Zigurat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dur-Untaš, ili Čoka zanbil, koga je u 13. veku p. n. e. izgradio Untaš Napiriša, je jedan od najbolje očuvanih zigurata na svetu. Nalazi se u blizini Suze, Iran.

Zigurat (vavilonski ziqqurrat, od zaqāru „zidati na uzvišenom mestu"[1]) je hram kula u drevnoj mesopotamskoj dolini i Persiji (Iran), u obliku terasaste piramide.

Jedna od najbolje očuvanih zigurata nalazi se u Čoka Zanbilu u zapadnom Iranu,[2] koji je nekim čudom preživeo uprkos razaranjima u osmogodišnjem Iransko-irački rat u osamdesetim godinama 20. veka u kome su uništena mnoga arheološka nalazišta. Sialk, u Kašanu, Iran, smatra se najstarijim poznatim ziguratom, koji potiče iz ranog trećeg milenijuma p. n. e.[3][4] Nacrti zigurata kreću se od jednostavnih postolja na kojima su podignuti hramovi do čuda matematike i građevinarstva koji se sastoje od nekoliko terasastih spratova na čijem vrhu se nalazi hram.

Primer jednostavnog zigurata je „Beli hram“ u Uruku, u starom Sumeru. Sam zigurat je platforma na kojoj je podignut Beli hram. Njena svrha je da hram približi nebesima i omogući pristup hramu stepenicama. Originalna piramidalna struktura, „Anu Zigurat“, datira od oko 4000. godine pre nove ere, a Beli hram je izgrađen na vrhu oko 3500. p. n. e.[5]

Primer velikog i masivnog zigurata je zigurat Marduk, ili Etemenanki, u drevnom Vavilonu. Nažalost, od ove građevine ostali su samo temelji, ali ipak arheološka otkrića i istorijski prikazi potvrđuju da je ona bila višebojna sedmospratna građevina, sa hramom sa vrlo preciznim proporcijama na vrhu. Veruje se da je hram bio obojen u indigo plavu boju, kao i viši spratovi. Poznato je da su postojala tri stepeništa koja su vodila prema hramu, od kojih su se dva bočna uzdizala samo do polovine zigurata.

Etemenanki, naziv građevine je na sumerskom i znači „Stvaranje neba i zemlje." Vrlo verovatno ga je gradio Hamurabi, a u osnovi hrama otkriveni su ostaci ranijih zigurata. Poslednji sprat se sastojao od 15 metara visokog objekta u obliku kutije od pečene opeke koji je sagradio kralj Navukodonosor II.

Zigurati su bila vrsta hrama zajedničkog za Sumere, Vavilonce i Asirce iz drevne Mesopotamije. Najstariji primeri zigurata datiraju s kraja trećeg milenijuma p. n. e. a poslednji su iz 6. veka p. n. e. Građeni u smaknutim redovima oko pravougaone, kružne ili kvadratne osnove, zigurati su imali piramidalnu strukturu. Opeke sušene na suncu činili su srž zigurata, dok je fasada bila od pečene opeke. Fasada je često bojena u razne boje i verovatno je imala neko kosmološko značenje. Broj spratova bio je od dva do sedam, sa svetilištem ili hramom na vrhu. Pristup svetilištu bio je omogućen nizom stepenika s jedne strane zigurata ili spiralnim stepeništem od osnove do vrha. Najznačajniji primeri ovih građevina su ruševine u Uru i Korsabadu u Mesopotamiji.

Prema Herodotu, na vrhu svakog zigurata bilo je svetilište, iako nijedno od ovih svetilišta nije sačuvano.[6] Jedna praktična funkcija zigurata bilo je visoko mesto na kome su sveštenici mogli da izbegnu nadolazeću vodu koja je godišnje plavila nizine i povremeno plavila stotinama kilometara, na primer, poplava 1967. godine.[7] Druga praktična funkcija zigurata bila je bezbednost. Pošto se svetilištu moglo pristupiti samo preko tri stepeništa,[8] mali broj čuvara je mogao da spreči ne-sveštenike da špijuniraju rituale u svetilištu na vrhu zigurata. Svaki zigurat je bio deo hramskog kompleksa koji je obuhvatao dvorište, ostave, kupatila i stambene prostore, oko kojih se širio grad,[9] kao i mesto za bogosluženje.

