Istorija Srba

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Govorno područje srpskog jezika (štokavica)

Istorija Srba obuhvata period od ranog srednjeg veka do sadašnjosti. Srbi su živeli na Balkanskom poluostrvu i u južnoj Panonskoj niziji. Srbi danas čine većinu ili značajnu manjinu u Srbiji, Bosni i Hercegovini (to jest Republici Srpskoj) i Crnoj Gori. Manji broj Srba do danas je ostao u Hrvatskoj, Rumuniji, Mađarskoj, Republici Severnoj Makedoniji, Bugarskoj i Albaniji. Značajan broj Srba raselio se u mnoge države Evrope i sveta i oni čine dijaspori. Izvan ove istorije Srba je istorija zajednice Srba starosedelaca istočne Nemačke. Oni imaju isto poreklo kao Srbi na Balkanskom poluostrvu, ali duga razdvojenost, dovela je do neobične pojave da se oblikuju dva različita slovenska naroda sa istim imenom Srbi.

Etnogeneza[uredi | uredi izvor]

Najstariji dokumentovan podatak o srpskom imenu datira iz 69. ili 75. godine, u poznatoj knjizi Plinija Starijeg Poznavanje prirode (Naturalis historia)[1] gde nailazimo na srpsko ime u latinizovanom obliku — Serbi. On doslovno kaže: „A Cimmeria accolunt Maeotici, Vali, Serbi, Zingi, Psesii” (Pored Kimerana stanuju Meotici, Vali, Serbi, Zingi, Psesi). Topografija tla na kome se srpski etnički prvi put jasno imenuje jeste severoistočno od Bosfora kod Kimerana, Sarmata i Međana. Čitav vek posle ovog Plinijevog navoda (najkasnije 175), nailazimo na pomen srpskog imena u delu Geografija velikog egipatskog naučnika koji je svoja dela pisao na starogrčkom jeziku, Klaudija Ptolemeja: Između Keraunskog planinskog venca i reke Ra smešteni su Orineji i Vali i Srbi)[2]. Pored ovog antropogeografskog podatka po kome pleme Srba obitava područje Zakavkazja u pontskom zaleđu, on daje još značajniji podatak da u Panoniji postoji i grad-naselje koji se naziva Serbinu). Ovaj „Srpski grad” ili „Srbica” ubeležen je na njegovoj mapi Donje Panonije ili Podunavlja negde u savskom porečju, na mestu današnje Gradiške, ili je moguće čak da ide i severozapadnije do Siska i Zagreba.

Prva faza etnogeneze srpskog naroda, odnosno stapanje ove dve grupe, dogodila se u vekovima neposredno posle doseljenja Slovena na Balkan. Druga, intenzivnija i masovnija faza, posledica je migracija, neposredno pre, za vreme i posle Turskog osvajanja Zapadnog Balkana.[3] Tamna kosa, nasuprot svetloj kod drugih Slovena, elementi narodne nošnje i običaji, posebno u dinarskom planinskom pojasu, tragovi su i znaci tog mešanja starobalkanskih etnosa i Slovena. Ovaj proces asimilacije nije karakterističan samo za Srbe već i za gotovo sve narode na Balkanu (Hrvati u dinarskom pojasu, Bugari, Makedonci, Albanci, Rumuni itd.) i u Evropi (starorimski filozof Seneka — „Teško da će se naći ijedna zemlja čiji su stanovnici autohtoni. Sve je to izmešano i jedno na drugo nakalemljeno. Jedni su odlazili, a drugi dolazili”).

Na području, koje se gotovo potpuno poklapa sa srednjovekovnom Raškom državom, u praistoriji je živelo ilirsko pleme Autarijati po kojima su dobili ime planina i reka Tara. Slovenski preci današnjih Srba bili su ekonomski i kulturno superiorni, živeli su u plodnim dolinama, rodovska i plemenska elita koja će kasnije dati kraljevske i velikaške porodice i crkvene jerarhe, bila je iz njihovih redova. Zbog toga je prevladao slovenski jezik koji će u moderna vremena postati, kao i drugde u Evropi, obeležje identiteta. Međutim, krajevi naseljeni Srbima puni su toponima koji svedoče o postojanju balkansko-romanske komponente srpske nacije: u Raškoj su to planine Tara, Durmitor, Stari Vlah, reke Tara, Ibar, Drina, planina Romanija u Bosni kod Istočnog Sarajeva, reka Neretva i planina Velež u Hercegovini, planina Rumija iznad Bara, visoravan, jezero i reka Vlasina na granici Srbije i Bugarske. U prezimenima se prepoznaje poreklo predaka: Drakulović-Drakulić (od Drakul), Kračunović-Kračunković (od Kračun — na rumunskom Božić), Radulović (od Radul). Naravno, i slovenski toponimi i koreni prezimena izuzetno su brojni: Bistrica, Morava, Toplica, Morača, Šumadija, Drenica, Kosovo, Slatina, Požega, Rudnik; Kovačević, Vlastimirović, Crnojević-Crnjanski, Vučković-Vukojević, itd.

Srpske zemlje pre doseljavanja Srba[uredi | uredi izvor]

Bronzano doba[uredi | uredi izvor]

Metalno doba je počelo mnogo ranije, u egejsko-prednjeazijskom području, nego na području današnjih srpskih zemalja i u unutrašnjosti Evrope. Kao centar metalurgije može se smatrati i područje Kavkaza, a znatna etnička pomjeranja su doprinijela da i Balkansko poluostrvo uđe u metalno doba.

Grčko-ilirski tip šlema iz Kličeva

Intenzivnija indoevropeizacija karakteristična je za početak bronzanog doba. Nomadski stočari iz južnih ruskih stepa, kojima ni zemljoradnja nije bila potpuno nepoznata živjeli su u patrijarhatu, a na Balkanu nailaze na primitivniju starosjedilačku kulturu lovačko-ribolovačkog karaktera. Ovi došljaci na Balkanu formiraju dve velike indoevropske jezičke grupe, koje su se zadnjih vekova prije nove ere razvile u Ilire i Tračane. Kao granica navedenih grupa, može se smatrati sliv Morave i Vardara. Iliri i Tračani, sa makedonskom grupacijom i nekim maloazijskim grupacijama Indoevropljana, smatraju se pelastičkim i živeli su na Balkanu pre doseljenja Grka, koji prodiru oko 1900. godine stare ere. Uticaj Ilira na Grke se odrazio i u njihovom jeziku: imena, Ahil i Odisej, kao i pojedina imena božanstava, na primjer Tetida. Prodor Indoevropljana na Balkan vršen je u više talasa.

Egejska seoba naroda[uredi | uredi izvor]

Kadmos ubija zmaja. Grčka amfora iz 560. godine p. n. e.

Ova seoba, u bronzanom dobu, predstavljala je veliku migraciju naroda u egejsko — maloazijskoj oblasti, tokom više vekova (oko 1200. do oko 800. godine prije nove ere). Plemena sa Balkana, kasnije poznata kao Tračani i Iliri, imali su u ovoj migraciji značajnu ulogu, a pomeranja su morala zahvatiti, makar jednim delom i predeo današnjih srpskih zemalja. U ovo vreme postavlja se i priča o opsadi i padu Troje (Homer navodi imena niza junaka i naroda iz unutrašnjosti Balkanskog poluostrva, koji su sa Grcima napali na ovaj maloazijski grad). Velikoj seobi pripada i najezda Doraca u ahajsku Grčku. Egejska seoba je predstavljala opasnost za moćni Egipat. Nakon što su ovi narodi uništili jako kraljevstvo Hetita i gradove na Kritu, u petoj godini vladavine faraona Menerptaha (1225—1215 prije n. e.) pominju se naleti „ljudi sa mora”. Ovi naleti na Egipat sa kopna i mora obnovljeni su i u vreme poslednjeg velikog faraona, Ramzesa III, koji je uspeo da ih porazi i odbije. Imena ovih napadača na faraonovu zemlju daju egipatski izvori toga vremena. Dobrim delom su tu u pitanju grupacije naroda sa Balkanskog poluostrva i iz Male Azije.

Gvozdeno doba[uredi | uredi izvor]

Period halštata nastaje na kraju velikih migracija (800. godina prije nove ere) i traje do VI vijeka stare ere. To je period izvjesne kulturne stabilizacije domaćeg stanovništva na Balkanskom poluostrvu. Jasno se izdvajaju pojedina ilirska plemena (poznata kasnije po pisanim izvorima) kao i njihova područja. U latenskom periodu gvozdenog doba, od VI vijeka p. n. e. među Ilirima jača plemenska aristokratija (bogati grobni nalazi) i stvara se osnova za kasnije plemenske saveze i stvaranje ilirske države. Iliri uvoze luksuznu grčku robu (keramika, nakit, tkanine). Grčki je uticaj bio prisutan i ranije, ali je od VI veka prije nove ere bio sve intenzivniji. Mada su Grci osnovali mnoge kolonije u Mediteranu, po svemu sudeći u dijelu obale Jadranskog mora, na području današnjih srpskih zemalja, nisu uspeli u naseljavanju kolonista, jer im to nije dopuštalo domorodačko ilirsko stanovništvo.

Ilirska plemena u srpskim zemljama

Iliri[uredi | uredi izvor]

Pretpostavlja se da su pleme Iliri, odnosno Iliri u užem smislu reči, živjeli istočno od Neretve. Njihovo ime je kasnije preneto na niz drugih plemena, kao skupni naziv. Geograf Pomponije Mela i Plinije Stariji, u prvom veku naše ere, pominju " prave Ilire " (Illyri proprie dicti) kao i druga plemena. Plemena Ilira, u predelima današnje Srbije, BiH, Crne Gore, bila su: Ardijeji, Plereji, Enhilejci, Labeati, Dokleati, Pirusti i Autarijati.

Prodor Kelta[uredi | uredi izvor]

Nakon opsade Rima, koju vršili 390. godine pre nove ere, Kelti su prodrli u deo Jadranskog primorja (zapadni Balkan), a možda i u predeo današnje Bosne. Strabon navodi podatak o mešanju Kelta (Gala) sa ilirskim plemenom Japoda, koje je živelo u jugozapadnoj Bosni, Lici i delovima Slovenije, što ne mora značiti i mešanje u etničkom smislu.

U svom drugom pohodu, Kelti su preko Panonije i Dunava krenuli prema jugu, ka Makedoniji i Delfima, ali su pretrpjeli poraz. Udružena keltska plemena su razbijena. Stoji Teopompov podatak o sukobu Kelta i ilirskog plemena Ardijeji, 359—358. godine pre nove ere, kao i primenjenom keltskom ratnom lukavstvu, koje se sastojalo u trovanju protivnika hranom. Moglo bi se prihvatiti i tumačenje o seobi Autarijata (potisnutih Keltima) i njihovo pokoravanje Tribala. Po drugom, sigurnijem izvoru, Autarijate su uništili Skordisci (keltsko pleme, koje se stacioniralo između reka Morave i Dunava, pa i u Sremu, nakon neuspelog pohoda na Makedoniju i Delfe, 279. godine stare ere) a koji su se kasnije izmešali sa Tračanima i Ilirima.

Ratovi Ilira i Rimljana[uredi | uredi izvor]

Ilirski štit
Ilirska kraljevina u 3. veku p. n. e.

Ilirska plemena, prilično konzervativna, živela su i u nepristupačnim brdskim i planinskim predelima i teško ih je bilo pokoriti. Na to ukazuju teškoće i dugotrajne borbe koje su Rimljani morali voditi sa Ilirima. Na jačanje moći Ilira ukazuje još njihov sukob sa Makedonijom i progon njihovog kralja Aminte III iz zemlje od strane Ilira. Ilirski vladar Pleurijas, vodio je rat sa kraljem Filipom II Makedonskim (359—336 pre nove ere). Antički Makedonci i Iliri su u ratovima bili i saveznici. Tako je, vek kasnije, u sukobu makedonskog kralja Demetrija i Etolaca, po pozivu Makedonaca ilirski kralj Argon porazio Etolce, 231. godine pre nove ere, nakon čega je ubrzo i umro (230).

Prvi ilirski rat[uredi | uredi izvor]

Ilirska Kraljica Teuta

Vođen je protiv Rima. Argonova naslednica, ilirska kraljica Teuta, napada Epir i pljačka glavni grad Fojniku, a zatim pokazuje svoju moć istovremenim napadima na Isu, Apoloniju i Epidamnos (Drač). Osvaja Korkiru (Krf) u kojoj za upravnika postavlja svog vojvodu Demetrija Hvarskog (poreklom Grka).

Grčki gradovi, ugroženi od Ilira, obratili su se za pomoć Ahajcima, Etolcima i Rimljanima. Kao razlog za svoje mešanje Rim je naveo opsadu Ise i gusarenje Ilira po Jadranskom moru. Rimski poslanici, braća Lucije i Gaj Korukanija i isejski poslanik Kleopor, upućeni su Teuti. Jedan od poslanika je po povratku ubijen, a Rimljani 229. godine započinju rat, uprkos pokušajima Teute da navedeni incident izgladi. Na Ilire su poslati konzuli Gnej Fulvije i Aul Postumije. Demetrije Hvarski prilazi bez borbe Rimljanima i predaje im Korkiru, a zatim padaju i gradovi Epidamnos i Apolonija. Sa dolaskom zime rimske se legije povlače, štiteći osvojene teritorije. Godine 228. p. n. e. Teuta, koja se povukla u Risan, traži mir sa Rimom i tako gubi veći dio svoje teritorije. Ovim mirovnim ugovorom ostvarila se rimska politika razbijanja saveza plemena i moći Ilira na suprotnoj obali Jadranskog mora.

Drugi ilirski rat[uredi | uredi izvor]

Demetrije Hvarski, koga su Rimljani postavili za upravnika novoosvojenih ilirskih provincija, jačao je svoje pozicije na ovom dijelu Balkana. Oslonio se na makedonskog kralja Antigona Dosona i oženio se drugom Argonovom ženom, Triteutom, zbliživši se sa njenom porodicom. Koristio je zaoštravanje odnosa Rima i Kartagine, pred početak drugog punskog rata, pokušavajući da osvoji Pilos u Mesiniji. Ugrožavao je i obale Egejskog mora i zaratio sa Rimom. Nakon poraza od rimskih snaga, Demetrije je pobjegao novom makedonskom kralju, Filipu V.

Provincija Ilirik[uredi | uredi izvor]

Zemlje koje danas naseljavaju Srbi pre njihovog doseljenja su dugo vremena bile deo velikog rimskog carstva. Stari narodi koji su naseljavali Balkansko poluostrvo (Iliri, Tračani i Kelti), pre dolaska rimskih osvajača živeli su plemenskim životom. Iliri su bili najbrojniji i naseljavali su najveći deo poluostrva. Pokušaji da stvore jaču državnu organizaciju neće uspeti (Teuta npr.). Na jadranskim ostrvima će biti više grčkih trgovačkih kolonija i preko njih će se širiti uticaj visoke grčke kulture prema unutrašnjosti poluostrva. Rimska osvajanja unutrašnjosti Balkana će biti okončana tek u 1. veku posle Hrista. Nakon toga ovi narodi će biti izloženi dugom procesu romanizacije. U kasnoj antici oni su bili uglavnom romanizovani, a i hrišćanstvo je odnelo pobedu nad paganizmom. U vrijeme Rimske države, oblast današnjih Srpskih zemalja i istorijske Srbije je pripadala rimskoj provinciji Iliriku, a zatim provinciji Dalmaciji. Istorijski izvori pominju da je Cezar pored Galije na upravu dobio i Ilirik, a istu provinciju je 40. godine prije nove ere, ugovorom u Brundizijumu dobio i Oktavijan.

Provincija Dalmacija[uredi | uredi izvor]

Teritorije srpskih zemalja pod rimskom vlašću

Ova je provincija obuhvatala Jadransko primorje (izuzimajući Istru), današnju Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i zapadni dio R. Srbije. Administrativni centar ove provincije nalazio se u Solinu (Salona), u današnjoj Dalmaciji.

Kao provincija formirana je u vrijeme vladavine Oktavijana Avgusta. Konzul Vibije Postum (Vibius Postumus vir consularis, praepositus Dalmatiae) pominje se u 8. godini nove ere kao zapovednik Dalmacije. Od 11. godine nove ere postaje carska provincija, na čelu sa legatom. U ovoj provinciji ropstvo je bilo veoma slabo razvijeno, a osnov ekonomike su činile stare privredne grane: zemljoradnja i stočarstvo.

Provincija Gornja Mezija[uredi | uredi izvor]

Gornja Mezija (lat. Moesia Superior) je rimska provincija nastala u doba Domicijana (verovatno 85. ili 86. godine) podelom ranije uspostavljene provincije Mezije. Granica između Gornje i Donje Mezije išla je rekom Čibricom (na teritoriji današnje Bugarske). Granice Gornje Mezije obuhvatale su, grubo govoreći teritoriju današnje Srbije bez Vojvodine i bez većeg dela Kosova i Metohije, jedan manji deo severozapadne Bugarske, kao i severnu Makedoniju. Zapadna granica Mezije verovatno nije išla Drinom, nego nešto istočnije (Čačak je tako bio u provinciji Dalmaciji). Nakon Trajanovih Dačkih ratova Mezija se proširila na sever da bi zauzela teritoriju između Dunava i donje Tise, do reke Maroš.

Gornja Mezija je uvek bila vojna, granična provincija rimskog carstva. Najveći rimski vojni logori su bili u Beogradu (rimski Singidunum), nedaleko od Požarevca (rimski Viminacijum): tu su bile stacionirane dve legije, ključne za odbranu dunavskog limesa.

I drugi gradovi u Gornjoj Meziji imali su vojne logore: Racijarija (u današnjoj Bugarskoj), na primer. Od gradova od većeg značaja u Gornjoj Meziji treba spomenuti Skupi (nedaleko od današnjeg Skoplja), Remesijana (danas Bela Palanka), Ulpijana (danas Lipljan), Akve (danas Prahovo), Naisus (danas Niš).

U vreme cara Hadrijana ovi veći gradovi u Gornjoj Meziji dobili su status municipijuma, a u to vreme latinski jezik i rimska kultura se proširila i u ovu provinciju[4].

Provincija Donja Panonija[uredi | uredi izvor]

Donja Panonija (lat. Pannonia Inferior) je bila pokrajina u Panonskoj niziji unutar Rimskog carstva. Formirana je verovatno 103. godine, izdvajanjem iz teritorije Panonije, u okviru priprema cara Trajana za rat protiv Dačana. Par vekova nakon njenog osnivanja pala je pod vlast Franačke, a nakon podele franačkog carstva pripala je nemačkom Svetom rimskom carstvu. U sastav Donje Panonije su ulazili delovi teritorije današnje Mađarske, Srbije, Hrvatske i Srpske[5].

Provincija Dardanija[uredi | uredi izvor]

Dardanija (lat. Dardania, antgrč. Δαρδανία [Dardanía]) je bila jedna od provincija Rimskog carstva u 3. i 4. veku. Pre rimskog osvajanja, Dardanija je bila nezavisna kraljevina. Zavladavši ovim područjem, Rimljani su prostor Dardanije uključili u provinciju Meziju, a potom u provinciju Dakiju. Posebna provincija Dardanija formirana je 284. godine, u vreme cara Dioklecijana, a za prestonicu nove provincije je određen grad Naisus (današnji Niš). Istočni delovi provincije (uključujući i Naisus) su kasnije izdvojeni iz Dardanije i priključeni Mediteranskoj Dakiji. Provincija je bila deo Rimskog carstva, sve do njegove podele 395. godine[6], kada je pripala Istočnom rimskom carstvu (Vizantiji), u okviru kojeg će nastaviti da postoji sve do naseljavanja Slovena na Balkan[7].

Provincija Prevalitana[uredi | uredi izvor]

Prevalis (lat. Prevalis) ili Prevalitana (Praevalitana, Prevalitana, Praevaliana ili Prevaliana), je bila provincija Rimskog carstva, koja je obuhvatala teritoriju jednog dela današnje Crne Gore, Srbije i Albanije. Odvojena je kao posebna provincija od provincije Dalmacije 297. godine (možda 305. ili 306.), radi poboljšanja veze između mora i starog centra provincije Dalmacije — Salone. Od primorskih gradova obuhvatala je Ulcinj i Lješ, a od kontinentalnih Duklju i Skadar.

Upravnik provincije (prezes), sa titulom lat. Vir Clarissimus (V.C) ili lat. Vir perfectissimus (V.P) (kao i lat. Iudex, Rector, Moderator), imao je administrativne i sudske funkcije. Prezes se nalazio u Skadru. Reformama koje uvode Dioklecijan i Konstantin I odvajaju u provincijama se civilna i vojna vlast (koju ima lat. dux). Od 3. veka postojale su veće latifundije i vile rustike bile su centralna zdanja, zidana uz samu obalu na mestu zaklonjenom od vetra. Najznačajniji primerak je vila rustika iz Petrovca na moru, koja je datovana u 4. vek) i nešto jednostavnija na Prevlaci kod Tivta.

Pod vođstvom Alariha Goti dva puta dolaze do granice Prevalisa, 400. i 403. godine. Istočni Goti dolaze do granice 459. godine.

