Zduhać

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Olujni, često gradonosni oblak kumulonimbus. Nekada se vjerovalo da kretanjem ovakvih oblaka upravljaju zli demoni, koji su ih dovodili iznad njiva da bi uništili usjeve.

Zduhać, vjedogonja, vjetrovnjak, oblačar, gradobranitelj, viloviti, zmajeviti ili aloviti bio je u srpskom narodnom predanju čovjek sa specijalnom sposobnošću da zaštiti svoje imanje, selo ili kraj od vremenskih nepogoda, kao što su oluja, grad i obilne kiše. Njegovo djelovanje sastojalo se u sukobljavanju sa demonima za koje se vjerovalo da donose stihiju, ili u upotrebi posebnih magijskih obreda. Demonskim donosiocima nepogode smatrani su đavoli, ale, aždaje, orlovi, crne ptice, duše utopljenika i obješenjaka i dr. To su mogli biti i sami zaštitnici od nevremena koji su imali moć da upravljaju kretanjem olujnih i gradonosnih oblaka: odvodeći ih od svojih njiva, mogli su da ih navedu nad tuđe.

Sa donosiocima nepogode sukobljavali su se ljudi sa urođenom sposobnošću da im u snu duša napusti tijelo, nakon čega se uznosila ka oblacima da u borbi porazi demone i odagna nevrijeme. Duša bi se zatim vraćala u tijelo, a čovjek bi se budio znojav i umoran. Često je bilo vjerovanje da se ovakvi ljudi rađaju u košuljici.[a] Takvi su bili zduhaći ili stuhe U Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini, dijelu Bosne i Raškoj, vjedogonje u dijelu Crne Gore, te zmajeviti i aloviti ljudi u istočnoj, središnjoj, južnoj Srbiji i Banatu. Najčešće su se borili zajedno zduhaći jednog područja protiv tuđih zduhaća koji su navodili olujne i gradonosne oblake nad njihovu teritoriju. Poraz u ovoj borbi značio je gubitak poljske i stočne plodnosti svog kraja, uz istovremeno prenošenje te plodnosti na područje pobjedničkih zduhaća. Zduhaći su mogli biti i neke domaće životinje. Vjedogonje su se za vjetrovitih dana tukle po planinama iščupanim drvećem, pa oni koji nadvladaju preotmu berićet poraženih. Zmajeviti i aloviti borili su se za svoje selo protiv ala, demona koji su predvodili oblake iznad njiva da bi uništili usjeve. Zmajevitim ljudima pripisivane su osobine zmajeva, mitskih bića koja su smatrana za neumoljive borce protiv ala; postojalo je i vjerovanje da se oni rađaju iz veze žene i zmaja.

Vjetrovnjaci, poznati u nekim dijelova zapadne Srbije, duhom su se sukobljavali sa crnom pticom koja je dovodila stihiju nad polja njihovog sela. U nekim se područjima, pak, vjerovalo da zaštitnici od nepogode tijelom uzlijeću ka tmurnom nebu, bez napuštanja duše. To je bio slučaj sa vilovitim ljudima u Dragačevu i nekim alovitima u Banatu. Nakon boja sa demonima vraćali bi se kući umorni, izgrebani i izubijani. Oblačari iz Srema nisu imali moć letenja, već su trčeći po ugroženom polju vodili borbu protiv aždaje, koja je leteći u tmurnim oblacima bljuvala grad po usjevima. Gradobranitelji iz Pocerine nisu se upuštali u ovakve bitke, nego su svoj kraj štitili posebnom magijom i obrednim tekstovima koje su naučili od nekog starijeg branioca. Njihovo djelovanje bilo je usmjereno kako na razbijanje gradonosnog oblaka, tako i na odvraćanje utopljenika, obješenjaka i đavola koji su ga dovodili nad usjeve. Tvrdilo se i za određene žene da svojim bajanjem mogu obezbijediti svoje selo od razorne stihije. Svi ovi zaštitnici su inače bili obični ljudi koji su normalno živjeli i radili u svojoj sredini kao i drugi, dok ne naiđe nevrijeme.

Donosioci nepogode[uredi | uredi izvor]

Oluja sa provalom oblaka. U sredini se vidi stub kiše ili grada koji se obrušava na zemlju iz oblaka kumulonimbusa.

Vremenske nepogode kao što su oluja, grad i obilne kiše mogle su za kratko vrijeme da opustoše njive, polja, voćnjake, vinograde, te da dovedu u pitanje materijalnu osnovu ljudske egzistencije. Vjerovalo se da ih izazivaju natprirodne sile, koje su predstavljane na različite načine. Bog pušta nepogodu na ljude određenog područja da bi ih kaznio zbog njihovih grijeha. Anđeli i neki sveci takođe kažnjavaju na ovaj način, ali i đavo je označavan donosiocem nevremena.[1] Istaknuti predvodnik olujnih i gradonosnih oblaka u središnjoj, istočnoj, južnoj Srbiji i Banatu bio je demon ala (zvana i hala),[2] dok se u Sremu vjerovalo da aždaje, leteći kroz guste i strašne oblake, bljuju grad.[3] Predvodnici oblaka zamišljani su takođe u obliku orlova i crnih ptica.[4] Uloga donosioca nepogode davana je dušama utopljenika, obješenjaka, poginulih od groma, i uopšte žrtava nesretnog slučaja ili ubistva.[3] Živi ljudi kao što su popovi, vještice i oni koji su ovladali određenim magijskim vještinama mogli su navesti nevrijeme nad područje kojem su željeli nanijeti štetu.[1] U Bukovici i Lici su smatrali da zli ljudi poslije smrti, pa i za života, idu pred gradom i navode ga na koje god hoće polje.[5]

Narod je upućivao molitve Bogu i svecima da ih zaštite od ovih pošasti, ali je pribjegavao i magijskim postupcima. Bio je vrlo rasprostranjen postupak „rasijecanja“ oblaka i grada sjekirom, kosom, srpom, motikom ili nožem. Kad bi primijetili približavanje gradonosnog oblaka, seljaci bi izašli na dvorište mašući u njegovom smjeru nekim od ovih alata, ili bi ih postavili oštricom prema oblaku, a zabilježeno je i bacanje sjekire ili čekića u tom smjeru. Neki su tjerali grad pucanjem iz prangija i pušaka. Takođe su pokušavali da umilostive donosioca nepogode, što se ogleda u običaju iznošenja trpeze sa hljebom i solju na dvorište prilikom pojave prijetećih oblaka. U drugim postupcima ljudi su koristili objekte koji su prethodno korišćeni u kalendarskim i porodičnim svetkovinama i obredima, uzdajući se u zaštitno djelovanje sakralne sile kojom su zbog toga prožeti. Neke od postupaka obavljale su samo žene ili samo muškarci, a druge žene i muškarci zajedno. Rod izvršitelja postupka mogao je zavisiti od upotrebljenog predmeta (npr. kosa se smatrala muškim, a srp ženskim oruđem), dok je u nekim slučajevima rod bio nebitan.[3]

Većina ovih radnji bila je popraćena izgovaranjem obrednih tekstova, koji imaju posebnu semantiku, simboliku i strukturu. U njima su se seljaci obraćali oblaku, gradu, čudu, nečastivoj sili, ali, utopljenicima i obješenjacima (najčešće poimenično zazivajući nekog takvog iz svog kraja), svetom Jovanu, svetom Savi, Jeremiji, Germanu i dr. Nastojali su da odvrate strašnog predvodnika oblaka od svojih polja, plašeći ga nečim još strašnijim što se navodno nalazi u njihovom selu; na primjer: „Nazad, nazad, alo! 'Vamo je veća ala, čuvaj se!“ ili „Ej, ne idi, čudo, na čudo! Imamo čudo golemo: ovamo je rodila đevojka đevojku, đevojku od devet godina! Ne idi, čudo, na čudo: imamo čudo golemo!“ Često je bila prisutna predstava o gradonosnim oblacima kao o govedima, obično bijelim: „O Sava i Nevena! Vratite ta bela goveda! Ovamo im nema paše. Imamo samo pepela da im oči isteramo!“ Pri tome su u vjetar prosipali pepeo od žara na kome se za Božić pekla česnica. (Sava i Nevena su bili momak i djevojka koji su se zbog nesretne ljubavi utopili u Moravi.) Kao predvodnici oblaka–goveda javljaju se takođe sveti Jovan i sveti Sava: „Sveti Savo, svoja goveda vrati iz našeg sela!“[3]

Zaštitnici od nepogode[uredi | uredi izvor]

Kod Srba je bilo rašireno vjerovanje da postoje naročiti ljudi koji su u stanju da zaštite svoje imanje, selo ili kraj od destruktivnog dejstva stihije.[4] Pojedinci, većinom odrasli muškarci, bili su poznati i priznati u svojoj okolini kao takvi.[3] Njihove osobine i način djelovanja razlikovali su se od područja do područja.

