Zaim Imamović
Zaim Imamović | |
---|---|
Datum rođenja | 26. avgust 1920. |
Mesto rođenja | Varcar Vakuf Kraljevina SHS |
Datum smrti | 2. februar 1994.73 god.) ( |
Mesto smrti | Sarajevo ratna BiH |
Zaim Imamović (Varcar Vakuf, 26. avgust 1920 — Sarajevo, 2. februar 1994) bio je jedan od najvećih izvođača sevdalinke.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 26. avgusta 1920. godine u Varcar Vakufu (današnjem Mrkonjić Gradu). Godinu dana po rođenju, sa roditeljima se preselio u Travnik gdje su se nastanili na periferiji grada zvanoj „Bojna“. Tu je živio petnaestak godina, dok se 1936. godine nije preselio u Sarajevo, gdje je proveo veći dio svog života. U Sarajevu je učio tekstilni zanat i povremeno je svirao na dvorednoj harmonici, koju mu je kupio otac.
Njegov brat Hadže i sestra Đula su u to vrijeme bili članovi MKUD „Gajret“. Jedne večeri su poveli i Zaima na probu i horovođa Cvjetko Rihtman je pristao da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga primio u kulturno-umjetničko društvo[1]. Tekstilni zanat je napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu, nastupao je i na zabavama društva pjevajući i svirajući harmoniku. Karijeru je počeo 10. aprila 1945, kada je krenuo sa radom Radio Sarajevo. Tada su mnoge emisije išle uživo, jer se oskudjevalo u tehnici i opremi. Imamović se predstavio sa tri pjesme: „Gledaj me draga“, „Mujo kuje konja po mjesecu“ i „Konja vodim, pješke hodim“[1].
Neke od njegovih najpopularnijih sevdalinki su: „Haj, Moščanice vodo plemenita“, „Od kako sam sevdah svez'o“, „Okreni se niz đul-bašču“, „Haj, sadih almu na sred Atmejdana“, „Ja zagrizoh šareniku jabuku“, „Đul Fatima po đul-bašči šeće“, „Haj, bejturane, aman, Bog t’ ubio grane“, „Snijeg pade drumi zapadoše“, „Kad puhnuše sabah-zorski vjetrovi“ i druge.
Gostovao je u Parizu, Beču i na Bliskom istoku, a učestvovao je i na međunarodnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marakešu kao predstavnik jugoslovenske radio-difuzije.
Skupština grada Sarajeva je 6. aprila 1979. nagradila Zaima Imamovića Šestoaprilskom nagradom „za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i originalne interpretacije“.[2] Muhamed Ždralović je 1997. napisao knjigu „Slovo o Zaimu“[3]
Iza njega su ostali kćerka Jasminka i sin Nedžad. Umro je u Sarajevu 2. februara 1994. godine.
Njegov unuk Damir Imamović nastavlja porodičnu tradiciju i jedan je od najznačajnijih savremenih sevdalija.
Festivali[uredi | uredi izvor]
- 1964. Ilidža - Pokraj Jajca teče voda Pliva, nagrada stručnog žirija
- 1965. Ilidža - Ne čekaj me niti sanjaj
- 1966. Ilidža - Oj, Ilidžo / Kraj pendžera Jusuf stari
- 1967. Ilidža - Azemina (alternacija sa Zekerijahom Đezićem), prva nagrada stručnog žirija i nagrada za tekst od strane žirija redakcije Oslobođenja (podelio prvu nagradu festivala sa Nedeljkom Bilkićem)
- 1967. Ilidža - Zašto me ne voliš (alternacija sa Vasilijom Radojčić), druga nagrada stručnog žirija
- 1967. Beogradski sabor - Da sam zora
- 1968. Beogradski sabor - Nema te nema
- 1971. Ilidža - Nekad si pod suncem
- 1972. Ilidža - Bez mira i sna, druga nagrada publike, nagrada za tekst i nagrada za interpretaciju
- 1973. Ilidža - Kad akšam dođe
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b „Životni put veterana i barda Zaima Imamovića”. Arhivirano iz originala 10. 03. 2007. g. Pristupljeno 15. 12. 2006.
- ^ „Sjećanje: Zaim Imamović”. Pristupljeno 22. 9. 2010.
- ^ „Sevdalinke”. Arhivirano iz originala 12. 11. 2007. g. Pristupljeno 26. 11. 2007.