Godine 395. rimski car Teodosije I deli Carstvo na Istočno i Zapadno. Granica između istočnog i zapadnog dela išla je rekama Savom i Drinom, a zatim se spuštala prema Skadarskom jezeru. Ova granica će se nakon propasti Zapadnog rimskog carstva (Istočno rimsko carstvo će opstati još gotovo hiljadu godina), usled prodora raznih naroda na rimsku teritoriju, i dalje reflektovati, prvenstveno kao kulturna granica između evropskog istoka i zapada. Srpski narod naselivši se na teritorije s obe strane granice (na terenu simbolične, ali u očima onodobnih i sadašnjih velikih sila stvarne), naći će se raspet između evropskog istoka i zapada, na pravoj istorijskoj vetromašini.

Pradomovina Srba[uredi | uredi izvor]

Stara slovenska postojbina je na prostoru srednje Evrope i istočne Evrope. Njene tačne granice nisu precizno utvrđene. Pretpostavlja se da je u pradomovini Srba bio deo područja zapadno od gornjeg toka reke Visle,[8], a verovatno i područje oko gornjeg toka reke Odre do izvorišta Labe na zapadu pripada pradomovini Srba.[9][10] Na istoku u pradomovini je bilo područje oko srednjeg i gornjeg toka Dnjepra,[11], sa područjem današnjeg Kurska, ali područje oko Dona verovatno je bilo van pradomovine.[9] Na severu se pretpostavlja da pradomovina Srba nije stizala do ušća Visle i obale Baltičkog mora,[12] a da je bila južno i od reka Njemen i Dvina, tako je izvan nje bilo i područje izvorišta Volge.[13] Južna granica pradomovine bili su Karpati na jugozapadu,[14] a na jugoistoku područje donjeg toka reka Južnog Buga i područje današnjeg Dnjepropetrovska na Dnjepru.[15] Srbi su najkasnije od početka 7. veka naseljavali najzapadnije krajeve slovenskog sveta, a područje Lužičkih Srba možda je delimično i područje pradomovine Slovena.[16]

U svojoj staroj postojbini Srbi su živeli u rodovsko-plemenskim zajednicama. Bavili su se stočarstvom, zemljoradnjom i lovom. Zemljoradnja je bila zasnovana na obradi zemlje ralom, tako se zemlja brzo iscrpljivala, a Srbi su se morali seliti. Veće seobe Srba izazvali su napadi i seobe nomadskih naroda Huna i Avara od 4. do 7. veka. U to vreme na krajnjem zapadu prostora koji su naseljavali Sloveni, njih su napadali i Franci. Da bi se lakše branili od Avara i Franaka, između reke Labe i Alpa Sloveni su stvorili Samov savez Slovena (oko 623—658). U to vreme i deo Srba napustio je pradomovinu otišavši na jug, a sa drugim Južnim Slovenima (bliže Crnoga mora), zbog dodira sa razvijenijom grčkom-rimskom civilizacijom, će polako napuštati način života u rodovskoj zajednici.

U nauci se navode različiti razlozi slovenskih seoba. Najvjerovatniji je taj da su Sloveni bili primorani na raseljavanja povučeni velikom seobom naroda i hunskim napadima. Seoba Slovena je bio dugotrajan proces, mnogo duži nego što se smatralo u tradicionalnoj nauci.

Dolazak Srba u jugoistočnu Evropu[uredi | uredi izvor]

Doseljavanje Južnih Slovena na prostore jugoistočne Evrope otpočelo je tokom 6. veka, putem povremenih upada u Vizantijsko carstvo sa leve obale Dunava, a okončano je u prvoj polovini 7. veka dolaskom Srba i Hrvata i njihovim trajnim naseljavanjem u zaposednutim oblastima. Proces pozicioniranja pojedinih plemena i slovenskih grupa u novim oblastima međutim trajao je i tokom naredna dva veka, a okončan je krajem 8. i početkom 9. veka kada se javljaju i prve države kod Južnih Slovena.[3]

Starija istoriografija je uzimala, kao pouzdane, podatke koje je napisao vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit o doseljenju Srba u jugoistočnu Evropu. Po njemu Srbi su u 7. veku naselili prostranu teritoriju: Rašku, Bosnu, Duklju, Travuniju, Zahumlje i Paganiju. Isto misle i neki savremeni istraživači.[3]

Najsevernija primorska oblast koju su naselili Srbi bila je Paganija od Cetine do Neretve sa ostrvima Hvar, Brač, Korčula i Mljet. Od Neretve do Dubrovnika prostiralo se Zahumlje, dok se od Dubrovnika do Boka kotorske prostirala Travunija sa Konavljem, dok je najjužnija oblast naseljena Srbima Duklja od Kotora do Bojane.

Tokom 6. veka, na prostorima jugoistočne Evrope počinju da se pojavljuju slovenska, odnosno srpska plemena, čiji su česti upadi na vizantijsku teritoriju doveli do postepenog urušavanja, a potom i potpune propasti carske vlasti u mnogim oblastima, uključujući i pokrajinu Prevalitanu, koja je obuhvatala najveći deo današnje Crne Gore, Stare Hercegovine, Boka kotorske, Primorja, Zete, Raške oblasti. Slovenski doseljenici su po pravilu zaposjedali župske predjele, dok se staro romansko stanovništvo povuklo u primorske gradove i teško pristupačne planinske krajeve. Počevši od prve polovine 7. vijeka, odnosno od vremena vladavine vizantijskog cara Iraklija (610—641), među doseljenim Slovenima posebno i gotovo isključivo se ističu Srbi. Na širi prostorni opseg srpskih zemalja u ranom srednjem veku prvi je ukazao franački hroničar Ajnharda, koji je u svojim Analima Franačkog kraljevstva (lat. Annales Regni Francorum) zabeležio, pod 822. godinom,[17] da su Srbi narod koji drži veliki deo Dalmacije (lat. ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur).[18]

Istorija Srba pre Nemanjića[uredi | uredi izvor]

Srpske zemlje u 9. i 10. veku, u poređenju sa današnjim granicama

O ranoj istoriji Srba najznačajnije podatke je ostavio romejski (vizantijski) car Konstantin VII Porfirogenit u svom znamenitom istoriografskom delu pod naslovom De administrando imperio.[19] Ona svedoči da su, na prostorima na kojima su se nastanili Srbi, formirane posebne teritorijalne jedinice, odnosno sklavinije, koje je Konstantin Porfirogenit nazivao Srbijom, Paganijom, Zahumljem, Travunijom i Dukljom. Podataka o prvim vekovima boravka Srba i uopšte Slovena na Balkanskom poluostrvu ima malo. Iz njih je izvedena pretpostavka da su Srbi došli na Balkan oko 610. godine, a da je vođa te seobe bio osnivač prve srpske države i prve srpske vladarske porodice.[20][21] Njegovo ime nije zapisano u pouzdanim istorijskim izvorima, a poznat je pod legendarnim imenom „Selimir”, koje je zabeleženo u Gesta regum Sclavorum.[22][23] Sredinom 9. veka Srbi predvođeni Vlastimirom (oko 850862) i mnogobožačkim elementom u narodu podižu pobunu protiv Vizantije i stiču samostalnost. Na novu srpsku državu odmah su udarili Bugari, ali ih Srbi predvođeni prvo Vlastimirom, a kasnije i njegovim sinovima Mutimirom (862—891), Strojimirom i Gojnikom pobeđuju u dva rata. Tokom Mutimirove vladavine Srbi zvanično primaju hrišćanstvo između 870. i 874. godine. Mutimira nasleđuje Petar Gojniković (892—917), čiji vazal oblasni knez Zahumlja Mihajlo Višević pokušava početkom 10. veka da proširi srpske zemlje na Apeninsko poluostrvo. U prvoj polovini 10. veka vrhovni srpski arhonti pokušavaju da očuvaju svoju samostalnost u borbama Bugara i Vizantije oko prevlasti na poluostrvu. Bugarski car Simeon I osvaja celo Balkansko poluostrvo, zauzevši 924. godine i srpske zemlje. Posle njegove smrti Časlav Klonimirović 931. godine ponovo obnavlja jedinstvenu srpsku državu koja nestaje njegovom pogibijom u sukobu sa Mađarima oko 960. godine.[22][23]

Srpska država Vlastimirovića[uredi | uredi izvor]

Srpske zemlje u 9. veku
Pečat kneza Strojimira iz 9. veka
Srpske zemlje u 10. veku
Crtež olovnog pečata koji je pripadao srpskom (dukljanskom) knezu (arhontu) Petru iz 10. veka
Srpske oblasti i gradovi u 9. i 10. veku

Vlastimirovići (negde je zabeleženo kao Višeslavići ili Vojislavići) su prva srpska vladarska dinastija o kojoj postoje istorijske beleške, a koja je vladala srednjevekovnom Kneževinom Srbijom od 7. do 10. veka.[24] Car Konstantin VII Porfirogenit u svom djelu De administrando imperio posvećuje osam poglavlja doseljavanju Srba i docnije Hrvata na Balkan. U podnaslovu jednog poglavlja stoji „O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju” i govori se o poreklu, postojbini i izvesnijim članovima srpske vladarske porodice. Vrhovni poglavar Srba u Beloj Srbiji je imao dva sina od kojih je jedan odveo pola svoga naroda i otišao caru Irakliju tražeći od njega da mu da na dar zemlju na kojoj će se sa svojim narodom naseliti, dok je drugi sin ostao da nakon oca vlada Bijelom Srbijom.[25] Srbima koji su došli na Balkan nastavili su da vladaju potomci njihovog vođe (sin, potom unuk i tako dalje, po principu Primogeniture), a prvi vladar koga znamo po imenu je Višeslav (Vojislav) za koga se smatra da je vladao oko 780. godine. Posle njega na vlast dolazi njegov sin Radoslav, koga nasleđuje njegov sin Prosigoj. Nakon dolaska na Balkan, Srbi su formirali nekoliko međusobno povezanih knjaževina. Sredinom 9. vijeka, formira se jako državno središte pod knezom Vlastimirom. Vlastimir (9. vek—860) je prvi srpski župan (knez) o kome postoji više podataka. On je sin župana Prosigoja, vladao je vrlo uspešno Srbijom. U ratu (koji je bio u vremenu od 836. do 852. god) protiv bugarskog hana Presijana, Vlastimir je bio pobednik. Da bi i sa zapada osigurao svoju državu, udao je svoju ćerku Krajinu za trebinjskog župana Belu, podarivši mu titulu kneza („arhonta”). Time je Travuniju vazalno vezao za istočnu Srbiju (Rašku), u čijem je sastavu ona ostala kao zavisna, vazalna oblast, do druge polovine 10. veka. Vlastimira nasleđuje najstariji sin Mutimir. Mutimir je sa svojom braćom Stojimirom i Gojnikom uspešno odbio novi bugarski napad na Srbiju za vrijeme Borisa (852—888), kada Bugarska počinje da snaži, ali je i Srbija (Raška) postala dosta jaka država. U vreme župana Mutimira izvršeno je „Krštenje Srbije” 879. godine. Posljednji vladar iz roda Vlastimirovića, knez(negde Kralj, odnosno Arhont) Časlav je, uz pomoć i podršku Vizantije, obnovio i ojačao srpsku državu, tako da je ona mogla da parira tadašnjem Bugarskom carstvu. Smrću cara Simeona (927), on dolazi u Srbiju iz Bugarske (gdje je proveo gotovo cijeli dotadašnji život), te uz pomoć Vizantije obnavlja svoju državu. Tada je Srbija (Raška), pored centralnih oblasti, obuhvatala Bosnu i Travuniju. Samo je Hum, od zemalja gdje su živeli Srbi (kao i u svim prostorima od Cetine do Bojane, kako svjedoči Konstantin VII Porfirogenit) ostao nepripojen Srbiji; njime je upravljao Mihajlo Višević, koji se posle poraza Bugara od strane Vizantije stavio pod njihovu zaštitu. Kako su krajem 9. vijeka u Panoniju stigli Ugri (Mađari), oni su svojim brzim konjima iz podunavske ravnice (Dunava i Tise) pravili upade u srpske zemlje, naročito u Bosnu, ali ih je suzbio srpski župan (knez) Časlav, pogubivši u jednom okršaju ugarskog kneza Kiza. Da bi se Ugri osvetili, kako nas obaveštava Barski rodoslov (Letopis popa Dukljanina), oni su u noćnom prepadu u današnjoj Mačvi zarobili župana Časlava i sa bliskim srodnicima bacili u Savu. Konstantin Porfirogenit kao titulu srpskih vladara koristi starogrčki termin arhont, za koji se smatra da u slučaju srpskih vladara odgovara tituli kneza.[20][21] U „Letopisu Popa Dukljanina” se navodi da je Časlav nosio titulu kralja. U vreme vizantijskog cara Jovana Cimiskije (969—976) Vizantija će pokoriti Bugarsku i Srbiju sve do reke Dunava. Posle njegove smrti, Srbija se raspada po principu feudalne razdrobljenosti.

Naziv dinastije Vlastimirovići stvorili su istoričari prema prvom vladaru iz ove dinastije koji je stvorio nezavisnu državu (do tada je Srbija bila u sastavu Vizantije) knezu Vlastimiru, za razliku od Nemanjića, koji su tako nazivani još u svoje vreme. Ponekad, mada dosta retko, ova se vladarska porodica naziva Višeslavići ili Višeslavljevići, prema prvom vladaru čije nam je ime poznato, knezu Višeslavu. Značaj Vlastimirovića je u tome što su stvorili prvu srpsku nezavisnu državu na Balkanu i što je za vreme njihove vladavine postojala vrhovna vlast nad svim srpskim oblastima na Balkanu. Smrću Časlava Klonimirovića ta vrhovna vlast prestaje da postoji i više nikada neće biti obnovljena, već će se srpske oblasti nakon toga često naći u otvorenom sukobu ili na različitim zaraćenim stranama.

Srbi u Travuniji i Konavlima[uredi | uredi izvor]

Travunija (lat. Tribunia) je srpska istorijska oblast, koja je tokom ranog srednjovekovnog razdoblja postojala kao posebna udeona kneževina u sklopu srpskih zemalja. Travunska kneževina je tokom 9. i 10. veka obuhvatala jugoistočne delove današnje Hercegovine, najzapadnije delove današnje Crne Gore i krajnji južni deo današnje Dalmacije, uključujući i Konavle. Glavni istorijski izvor za istoriju ove kneževine su istoriografski spisi vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita,[20][21] koji je Travuniju opisao kao jednu od srpskih oblasti: „Zemlja Travunjana i Konavljana je jedna. Tamošnji stanovnici vode poreklo od nekrštenih Srba, koji su tu živeli od onog arhonta koji je prebegao caru Irakliju iz nekrštene Srbije … Arhonti Travunije uvek su bili pod vlašću arhonta Srbije”.[20][21] Od svog samog nastanka vladari Travunije bili su potčinjeni vrhovnom knezu (arhontu) svih Srba na Balkanu knezu Srbije iz porodice Vlastimirovića. Smrću Časlava Klonimirovića nestaje jedinstvene srpske države, a srpske oblasti, među kojima je i Travunija, potpadaju pod vizantijsku vlast i postaju njeni vazali. Dukljanski vladar Stefan Vojislav nakon pobede nad Vizantijom u bici kod Bara 1042. godine, proširuje svoju vlast na Travuniju i Zahumlje. Kada je Duklja1077. godine postala prva srpska kraljevina, u njenom sastavu se nalazila i Travunija, koja nakon raspada Duklje ulazi u sastav Srbije pod Nemanjićima.

Srbi u Zahumlju[uredi | uredi izvor]

Zahumlje (lat. Chulmorum) je bila srpska srednjovekovna kneževina koja je obuhvatala južnu Dalmaciju i delove Bosne i Hercegovine do 10. veka. Početkom 10. veka, Zahumlje je bilo u sastavu države srpskog kneza Časlava Klonimirovića.[26] Najstariji poznati vladar Zahumlja bio je Mihajlo Višević (910—950) koji je u ime Vizantije osvojio grad Siponto na Apeninskom poluostrvu. Kasniji vladari Zahumlja potiču od kneza Zavide čiji su sinovi bili Stefan Nemanja, Tihomir, Stracimir i Miroslav. Zahumlje je dato Miroslavu. Kao knez Zahumlja (1168—1171), oženio se sa sestrom bana Kulina. Zatim sledi Toljen i Toljen II, knez severnog Zahumlja. 1239. godine Nikola, župan Zahumlja se oženio 1338. Katarinom Kotromanić. Petar je bio knez Zahumlja (1198—1227) i knez grada Splita (1222—1225). Andrija je sledio kao knez Primorija i knez Južnog Zahumlja 1250. Zatim Bogdan, župan Zahumlja od 1249. do 1252. godine, koji je vladao zajedno sa Radoslavom 1249. Stjepan Konstantin je bio knez Zahumlja i naslednik srpskog prestola 1323. Uglješa Mrnjavčević, potomak srpske kuće Mrnjavčevića je vladao Zahumljem od 1370. do svoje smrti, 1404. godine. Sandalj Hranić Kosača, knez Zahumlja i jedan od Vojvoda Svetog Save je postao Veliki Vojvoda Bosne do svoje smrti 1435. Sledio ga je Stefan Vukčić Kosača za Velikog Vojvodu i kneza Zahumlja do njegove smrti 1466.

Srbi u Neretljanskoj kneževini[uredi | uredi izvor]

Neretljanska kneževina (takođe poznata i kao Paganija) bila je srpska srednjovekovna kneževina, odnosno zemlja, koja se u periodu od 7. do 10. veka prostirala u primorskim oblastima između reka Neretve i Cetine. Romeji su zemlju Neretljana prozvali „Paganija” zbog toga njeni stanovnici nisu prihvatili hrišćanstvo u vreme kada je to učinila većina Srba.[27] Neretljanska kneževina se na severozapadu graničila sa srednjovekovnom hrvatskom kneževinom, prostirući se sve do ušća reke Cetine. Kneževina se sastojala od tri glavne oblasti: Makar, Rastok (od Imotskog do Ljubuškog) i Dalen. Takođe je uključivala ostrva Mljet, Korčula, Brač i Hvar. Najvažniji gradovi Neretljanske kneževine bili su Vrulja, Mokro, Ostrog i Lavcen ili Slavineca; ali daleko najvažniji je bio utvrđeni Omiš u kasnijim godinama. Na jugoistoku, kneževina se prostirala do reke Neretve, gde se graničila sa Zahumljem.[28] Prema pisanjima Konstantina Porfirogenita i drugih vizantijskih hroničara, „Paganija” je bila jedna od kneževina naseljenih Srbima.[20][21] Stanovništvo Neretljanske kneževine se žestoko opiralo hrišćanstvu, videći ga kao sredstvo pritiska i dugo su zadržali slovenski paganizam. Pored moreplovstva, Neretljani su bili dobri u trgovini, gajenju maslina, smokvi i vinove loze. Izvan Biokova i Mosora i na ostrvima, gajili su stoku i takođe su obrađivali polja. U kasnijim godinama, Neretljanska kneževina je je uvozila pšenicu, a izvozila vino, usoljenu ribu, osušeno voće, itd. Najbolja veština i najveći prihod Neretljana je bilo gusarstvo.[29] Plen je deljen na tradicionalan način kao i ulov ribe — jedna polovina ide nabavljaču broda i organizatoru lova (knezu ili starešini), a druga polovina je deljena između posade. Glavni tip broda koji su Neretljani koristili je bila Sagena od početka 9. veka, varijacija vikinškog drakara. To je bio dug, relativno, plitak brod koji se odlikovao velikom brzinom, uzanim trupom, oštrim lukom i jarbolom. Njime je upravljalo oko 40 članova posade koji su u isto vreme bili vojnici. Druga vrsta broda koji su Neretljani koristili je Kondura, sličan Sageni, ali mnogo manji, sa posadom od 20 ljudi. Postojali su i drugi tipovi brodova i barži koji su koristili Neretljani. Neretljanske vođe su se nazivale sudije, iako se crkva njima obraća kao kraljevima. Titule plemstva su bile: knez, čuvar blaga, kapetan, vitez i rizar. Neretljanska kneževina je osnovana od strane nepokrštenih Srba,[20][21] kojima je data pogodna zemlja za naseljavanje u prvoj polovini 7. veka, nezadovoljnim prethodnom zemljom u temi Solun. Pošto su oni napustili svoju zemlju u centru Balkanskog poluostrva i krenuli da se sele nazad preko reke Dunav, Neretljani su ubedili cara Iraklija preko svog poslanika, guvernera Singidunuma, da im pruži novu zemlju. Tu su se brzo stopili sa mesnim romanizovanimstanovništvom koje im je prenelo tajne brodogradnje koje su kombinovane sa već razvijenim slovenskim praktičnim veštinama. Romanizovano stanovništvo nije uspelo da zadrži svoju kulturu u Neretljanskoj kneževini, kao drugde u Dalmaciji, pošto su gradovi brzo izgubili svoju slavu — poput Narone na ušću Neretve koja nije preživela slovensku invaziju.

