Zlatibor

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Skoči na: navigacija, pretraga


Koordinate: 43° 38′ 53" SGŠ, 19° 40′ 44" IGD

Zlatibor
Zlatibor
Zlatibor
Nadmorska visina 1.496 m (Tornik)
Države Zastava Srbije Srbija
Tip Dinaridi
Zlatibor na mapi Srbije

Zlatibor je planina u Srbiji koja se prostire na površini od oko 1000 km², dugačka je 55 km, a široka i do 20 km. Pruža se pravcem sjeverozapad-jugoistok. Najviši vrh je Tornik (1496 m). Zlatibor se prostire između 43° 31' N i 43° 51' N, i između 19° 28' E i 19° 56' E. Poznato je ljetovalište i zimovalište, kao i klimatsko lječilište. Zlatibor se nalazi na sjeverom dijelu oblasti Stari Vlah, granične oblasti između Raške, Hercegovine i Polimlja. Obuhvata predjele tri opštine Republike Srbije: Čajetinu i jedan deo opštine Užice (Kremanska oblast) severni Zlatibor i jedan manji deo opšštine Nove Varoši (Murtenička oblast) južni Zlatibor. Administrativni centar Zlatibora je varošica Čajetina.

Južna i istočna granica Zlatibora su rijeke Uvac i Veliki Rzav. Na zapadu se Zlatibor graniči sa Republikom Srpskom, selima Mokrom Gorom, Semegnjevom i Jablanicom. Zlatibor je oduvijek imao veliki pogranični značaj. Na brdu Cigli kod Jablanice i danas se raspoznaje granica Srbije sa dvjema carevinama — Austrougarskom i Turskom. Zlatibor se nalazi na pola puta od Beograda do crnogorskog i dubrovačkog primorja. Preko njega prelaze mnogi značajni magistralni putevi i pruge, među kojima je i pruga Beograd-Bar. Najbliži veći grad je Užice.

Poreklo imena[uredi]

Postoji više pretpostavki kojima se objašnjava poreklo imena Zlatibor. U srednjem vijeku, ovaj kraj se nalazio u okviru župe Rujno, administrativne oblasti Raške, pa je i cijeli Zlatibor nosio takvo ime. Ono potiče od kržljave biljke ruja koja se koristila za bojenje (štavljenje) kože i izvozila se u Dubrovnik, a danas raste po selima Semegnjevu, Stublu i Uvcu. Od XVIII vijeka, sve više se koristi naziv Zlatibor, a i 1855. godine je, prilikom nove administrativne podjele Srbije, Rujanski srez podijeljen na Ariljski i Zlatiborski, pa ime Zlatibor dospijeva i u zvanična dokumenta. Prve pisane tragove o nazivu Zlatibor imamo u izveštajima koje su u toku Prvog srpskog ustanka odavde slali ustanici. Takođe je izvesno da ga pisci tih izveštaja nisu izmislili već je on neko vreme i pre toga bio u opticaju, ali ne zna se koliko dugo. Slobodna je pretpostavka da je to od druge polovine 18. veka.[1]

Postoje tri predanja o postanku imena Zlatibora. Izvjesno je da je to ime nastalo od riječi zlato, odnosno zlatni i bor, ali ne zna se na koji način. Jedno kaže da je ime Zlatibora nastalo od zlatne boje njegovih pašnjaka, što nije sasvim vjerovatno, jer zlatiborski pašnjaci nisu toliko stari, i ovo predanje ne objašnjava otkud riječ bor u imenu Zlatibora; drugo predanje kaže da su se doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine na Zlatibor hvalili bogatstvom borove šume, govoreći: „Zlatan je to bor!"; a treće predanje, vjerovatno najtačnije, kaže da je to ime postalo od jedne veoma rijetke vrste bijelog bora, tzv. zlatnog bora, čije je naučno ime Pinus Silvestris Variegata Zlatiborica, po sarajevskom inžinjeru Salihu Omanoviću. Zlatnog bora još samo ima u selu Negbini i stavljen je pod zaštitu države.[2]

Treba praviti razliku između imena planine i naziva nekadašnje administrativno-teritorijalne jedinice Srez zlatiborski čije se teritorije nisu morale u potpunosti podudarati. Sadašnji Zlatiborski okrug obuhvata znatno širu oblast od teritorije planine Zlatibor. Malu zabunu unosi i turističko mesto Zlatibor (naselje) koje ima isti naziv kao i planina.

