modern Polity”. Journal of the History of Ideas. 67 (4): 649—674. S2CID 159538645. doi:10.1353/jhi.2006.0040. 
    Sheehan, Jonathan (2006). „The Altars of the Idols: Religion, Sacrifice, and the Early Modern Polity”. Journal of the History of Ideas. 67 (4): 649—674. S2CID 159538645. doi:10.1353/jhi.2006.0040. Pristupljeno 2010-05-25. 
  • Willems, Harco (1990). „Crime, cult, and capital punishment (Mo'alla Inscription 8)”. The Journal of Egyptian Archaeology. 76: 27—54. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Žrtvovanje na Vikimedijinoj ostavi.
Bibliotečki resursi o
Sacrifice
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Жртвовање&oldid=27552115”