Srpska država Vojislavljevića[uredi | uredi izvor]

Knez Jovan Vladimir[uredi | uredi izvor]

Ovaj knez srpske države Duklje, se prvi put spominje 990/991. godine. On je bio sin Petrislavov, unuk Hvalimirov, a praunuk Tugemira (čiji je deda iz Trebinja, u Travuniji, zavladao Dukljom). Sedište mu je bilo pored crkve Prečiste Krajinske i bio je vazal cara Samuila, čijom se kćerkom Teodorom-Kosarom, oženio. Krajem 10. i početkom 11. vijeka, u Duklji je vladao srpski knez Jovan Vladimir koji je kao vizantijski saveznik priznavao vrhovnu vlast cara Vasilija II. Kada je srpsko-bugarski car Samuilo oko 997. godine napao Duklju, Jovan Vladimir se povukao u nepristupačne planinske predele u okolini Skadra. Kako nije imao snage da se odupre, predao se, ali je ostao na čelu Duklje oženivši se Samuilovom ćerkom Kosarom. Ubijen je u Prespi, 22. maja 1016. godine. Kanonizovan je i postao je Prvi(hronološki) srpski svetac. Ubijen je na prevaru i krivokletstvo, 22. maja 1016. godine u Prespi, od strane Samuilovog bratanca Jovana Vladislava. Ovaj srpski dukljanski knez obzirom da je živeo u X—XI veku — najstariji je Srbin sa oreolom sveca. Njegov kult još živi, a mošti mu se nalaze u manastiru Šin Đon (Sveti Jovan) u Elbasanu (Albanija).

Mihailo Vojislavljević, knez i kralj Duklje(Srbije)[uredi | uredi izvor]

Prvi srpski kralj, Mihajlo Vojislavljević, ktitorski portret iz crkve svetog Mihajla u Stonu.

Po majčinoj smrti, oko 1046. godine, Mihailo, sin kneza Vojislava proglašava se za gospodara (kneza) Duklje. Vladao je oko 35 godina, najprije kao knez, a potom kao kralj. Za vrijeme njegove vlasti sledi dalji uspon države (vizantijski car sa Dukljom sklapa ugovor o savezništvu i prijateljstvu). Za vreme Mihailovog vladanja dolazi i do crkvenog raskola, 1054. godine. Vrlo rano, među predstavnicima hrišćana, javili su se sporovi po raznim teološkim pitanjima. Prvi raskol (šizma) dogodio se na katoličku i istočnu (posle reformacije: grčko-pravoslavnu) crkvu. Ovaj se događaj zbio deset godina po osamostaljenju Duklje(Srbije), a granica dve hrišćanske crkve — prešla je i preko teritorije koju zauzima današnji srpski etnički prostor. Ova granica iz 1054. išla je istom zamišljenom linijom, kao i 395. godine, kada se Rimsko carstvo podelilo na Istočno i Zapadno. Posle raskola hrišćanske crkve, knez Mihailo je podržao veću samostalnost Crkve u Srbiji i državnu orijentaciju prema Zapadu. Mihailo je 1077. godine od pape Grgura VII dobio kraljevske znakove (rex Sclavorum) čime je i Duklja bila priznata kao kraljevina. Ovaj se događaj oslikava i u kasnijoj epohi, za vladavine Nemanjića. Kralj Mihailo se poslednji put spominje 1081. godine.

Konstantin Bodin, kralj Duklje(Srbije)[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Srbija (sa Raškom, Zetom, Bosnom, Humom, Travunijom u svom sastavu) za vreme kralja Konstantina Bodina, oko 1100. godine. Poređenje sa današnjim granicama. Drastična razlika u ondašnjim i sadašnjim srpskim granicama je skovala i pojam „Srbije koja se pomera” kroz istoriju, u srpskoj istoriografiji.

Kao budući naslednik kralja Mihaila Bodin je na Balkanu imao značajnu ulogu u ustancima protiv Vizantije, pa se u doba njegove vladavine uticaj i teritorijalni prostor Duklje širi i na susedne srpske države: Rašku i Bosnu, donekle i Bugarsku. Naime, pred kraj vladavine kralja Mihajla, događaju se velike promene u omjeru snaga na Balkanskom poluostrvu. Vizantija je iscrpljena građanskim ratovima. Normani iz Južne Italije pripremaju pohod na Carigrad. Na strani Vizantije, u početku, Mihajlov sin je uznemiravao Normane. Uz Vizantince je tako stala mletačka flota i jedan odred pod Bodinom. Do bitke je došlo 1081. godine, pod Dračom. Bio je to vizantinski poraz. Kada je nastalo rasulo među vizantinskim najamnicima (turski odredi) Bodin se držao po strani, ne ulazeći u borbu. Što više, Bodin će se okrenuti Normanima. U aprilu 1081. godine oženio je normansku princezu Jakvintu, ćerku Arhiriza, vođe normanske stranke u Bariju. Prema Analima grada Barija (Annales Barenses): „Arhiriz je dao sinu Mihajla, kralja Srba, svoju kćer za ženu”. Po smrti kralja Mihaila, kao samostalan vladar, Bodin se pominje 1085. godine, kada je, iskoristivši smrt Roberta Gviskara i promjenu snaga na Balkanu, od vlasti „franaka” („de potestate Francorum”) osvojio grad Drač i celu dračku oblast. Čim je postao kralj, nastojao je iz Duklje proterati suparnike, Radoslavljeve nasljednike (sinove najstarijeg Radoslavljevog sina Branislava i njegovu braću). Posrednik u pomirenju je bila Barska arhiepiskopija, odnosno prvi barski arhiepiskop Petar. Poslije ovako sklopljenog mira, godine 1083. ili 1084. — kralj Bodin preduzima pohode na srpske kneževine Rašku i Bosnu, pa ih prisajedinjuje kraljevini Duklji. U Raškoj postavlja na vlast dva župana sa svog dvora: Vukana i Marka, od kojih dobija vazalnu zakletvu. Dana 8. januara 1089. godine, Bodin uspeva Baru izdejstvovati rang nadbiskupije, koristeći rascep u rimokatoličkoj crkvi i borbu oko papskog prestola između Viktora III i Urbana II sa jedne strane i Klementa III (antipape) sa druge. Kao prvi od barskih nadbiskupa pominje se Petar (1064—1094) ustoličen 1089. godine, od strane pape Aleksandra II. Međutim zbog svog držanja u bici kod Drača, kralj Duklje je izgubio povjerenje Vizantije. Vizantija iz dobijenog Drača počinje ofanzivu na Duklju i povratila je oduzete gradove (mali episkopski gradovi: Drivast, Sard, Spata, Baleč). Bodin je bio poražen i zarobljen, mada nije poznato mesto odlučujuće bitke. Pisac Barskog rodoslova opisuje samo unutrašnje borbe kralja Bodina i njegovih stričevića (Branislavići) i nije naklonjen kralju Duklje. To je po ovom piscu bio i uzrok rata između Duklje i Dubrovnika. Bodinov knez u Bosni, Stefan, četiri je godine opsedao Dubrovnik, 1104. godine (opis opsade po dubrovačkoj „Analista I”). Nosioci odbrane grada bili su Branislavljeva braća i sinovi, sa svojim ljudima iz Duklje (njih oko 400) a koji su poslije zarobljavanja Branislava u Skadru, potražili utočište u ovom gradu. Pod zidinama Dubrovnika, kralj Bodin je osvetoljubivo pogubio Branislava i njegovog brata (sahranjeni u Lokrumski benediktanski manastir). Kako građani Dubrovnika većinom nisu želeli da stradaju zbog međusobnog rivalstva i sukoba u Duklji, Branislavići se sa ljudima preko Splita i Apulije sklanjaju u Carigrad. Kralj Bodin je, vjeruje se, zauzeo Dubrovnik i podigao tvrđavu (kulu) ali je verovatnije da je njegov knez Bosne Stefan samo sazidao kulu ispod brda Srđa, da bi odsekao Dubrovčane od kopnenih puteva. Prema legendi koju nalazimo kod dubrovačkih analista, Dubrovčanima je kulu, nekoliko godina kasnije, predao Utivigo Gradiense, njen zapovednik i tim gestom zaslužio pravo građanstva (prema istoj legendi, od tog čoveka potiče dubrovačka vlastelinska porodica Gradići). Pisac Barskog rodoslova kaže da je kralj Bodin vladao Dukljom dvadeset šest godina i prema tome umro 1108. godine. Sahranjen je po „more regalli”, u manastiru sv. Srđa i Vakha, na Bojani. Poslije Bodinove smrti, moć Duklje je opadala i teritorijalno i politički.

Dukljom su još vladali i: Kralj Dobroslav II (1101—1102, 1102) Kralj Mihailo Vojislavljević (1101—1102) Kralj Kočapar (1102—1103) Kralj Vladimir Vojislavljević (1103—1114) Kralj Đorđe Bodinović (1114—1118, 1125—1131) Knez Grubeša (1118—1125) Kralj Gradihna (1131—1148) Knez Radoslav Gradišnić (1146—1148, 1162) Župan Desa (1148—1163) Knez Mihailo Vojislavljević (1162—1186).

Srbija dinastije Vukanovića[uredi | uredi izvor]

Srpske države polovinom 12. veka.

Vukanovići su bili srpska vladarska porodica koja je vladala Raškom od kraja 11. veka do početka druge polovine 12. veka (1083/84-1166). Samo ime dinastije je navedeno uslovno, odnosno predstavlja termin koji su moderni istoričari izveli iz imena prvog značajnijeg vladara ove porodice, raškog velikog župana Vukana. U dinastiju Vukanovića najverovatnije je spadao i Zavida, otac velikog župana Tihomira i njegovog naslednika Stefana Nemanje, osnivača dinastije Nemanjića. Prema tome, Nemanjići se mogu posmatrati i kao sporedna (mlađa) grana Vukanovića. Po hrvatskom autoru iz 1842. godine, navodi se rodoslovni niz prethodnika Nemanjinih: Stefan Nemanja je bio 52. srpski vladar i sin Deše — „velikog župana srpskog”; Deša (Desa) je bio sin Uroša — „vladara tarnavskog”; Uroš je sin Ljubomira — „vladara tarnavskog” (Tarnava); Ljubomir je bio sin Stepana (Stefana?) — „pravoslavnog sveštenika iz bosanske varoši Tuhle”. (Tuzle?)[30] Od ženskih članova dinastije poznata nam je detaljnije samo ćerka Uroša I, Jelena, zahvaljujući tome što je 1129. udata za ugarskog princa i potonjeg kralja Belu II Slepog. U vreme maloletstva njihovog sina Geze II Jelena je vršila ulogu regenta uz pomoć svog brata Beloša, koji je od 1141. bio palatin ugarskog dvora. Posredovanjem ugarskog i češkog dvora, Uroš je svoju drugu ćerku Mariju udao za Konrada od Znojma. Nažalost, sem ovog događaja, ništa nam drugo nije poznato o Marijinom životu. Vukan je na vlast došao kao štićenik kralja Bodina. Međutim, nakon što su Vizantinci oko 1085. zarobili Konstantina Bodina, dukljanski kralj se po oslobađanju morao okrenuti borbama sa članovima svoje porodice. Borbu protiv Vizantije sudeći po naraciji Ane Komnine tada preduzima Vukan gotovo redovno pustošeći carske teritorije istočno od linije Stari Ras — Zvečan — Peć. Veliki župan je 1093. spalio najznačajniju vizantijsku tvrđavu prema raškoj granici — Lipljan, a zatim se sklonio u Zvečan. Tek je dolazak cara Aleksija I Komnina u Skoplje naterao Vukana da prihvati pregovore koji su najzad zaključeni kada je car 1094. preduzeo još jedan pohod sve do Lipljana. U oba slučaja do direktnih borbi sa vojskom koju je car predvodio nije dolazilo, ali je Vukan morao da lično poseti cara u Lipljanu, prihvati stare zakletve i prepusti caru dvadesetak uglednih talaca među kojima su bila i dva njegova sinovca Uroš i Stefan Vukan.

Srbija dinastije Nemanjića, proširenje na istok, izdvajanje Bosne iz Srbije, Dubrovačka republika[uredi | uredi izvor]

Nemanjići su srednjovekovna srpska dinastija koja je vladala Srbijom više od dva veka i ostvarila najveće proširenje srednjovekovne Srbije. Dinastija je nazvana po Stefanu Nemanji I, osnivaču dinastije koji je povezan sa Vukanovićima po muškoj liniji i sa Vojislavljevićima po ženskoj liniji. U dinastiji ima jedanaest vladara, s tim što se dinastija možda nastavila, ženskom linijom u dinastiju Lazarevića. Kako su Lazarevići rodbinski povezani sa dinastijom Brankovića, koji su vladali delom Srba do prve polovine šesnaestog veka postoji mogućnost da su po ženskoj liniji i ti Brankovići bili potomci Nemanjića. Srpska država u srednjem veku je svoj vrhunac doživela pod Nemanjićima. Srpsko kraljevstvo je proglašeno 1217, a autokefalna srpska arhiepiskopija je proglašena 1219. Iste godine je Sava Nemanjić objavio Nomokanon Svetog Save. Svi srpski vladari kraljevske porodice Nemanjića za sobom su ostavljali zadužbine, svoje crkve i manastire, da iskupe svoje duše i pokažu svoju veličinu. Među mnogobrojnim manastirima koji su njihova zadužbina, ističu se: Žiča, Studenica, Mileševa, Sopoćani, Hilandar, Gračanica, Sveti Arhangeli, Banjska, Visoki Dečani i drugi. Dinastija je dala deset vladara, koji su većinom od Srpske pravoslavne crkve kanonizovani i zato se cela dinastija naziva i Svetorodnom. Vladari iz porodice Nemanjić vladali su Srbijom od 1166. do 1371. godine: Vladari: veliki župan Stefan Nemanja I, veliki župan 1165/66—1196, kralj Stefan Prvovenčani (Stefan Nemanja II), veliki župan 1196—1217, kralj Srbije 1217—1227. (sa prekidom), kralj Stefan Radoslav, kralj Srbije 1227—1233/34, kralj Stefan Vladislav, kralj Srbije 1233/34—1241/42, kralj Stefan Uroš I, kralj Srbije 1241/42—1276, kralj Stefan Dragutin, kralj Srbije 1276—1282, kasnije kralj Srema 1284—1316, kralj Stefan Uroš II Milutin, kralj Srbije 1282—1321, kralj Vladislav II,1316. i 1321—1325. kralj Srema, i nepriznati kralj Srbije 1321—1324, kralj Stefan Uroš III Dečanski, kralj Srbije 1321—1331, car Stefan Uroš IV Dušan, kralj Srbije 1331—1346, car Srba, Bugara i Grka 1346—1355, car Stefan Uroš V Nejaki, car Srbije 1355—1371.

Stefan Nemanja[uredi | uredi izvor]

Stefan Nemanja (ponekad Stevan, crsl. Stѣfanь; oko 1113 — 13. februar 1199) bio je veliki župan Raške i rodonačelnik vladarske dinastije Nemanjića, koja je u jednom periodu vladala delom tadašnje Srbije u srednjem veku. Smatra se jednim od najznačajnijih srpskih vladara, a zajedno sa sinom Svetim Savom Srpskim, jednim od utemeljivača Srpske pravoslavne crkve, koja Stefana Nemanju slavi kao Svetog Simeona Mirotočivog. Doba njegove vladavine predstavlja prelomni period u istoriji i kulturi Srba. Kao najmlađi sin vlastelina Zavide, zbacio je verovatno 1166. godine svog najstarijeg brata Tihomira i vrhovnu vlast Vizantije.[31] Pored brata Tihomira imao je još dva brata Miroslava i Stracimira. Nakon propasti antivizantijske koalicije, u kojoj je učestvovao, 1172. godine, Nemanja I se predao vizantijskom caru Manojlu I Komninu (1143—1180) i priznao ga za svog suverena. Posle careve smrti 1180. započeo je napade na vizantijsku teritoriju i završio širenje svoje vlasti na okolne srpske oblasti (Kosovo, Zeta, Travunija, Zahumlje i Neretljanska oblast), osim Bosne. Njegova ekspanzija je okončana porazom na Moravi 1190. godine, nakon čega je Raška simbolično postala vizantijski vazal, ali je Nemanji priznat veći deo dotadašnjih osvajanja. Na unutrašnjem planu, okrenuo se učvršćivanju vlasti u zemlji. Sazvao je sabor protiv bogumila u Raškoj, nakon čega se, uz pomoć vojske, surovo obračunao sa sledbenicima ovog učenja, koje je smatrano jeretičkim.[32] Na međunarodnom planu srpski veliki župan je bio odan vazal Manojlu Komninu od 1172. godine, šaljući mu pomoćne vojne odrede koji su učestvovali i u bici kod Miriokefalona (1176). godine,[33] ali posle smrti cara Manojla I (1180), veliki župan se odmetnuo i ulazio je u velike saveze protiv Vizantije. Poslao je svoje poslanike čak u Nirnberg 1188. na pregovore sa svetim rimskim carem Fridrihom I Barbarosom (1155—1190). U umetnosti, njegovu vladavinu karakteriše početak podizanja monumentalnih vladarskih zadužbina, kao i pojava autentičnog srpskog stila u sakralnoj arhitekturi, poznatog kao Raški stil, za čiji početak se uzima njegovo podizanje manastira Đurđevi Stupovi. Pored njega, Nemanja je podigao i obnovio čitav niz crkava i manastira, među kojima treba istaći manastire: Studenicu (koju je podigao sebi kao mauzolej) i Hilandar, koji je obnovio iz temelja sa sinom Savom 1198. godine.[34] Povukao se sa vlasti i zamonašio na saboru 1196, a za svog naslednika je odredio srednjeg sina Stefana Prvovenčanog (veliki župan 1196—1217, kralj 1217—1228), u dogovoru sa vizantijskim carem Aleksijem III (1195—1203), čijom ćerkom Evdokijom je Stefan bio oženjen. Preminuo je kao monah Simeon u manastiru Hilandar, a njegove mošti su 1208. godine prenete u manastir Studenicu, u kome se i danas nalaze.

Stefan Prvovenčani[uredi | uredi izvor]

Prsten kralja Stefana Prvovenčanog. Sačuvan je uz njegove mošti u Studenici. Prsten je izrađen od zlata i ukrašen je ornamentom od filigranskih pletenica.

Stefan Prvovenčani (oko 1166. — 24. septembar 1227) bio je srpski srednjovekovni vladar (1196—1227) i prvi krunisani kralj među Nemanjićima, zbog čega je nazvan Prvovenčani. Oko njegovog ličnog imena nema potpunog slaganja među srpskim istoričarima. Većina istoričara piše da je posle rođenja dobio ime Stefan, ali prema pisanju manjeg broja istoričara prvo je na krštenju dobio očevo ime Nemanja (II).[35][36] Prema tome njegovo puno ime verovatno je bilo Stefan Nemanja II Nemanjić Prvovenčani, ali je uglavnom potpisivan samo vladarskim imenom Stefan. Počeo je da vlada kao veliki župan, a prema preovlađujućem mišljenju istoričara krunisan je kao kralj 1217.[37] Tako su Srbi posle kraljevine u Zeti, dobili drugu kraljevinu u svojoj istoriji. Prvovenčani je i jedan od prvih značajnih pisaca originalnih žitija vladara-svetitelja u srpskoj književnosti, a njegov stil postao je uzor za druge pisce. Njegovo najznačajnije delo je „Žitije Svetog Simeona” u kome je opisao život i čuda svoga oca.[32] Stefan Prvovenčani bio je drugi sin velikog župana Stefana Nemanje, rodonačelnika dinastije Nemanjića, i Ane. Bio je mlađi brat Vukana Nemanjića, koji je postao knez i upravnik Zete, a stariji je brat Rastka Nemanjića, osnivača autonomne Srpske arhiepiskopije. Presto je nasledio na državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu 25. mart 1196. godine po želji svoga oca,[37] koji se tada zamonašio uzevši ime Simeon († 13. februar 1200),[38] ali presto je nasleđen mimo prava primogeniture. Nakon smrti oca Simeona, veliki župan Stefan Prvovenčani morao je braniti oružjem svoja vladarska prava od starijeg brata — Vukana koji je bio knez i samozvani kralj u Zeti. Knez Vukan je mislio da ima više prava na presto i titulu velikog župana, a njega je podržavao i ugarski kralj Emerik.[39] Tako je počeo građanski rat između braće koji traje od 1202. do 1204. ili 1205.[37] Privremeno poražen od udruženih snaga brata Vukana i kralja Ugarske, Stefan se sklonio verovatno u Bugarsku 1202. ili 1203. godine. Nakon prve propasti Vizantijskog carstvakoje su razorili krstaši Četvrtog pohoda (u aprilu 1204). Uz pomoć Bugara, Prvovenčani se vratio na presto, ali je održao nezavisnost svoje zemlje. Tu nezavisnost je odlučio da prizna i rimski papa nadajući se da će slanjem kraljevske krune ojačati svoj ugled u Srbiji. Prema preovlađujućem mišljenju istoričara Prvovenčani je krunisan za kralja Srbije 1217. godine,[40] ali manji deo istoričara misli da je krunisanje bilo i u maju 1221.[41][42] Poslanik pape Honorija III verovatno je doneo kraljevski venac (krunu) u tadašnju Rašku, ali je nejasno i ko je izvršio krunisanje. Stefan je bio prvi krunisani (ovenčani) kralj u porodici Nemanjića, zbog čega je kasnije bio pamćen kao „prvovenčani kralj”, a odatle je izveden danas opšteprihvaćeni nadimak Prvovenčani, to jest prvokrunisani među Nemanjićima. Njegov brat, iguman manastira Studenice Sava I Nemanjić (posle Sveti Sava) verovatno je predložio vladaru Stefanu Prvovenčanom da su okolnosti povoljne da se Srbija pokuša i crkveno osamostaliti. U dogovoru sa bratom Sava je otišao u Nikeju 1219. godine i iz nje doneo saglasnost za samostalnosti srpske crkve i stvaranje autokefalne srpske arhiepiskopije.[9] Stefan Prvovenčani je pred kraj života bolovao i arhiepiskop Sava zamonašio je bolesnog brata pred smrt,[43] verovatno 24. septembar 1227. godine,[37][44] i zato njega Srpska pravoslavna crkva danas slavi kao svetog Simona.