Mesopotamski zigurati nisu bili mesta javnog obožavanja ili svečanosti već se verovalo da su oni bili stanovi bogova. Kroz zigurate bogovi su mogli da budu bliže čovečanstvu i svaki grad imao je svog boga ili boginju zaštitnika. Samo je sveštenicima bilo dozvoljeno da ulaze u zigurat i njihova obaveza je bila da se brinu o bogovima i njihovim potrebama. Zbog toga su sveštenici bili vrlo moćni članovi sumerskog društva.

Pretpostavlja se da je zigurat bio i simbolička predstava prvobitne humke na kojoj je izgrađen svet. Takođe, zigurat je možda građen i kao most između neba i zemlje. Za hramove Sumera se verovalo da su kosmičke ose, vertikalna veza između neba i zemlje, zemlje i podzemlja, i horizontalna veza između zemalja. Zigurat izgrađen na sedam nivoa predstavljao je sedam nebesa i ravni postojanja, sedam planeta i sedam metala povezanih s njima i sedam odgovarajućih boja.

Hodžs biblioteka Univerziteta u Tenesiju.

Zna se za ukupno 32 zigurata koji postoje u Mesopotamiji. Četiri su u Iranu, a ostali su uglavnom u Iraku. Poslednji koji je otkriven, u Sialku, nalazi se u centralnom Iranu.

Ziguratski stil arhitekture se i danas kopira širom sveta. Neki primeri su:

  • Centralna biblioteka Univerziteta u Tenesiju u Noksvilu.
  • Zigurat pokraj reke, u blizini centra Sakramenta, koji služi kao poslovna zgrada.
  • Dvorana za boravak studenata na Univerzitetu East Anglia, u Noriču, Velika Britanija.

Biblijski zapis o Vavilonskoj kuli možda se zasniva na mesopotamskom ziguratu.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Search Entry”. www.assyrianlanguages.org. Pristupljeno 2020-07-30. 
  2. ^ „Tchogha Zanbil”. UNESCO World Heritage Centre. Pristupljeno 15. 7. 2017. „It is the largest ziggurat outside of Mesopotamia and the best preserved of this type of stepped pyramidal monument. 
  3. ^ Matthews, R; Nashli, H. F., ur. (2013). The Neolithisation of Iran: the formation of new societies. Oxford: British Association for Near Eastern Archaeology and Oxbow Books. str. 272. 
  4. ^ Fazeli, H.; Beshkani, A.; Markosian, A.; Ilkani, H.; Young R. L. (2010). „The Neolithic to Chalcolithic Transition in the Qazvin Plain, Iran: Chronology and Subsistence Strategies”. Archäologische Mitteilungen aus Iran and Turan (41): 1—17. 
  5. ^ Crüsemann, Nicola; Ess, Margarete van; Hilgert, Markus; Salje, Beate; Potts, Timothy (2019). Uruk: First City of the Ancient World (na jeziku: engleski). Getty Publications. str. 325. ISBN 978-1-60606-444-3. 
  6. ^ Crawford 1993, str. 73.
  7. ^ Aramco World Magazine, March–April 1968, pp. 32–33
  8. ^ Crawford 1993, str. 75.
  9. ^ Oppenheimer 1977, str. 112, 326–328.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Crüsemann, Nicola; Ess, Margarete van; Hilgert, Markus; Salje, Beate; Potts, Timothy (2019). Uruk: First City of the Ancient World (na jeziku: engleski). Getty Publications. str. 325. ISBN 978-1-60606-444-3. 
  • Matthews, R; Nashli, H. F., ur. (2013). The Neolithisation of Iran: the formation of new societies. Oxford: British Association for Near Eastern Archaeology and Oxbow Books. str. 272. 
  • Oppenheimer, A. Leo (1977). Ancient Mesopotamia. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-63187-7. 
  • Tillison, Malachi (1993). Sumer and the Sumerians. New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-38850-3. 
  • Crawford, Harriet (1993). Sumer and the Sumerians. New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-38850-3. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]