Zduhać (stuha) i vjedogonja[uredi | uredi izvor]

U Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini, dijelu Bosne i Raškoj oblasti, čovjek čiji duh štiti svoj kraj od nepogode nazivan je zduhać i stuha, uz više mjesnih varijanti tih imena: sa glasom h ili bez njega, sa v umjesto h, sa krajnjim ć ili bez njega, sa č umjesto ć i dr.[6] Ove imenice vjerovatno su izvedene od slovenskog korijena duh, uz mogući uticaj grčke riječi stihio (στοιχείο), koja znači „duh“. Ta riječ potiče od starogrčkog stoiheon (στοιχεῖον), čime su označavana četiri osnovna elementa prirode — vazduh, voda, vatra i zemlja. U grčkom narodnom predanju, stihio je duh–zaštitnik sela ili oblasti koji se u vazduhu bori za dobrobit svog kraja protiv duhova iz drugih područja.[7][8] Izraz stihio mogao je uticati i posredno, preko grčke posuđenice u nekom predslovenskom balkanskom jeziku. Albanska riječ stuhi znači „oluja“, a tako se zvao i ženski demon oluje.[6]

Negdje se vjerovalo da se zduhaći rađaju u crvenoj, negdje u bijeloj košuljici,[6] a dodatni uslov mogao je biti da se to desi u izvjesni petak i određeni čas.[9] Da bi se natprirodna moć ovakvog djeteta sačuvala, košuljica se morala osušiti i brižljivo čuvati, da bi mu bila predata kad odraste. On bi je otada uvijek držao uz sebe radi zaštite, naročito kad se bori kao zduhać, pri čemu je stalno morala biti skrivena od pogleda.[6]

Vjerovalo se da je Marko Miljanov bio zduhać, kao i neke druge istorijske ličnosti.

Djeca i žene mogli su biti zduhaći, ali to su najčešće bili odrasli muškarci. Po spoljašnjem izgledu uglavnom se nisu razlikovali od običnih ljudi, iako su se po nekim osobinama izdvajali od njih. Imali su izuzetno tvrd san, iz kojeg ih je bilo veoma teško probuditi. Bili su sanjivi, sjetni, zamišljeni i ozbiljni, ali takođe natprosječno jaki, snalažljivi, izdržljivi u nevoljama i teškoćama. Pridavan im je junački karakter; voljeli su svoj kraj, štitili ga i borili se za njega. Doživljavani su kao blagodat i sreća svog kraja i doma.[6] Ubrajani su među ljude bliske anđelima i svecima, sa kojima su se često sastajali;[8] nerijetko su smatrani za proroke. U Semberiji se vjerovalo da zduhaći znaju gatati gledajući u plećku i da mogu razgovarati sa stokom. Paštrovići su smatrali da oni čuju sve što se dešava u svijetu. Ako bi neko stao zduhaću na nogu, čuo bi isto što i on. Po vjerovanju Kuča, zduhaći se odlikuju po tome što mogu daleko da skoče.[10] Za neke istorijske ličnosti vjerovalo se da su bili zduhaći, između ostalih za Marka Miljanova i Petra I Petrovića.[6] Pavle Rovinski navodi podatak da je Petar I Petrović smatrao, sa ostalim narodom, da je zduhač bio Mahmut-paša Bušatlija. Nakon što je pogubljen u bici na Krusima 1796. godine, Petar Prvi ga je ožalio kao veliki gubitak za cijeli kraj. Narod je to tumačio da je on bio zduhač i da mu je duša izlazila iz tijela i letjela da se bije sa istim takvim dušama sa one strane Jadranskog mora. Tako je on cijeli taj kraj (Crna Gora i Albanija) štitio od vremenskih nepogoda: suše, grada i sl. Narod je konstatovao da od njegove smrti više nije bilo onako rodnih godina kao ranije, ni u Albaniji ni u Crnoj Gori.[11] Glas Crnogorca je objavio i tekst Rovinskog o Zduhačima. Tu se navode riječi Petra Prvog o smrti Bušatlije: Mi smo ga ubili, ali za sreću zemlje bolje bi bilo, da je ostao živ, jer ga je mati nosila pod pasom tri godine, i on je bio ponajjači zduhač, koga nijesu mogli savladati svi prekomorski... [12] [13]

Jedan od najčuvenijih zduhaća bio je travar i vidovnjak Mato Glušac (1774–1870) iz Korita kod Bileće u istočnoj Hercegovini.[9] Pominjalo se da neko i primjenom određenih magijskih radnji može postati zduhać, iako se generalno vjerovalo da je to rezervisano samo za one koji su rođenjem predodređeni.[6] Ova urođena sposobnost je bila cijenjena; međutim, zduhać se mogao predati u „đavolje kolo“ i upotrebljavati svoje znanje i snagu po „đavoljem naputku“. Takav zduhać se nakon smrti pretvarao u vampira. Postoji opis načina na koji je čovjek spreman da služi đavolu moga postati zduhać: „Kad ko hoće da bude stuha, treba za četrdeset dana da se ne umiva ni Bogu moli. Nakon četrdeset dana treba da otide na kakvu ravnicu, pa da okruži oko sebe krug i u taj krug sjedne. Do malo dođe đavo, pa ga pita hoće li u njegovu vojsku i u kakav će oblik da ga pretvori. On mu kaže [oblik] i đavo mu učini, i tako postane stuha.“[10]

Smatralo se da svaki kraj, pleme i bratstvo imaju svoje zduhaće, koji su se najčešće borili zajedno. Bili su ustrojeni kao vojska, predvođeni starješinom, a glavni neprijatelji bili su im zduhaći iz drugih područja. Cilj borbe bio je potući ove neprijateljske duhove i tako sačuvati svoj kraj od oluje i gradonosnih oblaka koje su donosili, a zatim tu stihiju navesti na njihovo područje.[6] Poraz u ovoj borbi značio je gubitak poljske i stočne plodnosti svog kraja, uz istovremeno prenošenje te plodnosti na područje zduhaća koji su pobijedili.[9] Zduhaći su se mogli udruživati na raznim nivoima, više ili manje lokalnim. Tako su Kuči vjerovali da se bore zduhaći sa njihove strane planinskog vijenca Komova protiv onih sa druge strane tog vijenca.[6] Bosanski su se borili protiv hercegovačkih, hercegovački protiv crnogorskih, a crnogorski udruženo protiv prekomorskih, tj. zduhaća sa talijanske obale Jadrana.[8]