Geografski podaci[uredi]

Zlatiborski reljef
Pogled sa Tornika

Zlatibor je talasasta visoravan i pripada Dinarskim planinama. Prosječna nadmorska visina je oko 1000 m, a najviši vrhovi su Tornik (1496 m), Brijač (1440 m), Čigota (1422 m), Čuker (1359 m), Konjoder (1337 m), Ljuljaš (1269 m), Vijogor (1281 m), Kobilja glava (1176 m), Gradina (1149 m), Jelova gora (1147 m), Gruda (1140 m), Crni vrh (1177 m) i dr. Najveći vrhovi se nalaze na južnom dijelu Zlatibora, dok se nadmorska visina sve više smanjuje idući ka sjeveru.

Veće zaravnjene površine bez nekih viših uzvišenja se na Zlatiboru zovu poljima. Najveća polja su Braneško polje kod sela Branežaca i Šljivovice, Markovo u Mokroj Gori, Rasničko u Draglici i Sjeniško u Sjeništima i Rožanjsko u Rožanstvu.

Zlatiborska brda su većinom kupastog oblika, protežu se grebenasto i veoma strmo padaju do rijeka i potoka, odakle se opet dižu, praveći tijesne klisure.

Sastav zlatiborskog zemljišta[uredi]

Skoro čitavo zlatiborsko tlo čine serpentini. U Stublu i Semegnjevu se nalaze naslage mlađeg krečnjaka, a jugoistočni dijelovi Zlatibora obiluju velikim količinama trijaskog krečnjaka. Tu postoji dosta rijeka ponornica i pećina, od kojih su najveće Stopića pećina, Rakovička i Mumlava. U potocima postoje i aluvijalni nanosi, ali je to uglavnom materijal od obruvanog serpentina sa obala potoka, a ponegdje i od krečnjaka. Ukupno, na Zlatiboru postoje 142 speleološka objekta: 98 pećina i 44 jame. Zlatibor obiluje magnezitom, koji se eksploatiše na nekoliko mjesta, dok je, pored njega, u Čajetini, Semegnjevu i Šljivovici pronađen i hrom. U Semegnjevu su nađene i izvjesne količine limonita i opala, ali ta količina nije utvrđena. U Mokroj Gori su pronađene manje zalihe nikla.

Vode[uredi]

Zlatibor je nagnut ka severu i severozapadu, pa većina reka odlazi na tu stranu. Sva voda teče u Crno more – Drinom, Đetinjom i Moravicom. Sa južnog i centralnog dijela Zlatibora, vodu u Drinu odvode Uvac i Crni Rzav; sa sjevera i sjeverozapada, Sušica je nosi u Đetinju; a sa istoka, Veliki Rzav je odvodi u Moravicu. Zlatibor je čuven po pijaćim vodama, od kojih su neke najbolje u Srbiji. Najzdravije (i najhladnije) su Hajdučka česma i Hajdučica u Murtenici, Zaugline pod Čigotom, Jovanova voda u Alinom Potoku, Dunjića vrelo u Stublu, Pašića vrelo u Čajetini, Oko, Kulaševac i Đurkovac na Kraljevim Vodama, Đurovića česma na Torniku, Ćirovića česma u Mušvetama i Bukvića vrelo u Zovi.

Prirodnih jezera na Zlatiboru nema. U centru Kraljevih Voda se nalazi veštačko jezero sagrađeno za turističke potrebe, u Ribnici se nalazi jezero sa kog se Zlatibor snabdijeva vodom, a na Uvcu se nalazi nekoliko vještačkih jezera. Na Zlatiboru ima i dosta mineralnih izvora. Najpoznatiji su Bele vode u Mokroj Gori, banja Vapa u Rožanstvu i spomen česma na Oku. Voda sa zlatiborskih mineralnih izvora je ljekovita za očna i kožna oboljenja, a može i da se pije, mada ne bi trebalo u velikim količinama. Na dosta mesta na Zlatiboru se nalaze šuplja stabla, najčešće bukova, ukopana u zemlju i puna čiste izvorske vode. Ovi izvori se zovu stubline. Na njihovom dnu se nalazi sitno kamenje koje filtrira vodu.