Stefan Uroš II Milutin[uredi | uredi izvor]

„Milutinova pobeda nad Tatarima”, litografija Anastasa Jovanovića (1817—1899) iz 1852.
Srbija Nemanjića krajem trinaestog veka: 1)Teritorija Kralja Milutina; 2)Teritorije Kralja Stefana Dragutina; 3)Današnje granice Crne Gore;

Stefan Uroš II Milutin Nemanjić (oko 1253.[45][46] — Nerodimlje, 29. oktobar 1321.[47]) je bio kralj Srbije (1282—1321) i jedan od najmoćnijih srpskih vladara u srednjem veku[48]. Pripadao je dinastiji Nemanjića. Bio je mlađi sin kralja Uroša I (1241—1276). Milutin je i mlađi brat Stefana Dragutina (kralj Srbije 1276—1282, a zatim oblasnog upravnika i kralja Srema 1284—1316)[37]. Od 1282. Milutin je preuzevši kraljevsku krunu postao i glavna linija nasleđivanja u vladarskoj porodici. Tako je on otac kralja Stefana Uroša III Dečanskog (1322—1331), deda kralja, a kasnije cara, Stefana Uroša IV Dušana Silnog (1331—1355) i pradeda cara Stefana Uroša V (Nejakog). Tokom njegove skoro četrdesetogodišnje vladavine, Kraljevina Srbija je otpočela svoje značajno širenje ka jugu na račun Vizantije sa kojom je 1299. godine uspostavljena nova granica na liniji OhridPrilepŠtip (koje su držali Vizantinci), čime je srpskoj državi priključen severni deo današnje Albanije i veći deo današnje Severne Makedonije. Pored toga, vodio je uspešne ratove sa Bugarima, od kojih je trajno osvojio Braničevo sa Kučevom, i Tatarima. Posle Dragutinove smrti 1316. godine došao je u sukob sa kraljem Ugarske Karlom Robertom (1310—1342) zbog zauzimanja poseda svog brata i tada je izgubio Mačvu i Beograd (1319), ali je uspeo da zadrži Rudnik i Braničevo. On je prvi kralj Srbije koji postaje ozbiljan politički faktor u regionu, koji sklapa ofanzivne saveze, ali i biva meta jakih saveza okolnih država[49]. Uporedo sa tim, ženidbama je uspeo da obezbedi osvajanja iz uspešnih ratova sa Vizantijom i Bugarima, dok je sukob sa Tatarima okončao slanjem svog sina-naslednika Stefana kao taoca. Na unutrašnjem planu je izvršio promenu sa raškog skromnog dvora, ceremonija i titula na vizantijsko uređenje[50] sa raskošnim dvorom[49]. Podigao je i obnovio veći broj manastira i crkava među kojima se izdvajaju Bogorodica Ljeviška, Gračanica, Kraljeva crkva u Studenici, Bogorodica Trojeručica u Skoplju, Staro Nagoričane i njegova zadužbina Banjska na prostoru njegove države, odnosno manastirska crkva u Hilandaru na Svetoj gori van njegove države. Paralelno sa razvojem sakralne arhitekture koja je u njegovo doba dobila novi oblik poznat kao Vardarski stil[34], razvijala se i fortifikaciona arhitekturau kojoj su najznačajniji dometi manastirsko utvrđenje u Hilandaru i proširenje Beogradske tvrđave gradnjom Zapadnog Podgrađa sa pristaništem (mada ima onih koji to proširenje pripisuju i Stefanu Dušanu (kralj 1331—1346, car 1346—1355)[51]). Zbog svog zadužbinarskog delovanja je kanonizovan dve i po godine nakon smrti i proglašen Svetim kraljem[47], a njegovo žitije je napisao njegov saradnik i kasniji arhiepiskop srpski Danilo II (1324—1337)[47]. Ženio se čak pet puta, poslednji put Simonidom 1299. godine i iz tih brakova je imao dva sina Stefana i Konstantina i dve ćerke Anu (Nedu) i Caricu (Zoricu)[47]. Iako je značajno proširio i ojačao srpsku državu i uveo vizantijsko uređenje u nju, nije uspeo da konsoliduje unutrašnje prilike u zemlji, tako da je posle njegove smrti došlo do građanskog rata[49]. Protiv njegovog zakonitog naslednika i mlađeg sina Konstantina pobunio se stariji sin Stefan (Ćorovićnavodi da je Konstantin bio stariji), a u borbe oko prestola se uključio i Dragutinov sin Vladislav koji je prema Deževskom sporazumu iz 1282. godine trebalo da nasledi Milutina[47]. Rasulo u zemlji je bilo toliko da se pojedina vlastela jednostavno otcepila (kao Branivojevići u Zahumlju[47]), a bande pljačkaša su napadale čak i povorku koja je prenosila Milutinovo telo u njegovu zadužbinu manastir Banjsku[49].

Stefan Uroš III Dečanski[uredi | uredi izvor]

Kruna kralja Stefana Dečanskog. Cetinjski manastir čuva njegovu krunu.

Stefan Uroš III Nemanjić (oko 1276. ili oko 1284. — 11. novembar 1331), poznatiji kao Stefan Dečanski, bio je kralj Srbije iz porodice Nemanjića, sin kralja Milutina (1282—1321) i otac Stefana Dušana (kralj 1331—1346, car 1346—1355). Oženio se bugarskom princezom Teodorom sa kojom je imao sinove Dušana i Dušicu i ćerku Jelenu. U drugom braku, sa vizantijskom princezom Marijom Paleolog, kralj Stefan Dečanski imao je bar dvoje dece: cara Simeon Sinišu i Teodoru. Bio je talac Tatara od 1292. do oko 1297. godine. Kada se vratio, oženio se sa Teodorom i dobio je na upravu Zetu. 1313. ili 1314. godine podiže pobunu protiv Milutina, gde biva pobeđen, oslepljen i poslat u Carigrad, u kojem je boravio 7 godina. Kada je Milutin umro 1321. godine, on se vraća u Srbiju i započinje građanski rat između Konstantina i njega oko prestola, presto je osvojio Stefan Dečanski i krunisao se za kralja 6. januara 1322. godine. Kasnije se pobunio oko prestola i Vladislav, ali je bio poražen kod Rudnika i ostatak života je proveo u Ugarskoj. Odmah nakon preuzimanja vlasti Stefanu Dečanskom je umrla žena Teodora. Ušao je u konflikt sa Dubrovnikom, pa posle i u rat, što je iskoristio ban Bosne i zauzeo Hum 1326. godine. U to vreme se oženio Marijom Paleolog. U Vizantiji je došlo do građanskog rata, između Andronika II Paleologa i Andronika III Paleologa, Stefan Dečanski je stao na stranu Andronika II, ali nije vršio nikakve bitne vojne operacije, kasnije je rat pobedio Andronik III. On posle sklapa savez sa Bugarskom protiv Srbije i 1330. godine objavljuju rat. Stefan Dečanski je na pametan način pobedio bugarsku vojsku u bici kod Velbužda 28. juna 1330. godine posle čega je Vizantija potpisala mir i time je stvorio od Srbije najmoćniju silu na Balkanskom poluostrvu. Posle ovih uspeha, trebalo je da dođe i osvoji Trnovo, ali se sastao sa Bugarima i potpisao mir da na prestolu budu njegova sestra Ana i njen sin Jovan, što se vlasteli nikako nije svidelo. Stefan Dušan počinje da postaje nelojalan uz podršku vlastele i u avgustu 1331. godine diže pobunu protiv njega i Stefan Dečanski biva zarobljen kod Nerodimlja i prebačen u tamnicu u Zvečane, gde je umro pod nerazjašnjenim okolnostima 11. novembra 1331. godine, a Stefan Dušan se krunisao za kralja 8. septembra 1331. godine. Podigao je manastir Visoki Dečani prema kome je nazvan Dečanski. Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala kao svetog kralja.

Banovina Bosna[uredi | uredi izvor]

Bosna u srednjem veku je bila jedna od srpskih feudalnih država na Balkanskom poluostrvu koja je postojala od 9. veka do 1463. godine. Obuhvata tri različita perioda istorijskog razvoja: period, kada je bila sastavni deo drugih srpskih država (od VII veka do 12. veka); period Banovine Bosne, kada je imala prividnu nezavisnost (od 12. veka do 1377. godine); period Kraljevine Bosne, kada je praktično bila nezavisna (od 1377. godine do 1463. godine);

Istorijski razvoj srpske srednjovekovne države Bosne

Bosna se kao oblast prvi put pominje u 32. glavi spisa O upravljanju Carstvom vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita čiji je naslov „O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju”. Na kraju te glave vizantijski pisac navodi naseljena mesta u Srbiji i u oblasti Bosna koja je tada obuhvatala tzv. Vrhbosnu odnosno gornji tok istoimene reke oko današnjeg Sarajeva. Posle raspada prve srpske državena Balkanskom poluostrvu oko 960. godine, Bosna ulazi u sastav Samuilove države (976—1018). Posle njene propasti ulazi u sastav Vizantije, da bi je Konstantin Bodin (1081—1101) pripojio oko 1081. godine kraljevini Zeti, a na njeno čelo je postavio kneza Stefana. U procesu raspadanja srpske kraljevine u Zeti, banovi Bosne od 1137. godine priznaju vrhovnu vlast kralja Mađarske. Tokom vladavine vizantijskog cara Manojla Komnina (1143—1180) i njegove ofanzivne politike na svim frontovima ulazi 1167. godine u sastav Vizantije i tada nje u njoj javlja prvi značajniji vladar ban Kulin (1180—1204) čija sestra je bila udata za zahumskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje ((1166)1168—1196). U to doba se u njoj javlja i bogumilski pokret koji se vremenom pretvara u tzv. crkvu bosansku koja će biti karakteristična za Bosnu do samog kraja njenog postojanja. Tokom celog XIII i u prvoj polovini 14. veka banovina Bosna će nominalno priznavati vlast kraljeva Mađarske, iako u praksi ta prevlast nije postojala ili je postojala koliko i boravak mađarskih snaga na tlu banovine. Tokom vladavine Stefana II (1322—1353) i Tvrtka I (ban 1353—1377, kralj 1377—1391) Bosna se proširuje i osnažuje, a ceo proces biva krunisan Tvrtkovim ovenčavanjem za kralja 1377. godine u manastiru Mileševa.

Banovina Bosna predstavlja drugi period u razvoju srpske feudalne države Bosne. Formirana je verovatno već 1137. godine kada vrhovnu vlast nad Bosnom preuzima kraljevina Mađarska i pretvara je u jednu od svojih banovina, i na njenom čelu se od tada umesto kneza nalazi ban. Postojala je do Mitrovdana (26. oktobra) 1377. godine kada se njen poslednji ban Tvrtko I (ban 1353—1377, kralj 1377—1391) na grobu Svetog Save u manastiru Mileševa ovenčao za kralja uzdigavši Bosnu na rang kraljevine.[52][53] Tokom celog ovog perioda banovi Bosne su nominalno priznavali vrhovnu vlast kralja Mađarske, osim u periodu od 1167. do 1180. godine kada se Bosna, poput Raške našla u sastavu Vizantijskog carstva tokom vladavine Manojla Komnina (1143—1180). Državna vera u banovini Bosni bila je tzv. crkva bosanska što je za posledicu imalo kako siromašniju kulturu u odnosu na susednu Rašku odnosno Srbiju, tako i stalne ratove sa kraljevinom Mađarskom koja je svoje napade pravdala potrebom da se iskoreni jeres koja je zavladala u Bosni, pošto su i pravoslavna i katolička crkva smatrale crkvu bosansku jeretičkom.

Dubrovačka republika[uredi | uredi izvor]

Od svog osnivanja, pa sve do 12. veka, Dubrovnik je ulazio u sastav Vizantijskog carstva. Međutim, bez obzira na romansku vlastelu, srpska većina je asimilovala malobrojnu romansku zajednicu, pa je za grad prevagnulo srpsko ime Dubrovnik (nasuprot romanskom Raguza). Za to vreme, grad se širi i dobija određenu autonomiju (svog biskupa). Početkom 11. veka, dubrovačke lađe bile su prepoznatljive širom Mediterana, a Dubrovčani poznati kao vešti moreplovci i trgovci, koji sklapaju trgovačke ugovore sa mnogim gradovima i kneževinama. Dubrovnik je 1186. sklopio mir sa Stefanom Nemanjom i bratom mu humskim knezom Miroslavom, a nešto kasnije i čuveni trgovački ugovor s bosanskim banom Kulinom. Dubrovačke lađe često moraju da grad brane od raznih osvajača: Samuilo (992), Arapi (1028—1034), Normani. Ali i da ratuje za tuđe interese (Normani od 1081. do 1085). Nakon pada Carigrada 1204. godine, u ruke krstaša, Dubrovčani su bili prinuđeno da od 1205. priznaju vrhovnu vlast Venecije, pod čijom vlašću ostaju sve do 1358. godine. Za ovo vreme, Dubrovčani dižu tri bezuspešne bune, ali se mletačke vlasti nisu uspeli osloboditi. Godine 1295. u Dubrovniku se desio veliki požar, koji je uništio celo predgrađe Dubravu i veliki deo grada Raguzum (Ragusium). Zbog toga, oba naselja su se spojila u jedno i više se nisu smele graditi drvene kuće. Zahvaljujući jačanju Srpske kraljevine, a kasnije i carstva, Dubrovnik se teritorijalno proširio na Lastovo, Pelješac sa Stonom, Mljet i celo Konavlje. Svoj najveći vrhunac, Republika je dostigla tokom XIV i 15. veka zahvaljujući trgovačkim privilegijama unutar Srpskog carstva, a kasnije i njegovih naslednica, gde su se Dubrovčani bavili zakupljivanjem trgova, rudnika i carina od mesnih vladara, čime su dodatno povećavali svoje prihode. U doba svog najvećeg obima, republika je zahvatala prostor od Pelješca do Prevlake sa delovima Konavla i Popovog polja. Uopšte, Dubrovnik je zbog granica i svoje trgovine imao dosta neprilika sa svojim susedima. Dolaskom na vlast cara Dušana, grad uživa privilegije u carstvu, ali plaća i godišnji „srpski danak” od 2.000 perpera. Od 13. veka u Dubrovniku postoji Srpska kancelarija.

Srpsko carstvo[uredi | uredi izvor]

Karta Srpskog carstva, Cara Dušana, 1350. godine, prema nemačkom istoričaru Gustavu Drojsenu, karta rađena u devetnaestom veku. Na karti Srpsko carstvo obuhvata i prostor Bosne posle upada carske vojske, i Bugarsku kao vazala.

Srpsko carstvo je srpska srednjovekovna država koja je postojala sredinom 14. veka. Formalno srpska srednjovekovna država postala je carstvo kada se kralj Stefan Dušan proglasio za cara u Seru, krajem 1345. godine, mada se težnje ka ovoj tituli javljaju još od početka velikih osvajanja vizantijskih teritorija početkom Dušanove vladavine. Srpsko carstvo prestalo je da postoji smrću Stefana Uroša V, decembra 1371. godine. Srpsko carstvo bilo je po teritoriji najrasprostranjenija srpska srednjevekovna država. Dušanova osvajanja došla su kao vrhunac jačanja Nemanjićke države koja je svoj primat na Balkanskom poluostrvu potvrdila bitkom kod Velbužda 1330. godine. Nezadovoljna srpska vlastela, željna novih poseda, zbacila je s vlasti Stefana Uroša III Dečanskog i na vlast dovela njegovog sina Stefana Dušana. Vlastela će biti i glavni pokretač osvajačkih poteza srpskog kralja, ali će ona i doći kao posledica promene državne ideologije i uspona na hijerarhiji država koja je počela još od vremena Stefana Uroša II Milutina. Dušanova smrt onemogućila je da se novoosvojeni prostori učine sastavnim delom nemanjićke države, te je nakon njegove smrti otpočeo raspad srpskog carstva koji će skončati smrću njegovog naslednika Uroša, čime je ujedno svršena vladavina Nemanjića u srpskoj srednjovekovnoj istoriji.

Car Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić „Silni”[uredi | uredi izvor]

„Krunisanje cara Dušana” delo češkog slikara Alfonsa Muhe iz ciklusa slovenske epopeje

Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić (oko 1308. — Devol, 20. decembar 1355), poznat i kao Stefan Dušan ili Dušan Silni, bio je poslednji srpski kralj iz dinastije Nemanjića, vladajući od 1331. do 1346. godine, a zatim je postao i prvi car srpske države, kada ga je na Vaskrs 16. aprila 1346. godine krunisao prvi srpski patrijarh Joanikije II. Dušan je vladao nad novonastalim Srpskim carstvom 9 godina — od svog krunisanja 1346. do svoje smrti 20. decembra 1355. godine. Car Dušan je opisan kao energičan vladar, jakog karaktera i temperamenta, zato je često nazivan i pod imenom „Dušan Silni”. Rođen je oko 1308. godine od oca Stefana Dečanskog i majke Teodore Smilec. Dušanov deda po ocu je srpski kralj Stefana Milutina, a po majci bugarski car Smilec. Kao dečak je zajedno sa svojim oslepljenim ocem, majkom i starijim bratom Dušicom izgnan u Carigrad, najverovatnije 1314. godine. To je bila kazna za mladog kralja Stefana Dečanskog, koji se pobunio protiv oca i pokušao da mu otme vlast, ali ga je kralj Milutin pobedio, oslepeo i poslao ga zajedno sa njegovom porodicom u vizantijsku prestonicu Carigrad. Početkom 1317. ili 1318. godine Stefanu Dečanskom je bilo dozvoljeno da se vrati u kraljevinu Srbiju. Mladi Dušan je ostao na dvoru svog dede Milutina, najverovatnije kao talac. 1321. godine, kralj Milutin umire, a posle godinu dana borbe za vlast — na srpski presto dolazi kralj Stefan, Dušanov otac, kome se iznenada povratio vid. Tom prilikom je Dušan proglašen za naslednika prestola i dodeljena mu je na upravu Zeta. Poznato da je Dušan učestvovao u bici kod Velbužda 1330. godine, gde je srpska vojska porazila bugarsku i ubila njihovog cara. U bici se Dušan pokazao kao izuzetan ratnik i komandant, i verovatno je još tu zadobio simpatije vojske i vlastele. Početkom 1331. godine, odnosi Dušana i njegovog oca kralja Stefana Dečanskog su se prilično zahladneli. Kralj Stefan je verovatno na nagovor svoje druge supruge, kraljice Marije Paleolog, razmišljao da umesto Dušana za naslednika proglasi svog drugog sina Simeona Sinišu. Uz podršku vlastele koja je želela veće osvajačke pohode, Dušan se pobunio protiv oca — svrgnuo ga sa vlasti, i potom utamničio. Stefan Dečanski je umro u tamnici, ali razlog smrti nikada nije bio u potpunosti otkriven. Postoji nekoliko teorija o tome: neki izvori tvrde da je Stefan umro prirodnom smrću, dok drugi nagoveštavaju na to da je Dušan naredio da se Stefan ubije — što bi mogao da bude jedan od razloga zašto Dušan nije proglašen za svetitelja. U toku svoje vladavine, Dušan će osvojiti mnoga područja i gradove. Učestvovao je tokom prvog vizantijskog građanskog rata na strani Jovana Kantakuzina, takođe je i tada proširio svoje teritorije. Ubrzo nakon tog rata se krunisao za cara, ali njegovu titulu nisu priznavale mnoge države. Dešava se drugi građanski rat u Vizantiji tokom kojeg je Stefan Dušan aktivno učestvovao i bio u savezu sa Jovanom V Paleologom, tokom tog rata je zauzeo Epir i Tesaliju. Napao je Bosnu i čak je stigao do glavnog grada Bobovca, ali zbog iznenadnog napada Vizantije, morao je da napusti Bosnu. Tokom vladavine je nekoliko puta ulazio u sukobe sa Ugarima, od kojih je zauzeo Mačvu. Za vreme njegovog života Srpska država postaje najjača vojna sila na Balkanu, čak je i predvideo opasnost od Turaka. Dušan se oženio bugarskom princezom Jelenom, sa kojom je dobio jedinog sina Uroša, a neki izvori smatraju da su imali i ćerku. Posle smrti cara Dušana 1355. godine, carski tron nasleđuje njegov sin Uroš, zvanično car Stefan Uroš V. Zanimljivo je da je imao svoj poseban odred plaćenika, od kojih je najpoznatiji Palman Braht.[54] Godine 1349. je doneo veoma važan dokument, koji se zove „Dušanov zakonik”, a pisan je na srpskoslovenskom jeziku. Dušanova carska kruna se danas nalazi u Cetinjskom manastiru, u Crnoj Gori. Car Dušan je takođe poznat po tome što je sagradio Manastir Svetih arhangelakod Prizrena, gde je i bio sahranjen sve do 1927. godine, kada je njegovo telo preneto u Crkvi Svetog Marka u Beogradu. Završio je takođe i zadužbinu svog oca Manastir Visoki Dečani. Dušan je smatran za heroja među današnjim Srbima, i ima veliko poštovanje u narodu.

