Industrijsko društvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Smatra se da je tvorac pojma industrijskog društva, čuveni francuski sociolog i socijalista Sen-Simon iz 19. veka, koji je izložio viziju ljudskog društva u kome bi osnovni nosioci njegovog razvoja bili stručnjaci, pre svega inženjeri. Savremeno značenje ovog pojma polazi od stanovišta da je razvoj nauke i tehnologije dostigao takvu brzinu i obim da bitno menja prirodu ljudskih potreba i načine njihovog zadovoljavanja. Kao i Sen-Simonova, savremena koncepcija industrijskog društva insistira na ulozi koji imaju stručnjaci u upravljanju društvenog života.

Osnovni problem teorije industrijskog društva jeste kako upravljati društvam koje je sposobno da preko masovne industrijske proizvodnje zadovolji materijalne potrebe sve većeg broja ljudi u uslovima ekoloških rizika, međunarodnih suprotnosti itd.

Američki ekonomista Džon Galbrajt je najdoslednije razradio teoriju o industrijskom društvu u svojoj poznatoj knjizi Industrijska država. Po njemu, osnovni problem američkog društva sredinom 20. veka je bilo kako tretirati sve složenije oblike upravljanja velikih proizvodnih sistema kako u korporativnom vlasništvu tako i pod državnom kontrolom. Taj problem se rešava uvođenjem tehnostrukture u celokupni proces odlučivanja. Tehnostrukuru čine stručnjaci, ljudi koji poseduju posebne talente i koji su sposobni da donose racionalne i optimalne odluke. Po Galbrajtu za donošenje bilo kakve odluke treba određena stručnost. Čak i tako beznačajna društvena odluka kakav će biti omot nove žvake koja će biti plasirana na tržište, danas ne donosi šef proizvodnje samostalno ili pak vlasnik fabrike, nego stručnjak za marketing u saradnji sa stručnjacima za proizvodnju i kvalitet.

Važan deo teorije o industrijskom društvu je uočavanje potrebe za učešćem samih proizvođača u procesu donošenja odluka od kojih zavisi sistem industrijske proizvodnje. Zahtev za participacijom je podstaknut saznanjem da društvo obilja guši ljudsku inicijativu ali i potrebom da se tehnostruktura nametne društvu kao oblik odlučivanja.

Teorija industrijskog društva priznaje samo naučne i tehničko-tehnološke kriterijume za upravljanjem društvenim životom. Iz tih parametara ona izvlači karakter ljudskih potreba i naznačuje cilj razvoja ljudskog društva. Zbog takvog svog stava ona je bila meta kritika, pre svega levičarskih socioloških i filozofskih doktrina. Temeljnu kritiku industrijskog društva pod okriljem savremenog kapitalizma dao je Herbert Markuze u svojoj naširoko poznatoj knjizi Jednodimenzionalni čovek.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Politička enciklopedija, Savremena Administracija, Beograd, 1978.