Klima[uredi]

Zlatibor ima subalpsku klimu. Srednja godišnja temperatura na Zlatiboru iznosi oko 7,5 °C. Najhladniji mjesec je januar, sa prosječnom temperaturom od oko –2,5°C, a najtopliji je avgust, sa oko 15°C. Prosječna dnevna temperatura na Zlatiboru iznosi oko 18°C. Prosječni broj sunčanih sati godišnje je oko 2000.

Padavine na Zlatiboru variraju od mjesta do mjesta. Prosječna godišnja visina padavina na Palisadu je oko 880 mm, u Ljubišu oko 990 mm, a u Čajetini oko 940 mm, dok jugoistočni predjeli imaju nešto više od 1000 mm. Najviše padavina se izlučuje u maju i oktobru, dok je najsuvlji mjesec mart. Kiše padaju preko cijele godine, grad u toplijim periodima (od maja do septembra), a snijeg pada od oktobra do maja i zadržava se u prosjeku oko sto dana, ali se često događa da padne i izvan ovog preioda. Ljetnje padavine su u obliku jakih pljuskova propraćenih grmljavinom i izazivaju eroziju. Magle su rijetke, posebno na centralnom dijelu Zlatibora, a i kad se pojave, brzo se gube, jer nema većih kotlina u kojima bi se zadržale. Međutim, često se događa da se oblaci spuste i zahvate planinske vrhove više od 1000 m. Vlažnost vazduha ima, u prosjeku, najveću vrijednost u 7, a najmanju u 14 časova, i nikad nije manja od 75%.

Najčešći i najbrži vjetrovi na Zlatiboru su oni koji dolaze sa jugozapada i sjeveroistoka. Najčešći i najjači u toku cijele godine je sjeveroistočni vjetar, posebno u periodu od oktobra do maja. On u svim godišnjim dobima snižava temperaturu vazduha. Jugozapadni i južni vjetrovi se obično javljaju od jeseni do proljeća i donose relativno tople vazdušne mase, tako da zimi ublažuju hladnoću, a ljeti povećavaju temperaturu vazduha. Zlatiborska klima je povoljna za liječenje bronhijalne astme i drugih alergijskih oboljenja.

Zlatiborska naselja[uredi]

Na Zlatiboru se nalazi najrazvijeniji tip razbijenog sela. Ona zauzimaju ogromne teritorije, ponekad duge po pet-šest kilometara, a dijele se na zaseoke. Sela obično imaju više grobalja. Kuće su od borovog i hrastovog drveta, zvane brvnare ili osaćanke. Pravljene su ručnim alatom, ali veoma precizno, i postavljene su na nisku podlogu od kamena. Prozori su malih dimenzija, a vrata obavezno imaju dvoja, na suprotnim zidovima. U kući se nalaze obično dvije, mada ponegdje i tri prostorije. Kuhinja, sa ognjištem na sredini, zove se kuća, i u njoj nema ni patosa ni tavana. Iz kuhinje se ulazi u sobu, koja je patosirana i zatavanjena. Pored ovih kuća za življenje, jedno zlatiborsko domaćinstvo je obavezno imalo još pomoćnih zgrada, npr. mljekara, štala i dr. Najljepši i najočuvaniji primjerci starih zlatiborskih kuća premješteni su iz svih sela širom Zlatibora u Sirogojno, gdje je napravljen etno muzej pod vedrim nebom.

Spisak naselja[uredi]

Na zlatiboru postoji par većih naselja i to:

Sela koja se nalaze na samom Zlatiboru su: Alin Potok, Bela Reka (Gornja i Donja), Branešci, Kobilja Glava, Golovo, Gostilje, Dobroselica, Draglica, Drenova, Željine, Jablanica, Kriva Rijeka, Ljubiš, Mušvete, Negbina, Ojkovica, Rožanstvo, Semegnjevo, Sjeništa, Stublo, Trnava, Šljivovica i dr. Na obroncima Zlatibora, tj. na prelazima ka susjednim planinama - Tari, Ponikvama, Kukutnici i Zlataru - nalaze se sela Kremna, Mokra Gora, Jasenovo, Kućani, Burađa, Bioska, Vrutci, Ravni, Drežnik, Drijetanj, Zbojštica, Kačer, Mačkat, Nikojevići, Ljubanje, Skržuti, Stapari, Tripkova i dr.