Car Stefan Uroš V Nemanjić[uredi | uredi izvor]

Stefan Uroš V Nemanjić (1336/1337. — 4. decembar 1371), poznatiji kao Uroš Nejaki, sin je i naslednik cara Dušana a vladao je od decembra 1355. do decembra 1371. Njegova zadužbina je manastir Matejča. On je poslednji vladar loze Nemanjića. U njegovo vreme slabi centralna vlast i oblasni gospodari se osamostaljuju. Posle smrti cara Uroša V srpska država Nemanjića prestaje da postoji. Vladavina Uroša V, sina cara Dušana, bila je gotovo u svakom pogledu suprotna vladavini njegovog oca, a sin cara Dušana Silnog poneo je nadimak Uroš Nejaki. Srpski car koji je titulu nasledio od oca nije uspevao da zaštiti svoju državu, ni od spoljnih napada, ni od unutrašnjih pobuna.

Car Simeon Uroš Nemanjić[uredi | uredi izvor]

Simeon Uroš Nemanjić, poznat i kao Simeon Nemanjić, Simeon Siniša, Siniša Uroš ili Simeon Uroš Paleolog (grč. Συμεών Ούρεσης Παλαιολόγος; 1326—1371), bio je car Romeja i Srba i cele Albanije od 1359. do 1370. godine, vladar Epira od 1359. do 1366. godine i vladar Tesalije od 1359. do 1371. godine. Simeon je bio sin kralja Stefana Uroša III Dečanskog i vizantijske princeze Marije Paleolog, Stefanove druge žene. Marija je bila ćerka Jovana Paleologa i unuka cara vizantijskog Mihajla VIII Paleologa. Simeon je bio polubrat cara Dušana i po tom osnovu je tražio pravo na presto po Dušanovoj smrti. Godine 1359. odmetnuo se od Uroša Nejakog, cara Srbije, proglasio sebe za cara Romeja i Srba i cele Albanije i postao samostalan vladar. Sa carskom titulom vladao je južnim oblastima nekadašnjeg Dušanovog carstva — Tesalijom, Epirom i Albanijom. Umro je 1371. godine.

Car Jovan Uroš[uredi | uredi izvor]

Jovan Uroš (Duka Paleolog) Nemanjić je bio sin cara Romeja i Srba i cele Albanije Simeona Nemanjića i njegov naslednik na prestolu i poslednji muški izdanak dinastije Nemanjića.[55] Bio je sinovac cara Dušana. Vladao je od 1371. do 1372. godine Epirom i Tesalijom kao car. Nakon njegove smrti carstvom Romeja i Srba vladaju Aleksije i Manojlo Filantropen, po narodnosti Grci, da bi osmanskim osvajanjem ova država ubrzo nestala sa političke karte Evrope. Zamonašio se i dobio ime Joasaf. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi proslavlja se kao svetitelj. Ktitor je manastira Meteori koji se nalaze na strmim stenama kraj grčkog grada Stagoj.

Raspad Srpskog carstva, feudalna razdrobljenost, Srpska despotovina i Kraljevina Bosna[uredi | uredi izvor]

Oblasni vladari srpskog carstva 1360. godine, tokom perioda feudalne razdrobljenosti.

Do raspada Srpskog carstva došlo je tokom vladavine poslednjeg Nemanjića, Stefana Uroša V Nejakog. Početak opadanja Carstva označava dolazak Simeona Siniše Nemanjića na vlast u Epiru i Tesaliji[56]. Najmoćniji srpski velikaš, Vojislav Vojinović, ostao je lojalan srpskom caru sve do smrti 1363. godine nakon čega je Uroš primoran da se osloni na velikaše dinastije Mrnjavčević. Rezultat toga jeste krunisanje Vukašina Mrnjavčevića za kralja. Kralj Vukašin i njegov brat, despot Jovan Uglješa, poginuli su 1371. godine u bici na Marici. Uroš je umro krajem iste godine. Pošto nije imao dece, njegova smrt označila je kraj vladavine dinastije Nemanjić i kraj Srpskog carstva.

Zeta u doba Balšića[uredi | uredi izvor]

Zeta u doba Balšića je istoriografski naziv za srpsku srednjovekovnu oblast Zete u doba vladavine velikaške dinastije Balšića, od oko 1360. do 1421. godine. Tokom tog razdoblja, Zeta je obuhvatala središnje i južne delove današnje Crne Gore i severne delove današnje Albanije, a privremeno se širila i na neke druge oblasti u neposrednom susedstvu. Nakon izumiranja vladarskog roda Balšića (1421), Zeta je postala deo Srpske despotovine.[3]

Država kralja Marka[uredi | uredi izvor]

Država kralja Marka je bila srednjovekovna srpska država, koja je postojala od 1371. do 1395. godine u južnim srpskim oblastima zapadno od reke Vardara. Nastala je neposredno nakon Maričke bitke (1371) i pogibije srpskog kralja Vukašina (1365—1371), kada je njegov sin Marko, dotadašnji mladi kralj, preuzeo titulu srpskog kralja, zadržavši vlast na širem prostoru između Skoplja i Ohrida, sa središtem u oblasti Pelagonije. Iako je Skoplje nedugo potom došlo pod vlast Vuka Brankovića, kralj Marko je uspeo da zadrži vlast u široj oblasti oko Prilepa

Pošto je njegova država bila neposredno ugrožena usled turske najezde, Marko je morao da prihvati vazalske obaveze prema sultanu Muratu I (1359—1389). Iako je Marko nosio titulu srpskog kralja, drugi oblasni vladari nisu priznavali njegovu stvarnu vlast, a 1377. godine i sama titula srpskog kralja je dobila još jednog nosioca u liku dotadašnjeg bana Bosne Stefana Tvrtka I (1377—1391)

Tokom narednih godina, Turci su počeli da uspostavljaju neposrednu vlast u dolini Vardara, a početkom 1392. godine u njihove ruke je palo i Skoplje, čime se Markova država našla u turskom obuhvatu i sa severne strane. Iako je kralj Marko nastojao da ispunjava svoje vazalske obaveze, njegovoj položaj je postajao sve teži. Država kralja Marka sa prestonicom u Prilepu postojala je sve do njegove pogibije u boju na Rovinama u proleće 1395. godine, nakon čega su čitavu oblast osvojili Turci.

Država Dejanovića[uredi | uredi izvor]

Srpske srednjevekovne države(u različitim nijansama crvene) tokom feudalne razdrobljenosti nakon propasti Srpskog carstva, kraj četrnaestog veka

Država Dejanovića je bila srednjovekovna srpska država, koja je postojala od 1371. do 1395. godine u jugoistočnim srpskim oblastima istočno od reke Vardara i oko gornjeg i srednjeg toka reke Strume.[1] Nastala je neposredno nakon Maričke bitke (1371) i smrti srpskog cara Stefana Uroša V (1355—1371), kada su carevi najbliži rođaci iz vlasteoskog roda Dejanovića preuzeli punu vlast u jugoistočnim oblastima dotadašnjeg Srpskog carstva, stvorivši time posebnu državnu oblast koja je opstala sve do turskog osvajanja 1395. godine.[2]

Braća Dejanovići, despot Jovan Dragaš i gospodin Konstantin, bili su sinovi tada već pokojnog srpskog sevastokratora, a potom i despota Dejana i njegove žene Teodore Nemanjić, koja je bila rođena sestra srpskog cara Stefana Dušana i tetka cara Stefana Uroša. Kao najbliži srodnici vladajuće srpske dinastije Nemanjića, stekli su prostrane posede na širem prostoru između Vardara i Strume, što im je omogućilo da na tom području nakon nestanka carske vlasti (1371) stvore posebnu državnu oblast, koja je obuhvatala gradove Velbužd, Veles, Melnik, Pernik, Petrič, Strumica i Štip.

Usled turske najezde, braća Dejanovići su morali da prihvate da prihvati vazalske obaveze prema sultanu Muratu I (1359—1389). Nakon nekoliko godina, despot Dejan se povukao u manastir, prepustivši punu vlast bratu Konstantinu. Položaj države Dejanovića je vremenom postajao sve teži, pošto su Turci širili svoju vlast napredujući uz dolinu Vardara, a početkom 1392. godine u njihove ruke je palo i Skoplje,[3] čime se oblast Konstantina Dejanovića našla u turskom okruženju i sa zapadne strane. Iako je nastojao da ispunjava svoje vazalske obaveze prema turskom sultanu, Konstantinov položaj je postajao sve nepovoljniji. Država Dejanovića postojala je sve do Konstantinove pogibije u boju na Rovinama u proleće 1395. godine,[4] nakon čega su čitavu njegovu oblast osvojili Turci.

Moravska Srbija[uredi | uredi izvor]

Moravska Srbija je termin koji se koristi u istoriji[57][58] za srpsku feudalnu državu koja se samostalno razvila u dolini tri Morave (Velike, Zapadne i Južne) pod knezom Lazarom (1371—1389) posle smrti poslednjeg srpskog cara Uroša (1355—1371) i koja je pod Lazarevim sinom Stefanom (knez 1389—1402, despot 1402—1427) 1402. godine, posle bitke kod Angore, prerasla u Srpsku despotovinu.

Kraljevina Bosna[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Bosna predstavlja treći period u razvoju srpske feudalne države pod imenom Bosna, u srednjem veku. Nastala je na Mitrovdan 26. oktobra 1377. godine, kada se tadašnji ban Stefan Tvrtko I Kotromanić (ban 1353—1377, kralj 1377—1391) na grobu Svetog Save u manastiru Mileševa ovenčao[59] („da budem u Hristu Isusu blagovjerni i Bogom postavljeni Stefan kralj Srbima i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama”),[60][61] uzdigavši Bosnu na rang kraljevine. Postojala je do 1463. godine kada je tokom prodora Osmanlija u Evropu uništena, a njen poslednji kralj Stefan Tomašević (despot Srbije 1459, kralj Bosne 1461—1463) po naređenju sultana Mehmeda II (1451—1481) ubijen u Jajcu i pored obećanja da će mu život biti pošteđen.[62] Tokom nepunog veka postojanja Kraljevina Bosna je samo tokom vladavine Tvrtka I bila snažna i samostalna država da bi nakon njegove smrti u samoj državi otpočeo rat kako između članova vladarske porodice Kotromanića oko vlasti, tako i među moćnom vlastelom, a u sukobe su se uključile i Kraljevina Ugarska i Osmansko carstvo.[63]

Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić, kralj Srba i Bosne[uredi | uredi izvor]

Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić, nakon krunisanja sa crkvom Svetog Spasa u rukama.

Stefan Tvrtko I Kotromanić (ćir. Tvrьtkѡ, Tvrьtko, lat. Tvrthco, Tuercho, Tarcto, Tvrtco, Tvertco, Tvartco; 1338. — 1391) je bio srpski ban i kraljsrednjovekovne Bosne. Tokom svoje vladavine proširio je teritorijalni opseg Bosne. Krunisan je i za kralja Srbije (tada je sebi dodao ime Stefan, dinastičko ime svih Nemanjića, i titulu kralj Srba Bosne, Primorja i Humske zemlje) iako nikada nije uspostavio potpunu vlast u Srbiji. Tvrtko je sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vreme knez Lazar je bio gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko sused moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru je oteo Rudnik. Imao je pretenzije da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar srpskih zemalja. U koaliciji sa knezom Lazarom Tvrtko je uspeo da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posed velikog dela njegovih teritorija. Na taj način je postao sused Balšićima, osionim gospodarima Zete i gornje Albanije. Ovi su posle pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); zbog toga će doći u sukob sa banom Bosne, koji je takođe isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje nemanjićko poreklo.[20][a] Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurđa Balšića (srp. Gюrgь Balšikь) na pljačkanje Bosne sve do Nevesinja. Đurđevom smrću Tvrtko je oslobođen brige s te strane, a vlast nad teritorijama zauzetim 1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaliva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast vladara Bosne. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez tih gradova, razume se). Tim osvajanjima, naročito onim duž Drine i Lima, povećao se još više udeo pravoslavnih (srpskih) sveštenika, monaha, vernika i crkava pod vlašću vladara Bosne. Kao gospodar jednog dela nekadašnjih nemanjićkih poseda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nastavljačem njihovih državnih tradicija. Videvši, kako sam kaže u jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjića „po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira”, odlazi „v srbskuju zemlju”, želeći „ukrepiti prestol roditelj mojih” koji „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se”.[64] Za vrijeme vladavine kralja Stefana Tvrtka u sjevernoj Dalmaciji otvarane su brojne crkve radi pravoslavnog bogosluženja, od kojih vrijedi spomenti crkvu sv. Jovana u Bribiru, i crkvu u Klisu. Pravoslavlje je tada napredovalo kako u Dalmaciji tako i u Bosni. Tada se podižu nove srpske pravoslavne opštine u Skradinu, Bribiru, Klisu, pored starijih grčkih koje su bile u Splitu, Zadru, Šibeniku; a kasnije postaju opštine: kninskopoljska, pađenska, golubićka, polačka, cetinska.[65] U Letopisu Simeona Končarevića pod 1390. godinom zabeleženo je sledeće: „kralь Stefanъ Tverdko bяše orudіe Božіяgo Promыsla radi utverždenія našeя svяtыя pravoslavnыя vѣrы vъ našemъ otečastvіi.”

Srpska despotovina[uredi | uredi izvor]

Srpska despotovina i srpska Kraljevina Bosna

Srpska despotovina je bila srpska srednjovekovna država koja je postojala od 1402. godine kada je Stefan Lazarević, sin kneza Lazara Hrebeljanovića, dobio od vizantijskog cara titulu despota pa do 1459. godine kada su Osmanlije osvojile Smederevo, prestonicu koju je podigao despot Đurađ Branković. Srpski despoti nastojali su da ideološki nastave tradicije nemanjićke Srbije. Mnoge institucije iz države Nemanjića nastavile su da postoje u Srpskoj despotovini. Ipak zbog novih međunarodnih okolnosti vojne službe dobijaju sve veći značaj u državi srpskih despota. U međunarodnom pogledu Srpska despotovina se nalazila između sve jačeg Osmanskog carstva i Kraljevine Ugarske. Ona je bila zavisna od međusobnog odnosa ovih sila. Posle smrti despota Đurđa, 1456. godine, rasulo u Srbiji i borbe oko prestola među njegovim naslednicima olakšali su propast države, pa je 1459. godine Srbija konačno pala pod tursku vlast.

Despot Stefan Lazarević[uredi | uredi izvor]

Stefan Lazarević, poznat i kao Stevan Visoki (Kruševački Grad, 1377. — Glavica kod Mladenovca, selo Markovac, zaselak Crkvine, 19. jul 1427), bio je sin kneza Lazara koji je sa titulama kneza (1389—1402) i despota (1402—1427) vladao Srbijom. U svoje vreme je važio za jednog od najboljih vitezova i vojskovođa, a njegova književna dela ga čine jednim od najvećih srpskih književnika u srednjem veku. Nakon očeve pogibije u Kosovskom boju 1389. godine, kao maloletan je došao na vlast i uz pomoć majke Milice Hrebeljanović je vladao do svog punoletstva 1393. godine. Kao osmanski vazal, mladi Stefan je predvodio srpske pomoćne odrede u bitkama na Rovinama, kod Nikopolja i Angore. Posle bitke kod Angore je od Vizantinaca u Carigradu dobio zvanje despota (1402), a krajem 1403. ili početkom 1404. godine, stupio je u vazalne odnose i sa ugarskim kraljem Žigmundom od koga je dobio Mačvu, Beograd (u koji 1405. godine smestio svoju prestonicu), Golubac i druge posede, a kasnije (1411) i Srebrenicu. Posle velikog poraza kod Angore, otpočeo je građanski rat u Osmanskoj carevini, ali i sukobi među srpskom vlastelom, prvo između Lazarevića i Brankovića, a potom i između samog Stefana i njegovog mlađeg brata Vuka. Sukobi u Srbiji su se okončali 1412. godine izmirenjem Stefana i njegovog sestrića Đurđa, dok je kao pobednik iz borbi među Osmanlijama izašao 1413. godine Mehmed I, zahvaljujući srpskoj pomoći, nakon čega je, za Srbiju, usledio period mira. Posle smrti svog sestrića Balše III Balšića, nasledio je Zetu, oko čijih primorskih gradova je vodio rat protiv Mlečana. Pošto nije imao dece, Stefan je na saboru u rudničkoj Srebrnici 1426. godine imenovao svog sestrića Đurđa za naslednika.

Na unutrašnjem planu, on je slomio otpor vlastele, a periode mira je iskoristio za snaženje Srbije u političkom, ekonomskom, kulturnom i vojnom pogledu. On je 29. januara 1412. godine objavio Zakonik o rudnicima, sa posebnim delom kojim se uređuje život u, tada najvećem rudniku na Balkanu, Novom Brdu. Time je dodatno pojačao razvoj rudarstva, koje je bilo glavna privredna grana tadašnje Srbije, tako da je krajem njegove vladavine Srbija bila jedan od najvećih proizvođača srebra u Evropi. Na polju arhitekture, nastavlja se razvoj Moravskog stila, koji je započeo u doba njegovog oca gradnjom Ravanice i Lazarice. Bio je veliki pokrovitelj umetnosti i kulture pružajući podršku i utočište kako učenim ljudima iz Srbije, tako i izbeglicama iz okolnih zemalja koje su zauzele Osmanlije. Pored toga, on je i sam bio pisac, a njegovo najznačajnije delo je Slovo ljubve koje se odlikuje renesansnim crtama. Pored književnog stvaralaštva samog despota, u ovom periodu se, između ostalih, javljaju Konstantin Filosof i Grigorije Camblak, a razvija se i bogata prepisivačka delatnost (Resavska prepisivačka škola).

Pad srpskih zemalja pod Osmansku vlast, stogodišnji srpsko-turski rat (1371—1496)[uredi | uredi izvor]

Prva ozbiljnija srpska bitka sa Osmanlijama se desila još 1312. godine kod Galipolja, ali početak propasti srpskih zemalja, i postepeni stogodišnji pad srpskih zemalja je svakako označila Marička bitka. Srpsko-turski ratovi u istoriji su bili mnogobrojni. Prvi ovakvi ratovi vođeni su kada su Turci tek došli na Balkan, do 1459. godine, kada su srpske zemlje konačno pokorene. Tada su se odigrale velike bitke: Marička bitka i Kosovska bitka. Potom su vođeni za proširenje teritorije 1876—1878. Sledeći srpsko-turski ratovi vođeni su Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu. Kao srpsko-osmanske bitke se mogu svrstati i borbe sa ostacima Osmanskog carstva i njegove ideologije među muslimanima u BiH((1941—1945) i (1992—1995)) i sa Arbanasima na Kosmetu i Albaniji((1941.1945) i (1998—1999)).

Marička bitka i pad Mrnjavčevića[uredi | uredi izvor]

Marička bitka ili boj kod Černomena, odigrala se na reci Marici u petak 26. septembra 1371. između snaga Osmanskog carstva pod vođstvom rumelijskog beglerbega Lala-Šahina i srpskih snaga koje su brojale oko 60.000 ljudi (70.000 po Halkokondilu). Srpsku vojsku predvodili su kralj Vukašini njegov brat despot Jovan Uglješa i obojica su poginuli u bici. Pojedini istoričari navode 1367. ili čak i 1363. za godinu bitke, ali svi zajedno tvrde da se bitka odigrala kod Černomena, danas grčki Ormenio u oblasti Evros, na polju koje Turci navodno dan danas zovu Sirf sindigi, pogiblje Srba. Vukašina nasleđuje njegov sin Marko, poznatiji kao Marko Kraljević, ali ne uspeva da održi srpske zemlje i nedugo posle bitke postaje turski vazal. Ova bitka predstavlja početak osmanlijskih osvajanja teritorija kojima je vladao srpski car Dušan.

Boj na Dubravnici, Bitka na Pločniku, Bitka kod Bileće[uredi | uredi izvor]

Bitka na Dubravnici je vođena 25. decembra 1381. godine, na Božić, između osmanskih pljačkaških odreda i snaga krajiške vlastele kneza Lazara (1371—1389), vojvode Crepa i Vitomira. Okončana je srpskom pobedom i predstavlja prvi veći sukob između Srba i Osmanlija, posle Maričke bitke1371. godine, ali i prvi napad na državu kneza Lazara. Do sukoba je najverovatnije došlo usled pokušaja Osmanlija da posle pljačkanja po Bugarskoj, upadnu u Srbiju i nastave svoj pohod. Njihov prodor su zaustavili gospodar Petruškog krajišta vojvoda Crep i vlastelin Vitomir, čiji su se posedi verovatno nalazili negde u blizini. Posle ovog sukoba, Osmanlije nisu ugrožavale Lazarevu državu do 1386. godine, kada su njihove snage predvođene sultanom Muratom (1359—1389) zaustavljene u bici kod Pločnika, nedaleko od Prokuplja. U ovom i kasnijim sukobima, ne pominje se vojvoda Crep, dok se Vitomir u istorijskim izvorima javlja isključivo u vezi sa bitkom na Dubravnici.