Za Mata Glušca zabilježio je 1906. godine hercegovački pisac Radovan Perović, alijas Tunguz Nevesinjski, po sjećanju Stojana Kovačevića iz Srđevića kod Gacka: „I mlado i staro, i siromah i bogataš, i Srbi i Turci su ga uvažavali i rado dočekivali. Znali su da je jedan od vođa dobrih planinskih stuha i da onim zlim, primorskim, neće dozvoliti da mu u planinama preotmu godinu ili ma kakvu štetu učine.“[9] Perović takođe bilježi riječi zduhaća Živka Lažetića iz Dobrelja kod Gacka: „Kada ti se mi pobijemo sa rudinskijem (Rudine su u bilećkom kraju) stuhama, da vidiš čuda i belaja! Mi vazda njih nadbijemo, ako im primorske stuhe ne dođu u pomoć. A ako im dođu, mi pobjegnemo u najviše planine — samo da ih odmamimo da nam ne čine zlo po poljima!“[14]

Zduhaći su se tukli uglavnom noću, naročito između druge polovine februara i kraja marta, te od božićnih poklada do Božića.[10] Vodili su bitke visoko u vazduhu, u oblacima,[8][9] ili po visovima, planinama i na morskoj obali.[6] Njihove borbe pratili su snažni vjetrovi i kovitlaci vihora. Smatralo se opasnim bacati kamenje u vjetar, jer bi se tako moglo izbiti oko zduhaću, koji bi ubio krivca.[8] U borbi su koristili raznovrsno oružje: komad luča[b] zašiljen na krajevima, vreteno,[6] drenovo pruće, grančice, slamčice, iverje, peruške, borove šišarke, stogove sijena,[8] vodene kapi, bukovo lišće.[9] Drugi su se tukli ogromnim kamenjem ili velikim drvećem, bukvama, jelama, brestovima i hrastovima, koje su čupali jednom rukom skupa sa korjenjem. Za najsnažnije zduhaćko oružje smatrao se komad luča nagorio na oba kraja ili bilo kakav opaljen komad drveta.[6] Svaki zduhać nosio je u borbu kabao, varićak i metlu sa gumna,[v] sa ciljem da svoje sudove napuni berićetom tuđeg područja nakon pobjede nad tamošnjim zduhaćima.[6][9] U varićak je metlom zgrtao poljsku plodost, a u kabao pretakao mliječni prinos pokorenog kraja. Otimanje ovih rekvizita od neprijateljskog zduhaća smatrano je za veliki uspjeh u borbi.[4]

Duša zduhaća mogla je preuzeti oblik orla.

Vjerovalo se da zduhaći mogu biti i neke životinje, kao što su ovčarski pas, vo, krava, ovan predvodnik, konj i jarac. Oni su stupali u boj uglavnom radi odbrane svog stada, a od ishoda njihovih sukoba zavisila je samo stočna plodnost.[6] Takve životinje su čuvali i pazili; nipošto ih ne bi prodavali. Konja ili ovna zduhaća u Primorju su zvali vilenik ili vilač. U užičkom kraju se vjerovalo da gradonosne i olujne oblake predvode zduhaći koji lete nad njima u obliku ogromnih ptica. Za njihove protivnike u selu smatrani su vrani vo i trogodišnji pijevac — naročito ovaj drugi, zbog čega ga nisu klali već su ga čuvali kao kućnog zaštitnika. Predstava o vranom volu kao braniocu od grada stoji nasuprot gore pomenutoj predstavi o bijelim govedima kao gradonosnim oblacima.[3]

Po jednom opisu iz istočne Hercegovine, duša zduhaća mogla je preuzeti oblik orla ili ptice bijelih krila, žutih nogu i crvenog kljuna. Glasanje te ptice ličilo je na zvižduk čobana kada prikuplja stoku.[9] Po planinskim vrletima mogli su se boriti u obliku bikova.[10] Kada mu se duša vrati u tijelo poslije naporne borbe, zduhać je obično bio slab i iscrpljen, često duže vremena bolujući od umora dok se sasvim ne oporavi. U ovim bitkama moglo je biti žrtava, te se vjerovalo da zduhać koji bude „ranjen“ ili „pogine“ neće dugo živjeti nakon što se duhom vrati u tijelo. Za čovjeka koji umre naprečac pretpostavljalo se da je bio zduhać.[6] Pavle Rovinski (rus. Павел Аполлонович Ровинский), ruski filolog, etnograf i putnik, zabilježio je u drugoj polovini 19. vijeka sljedeću priču koju je čuo kod Ceklinjana, plemena na jugu Crne Gore:[10]

Bio jedan Ceklinjanin zduhač, pa ga pobijedili drugi zduhači, te je morao da umre i eto umire. Donose mu razne ponude, no on ne uzima ništa zato što je sve uzaludno. Najzad, on istjera sve iz kuće, osim jednog brata, poznatog junaka; i od vrata sve otjeraše, da ne bi prisluškivali. Poslije toga samrtnik kaže bratu: „Ja ću sigurno umrijeti, ako se ne zamijenim; a ti to možeš učiniti i spasiti me, ako budeš imao dovoljno snage.“ Naravno, brat to obeća; onda bolesnik nastavi: „Moraćeš noćas otići na tu i tu planinu, tri-četiri sata odavde, a put vodi gotovo neprekidno kroz gustu šumu. Doći ćeš pod jednu skalu [liticu] i tu se zaustavi, a spopašće te veliki strah. Da bi se hrabrio uzmi svoje dvije ledenice [kubure] i nož srebrnih korica.“ — Uzeću i pušku — dodaje brat. A bolesnik nastavlja: „Možeš uzeti i nju, ali samo da te hrabri, vajde od nje nećeš imati nikakve, ali nož moraš obavezno imati sa sobom.“ — Mogu poći i bez ikakvog oružja, s britvom, ako se ide na jednog, a s oružjem čak i na stotinu — opet ga prekida brat. Onda bolesnik nastavlja: „Ne junači se mnogo, ali nož obavezno uzmi. Kad dođeš pod skalu nebo će biti vedro, svijetlo, a u vazduhu tišina; zatim ćeš primijetiti od Rumije jedan pram oblaka i dunuće vjetar. Pram će se pretvoriti u ogroman olujni oblak koji će pokriti cijelo nebo i nastaće mrak kakav nikad nisi vidio; dunuće vjetar, fijukaće, hučati i pištati, što ti takođe nikad nisi čuo; kosa će ti se dići na glavi da će se i kapa podići; bojim se da od straha ne poludiš. A ako izdržiš, ugledaćeš kako iz olujnog oblaka padaju na zemlju tri bika: plavonja, šaronja i galonja.[g] Druga dva počeće da biju prvog, koji je najslabiji zato što je već ranjen. Pobrini se da nožem posiječeš onu dvojicu, ali pripazi da ne zakačiš plavonju; od toga bih umro, kao i ako bi ga ona dvojica nadjačala.“
Saslušavši sve to, brat uzme dvije ledenice, dospe praha, podoštri kremenje, pripremi ih tako da bi i na rođenog oca skresale; turi ih za pojas, između njih nož i povrh svega zametnu pušku preko ramena. Uputi se. Ide on tamnom šumom; dođe pod skalu; mjesec i zvijezde svijetle, pa je kao dan; uokolo tišina, ugodno; sjeo on i zapalio lulu. Ne prođe mnogo vremena kad li se pokaza pram oblaka od Rumije; zatutnja, zahuča i sve se zbi kao što je bolesnik rekao. Kosa mu se digla da je tri puta nabijao kapu na glavu. Najzad, iz olujnog oblaka padaju tri vola i počinju borbu; sve kao što je rečeno. Onda on udari nožem šaronju u vrat, ovaj se zaljulja i pade; plavonja se ohrabri. Zatim udari galonju i ovaj se svali; plavonja ih samo dokrajčuje rogovima. Ne zadovolji se on time no ih, bojeći se da i ako su oboreni ponovo ne ustanu, siječe nožem sve dok je u njima bilo daha. Olujnog oblaka najednom nesta; s njime i plavonja iščeznu. Opet svijetle mjesec i zvijezde; opet tišina i blagodat. Ide on kući kao na krilima, stiže i zateče brata kako sjedi pored ognjišta i dodaje drva na vatru, zdrav kao da nije ni bio bolestan.