Stanovništvo[uredi]

Većina stanovnika na Zlatiboru su Srbi pravoslavne vjeroispovjesti. Govore srpskim maternjim jezikom, odnosno njegovim istočnohercegovačkim dijalektom. Zlatiborski govor je spor i razvučen, ali Zlatiborci govore veoma čisto i tečno. Vuk Stefanović Karadžić je odredio upravo zlatiborski govor (to jest istočnohercegovački dijalekat) za osnovu srpskog književnog jezika. Zlatiborci vole pismenost, još je Jovan Cvijić zabilježio da nigdje među Južnim Slovenima nema tako mnogo samoukih nego kao kod Zlatiboraca. Zlatiborce zovu Starovlasima, po oblasti u kojoj žive (Starom Vlahu), i Erama, imenom koje je donijeto iz stare postojbine mnogih zlatiborskih porodica, Hercegovine.

Zlatiborci su poznati kao ljudi velikih intelektualnih sposobnosti. Posjeduju duhovitost i lukavstvo, koje upotrebljavaju više iz razonode, a ređe iz koristi. Oni su uvijek uspijevali drugog da nadmudre. Veoma često u govoru koriste poslovice i šale.

Zlatiborska narodna nošnja[uredi]

Zlatiborci u narodnoj nošnji

Zlatiborska narodna nošnja je kombinacija crnogorske i šumadijske. Muškarci su ljeti išli u prtištu, tj. dugačkim gaćama i košuljama od konoplje, a ponekad u pelengirima od vune. Oko struka su stavljali pojas, a preko njega silaje sa zataknutim pištoljem i britvom. Na nogama su imali opanke sa vezenim čarapama do koljena i tozlucima, tj. tkanim kamašnama, dok su na glavi nosili šajkaču ili šubaru. Zimi su dodavali koporan, a u svečanim prilikama oblačili su ljepše odijelo. Žene su nosile široke suknje, po dnu izvezene srmom i zubune od bijelog sukna, takođe izvezene srmom i metalnim šljokicama.

Zlatiborski melos potiče iz prapostojbine. Nekada je cijela Evropa odjekivala ovakvim arhaičnim zvucima, a sada samo zlatiborske narodne pjesme. One su monotone i razvučene, a Zlatiborci, kad ih pjevaju, zatisnu jedno uho. To su tzv. pjesme iz vika. Najomiljeniji instrument Zlatiboraca bile su gusle.

Migracije stanovništva[uredi]

Na Zlatiboru je često dolazilo do pomjeranja stanovništva, tako da ima malo porodica za koje se može reći da su starosjedilačke. Neki od najstarijih stanovnika Zlatibora su: Šišovići, Džambići, Spasenići i Ninčići u Čajetini; Bondžulići, Lučići, Milosavljevići i Kostadinovići u Šljivovici; Dabići u Alinom Potoku; Đokovići, Pavlovići, Spasenići i Radovići u Sirogojnu; Dacovići u Ljubišu; Bralovići u Negbini; Selakovići u Draglici; Krsmanovići, Šarčevići i Ostojići u Mokroj Gori; Jankovići,Selakovići i Radonjići u Kremnima; i Didanovići u Stublu, čiji preci su bili čivčije manastira Janje u Uvcu.

Kroz čitav XVII i XVIII vijek trajala su pojedinačna doseljavanja ovog kraja, a pridošlice su bile porodice iz Crne Gore, Hercegovine, Bosne i Raške. Pored ovih pojedinačnih, bilo je i nekoliko masovnih doseljavanja stanovništva na Zlatibor. Prvo poslije Svištovskog mira 1791-ve godine; drugo poslije oslobođenja Zlatibora od Turaka 1807-me godine; treće i najveće u doba Ustavobranitelja, tridesetih i četrdesetih godina XIX vijeka; a četvrti veliki talas migracija trajao je u vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka od 1875-te do 1877-me godine.