Bitka kod Pločnika je vođena 1386. godine u dolini Toplice kod istoimenog sela nedaleko od Prokuplja, između srpskih snaga predvođenih knezom Lazarom (1371—1389) i Osmanlija predvođenih sultanom Muratom I (1362—1389). Postoji malo podataka o bici, ali se sigurno zna da je srpska vojska ubedljivo pobedila Osmanlije, koje su se nakon toga privremeno povukle iz Srbije.

Bitka kod Bileće se odigrala 27. avgusta 1388. godine nedaleko od istoimenog grada, između osmanlijskih pljačkaških odreda predvođenih Lala Šahinom (koji je predvodio Osmanlije u pobedi na Marici 1371. godine) i odreda kraljevine Bosne koje su predvodili Vlatko Vuković i Radič Sanković. Okončala se potpunim porazom Osmanlija u kome se i sam Lala Šahin jedva spasao bekstvom, dok su gubici u pobedničkim redovima bili neznatni. Nakon ove bitke, osmanski upadi u Bosnu su prestali na neko vreme, a o utisku koji je ona ostavila na ondašnje ljude govori i epitaf koji je uklesan na grobu Vlatka Vukovića u Boljunima: „Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković”. Vojvoda Vlatko je prvi pobedio Turke kod Bileće 27. avgusta 1388. Nepunih godinu dana kasnije, velika osmanska vojska se sukobila u Kosovskom boju sa kombinovanom srpskom vojskom, čije levo krilo su činili odredi kralja Bosne Tvrtka I (1353—1377, 1377—1392) predvođeni Vlatkom Vukovićem.

Boj na Kosovu(1389)[uredi | uredi izvor]

Sabor u Prizrenu pred Kosovsku bitku. Delo Steve Todorovića iz 1899.

Kosovska bitka (bitka na Kosovu, boj na Kosovu, Kosovski boj ili Vidovdanska bitka) je vođena 15. juna 1389. godine na hrišćanski praznik Vidovdan, nedaleko od Prištine, između srpskih i osmanskih snaga. Srpske snage je predvodio knez Lazar Hrebeljanović i među njima su bile i snage njegovih srodnika i saveznika, dok se na čelu turske vojske nalazio sultan Murat I sa sinovima Jakubom i Bajazitom. U prvoj fazi bitke, srpske snage su potisnule protivnika, a jedan od srpskih vitezova (Miloš Obilić) je uspeo da ubije sultana Murata. Njegov sin Bajazit je uspeo posle toga da konsoliduje svoje redove i krene u protivnapad u kome je zarobljen knez Lazar. On je po njegovom naređenju pogubljen, posle čega se osmanska vojska povukla sa bojišta i napustila Srbiju. Prvi izvori o samoj bici govore o srpskoj pobedi, a tek kasnije se javljaju navodi o nerešenom ishodu i srpskom porazu (sredinom 15. veka). Zbog toga se smatra da je sama bitka završena najverovatnije srpskom pobedom ili eventualno nerešeno, ali ona po svojim dalekosežnim posledicama predstavlja otomansku pobedu. Lazarevi naslednici su pod pritiskom mađarskih napada (jesen 1389) i njihovih kontakata sa Vukom Brankovićem, sklopili u prvoj polovini 1390. godine mir sa Bajazitom i priznali njegovu vrhovnu vlast. Uz pomoć njegovih trupa, oni su uspeli da potisnu Mađare i povrate izgubljene predele u zapadnoj Srbiji. Kosovska bitka je imala veliki odjek u tadašnjoj Evropi i uspela je da privremeno zaustavi osmansko širenje u Evropi. Ona je tokom narednih vekova postala centralni motiv srpske narodne epske poezije i centralni motiv srpskog nacionalnog identiteta.

Pad Srpske despotovine[uredi | uredi izvor]

Pad Srpske despotovine je označen turskim osvajanjem Smedereva, srpske prestonice u to vreme. Vodeći vojsku preko Sofije i Pomoravlja, Mehmed II ulazi u Smederevo 20. juna 1459. Ovaj događaj označava početak direktne osmanske vlasti nad Srbijom, koja je uz kraće prekide trajala sve do Prvog srpskog ustanka 1804.

Posedi srpskih despota u Južnoj Panoniji, Sremu, Bačkoj, Banatu, Baranji u 15. i 16. veku

Despot Lazar Branković, najmlađi sin despota Đurđa Brankovića, umire u januaru 1458. Vlast prelazi u ruke namesništva, koje nije bilo složno u pogledu politike zemlje. Jedna strana je bila za priklanjanje Ugarskoj (Jelena Paleolog, despotova udovica), dok su drugi videli rešenje u okvirima Turske (Mihailo Anđelović). Ovakvo stanje otvara nove mogućnosti za napade na Despotovinu. Kralj Bosne Stefan Tomaš odmah nakon Lazareve smrti osvaja Srebrenicu i okolne tvrđave. Ugari pretenduju na osvajanje Smedereva i ostatka Despotovine.

U proleće 1458. Turci osvajaju manastir Resavu, gradove Višesav, Žrnov, Belu Stenu (kod Valjeva). Kralj Bosne Stefan Tomaš je iste godine vodio pregovore o braku između svog sina Stefana i Lazareve ćerke, čime bi se ujedinile snage za borbe protiv Turaka. U martu vlast u Smederevu preuzima Stefan Tomašević. Nakon toga Turci kreću u vojni pohod prema despotovini, koji počinje padom Smedereva, a zatim i osvajanjem despotovih zemalja zapadno od Drine.[66]

Pad Kraljevine Bosne[uredi | uredi izvor]

Pad Kraljevine Bosne pod osmansku vlast obuhvata osvajanja tokom maja i juna 1463. godine koja su se okončala predajom Ključa i pogubljenjem poslednjeg kralja Bosne Stefana Tomaševića (despot Srbije 21.03. 1459-30.06.1459, kralj Bosne 10.07. 1461-jun 1463) u Jajcu krajem juna.

Stefan Tomašević (oko 1438 — 5. jun 1463) je bio srpski vladar iz dinastije Kotromanića, koji je bio i kralj Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Usore, Soli, Podrinja i Zapadnih strana (10. jul 1461 — 5. jun 1463). Tokom svoje kratkotrajne vladavine je pred nadmoćnom osmanskom vojskom borbom grčevito branio smederevsku tvrđavu Smederevo i srpsku despotovinu, a potom u pokrajini Bosni je bio izdat od plemića Radoslava koji je za obećani novac Turke pustio noću da uđu u srpski grad Ključ. Radoslav je potom odveden pred sultana Mehmeda II (1451—1481) gde mu je odrubljena glava kao izdajniku svoga kralja.

Pad Hercegovine[uredi | uredi izvor]

Pad Hercegovine pod Osmansku vlast 1481. godine predstavlja osvajanje još jedne od srpskih zemalja. Na teritoriji vojvodstva Svetog Save obrazovan je Hercegovački sandžak. Nakon pada Hercegovine neosvojene su ostale samo Crna Gora (do 1496.) i Dubrovačka republika koja je plaćanjem danka turskom sultanu formalno zadržala svoju samostalnost sve do Napoleonovih ratova.

Pavle Radenović (? — 1415) je bio knez iz redova Pavlovića koji je bio jedan od najmoćnijih velikaša u kraljevini Bosni na prelazu iz XIV u 15. vek. Bio je sin Radena Jablanića koji je imao posede u istočnoj Bosni oko Krivaje i Prače. Kao jedan od proverenih ljudi u kraljevstvu, zajedno sa Vlatkom Vukovićem (?-1392) 1391. godine zauzima Konavle, koje su do tada držali Sankovići. Posle smrti Tvrtka I (ban 1353—1377, kralj 1377—1391) aktivno je učestvovao u smenjivanju i postavljanju kraljeva Bosne i za njegove vlasti su Pavlovići postali najmoćnija velikaška porodica uz Kosače i Hrvatiniće. Ubijen je u zaveri kralja Ostoje (prva vlada 1398—1404, druga vlada 1409—1418), vojvode Sandalja (1392—1435) i Zlatonosovića tokom lova na Parenoj poljani kraj Bobovca, posle čega ga je nasledio najstariji sin Petar I (1415—1420).

Stefan Vukčić Kosača (oko 1404 — 22. maj 1466), bio je osnivač vojvodstva Svetog Save, kasnije nazvanog Hercegovina, po njegovoj tituli herceg od Svetog Save.

Naslednik je Sandalja Hranića Kosače od 1435. godine, bio je najistaknutiji među Kosačama. Od 1440. do 1443. proširio je vlast na Omiš, Poljicu, Trebinje, Klobuk, trg Podgoricu i utvrđenja Medun i Soko (štitarski) u Gornjoj Zeti i Bar (Donja Zeta). Ugrožen od Mlečana i zetskoga vojvode Stefana Crnojevića, koji su mu ubrzo zatim oteli Bar, Gornju Zetu i Omiš, pomirio se s kraljem Bosne Stefanom Tomašem, s kojim je do tada ratovao. U znak pomirenja pristao je na udaju kćeri Katarine za kralja Bosne (1446). Godine 1448. priklonio se Osmanlijama i srpskom despotu Đurđu Brankoviću u napadu na kralja Bosne i u manastiru Mileševa proglasio se „Hercegom od Svetog Save”. Teritorija pod njegovom vlašću, od tada poznata pod imenom Hercegovina, protezala se od Limado Cetine i od Rame do Kotorskoga zaliva. Na tom je prostoru bio samostalan vladar. Težnje za privrednim osamostaljenjem Hercegovine došle su do izražaja i u njegovim naporima da Herceg Novi razvije u pomorsko i trgovačko središte (1449. osnovao je radionicu sukna). Pritom je izbio rat s Kotorom i Dubrovnikom, koji je trajao 1451—1454, a u njega su se upleli i hercegovi protivnici (kralj Stefan Tomaš, hercegov sin Vladislav Hercegović Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali). Osmanska vojna pomoć upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike pa se 1453. pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. s Dubrovnikom. Pošto su Osmanlije počele upadati u njegovu zemlju, pomirio se i s novim kraljem Bosne Stefanom Tomaševićem(1461)

Nakon pada Bosne 1463. njegove su zemlje postepeno, od 1465. godine, osvajale Osmanlije (Hum i Podrinje) i Mlečani (Neretvansku krajinu). Krajem života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje s Herceg Novim, koji su Osmanlije zauzeli 1483.

Zeta u doba Crnojevića, pad Crne Gore[uredi | uredi izvor]

Zeta u doba Crnojevića je istoriografski naziv za srpsku srednjovekovnu oblast Zete u doba vladavine dinastije Crnojevića, od oko 1451. do 1496. godine. Tokom tog razdoblja, Zeta je obuhvatala središnje i južne delove današnje Crne Gore, sa Žabljakom i Cetinjem kao glavnim gradovima. Nastala je nakon povlačenja Srpske despotovine sa tog područja u razdoblju od 1451. do 1456. godine, a postojala je sve do 1496. godine, kada potpada pod vlast Osmanskog carstva.[67] Tokom ovog razdoblja, za područje Gornje Zete počinje se koristiti i naziv Crna Gora. Na ovaj period se neposredno nadovezuje rano razdoblje turske vlasti, od 1496. do oko 1530. godine, tokom koga su značajnu ulogu na tom prostoru imali poslednji predstavnici porodice Crnojevića, Stefan II Crnojević i crnogorski sandžakbeg Skender Crnojević. Pad Crne Gore, odnosno Zete, označen je odlaskom Đurđa Crnojevića sa Cetinja u jesen 1496. godine. Crna Gora je nakon toga potpala pod neposrednu vlast Osmanskog carstva. Pad Crne Gore, odnosno Zete je ujedno bio i pad poslednje srpske srednjovekovne države.[67]

Srpski despoti u egzilu[uredi | uredi izvor]

Nakon pada Srpske despotovine, titularno dostojanstvo srpskih despota je obnovljeno na području pod ugarskom vlašću. Titulu srpskog despota tada su nosili: Vuk Grgurević (1471—1485), Đorđe Branković (1486—1496), Jovan Branković (1496—1502), Ivaniš Berislavić (1504—1514), Stevan Berislavić (1520—1535), Radič Božić (1527—1528) i Pavle Bakić (1537). Rezidencija srpskih despota nalazila se u gradu Kupiniku (danas Kupinovo) u Sremu, a despoti su u svom posedu imali i druga mesta na području današnje Vojvodine, kao i na drugim teritorijama kojima je upravljala Ugarska.

Srbi u Osmanskoj imperiji[uredi | uredi izvor]

Srpske zemlje su celinom ili delimično bili u sastavu Osmanskog carstva u periodu od XV do 20. veka. U sastav Osmanskog carstva su najpre, početkom 15. veka, uključeni jugoistočni delovi Srbije (Stara Srbija-Severna Makedonija), zatim, sredinom 15. veka (1459. godine), celo područje Srpske despotovine, zatim srpsku Bosnu (1463. godine), srpsku Hercegovinu (1481. godine), srpsku Zetu (1496. godine), i konačno, između 1521. i 1552. godine i celo područje današnje Srpske Vojvodine. Od kraja 17. veka, u severnim delovima današnje Srbije (Bačka, zapadni Srem) osmansku će vlast zameniti habzburška, koja će se između 1718. i 1739. proširiti i na druge delove teritorije današnje Srbije (istočni Srem, Banat, Mačvu, Šumadiju, Braničevo, Timočku Krajinu). Posle 1739. godine, granica osmanskog i habzburškog domena se nalazi na Savi i Dunavu. Srbija će svoju državnost početi da obnavlja u 19. veku, nakon Prvog (1804. godine) i Drugog srpskog ustanka (1815. godine), najpre u vidu vazalne kneževine, da bi potpunu nezavisnost stekla 1878. godine. Neki južni i zapadni delovi današnje Srbije ostaće pod osmanskom vlašću sve do 1912. godine. Period osmanske uprave trajao je različito u delovima današnje Srbije; najkraće su pod turskom vlašću bili neki delovi Vojvodine (oko 150 godina), a najduže neki delovi južne Srbije (oko 5 vekova).

Po uspostavljanju vlasti, Osmanlije su zavele u srpskim zemljama poreze i spahijske dažbine kao i u ostalim dijelovima carstva. Raja je plaćala ušur (desetinu), harač, ispendže i druge dažbine tzv. baduhave. Uvedena su dva timara za dvojicu spahija i timar, koji se sastojao od jednog sela, za kadiju. Pored dvojice spahija, koji su dobili i monopol na trgovinu vinom, postojalo je 53 muselima čija je imovina u potpunosti oslobođena svakog poreza i dažbina. Svi muselimi su bili Srbi, a i za spahije se čini da su bili domaći ljudi. Posle pada, Srbi su bili izloženi raznim progonima, ratnim zločinima, ugnjetavanju i genocidu od strane muslimana, uključujući i zloglasni sistem „Danka u krvi”, prisilne asimilacije(islamizacije), razne šerijatske nejednakosti, uključujući prisilni rad, džizju, oštro oporezivanje i ropstvo.

Seobe Srba u 15. i 16 veku[uredi | uredi izvor]

Srbi su počeli da se naseljavaju u Panoniju verovatno od onda kada je despot Stefan Lazarević počeo dobijati posede od ugarskog kralja (1404). Despot je tamo počeo naseljavati svoje ljude, a slično je postupao i Đurađ Branković posle 1427. godine. Srbi su se 1428. godine nalazili u Kovinu i na Čelepskom ostrvu. Srbe u Kovinu uzeo je 1440. godine ugarski kralj Vladislav pod svoju zaštitu. Matija Korvin prihvatao je sve one koji su se iz Srbije selili nakon pada Smedereva. Njegove vojskovođe odvodile su sa sobom silan narod. U jednom njegovom pismu iz 1483. godine stoji da se u poslednje četiri godine u Ugarskoj naselilo preko 200.000 Srba. Ugarski sabor doneo je 1481. godine odluku da se ovo stanovništvo oslobodi od plaćanja crkvenog desetka katoličkoj crkvi. Ugarska je Srbe naseljavala po Sremu, Banatu, Bačkoj i Pomorišju; krajevi koji su najviše izloženi turskim napadima. Kada je 1465. godine prešao u ugarsku službu, Vuk Grgurović, unuk Đurđa Brankovića, dobio je od Matije Korvina gradove Slankamen i Kupinik, a 1471. godine i naziv „despot kraljevstva Srbije”. To, međutim, nije značilo obnovu Srpske despotovine, jer Vuk nije raspolagao svojom teritorijom. Pored Vuka, u službi ugarskog kralja našla se i druga srpska vlastela: Stevan i Dmitar Jakšić, sinovi vojvode Jakše, koji su se naselili oko Moriša; vojvoda Vladislav Hercegović, sin Stefana Vukčića Kosače, imao posede u Slavoniji i Morović u Sremu; vojvoda Miloš Belmužević, posedi u Bačkoj i severnom Banatu. Vuk Grgurović učestvuje između 1468. i 1474. godine u ratovima protiv Čeha i Poljaka, a potom je zaratio i protiv Turaka. Zajedno sa Matijom učestvuje u osvajanju Šapca (1476) nakon čega je oplenio Srebrenicu, Kučlat i Zvornik. Turci su odgovorili upadom u okolinu Temišvara. Krajem iste godine Vuk bezuspešno napada Smederevo.

Hajduci i uskoci[uredi | uredi izvor]

Bajo Pivljanin ubija Turčina, ulje na platnu, slika Aksentija Marodića (1838—1908).

Hajduci su bili vrsta srpske seljačke neregularne pešadije koja se nalazi u srednjoj i jugoistočnoj Evropi od početka 17. do sredine 19. veka. Reputacija hajduka se razlikovala od razbojničke do oslobodilačke, u zavisnosti od vremena, mesta i neprijatelja. U 17. veku čvrsto su se utemeljili na osmanskom Balkanu, zbog povećanja poreza, hrišćanskih pobjeda nad Osmanlijama i uopšteno zbog pada bezbjednosti. Hajdučke čete pretežno su brojale po stotinu muškaraca, sa čvrstom hijerarhijom na čelu sa jednim vođom. Meta su im bili osmanski zastupnici i bogati ljudi, većinom bogati Turci, pljačkajući ih ili kažnjavajući surove Osmanlije ili osvećujući se ili kombinujući sve to.[68] U srpskoj folklornoj tradiciji, hajduk je romantičarska junačka figura koja pljačka i predvodi svoje borce u borbu protiv osmanske ili habzburške vlasti. Hajduci iz 17, 18. i 19. veka više su bili gerilci koji su se borili protiv osmanske vlasti kao pljačkaši i drumski razbojnici, a čije žrtve nisu bile samo Osmanlije i njihovi lokalni zvaničnici, nego i mesni trgovci i putnici. Kao takav, termin hajduk se mogao odnositi i na bilo kojeg pljačkaša i nosio je negativno značenje.[69][70] Srbi su se odmetali u hajduke iz različitih razloga. Kad bi neko bio optužen za nešto i pritom bio pozvan na sud, ako ne bi smeo da se pojavi na sudu pritom se odmetnuvši. Neki hajduci poput Baje Pivljanina i Limuna su postali od prvih plemića nakon što su Turci potpuno zavladal u šume, često se pridruživao hajdučkim družinama.i Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, naročito u XVI i XVII vijeku, pa su čuvali mletačko primorje od Turaka. Oni su imali i po preko sto drugova, sa kojima su ljeti četovali po Bosni i Hercegovini, a zimovali po gradovima u jadranskom primorju. Najpoznatiji takvi su bili Janković Stojan, Senjanin Ivo, Smiljanić Ilija, Ivo Golotrb, Komnen Barjaktar idr. čija se imena spominju i u srpskim narodnim pesmama. Prema narodnom predanju, praznik Đurđevdan, u proleće, bio je „hajdučki sastanak”, a Mitrovdan, na jesen, „hajdučki rastanak”, kada su se hajduci povlačili iz šuma, zbog zime i ostajali u kućama svojih povjerljivih ljudi, jataka, uglavnom prerušeni u sluge. Jataci su živeli u selima i varošima i nabavljali hranu za hajduke i čuvali ih u svojim kućama u slučajevima velikih neprilika. Hajduci su zauzvrat njima pomagali i donosili im deo otetih dobara. Kad bi neki jatak izdao hajduka, sledila je teška osveta koja se obično završavala smrću. Kodeks hajduka je bio takav da je bilo strogo zabranjeno i smatralo se nečasnim napasti i opljačkati siromašnog čoveka, osim ako je u pitanju dobro oružje. Nasuprot tome, uobičajena radnja je bila opljačkati bogatog čoveka, naročito trgovce na putu. Takođe „pravi hajduk” nikad neće ubiti čoveka da bi učinio zlo, nego obično iz osvete. U starijim vremenima su hajduci napadali i carska kola kad prevoze novac i zlato, ali su kasnije prestali jer je obično raja plaćala te dugove i zbog toga stradala.