— Sa ruskog preveo Radoman Kordić

U Boki kotorskoj, Grblju i dijelovima bivše Katunske nahije u staroj Crnoj Gori, čovjek koji je djelovao kao zduhać nazivao se vjedogonja ili jedogonja; za njega su takođe govorili da je vjedit, sjenovit, „u sjen“, „u vjetar“. Važilo je pravilo: ako se dijete rodi u košuljici, žensko će postati vještica, a muško vjedogonja. To se moglo spriječiti na taj način da se košuljica presiječe na pasjem koritu i baci; dijete bi u tom slučaju izraslo u običnog čovjeka.[15][16][17] Analogija između vještice i vjedogonje ogleda se i u sljedećim stihovima Njegoševog Gorskog vijenca (čija se radnja odvija početkom 18. vijeka):[18]

Bog sa nama i anđeli božji!
A evo si udrio, vladiko,
u nekakve smućene vjetrove,
ka u marču kad udri vještica al' u jesen mutnu vjedogonja.

Ove riječi uputio je serdar Vukota vladiki Danilu, koji je prije toga izgovorio jedan monolog „među svima kao da je sam“, iznoseći prodornu viziju o sukobu hrišćanstva i islama, o islamizaciji, te o usamljenoj borbi malobrojnih Crnogoraca protiv turskog porobljavanja. Drugi i treći stih mogu se uporediti sa narodnom izrekom „u mahniti lik udariti“, tj. pasti u suludi zanos. Serdar poredi vladičin zanos sa zanosom vjedogonje i vještice kad iz njih izađe duh. Vjerovalo se da se to najčešće dešava u martu i oktobru, kada se vrijeme najviše muti. Poslije navedenih serdarevih riječi, „vladika se trza kao iza sna“.[18]

Dok se za vještice tvrdilo da nanose zlo prvenstveno svojim bližnjima,[19] vjedogonje su štetile samo tuđim krajevima, a svome su bili na korist. Nakon što u snu izađu iz tijela, ovi duhovi su po planinama izvaljivali drveće kojim su se međusobno tukli, pa oni koji nadvladaju prenesu na svoje područje berićet sa područja poraženih. Tako su se na primjer bokeljske vjedogonje borile protiv „neapolitanskih“.[16] Za glavne među njima smatrani su oni koji su dlakavi i imaju rep, kao i među vješticama.[10] Po zapisu Vuka Karadžića, „kad umre čovjek za kojega se misli da je jedogonja, udare mu glogovo trnje pod nokte i nožem crnijeh kora ispresijecaju žile ispod koljena, da ne bi mogao izlaziti iz groba (kao vampir)“.[16]

Sveti Petar Cetinjski propovijedao je u narodu protiv sujevjerja; oštro se suprotstavljao prokazivanju i proganjanju žena kao vještica. Povodom jednog takvog incidenta koji se desio u Crmnici avgusta 1830, napisao je poslanicu u kojoj, između ostalog, stoji i ovo: „Ja sam po svijetu u neka mjesta hodio i nekoliko knjigah čitao i nigđe ne nađoh, niti mi ko kaza, da ima vješticah i vjedogonjah, nako među slijepim i žalostnim Srpskim narodom, a zašto nego zato što je slijep i zašto više laži vjeruje, negoli Jevangelije Hristovo i Hristove nauke i zapovjedi.“[20]

Vjetrovnjak i viloviti[uredi | uredi izvor]

Ljudi čiji duh štiti svoj kraj od nepogode zvani su u jednom dijelu zapadne Srbije vjetrovnjacima. Za nekog čobanina Živka iz sela Šljivovice na Zlatiboru vjerovalo se da je bio vjetrovnjak. Pred oluju on bi zapao u duboki san i duhom odlazio da se bori sa „crnom pticom“ koja predvodi oblake. Kad bi se nakon bitke vratio u tijelo, morao se izvjesno vrijeme odmarati dok ne povrati snagu. Nikom nije pričao šta se sa njim dešavalo dok je bio u besvjesnom stanju. Kada bi neko Živka grdio, nazivao bi ga „zduvać“, što je u ovim krajevima bio pogrdan izraz. Za vjetrovnjake se takođe pričalo da mogu dovesti nepogodu nad imanje čovjeka sa kojim su u svađi.[4] U Dragačevu se pripovijedalo o vilovitim ljudima, koji su pri pojavi gradonosnih oblaka iščezavali, da bi se poslije nekog vremena pojavili okrvavljeni i izderani. Upitani gdje su bili, jedino bi odgovorili da su se išli boriti protiv onih koji su dovodili grad nad njihovo selo, ne dajući nikakve podrobnije informacije o tome.[3]

Zmajeviti i aloviti[uredi | uredi izvor]

U istočnoj, središnjoj, južnoj Srbiji i Banatu, ljudi–borci protiv nepogode nazivani su zmajeviti ili (h)aloviti ljudi.[2][4] U navedenim područjima uže Srbije pripisivane su im osobine zmaja, koji je zamišljan kao leteća ognjena sila, duhovno biće blagonaklono prema ljudima. On je imao svoju teritoriju, na kojoj je boravio kraj šumskih voda ili u šupljoj bukvi u planini.[21] Postoji veliki broj toponima sa osnovom zmaj, na primjer Zmajevac, koji se najčešće odnosi na izvor ili vrelo.[17] Zmaj se brinuo da njegov kraj dobije potrebnu količinu kiše u pravo vrijeme, radi dobrog napretka usjeva. Njegov zakleti neprijatelj bio je demon (h)ala, čiji je glavni posao bio da navlači olujne i gradonosne oblake iznad njiva da bi uništila usjeve. Kada bi primijetio da se ala približava, zmaj bi uzletio u oblake da bi se borio protiv nje i otjerao je sa svog područja, spasavajući tako usjeve.[21]

Slično je djelovao zmajeviti ili aloviti čovjek: čim bi opazio da će biti nevremena, za koje je znao da ga donosi ala, ostavio bi sve svoje poslove i uzletio u oblake da se bori sa njom. Činio je to tako što bi zapao u duboki san ili obamrlo stanje na mjestu gdje se tog trenutka zatekao, ili povukavši se prethodno negdje na stranu, nakon čega bi mu iz tijela izašla duša i otišla prema oblacima. Tvrdilo se da on ni ne diše dok mu se duša, koja je mogla preuzeti oblik zmije ili guštera, ne vrati u tijelo. Bitka sa alom mogla je potrajati čitav dan, pa i nekoliko dana, za koje vrijeme je čovjek ostajao obeznanjen obilno se znojeći od napora. Tokom ove borbe postojala je opasnost da ala priđe tijelu zmajevitog i naudi mu, što se moglo spriječiti na taj način da neko maše bilo kakvim sječivom iznad njega, ili da sječivo bude zabodeno iznad njegove glave dok leži.[4]

Mahanje sječivom, npr. kosom, iznad zaspalog zmajevitog čovjeka, moglo je spriječiti alu sa kojom se borio da priđe njegovom tijelu i naudi mu.