Biljni i životinjski svet[uredi]

Pašnjaci Zlatibora

Nadmorska visina, velike količine padavina i veliki broj sunčanih sati godišnje uslovili su na Zlatiboru veoma bujnu vegetaciju. [3] Najrasprostranjeniji ekosistem su pašnjaci, tj. livade (suvati, zakosi, luke), na kojima raste čak 120 vrsta najraznovrsnijih trava, od kojih mnoge imaju ljekovita svojstva. Do 600 m nadmorske visine zastupljene su listopadne vrste (bukva, hrast, breza, lipa, jasen), a na više od 600 m dominiraju četinari (bijeli i crni bor, jela, smrča). Poznato je da je nekada Zlatibor bio sav obrastao šumom. Danas ima najviše livada, ali imena nekih danas golih brda govore da je ranije bilo suprotno (Bučje, Česte, Šumatno brdo). Ne zna se šta je tačno uzrok tolikog nestajanja šuma. Ipak, najvjerovatnije je da je ove šume u najvećoj mjeri uništio jedan veliki požar koji se dogodio oko 1800-te godine.

I životinjski svijet je raznovrstan. Zlatibor obiluje vukovima, pa je njihovo godišnje istrebljivanje postalo tradicija – čuvena Zlatiborska hajka na vuka. Medvjeda i nema toliko mnogo, ali se i na njih još ponegdje može naići. Divlja svinja, lisica, zec, kuna, jazavac, prepelica, jarebica i vjeverica su na Zlatiboru uobičajena pojava, pa čak i u blizini naseljenih mjesta. Još se samo na Zlatiboru mogu vidjeti bjeloglavi sup i orao krstaš, vrste na rubu izumiranja, kako nesmetano lete nebom.

Riblji svijet je takođe bogat: pastrmke, mladice, klenovi, krkuše i td.

Turizam[uredi]

Zlatibor zimi

Zlatibor se nalazi u samom „središtu“ Srbije. Rastojanje od ove planine do Beograda je 230 km, do Novog Sada 300 km - baš koliko i do Jadranskog mora. Preko Zlatibora vodi magistrala od Beograda ka primorju, direktne autobuske linije su uspostavljene sa Novim Sadom, Beogradom, Nišom, Jagodinom i drugim gradovima. Preko Zlatibora, a dijelom i kroz njegov masiv, prolazi željeznička pruga Beograd-Bar. Zlatibor je, prije svega, planina izuzetne ljepote, prijatne klime, prostranih proplanaka, bujnih pašnjaka, vodom bogatih planinskih potoka. "Ruža vjetrova“ se rascvjetava upravo nad Zlatiborom. Ljeta su topla, a zime blage. Kiše padaju relativno često, a snijega ima od oktobra do maja.

Planinska ljepotica u jugozapadnom dijelu Srbije bila je odredište dokonih i bogatih još od sredine sedamnaestog vijeka, mjesto privremenog boravka onih koji su, prije svega, tragali za zdravljem, ali i za blagodjetnim mirom zlatiborskih padina na kojima se oči odmaraju, a tijelo puni energijom. Ipak, pravi turizam se razvio tek kada je na Zlatibor došla jedna krunisana glava, kralj Srbije Aleksandar Obrenović, 1893. godine.[4]

U početku je najinteresantnija bila Kraljeva Voda, mjesto na kom je Njegovo Kraljevsko Veličanstvo ručalo, ali su se ubrzo pročuli i drugi zlatiborski visovi: Palisad, Ribnica, Oko. A onda je, 1905-te godine, na Zlatibor, po zdravlje, došao još jedan kralj Srbije, Petar Prvi Karađorđević. Nakon njegovog boravka sagrađeni su i prvi veliki objekti: hotel „Kraljeva voda“ - današnji kongresni centar „Srbija“ - vila „Čigota“ i pekara.

Kulturno-istorijski spomenici[uredi]

Crkve brvnare[uredi]

Danas na Zlatiboru postoje tri crkve brvnare. To su crkvice malih dimenzija kojih je nekada bilo više, a danas postoje još samo u selima Dobroselici, Jablanici i Kućanima.[5]