Uskocima su se nazivali Srbi koji su izbegli sa osmanlijske teritorije u pogranične krajeve Austrije i Mletačke republike. Oni su uskakali u turske pogranične krajeve Osmanskog carstva. O uskočkom ratovanju ispevane su mnoge narodne pesme, slične onima o hajducima. Mletačka republika i Austrija često hajducima zovu svoje uskoke. Od austrijskih uskoka najpoznatiji su kotarski kao što je Janković Stojan, zatim senjski kao što su Senjanin Ivo, Senjanin Juriša i Senjanin Tadija. Uskoci su ratovali na prostranoj teritoriji austrijskog i mletačkog primorja. Poznatih uskoka je bilo i u Klisu. Od uskoka na mletačkoj teritoriji najpoznatiji je bio Bajo Pivljanin. Osim toga, u dijelu današnje Crne Gore, posebno u Gornjoj Morači, takođe su se okupljali uskoci iz okupiranih dijelova Osmanskog carstva. Tako je između plemena Drobnjaka i Morače nastalo čitavo jedno pleme, nazvano Uskoci. Posebno su bili poznati uskoci iz Gornje Morače, a među njima serdar Mališa Bućić sa Trebješanima, od kojih je najpoznatiji bio Vuk Lopušina, zatim Mihajlo Popadić, Drago i Joksim Pejović i Matija Jušković iz Gornjeg Polja kod Nikšića, Gavrilo i Jovan Šibalija iz Previša u Drobnjaku, te Draga Mastilović i Jakša Avdalović Gačanin iz Gacka.

Pećka patrijaršija[uredi | uredi izvor]

Mehmed-Paša Sokolović, Veliki vezir Osmanskog Carstva, njegov brat Makarije Sokolović je bio prvi Patrijarh obnovljene srpske Pećke Patrijaršije
Makarije Sokolović, arhiepiskop pećki i srpski patrijarh 1557—1574

Pećka patrijaršija je istorijski naziv za Srpsku pravoslavnu crkvu sa sjedištem u Peći u periodu od 1346. do 1463, a zatim ponovno od 1557. do 1766. godine. Sveti Sava je 1219. godine ustanovio prvu autokefalnu arhiepiskopiju u srpskim zemljama. To je bila srednjovekovna Srpska arhiepiskopija, koja se u istoriji naziva Žičkom, odnosno Pećkom ili Žičko-pećkom arhiepiskopijom. Car Stefan Dušan je raširio njene granice i podigao joj ugled uzdigavši je 1346. godine na stepen patrijaršije. Tada je srpski arhiepiskop Joanikije II proglašen za prvog srpskog patrijarha sa prestolom u Peći. Nesrećne političke prirode su učinile je srpska crkva poslije pada Smedereva (1459) došla pod vlast Ohridske arhiepiskopije. Tek poslije sto godina braća Sokolovići, Mehmed-paša Sokolović i Makarije Sokolović, uspjeli su da obnove samostalnu Pećku patrijaršiju. Tada su prvi put gotovo svi pravoslavni Srbidošli pod jednu zajedničku crkvenu vlast. Sultan Mehmed II smenio je bivšeg arhiepiskopa Doroteja i umesto njega je postavio ranijeg carigradskog patrijarha Marka. Dorotej, prema jednom zapisu iz 1466. godine, obilazeći svoju oblast, bio je svratio u Kratovo i zatražio da mu se prepiše jedan zakonik za Ohridsku crkvu srpskim jezikom, jer je imao samo tekst na grčkom jeziku. Kratovo je ranije bilo u vlasništvu Srbije i ranije je pripadao Pećkoj Patrijaršiji. Danas, koliko se stvari mogu pratiti, Srpska crkva je radila potpuno u tradiciji Svetog Save i nije imala nikakvih smetnji, uprkos Turcima. Na Kosovu 1530.-te je bila „u svakom selu crkva i svećenik”. U to vreme, do polovine 16. veka, u našim zemljama je podignuto više crkva i manastira, a od znatnijih iz tog vremena datira Trebinjski manastir. Nekoliko carskih fermana je izričito naredilo da se postojeći manastiri ne diraju. Srpske crkvene starešine tog vremena, su išle čak tako daleko da su od njihovih sveštenih lica i crkvenih dobara tražile izvesne prihode.[71] Katolici su se, sa pravom, bunili i tražili zaštitu na najvišim mestima. Zasluge za obnovljenje Pećke patrijaršije se mogu pripisati trojici vezira Srbina: Rustem-paši Opukoviću, Ali-paši Semizu i Mehmed-paši Sokoloviću. Za delo srpskog narodnog ujedinjenja obnovljena Pećka patrijaršija je učinila najviše. Ona je prihvatila vođstvo u narodu kad drugog vođstva nije bilo.[72] Međutim, ustanci i seobe Srba iz Osmanskog carstva krajem 17. i tokom 18. veka veoma su oslabile srpsku crkvu i uzdrmale samostalnost Pećke patrijaršije. Patrijaršija je pala u dugove, a takvu situaciju su dočekali Grci i 1766. godine pomoću Turaka konačno su ukinuli samostalnost stare srpske crkve u Osmanskom carstvu. Carigradska patrijaršija prisvojila je tada sebi vlast nad Srbima u Osmanskom carstvu i njeni fanarioti su od tada bili srpski episkopi. Međutim, gotovo u isto doba, počelo je i organizovanje novih samostalnih srpskih crkvenih oblasti u Habzburškoj monarhiji. Dio Srba je tada živio na oblasti Karlovačke mitropolije, dio na teritoriji grčke mitropolije u Veneciji, dio na teritoriji Carigradske patrijaršije, dok su zetski mitropoliti nekada bili povezani sa Karlovačkom mitropolijom, a nekada sa Rusijom.[73]

Banatski ustanak (1594)[uredi | uredi izvor]

Banatski ustanak iz 1594. godine je bio jedan od tri najveća ustanka u srpskoj istoriji i najveći ustanak pre Prvog srpskog ustanka. Srbi u oblasti Banata (tada u sastavu osmanskog Temišvarskog ejaleta) su 1594. započeli veliki ustanak protiv turske vlasti. Centar ustanka je bio oko Vršca, a njegov vođa je bio Teodor Nestorović, episkop Vršca. Druge dve vođe ustanka su bili ban Sava i vojvoda Velja Mironić.

Srbi u Habzburškoj monarhiji, do novog veka[uredi | uredi izvor]

Etničko područje Srba i Južnih Slovena u Panonskoj niziji između 16. i 18. veka (prema Jovanu Cvijiću i dr Dušanu J. Popoviću)
Srpske privilegije: potvrdna diploma iz 1743. godine

Srpsko carstvo Jovana Nenada[uredi | uredi izvor]

Srpsko carstvo Jovana Nenada je bila kratkotrajna srpska država koja je nastala nakon vojnog poraza Kraljevine Ugarske na Mohaču 1526. godine i postojala je do 1527. kada je njena teritorija pala pod vlast Habzburga, a potom pod vlast Osmanskog carstva.

Sremsko vojvodstvo[uredi | uredi izvor]

Sremsko vojvodstvo je bilo kratkotrajna srpska država nastala na teritoriji Srema u 16. veku. Postojala je od 1527. godine do 1530. godine, sa statusom vazalne države u okviru Osmanskog carstva, da bi potom pala pod direktnu osmansku vlast. Osnivač Sremskog vojvodstva bio je Radoslav Čelnik. On je prvobitno službovao kao vrhovni komandant vojske Carstva Jovana Nenada. Posle pada Nenadove države, Čelnik je prišao Turcima i osnovao Sremsko vojvodstvo, vazalnu državu Osmanskog carstva. Prva prestonica Srema je bio grad Slankamen, gde se i danas nalaze ostaci srednjovekovne tvrđave.[74]

Velike seobe Srba[uredi | uredi izvor]

Velike seobe Srba su velike istorijske seobe (migracije) srpskog naroda, među kojima poseban značaj imaju: Prva velika seoba Srba iz 1690. godine i Druga velika seoba Srba iz 1737. godine. Prva seoba se dogodila tokom Velikog bečkog rata (1683—1699), kada se znatan deo srpskog naroda iz raznih srpskih oblasti pod turskom vlašću preselio u severne i zapadne oblasti pod vlašću Habzburške monarhije i Mletačke republike. Ovu seobu je predvodio srpski patrijarh Arsenije III Crnojević. Druga seoba se dogodila tokom Austrijsko-turskog rata (1737—1739), kada se deo srpskog stanovništva iz središnjih srpskih oblasti pod turskom vlašću preselio u severne oblasti pod vlašću Habzburške monarhije. Ovu seobu je predvodio srpski patrijarh Arsenije IV Jovanović. Tokom obe seobe, migracijskim talasom je bio zahvaćen veliki deo srpskog naroda sa područja Kosova i Metohije, Raške oblasti i drugih okolnih krajeva u središnjim srpskim zemljama. Seobe su bile usmerene prvenstveno prema severu, odnosno prema oblastima današnje severne Srbije (Srem, Bačka, Banat) i okolnih oblasti koje su u to vreme bile u sastavu Kraljevine Ugarske i njenih pridruženih zemalja, Kraljevine Slavonije i Kraljevine Hrvatske, uključujući i teritoriju habzburške Vojne krajine. Obe seobe su imale veliki značaj za nacionalnu, politiku i kulturnu istoriju srpskog naroda.[75]

Srpski patrijarh Arsenije III Crnojević, 1744, Muzej SPC, Beograd

Prva Velika seoba Srba odigrala se početkom 1690. godine[76], tokom Velikog bečkog rata, koji je trajao od 1683. do 1699. godine i završio se mirom u Sremskim Karlovcima. Savez hrišćanskih sila i Sveta liga (Sveto rimsko carstvo, Poljska, Rusija i Mletačka republika) ratovali su protiv Osmanskog carstva. Austrijska vojska je uspešno ratovala, oslobodila je Ugarsku, Srbiju i prodrla do Makedonije. Prilikom prolaska kroz Srbiju, Srbi su podigli ustanak i priključili se austrijskoj vojsci 1690. godine. Tada je Francuska napala Austriju, pa se austrijska vojska povukla iz Srbije na levu obalu Dunava i Save. Na čelu je bio Pećki patrijarhArsenije III Crnojević (slsr. Čarnoevičь). Godine 1690. u Beogradu je održan crkveno-narodni sabor. Srbi su postavili zahtev o nekom svom izabraniku, episkopu Isaiju Đakoviću i poslali su ga austrijskom caru Leopoldu I i tražili su od njega da dozvoli da se nasele i da im garantuje crkveno-školsku autonomiju. Poslao im je povelju u kojoj im dozvoljava da se nasele sve do Budima i Komorana i garantovao im je crkveno-školsku autonomiju uz uslov da oni budu austrijski vojnici. Ovom poveljom je ozakonjen položaj Srba u Ugarskoj.

Druga seoba Srba. Period austrijske vladavine potrajao je dve decenije (1718—1739). Naime, nakon novog austrijsko-turskog rata 1737—1739., Beogradskim mirom, Turska je povratila izubljene teritorije i ponovo je granica uspostavljena na Savi i Dunavu, a Beograd je postao središte pašaluka. Ponovno uspostavljanje turske vlasti dovelo Druge velike seobe Srba. Plašeći se turske odmazde, Srbi su na čelu sa patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem krenuli u Austriju 1740. godine.[4]Turci su na razne načine pokušavali da pridobiju Srbe u Beogradskom pašaluku, zbog blizine granice i zbog toga su im davali razne privilegije. Pritisak na srpsko stanovništvo u pašaluku bio je znatno manjeg intenziteta nego u drugim delovima Turske, a i Čitlučenje je bilo manje izraženo u Beogradskom pašaluku. Druga velika seoba Srba je po broju iseljenika i posledicama znatno manja.

Seoba Srba, slika Paje Jovanovića

Posledica Velike seobe je pustošenje srpskih naselja u centralnoj Srbiji i na Kosovu i Metohiji i trajno preseljavanje stanovništva u Austriju, na područje današnje Mađarske i Vojvodine. Odliv stanovništva je bio toliki da je većina sela zarasla u šumu, tako da je deo centralne Srbije dobio naziv Šumadija. Usled ovih seoba broj srpskih stanovništva na Kosovu i Metohiji se drastično smanjio. Nakon migracija, srpski etnički centar se seli iz starih područja Raške oblasti, Vardarske Makedonije, Kosova i Metohije u Vojvodinu, a kasnije i u Šumadiju. Neposredno posle seobe među iseljenicima je zavladala glad i epidemija tako da je veliki broj iseljenika ubrzo preminuo.

Srpska Vojna krajina[uredi | uredi izvor]

Srpske Krunske zemlje Austrijskog carstva 1849—1861. (posle Revolucije 1848.) Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat, Vojna krajina u 19. veku, Kraljevina Slavonija.

Vojna krajina ili Vojna granica (nem. Militärgrenze, mađ. Katonai határőrvidék, rum. Graniţă militară) bila je pokrajina koja je obuhvatala južnu pograničnu oblast Habzburške monarhije, a kasnije Austrijskog carstva i Austrougarske monarhije. Djelovala je kao cordon sanitaire protiv upada iz Osmanskog carstva. Za više od dva veka, Krajina je zadržala potpunu civilnu i vojnu vlast na tom području, sve do njenog ukidanja 1881. godine. Tokom 17. veka, teritorija je proširena na istok i osnovane su nove oblasti. Od tada se protezala od današnje središnje Hrvatske na zapadu do Transilvanije na istoku, zahvatajući teritorije današnje Hrvatske, Srbije, Rumunije i Mađarske. Tokom, ovog perioda, sistem odbrane je takođe promenjen, od modela konvencionalnog garnizona do „vojničko-naseljeničke” zajednice. Stanovnici ove oblasti su bili poznati kao graničari njem. Grenzer ili krajišnici. Bili su kolonisti većinom Srbi, i Nemci, koji su se obavezali da brane monarhiju u zamjenu za zemljišne posjede. Nemci koje je Ugarska regrutovala krajem 18. veka radi naseljavanja i razvoja doline reke Dunav, postali su poznati kao Dunavske Švabe (njem. Donauschwaben). Vojni pukovi koje su formirali doseljenici imali su ličan razlog da ostanu i da se bore, a bili su upoznati sa lokalnim terenom i uslovima. Ubrzo su stekli zavidnu vojnu reputaciju. Srbi su smatrali da su kao ratnici slobodni na teritoriji Vojne krajine, koja je bila izuzeta od mesnih vlasti i podređena njihovim zapovednicima i time direktno austrijskom caru. Car Ferdinand II je u novembru 1630. godine proglasio Vlaški statut (lat. Statuta Valachorum), dekret kojim su definisana prava „Vlaha” (termin je korišten za zajednice srpskih izbeglica) vezana za vojnu komandu, obaveze i unutrašnju samoupravu. Vojna krajina izuzima definitivno iz banske uprave i podvodi pod austrijsku.

Habzburška Kraljevina Srbija (1718—1739)[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Srbija je naziv za pokrajinu Habzburškog carstva koja je postojala u centralnim delovima današnje Republike Srbije između 1718. i 1739. godine.[77] Austrijski službeni dokumenti toga vremena ovu teritoriju nazivaju Kraljevina Srbija, a austrijski car za sebe uzima titulu kralja. Upravnik oblasti imao je titulu guvernera, a uprava oblasti je nazvana Vojna Komandantura Kraljevine Srbije (nem. Militärkommandatur des Königreichs Serbien) (odnosno Servien po ondašnjem izgovoru). Krajem 17. veka, Habzburška monarhija je isterala Osmanlije iz većeg dela Panonske nizije (uključujući Bačku i severozapadni Srem), a granice uspostavljene 1699. godine ostavljaju u sastavu Turske carevine Banat i jugoistočni Srem. Kada je srpska etnička teritorija, 1716—1718, od Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine do Beograda i Podunavlja opet postala poprište novog austrijsko-turskog rata, koji je vodio princ Eugen Savojski, Srbi su učestvovali u borbi na strani Austrije. Osmansko carstvo je tada, tzv. Požarevačkim miromizgubilo sve teritorije u Podunavlju (Banat i deo Srema), severne delove današnje centralne Srbije i severnu Bosnu, delove Dalmacije, Malu Vlašku i Peloponez. Po odredbama Požarevačkog mira 1718. godine Habzburška monarhija je (između ostalog) od Osmanskog carstva dobila i Beograd sa severnim delovima današnje centralne Srbije.

Habsburška Kraljevina Slavonija (1745—1868)[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Slavonija (lat. Regnum Sclavoniae) je bila jedna od krunskih zemalja (krunovina) u sastavu Kraljevine Ugarske, sa kojom je činila deo Habzburške monarhije, odnosno Austrijske carevine. Nastala je uzdizanjem srednjovekovne Banovine Slavonije na stepen krunovine u rangu kraljevine (lat.regnum). Taj proces je dovršen krajem 15. veka, kada su ugarski kraljevi u svoj vladarski naslov uveli i titulu kralja Slavonije (lat. Rex Sclavoniae). Tokom ranog novovekovnog razdoblja, došlo je do značajnih promena u geopolitičkom značenju pojma Slavonije. Sve do Bečkog rata (1683—1699), državno područje Kraljevine Slavonije obuhvatalo je matične staroslavonske oblasti između Pokuplja i Drave, sa županijama Zagrebačkom, Križevačkom i Varaždinskom. Tek nakon oslobođenja takozvane turske, odnosno donje Slavonije, geopolitički pojam Kraljevine Slavonije je tokom 18. veka znatno izmenjen, putem proširivanja na celokupno novostečeno područje između rečnih tokova Save i Drave, dok je na drugoj strani stara oblast gornje Slavonije podvedena pod pojam Hrvatske. Uporedo sa takvim širenjem pojma Hrvatske, u starim slavonskim oblastima je započeo i proces hrvatizacije.[78][79] Nakon oslobođenja donje Slavonije i Srema od turske vlasti, ova područja su početkom 18. veka stavljena pod zajedničku vojnu i komorsku upravu, čime je u tim oblastima uspostavljena neposredna vlast bečkog dvora. Takvo rešenje nije odgovaralo ugarskim velikašima, koji su želeli da se u pomenutim oblastima uvede ugarska županijska uprava. U isto vreme, hrvatski velikaši su se pozivali na upravnu zajednicu Hrvatske sa (starom) Slavonijom, zahtevajući da se donja Slavonija stavi pod upravu bana i sabora. Rešenje je postignuto sredinom 18. veka, kada su područja donje Slavonije i Srema podeljena na dve upravne oblasti, od kojih je prva obuhvatala tri županije: Požešku, Virovitičku i Sremsku. U isto vreme, na pograničnim područjima donje Slavonije i Srema stvorena je posebna vojno-upravna oblast, odnosno Nova slavonska krajina. Takvo stanje je opstalo do 1848. godine, odnosno do 1867. godine.[79][80]

Kočina Krajina[uredi | uredi izvor]

Kočina krajina je bio naziv za teritoriju Srbije koju su privremeno od Osmanskog carstva oslobodili srpski frajkori (dobrovoljački odredi) uz pomoć Austrije tokom Austrijsko-turskog rata 1788—1791. godine. Krajinu je osnovao i njome upravljao kapetan Koča Anđelković, a prilikom njegove pogibije komandu je kratko preuzeo Jovan Branovački. Rat se završio Svištovskim mirom, kojim je teritorija vraćena Osmanlijama, ali uz određene koncesije srpskom stanovništvu: Austrija je dobila uzan pojas teritorije oko Cetingrada i Lapca, dok je turskim dahijama zabranjeno da se vrate u Smederevski sandžak/Beogradski pašaluk, odnosno Srbima je dozvoljeno samostalno prikupljanje poreza. Slučaj Kočine Krajine predstavlja početak istorijskog procesa koji će dovesti do prvog srpskog ustanka pod Karađorđem, pa do srpskog osamostaljenja 1815. godine. Nije slučajno da je među dobrovoljcima srpskih frajkora bio i sam Karađorđe Petrović.

Stvaranje modernih srpskih država i Srpska revolucija[uredi | uredi izvor]

Prvi srpski ustanak[uredi | uredi izvor]

Srbija 1809. godine

Prvi srpski ustanak je bio ustanak Srba u Beogradskom pašaluku i okolnih šest nahija protiv Turaka u periodu od 14. februara 1804. do 7. oktobra1813. godine. Otpočeo je kao pobuna protiv dahija. Ustanici predvođeni Karađorđem su uspeli da u značajnom vremenskom intervalu oslobode pašaluk. Ovaj ustanak je prethodio Drugom srpskom ustanku 1815, koji je na kraju doveo do stvaranja Kneževine Srbije. Dahije u Beogradskom pašaluku su 1801. godine ubili beogradskog pašu i uspostavljaju nasilje u pašaluku. Mnogi Srbi su se odmetnuli u hajduke i spremaju plan za pobunu. Kada su dahije to saznali, 1804. su sproveli seču knezova, a umesto da su sprečili bunu, dahije su je ubrzali. Na saboru u Orašcuza vođu bune je izabran Karađorđe Petrović. Aganlija, jedan od dahija pokušao je pregovorom da zaustavi pobunu, ali nije uspeo. Ubrzo su ustanici oslobodili veći deo Beogradskog pašaluka. Sultan je poslao Bećir pašu, bosanskog vezira da umiri ustanike i pogubi dahije, ali ni to nije uspelo. Zato sultan, 1805. naređuje novom beogradskom paši, Hafiz paši da uguši ustanak. Međutim Srbi su dočekali pašu i potukli njegovu vojsku u boju na Ivankovcu. Godine 1806, sultan je poslao veliku vojsku iz Bosne i iz Niša prema Srbiji. Ustanici su potukli obe vojske, Bosansku na Mišaru, a Nišku na utvrđenju Deligradu. Ubrzo su zaključili sa Turskom, Ičkov mir. Rusi su nagovorili ustanike da odbiju Ičkov mir jer su započeli rat s Turskom. 1807. Srbi su oslobodili Beograd i počeli s Rusima zajedno ratovati protiv Turaka u Negotinskoj nahiji i pobedili u tri bitke. Srbi su 1809. oslobodili čitav pašaluk i neke delove Bosne i Novopazarskog sandžaka. 1809. su u bici na Čegru potučeni od Turaka zbog nesloge vojvoda. Rusija je s Turskom zaključila Bukureški mir 1812. god. Prema odredbama osme tačke mira trebalo je da ustanici dobiju autonomiju. Ali Srbi na to nisu pristali i već 1813. Turci su sa svih strana napali Srbiju i osvojili je. Karađorđe je sa najuglednijim starešinama prešao u Austriju, a zatim u Rusiju.