Zabilježena je priča o zmajevitom čovjeku koji je opazio alu u oblacima dok je kosio. Kosačima pored sebe rekao je: „Ja odoh da spavam, a vi mašite kosom iznad mene.“ Legao je i zaspao, a onaj što je mahao kosom iznad njega slučajno ga malo zakači i posiječe. Kad se probudio, požalio se da ga je ala ranila i da je izgubio mnogo krvi. Jedan zmajeviti iz sela Bogujevca kod Prokuplja uvijek je sa sobom nosio komad kose ili nož. Nakon što bi opazio da se sprema nepogoda, legao bi na zemlju i zabo sječivo iznad glave, te bi se vinuo duhom u oblake da se bori sa alom. Kada je otišao na odsluženje vojnog roka, zaspao je tokom jedne grmljavine bez sječiva, i tako umro.[4]

Zmajeviti ljudi su se u nekim krajevima nazivali i alovitima. Ovaj pridjev izveden iz imenice „ala“ znači „koji ima demonske, natprirodne osobine“, a može se osim na ljudsko biće primijeniti na zmaja, zmiju, konja, drvo, vojsku i rijeku. Korišten je takođe u krajevima koji nisu znali za demona alu; u Crnoj Gori se za zduhaća moglo reći da je alovit čovjek.[22] Ale su u nekim područjima mogle biti i pozitivni likovi. U središnjoj Srbiji i Banatu, ala je bila vezana za određeni kraj i štitila ga je od ala iz drugih krajeva.[2][4] Sa ovim je povezana predstava da kad grad ili oluja unište berićet jednog prostora, on biva prenesen na neki drugi prostor, po volji demona koji je donio nepogodu.[1] Na taj način su se ale međusobno borile da sačuvaju svoj kraj, a da poharaju gradom tuđi, radi preotimanja njegovog berićeta. Ove predstave o alama u velikoj mjeri poklapaju se sa predstavama o zduhaćima. U okolini Kruševca, kad su na Badnje veče i o slavi kadili i blagosiljali, govorili su: „Sačuvaj Bože našeg čuvara alu.“[4]

Ponegdje se pridjev „alovit“ odnosio na ljude čiji su duh izjednačavali sa samom alom. Kad bi naišli gradonosni oblaci alovit čovjek bi pao u zanos, a iz njega bi izašla njegova duša — ala. Ona bi odletjela pred oblake i odvela ih nad polja tuđeg sela. Neki čovjek za koga se tvrdilo da je alovit opisan je kao neobično visok, duge brade i brkova, suv i koštunjav u licu. Za lijepog vremena obavljao je svoje poslove kao i drugi, ali čim bi se naoblačilo zatvorio bi se u kući i zamračio prozore, ne izlazeći dok ne prođe nevrijeme. Za njega se takođe pričalo da je bolovao od padavice.[23] U boljevačkom kraju se za epileptičare vjerovalo da su aloviti, te da za vrijeme epileptičkog napada iz njih izlazi duh i predvodi gradonosne oblake.[3]

U Banatu su se borci protiv hale nazivali halovitim ljudima. U selu Kusić kod Bele Crkve haloviti je bio Ilija Bordan, za koga su pričali da ima rep kao u prkuljiša. Naziv prkuljiš odnosio se na demonske ljude koji su noću uzimali oblik djeteta ili neke životinje, i činili zlo. Kad bi nastala grmljavina Ilijin spoljni lik se mijenjao — on se borio protiv hale. Ako je hala nadjačavala, on bi ležao i spavao, a ako je on nju nadvladavao, oblaci bi se razilazili. U istom selu pričalo se o halovitom koji je pred nailazak nevremena upozoravao ljude da bježe kući, dok bi on uzeo rudu od volovske zaprege na leđa, pa tijelom uzletio u oblake. Vraćao se poslije nekog vremena izmoren, izgreban i poderane odjeće. U selu Sokolovac u rumunskom dijelu Banata, halovitim su smatrali nekog čovjeka sa četiri sise. Kad bi nastupila opasnost od grada, on bi uzjahao svoju kobilu i nestajao na tri-četiri dana; vraćao se sav izderan i izubijan.[3]

Zmija smuk pomagala je alovitom djetetu u borbi protiv ale. Smuk koji bi navršio određeni broj godina pretvarao se u zmaja.

Zmajeviti, odnosno aloviti ljudi rađali su se, kao i zduhaći, u košuljici, a vjerovalo se da su oni već od samog rođenja sposobni da se bore sa alom. U jednoj priči, zmajevi opkole alu, a ova im se otme i pobjegne u neku vodenicu. Na njenu nesreću, tu se zatekla žena sa malim djetetom koje je bilo zmajevito: ono dograbi kamen i ubi alu.[4] Po vjerovanju sa područja Niša, alovito dijete borilo se u oblacima sa alom tako što ju je tuklo gredeljom od pluga, a u borbi mu je pomagao smuk. Zbog toga su ove zmije ostavljali na miru kad bi naišli na njih.[22] Tvrdilo se da zmaj nastaje od smuka koji navrši određeni broj godina.[21] U Leskovačkoj Moravi se vjerovalo da će ovakvo dijete tek tada postati sposobno da se suprotstavi ali, kada tri babe za dan i noć ispredu pletivo, ispletu haljinicu za dijete i obuku ga. Za to vrijeme nisu smjele progovoriti ni riječi. Sveti Ilija takođe je smatran za zaštitnika od ala. Jezdeći po nebu u svojim kočijama, ubijao ih je munjom, a pri tome ga je pratilo zmajevito dijete.[4]

Druga predstava vezana za zmajevite ljude je da se oni rađaju iz ljubavne veze žene i zmaja, koji je smatran za velikog ljubavnika i zavodnika lijepih žena. Posjećivao ih je noću tako što bi ušao u kuću kroz dimnjak i pretvorio se u čovjeka. Vjerovalo se da ženi koja provede noć sa zmajem nijedan drugi muškarac više nije privlačan. Zmaj je, pak, mogao pasti u ljubavni zanos zbog kojeg bi zaboravio da obezbijedi kišu za svoje područje. Ako su u selu zaključili da je suša nastala jer se zmaj zanio njihovim ženama, istjerivali bi ga praveći zaglušujuću buku zvonjenjem, lupanjem u kante, pištanjem u zviždaljke i sl. Jedna narodna pjesma govori o vezi između Carice Milice i jastrebačkog zmaja.[21] Sjeverno od planine Jastrebac smješten je grad Kruševac, u kome se od 1371. nalazio dvor Milice i njenog muža Cara Lazara. Sljedeći stihovi opisuju kako je zmaj naveče posjećivao caricu:[24]

Despot Stefan Lazarević smatran je za zmajevitog čovjeka.

Malo bilo za dugo ne bilo,
zasija se Jastrebac planina a poleće zmaje od Jastrepca od Zmajevca od vode studene,
pa se primi uz Kruševo ravno a doleće na bijele kule,
te on pade na meke dušeke;
zbaci zmaje ruho ognjevito,
pa s caricom leže na jastuke.

Zmaj je tako posjećivao Milicu godinu dana, kad je car Lazar primijetio kako mu je žena sjetna i blijeda, te je zamolio da mu kaže šta je muči. Carica mu je ispričala o ovim posjetama, a on ju je posavjetovao da sljedeći put pita zmaja da li se ikoga boji, osim Boga. Učinivši tako, Milica je uspjela navesti zmaja da joj povjeri da se jedino boji sremskog despota Vuka. Lazar je poslao pismo Vuku, a ovaj je došao u Kruševac i ubio zmaja nakon što ga je progonio visoko u oblacima.[24]

Za ljude rođene iz ovakve veze vjerovalo se da su izuzetno snažni, da ih niko ne može savladati, da su neobično mudri, a takođe da su žustri i preki. Neki slavni junaci smatrani su zmajevitima, na primjer pomenuti despot Vuk Branković, poznat u narodu kao Zmaj Ognjeni Vuk, i despot Stefan Lazarević, sin Carice Milice. Po spoljašnjem izgledu nisu se razlikovali od ostalih ljudi, osim što su imali krilca ispod pazuha. Pričalo se da je jednom zmajevitom djetetu majka odsjekla krilca misleći da će ga tako učiniti običnim djetetom; međutim, ono je umrlo. Među osobinama koje su zmajeviti nasljeđivali od svojih očeva bila je sklonost da se sukobljuju sa alama, i sposobnost da ih poraze da bi tako sačuvali berićet svog kraja od grada i oluje koje su ale donosile.[4][21]