Crkva brvnara u Dobroselici

Crkva brvnara u Dobroselici iz 1821-ve godine čuva ikone Janka Mihailovića Molera i Aleksija Lazovića. Osim Mitra Udovičića iz sela Stubla, imena ostalih graditelja nisu zabilježena. Sva njena arhiva i biblioteka je uništena za vrijeme Prvog svjetskog rata, samo je sačuvan mali broj knjiga koje se i danas koriste. Prema legendi, tu crkvu je podigao sebi za zadužbinu jedan hajduk. Turci su je iz osvete prema njemu zapalili 1809-te godine, ali ju je iznenadna kiša spasila. 1821-ve godine je obnovljena, zajedno sa grobljem koje je takođe osnovao onaj hajduk. Dužina crkve iznosi 7,60, širina 5, a visina zida 2,40 metara. Crkvica je u početku bila pokrivena šindrom, ali je 1938. godine, zalaganjem sveštenika Blagoja Šišakovića, pokrivena crijepom, čime nije izgubila svoj prvobitni izgled. Oltar brvnare je zaokrugljen, a ikonostas je drven i obojen plavom bojom koja podražava mermer. Na sjevernoj spoljnjoj strani u brvnu je urezan natpis zidati se 1821, što znači da je tad crkva podignuta ili obnovljena.

Crkva brvnara u Donjoj Jablanici podignuta je 1838-me godine, a okružena je manjim drvenim građevinama istaknutih porodica iz sela, tzv. sobrašicama. Imena graditelja su ostala nepoznata, ali izgleda da su to bili mještani, osim jednog, koji je bio sa Tare. Dužina crkvice je 11, a širina 5 metara. Oltar je zaokrugljen, dok je ikonostas sasvim lijepo oblikovan.

Crkva brvnara u Peti, zaseoku Kućana, najmanja je crkva brvnara na Zlatiboru. U njoj se nalaze carske dveri Simeona Lazovića iz 1780-te godine. Turci su je zapalili tokom Prvog srpskog ustanka, a obnovljena je 1832-ge godine. Prestala je da opslužuje i njen inventar je prenijet u crkvu u Negbini, a u njoj su ostala samo vrata od velike istorijske i umjetničke vrijednosti, koja su nestala.

I u drugim selima su postojale crkve brvnare, ali su ih Turci popalili ili su propale. Postojala je jedna na krivorječkom groblju u Cerovu, čiji temelji su se do skoro poznavali, a vjeruje se da su se ovakve crkve nalazile i na mjestima zvanim crkvine, kojih ima u skoro svim zlatiborskim selima.

Putujući preko Zlatibora 1826-te godine, Joakim Vujić je posjetio crkvu u Cerovu i o tome pisao u svojoj knjizi „Putešestvije po Serbiji": Posle ručka sa popom Tucovićem i mojim momkom krenem se odavde, pređem potom Grabovicu, prispem jednoj maloj, od drveta načinjenoj crkvi, koja hram jest svjati prorok Ilija. Pri ovoj crkvi su od 1837-me do 1860-te godine vođeni matični protokoli. Kad je 1859-te godine podignuta crkva u Mačkatu, u nju je prenijet inventar iz ove crkvice.

Crkve[uredi]

Crkva Svetih Petra i Pavla u Sirogojnu

Crkva u Sirogojnu je zidana 1821-ve, trudom rujanskog serdara Jovana Mićića i mještana iz okoline. Čuva više vrijednih ikona, među kojima su i one koje je naslikao Simeon Lazović. Crkva u Mačkat u iz 1859-te čuva ikone Aleksija Lazovića. Crkva u Bijeloj Rijeci potiče iz doba Nemanjića. U njoj se nalaze carske dveri koje je slikao Aleksije Lazović 1817-te godine.

Manastiri[uredi]

Manastir Rujno, na sjevernim obroncima Zlatibora, bio je kulturni i prosvjetni centar u XVI vijeku. Nalazio se u selu Vrutcima, i u njemu je radila jedna od prvih srpskih štamparija. Od mnogih štampanih djela iz ove štamparije, sačuvano je samo jedno Četvorojevanđelje, ali ni ono nije cjelovito. Štampao ga je samouki monah Teodosije, i završio ga je 1537-me godine. Slova su na njemu gruba i neujednačena i bila su napravljena od drveta. Jevanđelje je štampano crnom bojom, osim inicijala i početka Jevanđelja, gdje je upotrijebljena crvena. Posle 1537-me godine, kaluđeri iz manastira Rujna prešli su u manastir Raču. Najvjerovatnije je da su Turci u drugoj polovini XVI vijeka srušili manastir Rujno i njegove blokove fino obrađenog crvenog mermera odvukli u Užice i iskoristili za izgradnju islamske vjerske škole (medrese).

