Improvizacija (muzika)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Improvizacija (franc. improvisation, engl. improvisation, ital. improvvisazione, nem. Improvisation)[1]nastaje kada instrumentalista ili pevač komponuje na licu mesta bez pripreme i bez nota.[2]

Za svirača ili pevača koji improvizuje kažemo da je improvizator (improvizatorka).

Dve vrste improvizacije[uredi | uredi izvor]

Johan Sebastijan Bah, izvođač na orguljama i čembalu i veliki muzički improvizator.
Klarinetista Beni Gudmen, vrsni džez muzičar i improvizator.
Luj Armstrong, možda jedan od najpoznatijih pevača u istoriji džez muzike i zasigurno nenadmašni improvizator.
Ela Ficdžerald, najuticajnija džez pevačica 20. veka velikih improvizatorskih mogućnosti.

Postoje dve vrste improvizacije:

1. Potpuna — to je autentično delo trenutka muzičkog izvođača.[3]
2. Delimična — kada izvođač improvizuje na osnovu postojećeg melodijskog i harmonskog obrasca.

Istorijski aspekt improvizacije[uredi | uredi izvor]

U istoriji klasične muzike improvizacija je bila veoma cenjena. Mnogi veliki i poznati kompozitori znali su na koncertu da odsviraju-improviziraju (obično je to bilo na klaviru) celi jedan muzički oblik. To je bio njihov pravi „specijalitet” koji je publika željno očekivala. Posebno su im bile omiljene solističke kadence,[4] koje su stvarali na licu mesta koristeći tematski materijal iz koncerta koji su izvodili.

Zastupljenost improvizacije u muzičkim žanrovima[uredi | uredi izvor]

I danas, kao i ranije, improvizacija je veoma cenjena. Zastupljena je gotovo u svim muzičkim žanrovima. Zasigurno je jedna od glavnih odlika džeza, u kome je našla najveću upotrebu.

Dosta manje se koristi u klasičnoj, zabavnoj i narodnoj muzici.

Dva zvučna primera improvizacije[uredi | uredi izvor]
  • Glavne odlike improvizacije i improvizatora[uredi | uredi izvor]

    Improvizacija se smatra velikom umetnošću jer je za nju potrebna izuzetna muzikalnost i veliki smisao i stvaralačka nadarenost sa nepresušnim izvorom večito svežih ideja.

    Izvođač u improvizaciju unosi vlastite ideje koje moraju biti uvek nove, jednostavne, logične, prirodne, nadahnute, bogate i najvažnije — jedinstvene i originalne.

    Sem pomenutog, muzičar koji improvizuje mora dobro da zna teoriju muzike i muzičke stilove. Ovakvi umetnici su malobrojni i često su vrlo angažovani zahvaljujući upravo svom umeću.

    Vidi još[uredi | uredi izvor]

    Reference[uredi | uredi izvor]

    Literatura[uredi | uredi izvor]

    Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]