Oblačar[uredi | uredi izvor]

U Sremu se vjerovalo da postoje zmajevi koji žive u visokim planinama i lete visoko na nebesima, ispuštajući pritom mnoštvo iskri. Ispod njih u gustim i strašnim oblacima lete zle aždaje koje bljuju grad na usjeve. Protiv njih i njihovih pomoćnika borio se oblačar, koji bi odjurio pravo ispod tmurnih oblaka, čim bi primijetio da se nakupljaju iznad seoskih polja. Tu bi zatim trčao lijevo, desno, gore, dolje, prateći kretanje aždaje, pri čemu je držao štap uzdignut prema oblaku ili je razmahivao rukama. Ne bi prestao dok se sasvim ne izmori i prokisne do gole kože. Poznat je slučaj jednog oblačara iz Mirkovaca kod Vinkovaca. Kad bi vjetar oduvao oblake bez posljedica po usjeve, on se ponosno vraćao sa polja u selo dičeći se svojom ustrajnošću pred strašnim neprijateljem. A kad bi grad pao na usjeve, on bi se pravdao da je dao sve od sebe, ali neprijatelj je navalio na njega desetorostrukom žestinom. Mirkovčani su mu vjerovali i žalili ga onako pokislog i izubijanog gradom. U jesen je sa taljigama i vrećama išao od domaćina do domaćina i prikupljao pšenicu za svoj trud i borbu.[3]

Gradobranitelj[uredi | uredi izvor]

U Pocerini su zaštitu svom selu pružali gradobranitelji, koji su taj „zanat“ izučili kod nekog starijeg gradobranitelja. Njihovo djelovanje sastojalo se u vršenju magijskih obreda i izgovaranju obrednih tekstova. Gradobranitelj u selu Lipolist u opštini Šabac bio je Nikola Stojković, koji se time bavio oko 40 godina, sve do 1950-ih. Noć uoči svakog većeg praznik on je uzimao zemlju i ostatke svijeća sa grobova obješenjaka i utopljenika, brašno ispod žrvnja, vodu ispod vodeničkog kola i rosu s trave „gdje su vile plesale kolo“. Sve bi to pomiješao i od te smjese pravio grudvice veličine lješnjaka, koje je od Božića do Božića sakupljao u jednu torbu. U istom periodu je na svaki praznik sakupljao rosu u jednu flašicu.[3]

Kad nastupi nepogoda, po Nikolinom opisu njega obuzme velika uzbuđenost, u grmljavini on čuje nekakvu muziku, svi mu se mišići napregnu, i nešto ga tjera da krene. On uzima srp i kosu, vratilo razboja na koje su navijene niti osnove koju je snovala jedna od sestara blizankinja, torbu s grudvicama i flašicu s rosom koje je sakupio tokom prošle godine. S tim trči pravo prema oblaku ne gledajući ni lijevo ni desno, niti pazeći kuda gazi. Izašavši na polje, zabada kosu u zemlju, te izgovara molitvu kojom priziva munju i grom. Udaljivši se od kose, navijenim vratilom „raskrštava“ oblake, tj. krsti ih bajući da se i oni raskrste. Trči dalje i kad se nađe direktno ispod gradonosnog oblaka „rastresa“ ga pomoću grudvica i rose, moleći obješenjake i utopljenike da padne „kišica kao ova rosica“. Osim toga izgovarao je još razne druge molitve. Za ove usluge Nikola je dobijao od seljaka pšenicu i kukuruz. Na kraju je bio upozoren od vlasti da prekine sa ovom djelatnošću.[3]

Gradobranitelj u selu Bukor bio je 1950-ih Trivun Selenić. Kad bi primijetio da će biti grada, Trivun je odlazio iza sela, mahao rukama prema oblaku i izgovarao sljedeće: „Raviše đaviše, nađuniši pištolje, na srmi haljina, na vrata curu! Copa varinova glava. Ja sam ovde vojvoda prvi. Ovde vam nije postavljeno za ručak. Idite tamo na brda ona. Tamo vam je postavljeno. Tamo i ručajte.“ Po Trivunovim riječima oblake predvode đavoli u društvu sa pogibalcima, tj. dušama utopljenika i obješenjaka. Rečenicom „Ja sam ovde vojvoda prvi“ hoće da kaže da je on poglavar đavola i da svi oni moraju njega da slušaju. Trivun je priznavao da je sve to grijeh — i to što se proglašavao đavolskim vojvodom, i to što je odgonio grad od svog sela, jer će on pasti i pričiniti štetu na nekom drugom mjestu. Miljko Ivković iz Dobrića nije izgovarao nikakve molitve. On izađe na polje, skine kapu, prekrsti se i vrati kapu na glavu. Nožem prekrsti gradonosni oblak tri puta, rasijecajući ga na četvrtine, koje zatim otjera od polja na četiri strane. Na kraju zabije nož ručkom u zemlju, oštricom prema oblaku.[3]

Bajalica[uredi | uredi izvor]

Pored prethodno opisanih zaštitnika od nepogode, koji su bili većinom muškarci, vjerovalo se i za neke žene da svojim bajanjem mogu eliminisati opasnost od nevremena. Tako su za Stanu Tomić, lekarušu iz Jarmenovaca kod Topole, njeni suseljani tvrdili da bolje od svih odgoni grad. Pri pojavi gradonosnog oblaka, ona postavi sofru nasred kuće, pa na nju stavi hljeb sa solju i zapaljenu slavsku svijeću. Zatim izlazi na dvorište i viče: „Oj Radomire obešenjače, vodi kolo naokolo. Vrati ta bela goveda tamo, ne daj im ovamo. Ovamo je veće čudo, devojka od sedam godina rodila dete, u svilene ga pelene povila, u svilen gajtan vezala. Ne daj nama na vinograde, ne daj nama na rodne njive.“ U vrijeme kad je ovo zabilježeno (1956), Stana je tako već trideset godina branila Jarmenovce, otkad se tamo doselila iz obližnje varošice Rudnik. U takovskom kraju su tvrdili da neka sela nikada ne bije grad, zato što u svakom od njih ima žena koja to sprečava. U užičkom kraju zabilježeno je vjerovanje da je selo obezbijeđeno od grada ako je u njemu žena koja zna da „maše i razbraja“.[3]

Zduhači u Crnoj Gori[uredi | uredi izvor]

Pavle Rovinski je zapisao da su u narodnoj tradiciji to bila posebna bića koja žive na zemlji ili na vodama i zato se nazivaju zemaljski ili vodeni, i oni se stalno bore jedni protiv drugih.[25] Rovinski je pisao i o drugim narodnim pričama i običajima vezanim za njih u Crnoj Gori.[26]

Poređenje sa drugim tradicijama[uredi | uredi izvor]

U slovenačkoj i hrvatskoj tradiciji takođe je prisutno vjerovanje o ljudima sa urođenom sposobnošću da im duša po potrebi može da napusti tijelo. Nakon izlaska duša preuzme oblik bika, psa, vepra ili neke druge životinje, presreće donosioce nevremena i bori se sa njima da sačuva usjeve svog kraja. Zabilježeni su različiti nazivi za takve ljude: vedomci u tolminskoj regiji, moguti u Turopolju, vremenjaci ili vrimenjaci u Lici i Sinjskoj krajini, legromanti ili nagromanti u južnoj Dalmaciji i okolini Dubrovnika. Slične bitke vodili su višćuni u dijelu Dalmacije i štriguni u Istri, muški pandani vještice (koja je isključivo štetna). Svi ovi zaštitnici borili su se uglavnom između sebe — npr. vremenjak protiv vremenjaka, višćun protiv višćuna — a onaj koji pobijedi odveo bi nepogodu od svog kraja nad područje poraženog. U Slavoniji se pričalo o grabancijašima, lutajućim odrpancima, koji su sposobnost da vode oblake sticali tokom života, tako što bi kad izuče „dvanaest škola“ otišli na „vrzino kolo“.[1]