Manastir Uvac

U narodnoj pjesmi „Miloš u Latinima“, pored ostalih nemanjićkih zadužbina, pominje se i crkva Janja. Ni do danas nije tačno utvrđeno mjesto gdje se nalazio ovaj manastir, mada se pominje više lokaliteta, kao što su, na primjer, Breskva, Rebelj, Sinjac i Rutoše, ali tradicija kaže da je to predio Stara Dobra u zlatiborskom selu Uvcu, pored istoimene rijeke.[6] Tu postoje ruševine koje ukazuju da se ovdje nalazio jedan od značajnijih manastira nemanjićke države. Bio je veoma bogat i posjedovao je vinograde i pašnjake. Ruševine ovog manastira su skoro obnovljene i na njihovom mjestu je izgrađen manastir Uvac.[7]

Manastir Dubrava, takođe tek nedavno obnovljen, bio je Janjin metoh i jedna od mnogih crkava podignutih na Uvcu radi zaštite od bosanskih jeretika bogumila.

Prema jednom narodnom predanju, i u centru sela Gostilja nalazio se jedan srednjovjekovni manastir, zvan Bukalište.

Etno selo[uredi]

Etno selo Sirogojno

Muzej „Staro selo“ u Sirogojnu čuva najljepše primjerke zlatiborskih kuća i drugih građevina nekada potrebnih za život. Etno sela su u poslednje vreme dostigla veliku popularnost, gde veliki broj gradskog stanovništva ih obilazi i u njima organiztuje odmor i sl.

Spomenici[uredi]

Spomen-česme se nalaze u Čajetini ("... u spomen na srećno spasenje Nj. v. kralja Milana u Ivanjdanskom atentatu..." i "... u slavu besmrtnih ratnika sreza zlatiborskog palih u ratovima za oslobođenje i ujedinjenje 1912-1918..."), na Oku (podignuta ratnicima od 1912-te do 1918-te godine iz sela Semegnjeva, Branežaca i Šljivovice), i Popovoj Vodi (izginulim ratnicima od 1912-te do 1918-te iz sela Drijetnja, Ljubanja, Kačera, Mačkata i Krive Rijeke).

Spomen-ploče izginulim ratnicima za slobodu i ujedinjenje od 1912-te do 1918-te se nalaze i u crkvama u Ljubišu i Bijeloj Rijeci. Spomenička obilježja sa spomen-pločama borcima Prvog i Drugog svjetskog rata urađena su u Kremnima i Mokroj Gori.

Na Šumatnom brdu se nalazi spomen obelisk strijeljanim ranjenicima na Palisadu decembra 1941-ve godine, a posvećen je i narodnom heroju Savu Jovanoviću Sirogojnu i prvoborcu Aleksandru Jovanoviću Otrovu.[8] Na Palisadu se nalaze dva spomen-obilježja posvećena najvećoj pobjedi zlatiborskih partizana nad bugarskim okupatorom 24-tog, 25-tog i 26-tog avgusta 1944-te godine. Spomen obelisk je podignut na inicijativu predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josipa Broza. Namjera je bila da se izgradi spomenik zlatiborskim partizanima koji bi se vidio iz svih krajeva tadašnjih Partizanskih Voda. Na spomeniku su upisani stihovi Vaska Pope: Ne dam ovo sunca u očima, ne dam ovo hleba na dlanu!

U čajetinskom parku postavljene su četiri spomen-biste prvoboraca: Dobrila Petrovića, Rađena Simovića, Milivoja Ječmenice i Aleksandra Jovanovića Otrova.

Stećci[uredi]

Na Zlatiboru postoji dosta srednjovjekovnih stećaka koje su podizali bogumili, gotovo u svakom zlatiborskom selu, iako su mnogi korišćeni kao građevinski materijal. Bogumile je Stefan Nemanja protjerao iz Raške, pa su se oni ovdje malo duže zadržali na putu za Bosnu. Najljepši i najveći stećci (mnogi stavljeni pod zaštitu države) nalaze se u selima Semegnjevu (dva stećka), Šljivovici (groblje) i Krivoj Rijeci (groblje). Ovi spomenici su u narodu poznati kao grčka, rimska ili latinska groblja.

Galerija[uredi]

Reference[uredi]

Literatura[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]

Sa drugih Vikimedijinih projekata :

title=Vikiputovanja

Vikiputovanja imaju više informacija na vezi:


Planine Srbije
Zastava Srbije