Krsnik, kresnik ili kršnjak iz Slovenije, Istre i Kvarnera, čiji je duh nakon napuštanja tijela preuzimao oblik životinje, borio se protiv opasnih demona štiteći svoj kraj od zla uopšte, uključujući i vremenske nepogode.[7] Slične osobine imali su benandanti iz Furlanije u sjeveroistočnoj Italiji, koji su mogli biti muškarci i žene; zadnji put se pominju u spisima Inkvizicije iz druge polovine 17. vijeka.[27] Krsnici i benandanti rađali su se u košuljici. Za berićet, obilje svoje teritorije međusobno su se sukobljavala natprirodna bića pod imenom obilnjaci u dijelu Slovenije, brganti u predjelu između Pohorja i Karavanki, te kombali u Međimurju. Njihove sukobe pratila je grmljavina.[1]

U grčkom folkloru duh stihio (στοιχείο) je štitio svoj kraj boreći se u vazduhu protiv tuđinskih, neprijateljskih stihio duhova.[d] Kod Makedonaca je zmej imao svoju teritoriju koju je branio od ale ili od lamje, stvorenja nastalog stapanjem ale i grčkog demona lamije. Kod Albanaca je dragoj bio čovjek-zmaj obdaren ogromnom snagom i moću letenja; rađao se u košuljici. Svoje područje branio je od ženskog demona zvanog kuçedra ili kulshedra, zamišljanog u obliku ogromne zmije ili stare žene, koja je između ostalih zala donosila i nevrijeme.[7][29] Kod Bugara se zmeй u oblacima sukobljavao sa destruktivnom halom, pri čemu ni zmeй ni hala nisu vezani za određenu teritoriju. U rumunskoj tradiciji nema zaštitnika od nepogode, koju proizvode džinovski leteći zmijoliki stvorovi zvani balaur i zmeu. Balaurom je mogao upravljati zli čarobnjak šolomonar (rum. şolomonar) jašući na njemu. Sasvim epizodno sreće se u nekim mjestima rumunskog Banata predstava o šolomonarima zvanim vlva (rum. vîlva), koji su se borili protiv vlvi iz drugih sela.[7]

Kod Vlaha iz istočne Srbije, vlva je bila osoba, muškarac ili žena, koja je branila svoje selo od teških provala oblaka i grada. Zabilježena je priča iz šezdesetih godina 20. vijeka o dvojici vlva, Đorđu Kuriću i Strainu Dragojeviću, iz sela Rudna Glava u opštini Majdanpek. Oni su morali takmičenjem da dokažu ko je od njih dvojice bolji vlva, nakon što su seljanima dosadili kafanskim prepirkama oko toga čije su veće zasluge za odbranu sela od nevremena. Natjerali su ih da se uspužu uz jednu dvospratnu kuću i da dohvate crijep sa krova. Dragojević je uspio u tome, dok je Kurić pao sa pola puta i zadobio težak lom noge.[30]

U poljskom folkoru, proizvodnjom oblaka i grada bavio se planetnik (polj. płanetnik), hmurnik (chmurnik) ili obločnik (obłocznik): maglu je sabijao u oblake, a led gvozdenim mlatovima razbijao u zrna grada. Po jednoj doživljaju, planetnici su bili duše umrle ili ubijene nekrštene djece, ili duše utopljenika, obješenjaka i uopšte osoba umrlih neprirodnom smrću. Po drugom doživljaju, to su bile duše živih ljudi utonulih u duboki san, ali i osobe koje su za vrijeme oluje tijelom uzlijetale na nebo. Planetnici su bili prijateljski nastrojeni prema ljudima, često su ih upozoravali na oluju ili grad. Mogli su da upravljaju kretanjem oblaka.[3]

U Zakarpatskoj oblasti u Ukrajini su vjerovali da gradonosne oblake navode duhovi samoubica koji se nalaze u njima, noseći grad u vrećama; oni ga i prave razbijajući led, a sve to čine pod komandom đavola. Gradivnik, gradoburnik ili hmarnik, čovjek specijalnih moći, nije im dopuštao da grad istresu nad polja njegovog sela, već im je zapovijedao da to učine iznad šume ili neke vode, pri čemu je prema oblaku mahao svojim magičnim štapom. U nekim mjestima sreće se predstava o gradivniku, ponekad zvanom i чернокнижник, čiji je duh tokom sna napuštao tijelo i tukao se sa drugim takvim duhovima. Njihove bitke određivale su gdje će pasti grad, jer je pobjednik odvodio oblak nad selo poraženog.[31]

U folkloru Zakarpatske oblasti prisutni su takođe bosorkun i bosorkanя, koji su dvoedušniki tj. bića sa dvije duše. Danju su kao i svi drugi ljudi, ali noću ponekad zaspu dubokim snom iz kojeg ih je gotovo nemoguće probuditi. Tada iz njih izađe demonski duh koji luta napolju u njihovom ljudskom obliku ili se premetne u neku životinju, na primjer u psa, zeca, konja, kokoš, zmiju, miša ili slijepog miša, ili u predmete kao što su točak, žarač i dr. Ovaj duh čini zlo svojoj okolini, a onog ko bi ga pokušao zaustaviti zapuhnuo bi smrtonosnim vjetrom.[3]

Zduhaći, odnosno zmajeviti ljudi, mogu se u izvjesnim pogledima uporediti sa šamanima (u koje spada i mađ. taltos): duh i jednih i drugih napušta tijelo da bi se borio protiv zlih duhova za dobrobit svoje zajednice. Po nekim predanjima šamani su se takođe borili jedni protiv drugih, obično u životinjskom obliku.[32] Međutim, da bi neko postao šaman, morao je prethodno proći kroz obuku i inicijaciju, dok kod zduhaća toga nema — on se naprosto rađa kao takav. Šaman je prije polaska na „put“ oblačio posebnu odjeću čiji su detalji imali simbolično značenje; kod zduhaća odjeća ne igra nikakvu ulogu.[10]

Da bi šamanova duša napustila tijelo, on dovodi sebe u stanje ekstaze kroz određene postupke kao što su bubnjanje, plesanje, pjevanje, pa i upotreba određenih narkotika. Zduhaći i zmajeviti ljudi naprosto zaspu, iako se iz opisa da im tijelo pri tome obamre može pretpostaviti da i oni zapadaju u neko stanje ekstaze. Kod šamana je opis izlaska i putovanja duše pun raznih detalja i događaja, a kod zduhaća ga uopšte nema. Ipak, pojam o putovanju duše može se nazreti iz izreke „otišli su u vjetrove“, kojom se izražavalo da su zduhaći krenuli u borbu. Rovinski je zapisao riječi koje je čuo jedne vjetrovite martovske večeri u Crnoj Gori od jedne žene: „Čuj, kako oni pjevaju — putnici, otišli su visoko — visoko! Srećan im put!“[10]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Košuljica ili amnion je providna tanka zaštitna opna koja okružuje embrion u materici. Dijete se ponekad rodi obavijeno ovom opnom, koja se lako odstrani bez ikakvih posljedica po djetetovo zdravlje.
  2. ^ Luč je komad drveta bogatog smolom koji se upotrebljavao za rasvjetu i potpaljivanje vatre.
  3. ^ Kabao je drvena posuda u koju se muzlo mlijeko ili kojom se zahvatala voda. Varićak je cilindrični drveni sud zapremine oko 10 litara, kojim se mjerila količina žita i brašna. Gumno je zaravnjeni okrugli prostor u selu ili njegovoj blizini, na kojem se vršilo žito.
  4. ^ Plavonja je naziv za bika svijetlog krzna, a galonja za bika tamnog krzna.
  5. ^ Pojam νεφοδιώκτης, doslovno „oblakogonitelj“ na grčkom, pomenut je u 61. kanonu Šestog (Trulskog) vaseljenskog sabora.[3] Teodor Valsamon, vizantijski komentatora kanona iz 12. vijeka, navodi da je ovaj „oblakogonitelj“ gatao i proricao buduće događaje na osnovu izgleda oblaka. To je bio jedan od paganskih helenskih običaja koji su se još uvijek upražnjavali u 7. vijeku kad je sabor vođen, i koji su osuđeni u navedenom kanonu.[28]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Radenković, Ljubinko (2001). „Oblačari“. red. Svetlana Mihaйlovna Tolstaя, Ljubinko Radenković. Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik. Beograd: Zepter Book World. ISBN 978-86-7494-025-9.
  2. ^ a b v Radenković, Ljubinko (1996). „Mitska bića srpskog naroda: (h)ala“. Liceum (Kragujevac: Univerzitet u Kragujevcu) 2. ISSN 1451-4109
  3. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj Tolstoй, Nikita Ilьič; Tolstaя, Svetlana Mihaйlovna (1981). „Zametki po slavяnskomu яzыčestvu (5): Zaщita ot grada v Dragačeve i drugih serbskih zonah“. red. Nikita Ilьič Tolstoй. Obrяd. Tekst. Slavяnskiй i balkanskiй folьklor. 3. Moskva: Nauka. str. 46–8, 62, 64, 83, 102–12, 117.
  4. ^ a b v g d đ e ž z i j k Zečević, Slobodan (1981). „Vetrovnjak – zmajevit čovek“. Mitska bića srpskih predanja. Beograd: IRO „Vuk Karadžić“, Etnografski muzej.
  5. ^ Ardalić, Vladimir (mart 1999). „Vukodlak“. Bukovica: Narodni život i običaji. Projekat Rastko.
  6. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m Pantelić, Nikola (1970). „Zduhač“. red. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić. Srpski mitološki rečnik. Beograd: Nolit.
  7. ^ a b v g Plotnikova, Anna Arkadьevna (19. januar 2008). „Severnobalkanskiй areal narodnыh predstavleniй o zmee – atmosfernom demone“. Slovenska etnolingvistika. Projekat Rastko.
  8. ^ a b v g d đ Plotnikova, Anna Arkadьevna (2001). „Zduhač“. red. Svetlana Mihaйlovna Tolstaя, Ljubinko Radenković. Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik. Beograd: Zepter Book World. ISBN 978-86-7494-025-9.
  9. ^ a b v g d đ e ž Janjić, Žarko (8. decembar 2007). „Mitološke priče – dobri i zli duhovi (1) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. jul 2011)“. Glas Srpske (Banja Luka: AD „Glas Srpske“) 65 (11348). ISSN 0350-3925
  10. ^ a b v g d đ e ž Kordić, Radoman (1990). Zduhač: psihoanaliza teksta. Beograd: Naučna knjiga, Nikšić: Univerzitetska riječ. ISBN 978-86-427-0115-8. str. 21, 42, 71–77, 221–22.
  11. ^ Rovinski 1998, str. 276.
  12. ^ Rovinski, Pavle (1888). Glas Crnogorca za 22. maj, br. 22, Pogled Crnogorca na svijet. Cetinje. str. 1. 
  13. ^ Luburić, Andrija (1940). Porijeklo i prošlost dinastije Petrovića. Beograd. str. 164. 
  14. ^ Janjić, Žarko (15. decembar 2007). „Mitološke priče – dobri i zli duhovi (7) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. decembar 2009)“. Glas Srpske (Banja Luka: AD „Glas Srpske“) 65 (11355). ISSN 0350-3925
  15. ^ Dragović, Đorđija (1997). „Narodni običaji u Zagaraču“. Glasnik Etnografskog instituta SANU (Beograd: SANU) 46. ISSN 0350-0861
  16. ^ a b v Karadžić, Vuk Stefanović (1867). „Vjedogonja ili jedogonja“. Život i običaji naroda srpskoga. Beč: Ana Karadžić. str. 215.
  17. ^ a b Petrović, Sreten (1999). Demoni u ljudskom i poluljudskom obliku. „Osnovi demonologije Arhivirano na sajtu Wayback Machine (31. mart 2009)“. Sistem srpske mitologije. Srpska mitologija. 1. Niš: Prosveta. ISBN 978-86-7455-415-9.
  18. ^ a b Petrović Njegoš, Petar II (1979). red. Radosav Bošković, Vido Latković, Nikola Banašević, Vuko Pavićević. Gorski vijenac / Luča mikrokozma. Celokupna dela Petra II Petrovića Njegoša (6. izdanje). 3. Beograd: Prosveta. stihovi 612–67.
  19. ^ Pantelić, Nikola (1970). „Veštica“. red. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić. Srpski mitološki rečnik. Beograd: Nolit.
  20. ^ Petrović Njegoš, Petar I (2000). "Pouke iz poslanica sv. Petra". red. Rajko Dragićević, otac Jovan (Ćulibrk). Sveti Petar Cetinjski: Žitije, djelo, molitva. Projekat Rastko.
  21. ^ a b v g d Zečević, Slobodan (1981). „Zmaj“. Mitska bića srpskih predanja. Beograd: IRO „Vuk Karadžić“, Etnografski muzej.
  22. ^ a b Bjeletić, Marta (2004). „Južnoslovenska leksika u balkanskom kontekstu. Leksička porodica imenice hala“ (PDF). Balkanika (Beograd: Balkanološki institut SANU) 34. ISSN 0350-7653
  23. ^ Petrović, Petar Ž. (1970). „Aloviti ljudi“. red. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić. Srpski mitološki rečnik. Beograd: Nolit.
  24. ^ a b Karadžić, Vuk Stefanović (1845). „Carica Milica i zmaj od Jastrepca“. Srpske narodne pjesme. 2. Beč: Vuk Stefanović Karadžić. str. 255–262.
  25. ^ Rovinski 1998, str. 311.
  26. ^ Rovinski 1998, str. 353-356.
  27. ^ Klaniczay, Gábor; Hoppál, Mihály (2001). „Shamanistic Elements in Central European Witchcraft“. ed. Brian P. Levack. Witchcraft, Healing, and Popular Diseases. New Perspectives on Witchcraft, Magic, and Demonology. 5. . New York: Routledge. ISBN 978-0-8153-3674-7. 
  28. ^ „61. pravilo svяtogo vselenskogo šestogo sobora Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. avgust 2013)“. Šestoй Vselenskiй Sobor - Konstantinopolьskiй. KANON - Svod zakonov pravoslavnoй cerkvi.
  29. ^ Elsie, Robert (2001). A Dictionary of Albanian Religion, Mythology and Folk Culture. London: C. Hurst & Co. Publishers. str. 74—5, 153—5. ISBN 978-1-85065-570-1. 
  30. ^ Durlić, Paun Es (1995). „Kult mrtvih kao osnova za određenje religije Vlaha“. red. Nedeljko Bogdanović. Etno-kulturološki zbornik za proučavanje kulture istočne Srbije i susednih oblasti (Svrljig: Etno-kulturološka radionica) 1. ISSN 0354-7485
  31. ^ Levkievskaя, Elena (2001). „Oblakoprogonniki“. Rodina: rossiйskiй istoričeskiй illюstrirovannый žurnal (Moskva: FGUP «Pressa») 8 (1–2). ISSN 0235-7089
  32. ^ Elijade, Mirča (1985). „Epilog“. Šamanizam i arhajske tehnike ekstaze. prev. Zoran Stojanović. Novi Sad: Matica srpska.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Здухаћ&oldid=27556630”