Drugi srpski ustanak[uredi | uredi izvor]

Drugi srpski ustanak predstavlja drugu fazu Srpske revolucije (po nekim istoričarima treću, ukoliko se u revolucionarne aktivnosti računa i Hadži-Prodanova buna iz 1814. godine) protiv Osmanskog carstva, koja je izbila kratko po okončanju Prvog srpskog ustanka. Drugi srpski ustanak je doveo do srpske autonomije u okviru Osmanskog carstva i uspostavljanja Kneževine Srbije, koja je imala svoju skupštinu, ustav i vladarsku dinastiju.[81]

Kneževina Srbija[uredi | uredi izvor]

Sastanak u Takovu. Ulje na platnu, Paje Jovanovića iz 1898.

Kneževina Srbija (ime za vreme postojanja Knjažestvo Srbija) je postojala u periodu od 1815. do 1882. godine. Nastala je posle Drugog srpskog ustanka i postojala sve dok 1882. godine nije proglašena u Kraljevinu Srbiju. U ovom periodu su se oko vlasti nadmetale i smenile dve dinastije, čiji su rodonačelnici bili Đorđe Petrović — Karađorđe, vođa Prvog srpskog ustankai knez Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka i osnivač Kneževine Srbije. Dalji razvoj Srbije je bio obeležen opštim napretkom u ekonomiji, kulturi i umetnosti, čemu je pre svega doprinela mudra državna politika, koja je slala mlade ljude na školovanje u evropske metropole, odakle su donosili novi duh i novi sistem vrednosti. Jedan od spoljnih izraza transformacije kroz koju je sada prolazila nekadašnja osmanska provincija bilo je i proglašenje kraljevine Srbije 1882. godine.

Knjaževina Crna Gora i Brda[uredi | uredi izvor]

Knjaževina Crna Gora je period u istoriji Crne Gore. Postojala je od 1852. do 1910. godine. Pre nje Crna Gora bila je nasledna episkopija, a postojala je sve dok 1910. nije proglašena za kraljevinu. Imala je dva vladara iz dinastije Petrović Njegoš, knjaza Danila i knjaza Nikolu. Brda (ili Sedmoro brda) je naziv za istorijsku oblast u današnjoj Crnoj Gori. Prema plemenskoj podjeli, ova oblast obuhvata sedam srpskih plemena,[1][2][3][4] u koje spadaju: Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Vasojevići, Moračani, Rovčani i Bratonožići. Regionalna posebnost Brda u odnosu na susjednu Staru Crnu Goruogledala se u zvaničnoj upotrebi dvojnog državnog naziva, koji je od kraja 18. vijeka pa sve do sredine 19. vijeka glasio: Crna Gora i Brda. Regionalne tradicije i osobenosti Brda očuvane su do savremenog doba.

Srpska Vojvodina/Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat[uredi | uredi izvor]

Majska skupština Srba u Karlovcima 1848. godine, proglašenje Srpske Vojvodine

Srpska Vojvodina (Srpsko Vojvodstvo, Srpska Vojvodovina ili Vojvodovina Srbija) je bila srpski autonomni region u okviru Austrijskog carstva. Proglašena je na Majskoj skupštini 1848. godine i postojala je do 1849. godine, kada je transformisana u novu krunovinu Austrijskog carstva nazvanu Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat. Tokom revolucije, 1848. godine, Mađari su za sebe tražili nacionalna prava i autonomiju u okviru Austrijskog carstva. Oni, međutim, nisu priznavali nikakva nacionalna prava drugim narodima, koji su živeli u okviru Ugarske. Revolt Srba je izazvalo nasilno zamenjivanje njihovih imena mađarskim imenima u matičnim crkvenim knjigama, kao i otvoreno agresivni istupi Lajoša Košuta i njegove vojske, koja je htela silom da onemogući rad legalnog Srpskog crkveno-narodnog sabora. Želeći da afirmišu i zaštite sopstvenu nacionalnu posebnost, Srbi lojalni centralnoj vlasti su na Majskoj skupštini (13—15. maj, 1848) u Sremskim Karlovcima proglasili Srpsku Vojvodinu, koja se sastojala od Banata, Bačke, Srema i Baranje. Tadašnji karlovački mitropolit, Josif Rajačić, proglašen je za patrijarha, dok je Stevan Šupljikac izabran za prvog vojvodu, a formirana je i vlada Srpske Vojvodine. Ovakav razvoj događaja doveo je do oružanog sukoba između Srpske Vojvodine i pobunjeničke ugarske vlade, koja je na proglašenje Srpske Vojvodine odgovorila pojačavajući oružano nasilje. U pomoć vojvođanskim Srbima došli su dobrovoljci iz Kneževine Srbije, koje je predvodio Stevan Knićanin, a srpskom pokretu se priključilo i drugo stanovništvo odano zakonitoj centralnoj vlasti. Austrijske vlasti su u početku pokušavale da ne zaoštravaju odnose s Košutovom vladom povodom Srpske Vojvodine, ali kako se ova sasvim odmetnula u svojoj agresivnoj kampanji, vlada Srpske Vojvodine je napravila savez sa austrijskim centralnim vlastima u cilju zajedničke odbrane od Košutove vojske. Austrijske vlasti su takođe zvanično priznale odluke Majske skupštine i potvrdile vojvodsku titulu Stevanu Šupljikcu. Kada je Mađarska revolucija ugušena, austrijske vlasti su, u novembru 1849. godine ukinule Srpsku Vojvodinu uvodeći privremenu vojnu upravu generala Ferdinanda Majerhofera, a na njenom području formirale novu krunovinu pod nazivom Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat.

Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat

Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat je naziv za krunovinu Austrijskog carstva koja je postojala na području današnje Vojvodine između 1849. i 1861. godine. Krunovina je formirana u skladu sa privilegijama koje je austrijski car dao Srbima 1691. godine, a koje su priznavale pravo Srba na autonomnu teritoriju u okviru Habsburške Monarhije. Nekadašnje područje ove krunovine je danas podeljeno između Srbije, Rumunije i Mađarske. Patentom od 18. novembra 1849. godine, car je formirao Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat od delova Srema (rumski i iločki srez), Bačke i Banata,[a] u kojima su Srbi bili u većini, ali joj je priključio i istočni Banat sa rumunskom većinom, tako da je njen etnički sastav bio veoma složen. Iz teritorije vojvodstva bilo je izuzeto područje vojne granice, koju je naseljavalo brojno srpsko stanovništvo. Austrijski car Franjo Josif I (Franz Joseph I) je za sebe uzeo titulu Veliki vojvoda Vojvodstva Srbije (Grosswojwod der Wojwodschaft Serbien), a vojvodstvo je bilo potčinjeno direktno Beču. Samom krunovinom je upravljao guverner (podvojvoda), kojeg je, kao svog namesnika, postavljao car (vojvoda), a sedište ovog guvernera se nalazilo u Temišvaru. Čak i pošto je Vojvodstvo Srbija ukinuto (1860. godine), Franjo Josif I je zadržao ovu titulu, a istu je nosio i njegov naslednik, car Karlo I, sve do 1918. godine, kada se habzburško carstvo raspalo. Vojvodstvo je služilo za uzor onome što su hteli i drugi narodi habzburške monarhije koji nisu imali svoje odvojene teritorije (na primer Slovaci). Dana 31. decembra 1849. godine, od Varadinskog puka, Šajkaškog bataljona i 3. banatskog puka sačinjena je Banatsko-srpska zemaljska vojnička komanda sa sedištem u Temišvaru i pod komandom podvojvode. Srbi su bili nezadovoljni ovakvim Vojvodstvom, a naročito su bili pogođeni patrijarh Josif Rajačić i konzervativni krugovi zajedno sa svojom politikom oslonca na Beč, te je njihov ugled naglo opadao. Na delu je bila germanizacija, policijska prismotra, svuda se nalazila vojska, bilo je zabranjeno studiranje u Pragu, itd. Većina građanskih i vojnih zapovednika bili su Nemci, dok su Srbi, Rumuni i Mađari dobijali niže položaje. Srbi su dobili deset puta više službeničkih mesta nego u prethodnom sistemu. Značajniji Srbi koji su obavljali službu u vojvodstvu bili su Isidor Nikolić, Jovan Hadžić, Teodor Mandić, Đorđe Stojaković, Đorđe Natošević i drugi. U početku je podvojvoda bio Majerhofer, koga 1851. godine zamenjuje grof Koronini koji kontroliše i Vojvodstvo i nekadašnju Vojnu granicu. 1851. godine, Vojvodstvo je podeljeno na 5 okruga, koji su se delili na srezove, a ovi na opštine. Vojvodstvo dobija i vrhovni sud u Temišvaru. Mesni organi bili su u svemu potčinjeni Ministru unutrašnjih poslova u Beču. Svi viši činovnici bili su Nemci ili ponemčeni Česi. Srbi su u administraciji imali više činovnika nego ranije, ali njihovo učešće nije bilo onoliko koliko su želeli. Od 1849. godine, porez plaćaju svi, a postoji i jednakost pred sudovima, feudalni aparat je zamenjen građansko-administrativnim. Započinje industrijalizacija, a vladaju načela slobodne privrede. Srpsko građanstvo se nije najbolje snašlo. Smanjuje se neprijateljstvo prema Mađarima, a povećava prema Nemcima. Sa Rumunima su odnosi i dalje loši zbog sporenja oko crkvene vlasti. Za vreme Krimskog rata Srbi su živnuli zbog nade za oslobođenjem. Kada je 1859. godine došlo do austrijskog poraza u Italiji svi su se ponadali boljem: seljaci smanjenju poreza, građanstvo zatvaranju granice prema Austriji, itd. Knez Mihailo se zalaže za saradnju sa Mađarima, dok jedino još Crkva ostaje za dinastiju. Kao akt austrijskog popuštanja imenovan je za podvojvodu Josip Šokčević, a nemački jezik je odstranjen iz gimnazija. Da bi povratio svoj ugled, patrijarh Josif Rajačić postavlja zahteve. Sledi reakcija centralne vlasti iz Beča: novi guverner je Sen-Kanten, masovna hapšenja, zabrana trobojki, narodnih nošnji, itd. Već u „Oktobarskoj diplomi” nema nigde ni reči o Vojvodstvu i Srbima. Da bi zadovoljio pretenzije Mađara, koji su bili na ivici da započnu novu pobunu, Car je 27. decembra 1860. doneo odluku o ukidanju Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, na veliku radost Mađara i Nemaca, a ogorčenje Srba i Rumuna (Svetozar Miletić, «Na Tucin-dan 1860.»), što donosi još veće razočaranje u carsku politiku. Aneksiju teritorije Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, bez ikakvog otpora, izvršila je Ugarska 31. decembra 1860, s tim da su Rumski i Iločki srez pripali Hrvatskoj. Preostalo je samo još da se izvrši predaja administracije, što je Carskom odlukom od 26. januara predviđeno za 1. februar. Ipak, predaja poslova Namesništva Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata Ugarskom namesničkom veću je započela 2. februara 1861, čime je ova krunovina u potpunosti prestala da postoji. Za utehu je car Srbima obećao očuvanje verskog, nacionalnog i jezičkog razvitka u skladu sa privilegijama.

Srpski ustanak u Hercegovini i Bosni[uredi | uredi izvor]

Bosansko-hercegovački ustanak ili Hercegovački ustanak je bio srpski ustanak podignut u okolini Nevesinja 1875. godine protiv osmanlijske vlasti i ubrzo se proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ustanike su podržale oružjem i dobrovoljcima Knjaževina Crna Gora i Kneževina Srbija što je dovelo do otpočinjanja Srpsko-turskog rata i nastanka tzv. Velike istočne krize. Posljedica ustanka i ratova koji su vođeni protiv Osmanske imperije bio je Berlinski kongres (1878) na kome su Crna Gora i Srbija dobile nezavisnost i teritorijalna proširenja, dok je Austrougarska na 30 godina okupirala Bosnu i Hercegovinu koja je de jure ostala u sastavu Osmanske imperije. U ustanku su se istakli Tripko Vukalović, Mićo Ljubibratić, Maksim Baćović, Lazar Sočica, Pero Tunguz, Jovan Gutić, Pecija Petrović, Golub Babić, Stojan Kovačević i Bogdan Zimonjić.

Bosna i Hercegovina pod austrougarskom vlašću[uredi | uredi izvor]

Godine 1878. Bosna i Hercegovina je postala protektorat Austro-Ugarske, čemu su se Srbi snažno protivili, čak i pokretanjem gerilskih operacija protiv austrougarskih snaga. Čak i nakon pada osmanske vlasti, stanovništvo Bosne i Hercegovine bilo je podeljeno. Srpski političari u Kraljevini Srbiji i Kneževini Crnoj Gori težili su da BiH pripoje jedinstvenoj srpskoj državi i ta težnja je često izazivala političke tenzije sa Austro-Ugarskom. Još jedna ambicija srpskih političara bila je da inkorporiraju Kondominijum Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Srbiju. Habsburški guverner Benjamin Kallaj je pribegao kooptaciji verskih institucija. On je sprovodio politiku desrbizacije, i uopšte anti-srpsku politiku. Pokušao je asimilovati Srbe i stvoriti veštačku „Bosansku naciju”. Uskoro je austrijski car dobio podršku imenovanja pravoslavnih metropolita i katoličkih biskupa i izbora muslimanske hijerarhije. Bosna i Hercegovina pod austrougarskom vlašću je naziv za razdoblje od 1878. do 1918. godine kada je Bosna i Hercegovina bila pod upravom Austrougarske. Prema državno-pravnom statusu, čitavo razdoblje se deli na dva perioda: okupacioni i aneksioni. Tokom okupacionog perioda, koji je trajao od Berlinskog kongresa (1878) do Aneksije (1908), Bosna i Hercegovina je bila pod austrougarskom okupacijom, ali formalno i dalje pod državnim suverenitetom Osmanskog carstva.[82] Tokom aneksionog perioda, koji je trajao od austrougarske aneksije (1908) do stvaranja Kraljevine SHS (1918), Bosna i Hercegovina je bila pod punim suverenitetom Austrougarske. Bosanski pašaluk je okupirala austrougarska vojska prema uslovima Berlinskog sporazuma, koji je zaključen 1878. godine kao revizija Sanstefanskog sporazuma, ali je zvanično ostao deo Osmanskog carstva.[83] Austro-Ugarska je dobila pravo da kao međunarodni policajac zavede red u Bosni i Hercegovini. Tokom okupacije, austrougarske vlasti su uspješno izvršile uključivanje teritorije u ekonomsku i političku strukturu monarhije i izvršile brojne značajne ekonomske i kulturne promene. Godine 1908. Bosnu i Hercegovinu je Austrougarska aneksirala, čime je ušla u sastav Dvojne monarhije. Tako se ustanak završio samo promjenom gospodara. Austrougarska vojska je naišla na neočekivano žilav otpor muslimanskog stanovništva, koji je trajao puna tri mjeseca.[84] Do većih okršaja je došlo kod Ključa, Jajca, Doboja, Tuzle i Sarajeva.[83] Oktobra 1878. godine austrougarska vojska ulazi u Sarajevo, čime je čitava Bosna i Hercegovina bila okupirana.[85] Uspostavljena je vojna vlast na čelu sa generalom Filipovićem. Sa bivšim gospodarem Bosne i Hercegovine — Turskom, sklopljena je Carigradska (Novopazarska) konvencija 1879. godine, po kojoj austrougarska vojska ulazi u Sandžak, a zauzvrat se priznaje suverenitet sultana nad Bosnom i Hercegovinom, vijore se turske zastave i vrijedi turski novac. Ipak, stvarnu vlast u Bosni i Hercegovini ima Austro-Ugarska. Srbi u Bosni i Hercegovini su ravnodušni prema promjeni gospodara, ali od novih vlasti ipak očekuju provođenje agrarne reforme, tj. podjela begovske zemlje seljacima. Hrvati u Bosni i Hercegovini su pozdravili novu vlast od koje, kao katolici, očekuju bolji tretman i povlastice. 1881. godine je donesen vojni zakon, po kome regruti u Bosni i Hercegovini moraju ići u austrougarsku vojsku. Nasilna mobilizacija dovodi do ustanaka u Hercegovini početkom 1882. godine, u kome zajedno učestvuju pravoslavno i muslimansko stanovništvo. Ustanak je ugušen, mnoge vođe uhapšene i osuđene na robiju. Naziv je ovoj teritoriji dat po prijašnjim pašalucima Osmanskog carstva. Austrougarskoj vojnoj okupaciji je prethodio srpski narodni ustanak koji je ugušen. Bosna i Hercegovina je od 1878. do 1908. pod austrougarskom vojnom upravom imala položaj kondominijuma koji je zvanično bio pod suverenitetom sultana, odnosno Osmanskog carstva. Nakon aneksije ovih oblasti 1908, teritorija je dobila status austrougarske kolonije.

Kraljevina Srbija[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Srbija je bivši zvanični naziv države Srbije u razdoblju između 1882. i 1918. godine. Srbija je proglašena kraljevinom odlukom Narodne skupštine 6. marta 1882. godine, čime je Kneževina Srbija uzdignuta na nivo kraljevine. Prvi novovekovni Kralj Srbije Milan Obrenović je vladao do 1889. kada je abdicirao u korist svog tada maloletnog sina Aleksandra. Zbog maloletstva Kralja do 1893. je vladalo tročlano Kraljevsko Namesništvo. 1903. desila se smena dinastije prevratom u noći između 10. i 11. juna kada je ubijen Kralj Aleksandar Obrenović a za novog kralja proglašen Petar Karađorđević. Država je proširila svoju teritoriju 1912—1913. na prostor koji je do tada bio pod turskom vlašću t.j. na prostor Stare Srbije učešćem u Balkanskim ratovima (Prvi i Drugi balkanski rat). Kao ishod Prvog svetskog rata Kraljevina Srbija je kao takva postojala sve do 1. decembra 1918. kada je proklamovano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca pod daljom vladavinom srpske dinastije Karađorđević. Svečanom proklamovanju državnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca neposredno su prethodili zaključci Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i odluke o ujedinjenju Vojvodine i Crne Gore sa Srbijom.

Srbi u ranom 20. veku[uredi | uredi izvor]

Majski prevrat i Carinski rat[uredi | uredi izvor]

Majski prevrat je bio državni udar u kom su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i njegova žena, kraljica Draga, čime je prekinuta loza dinastije Obrenović, koja je vladala Srbijom od sredine 19. veka. Nakon Majskog prevrata na čelo Srbije je došla dinastija Karađorđević. Prevrat je imao veliki uticaj na odnos Srbije i evropskih sila, zato što su se Obrenovići politički oslanjali na Austrougarsku, a Karađorđevići na Francusku. Sam događaj, ubistvo kralja i kraljice, sprovela je grupa oficira i civila-zaverenika na čijem je čelu bio oficir Dragutin Dimitrijević Apis. To je bilo u noći između 28. maja i 29. maja 1903. godine (po starom kalendaru). Na isti dan 35 godina ranije je ubijen knez Mihailo Obrenović u Košutnjaku. Najistaknutiji zaverenici na čelu sa Apisom su kasnije, sa mnogim pridošlicama, osnovali militarističku organizaciju iz senke, zvanu „Ujedinjenje ili smrt”, poznatu još po neformalnom imenu „Crna ruka”. Carinski rat (svinjski rat) je bio trgovinski sukob između Kraljevine Srbije i Austrougarske monarhije. Nastupio je 12. januara 1906, posle prekida pregovora koji su vođeni u Beču. Trajao je do stupanja na snagu novog trgovinskog ugovora 9. januara 1911. godine.[86]

Aneksiona kriza[uredi | uredi izvor]

Okupirana su Bosna i Hercegovina i srpske knjaževine Crna Gora i Srbija nakon dobijanja međunarodnog priznanja nezavisnosti nakon Berlinskog Kongresa 1878. godine. I Crna Gora i Srbija, kao i Srbi u Bosni i Hercegovini, bili su nezadovoljni odlukom Kongresa da se dozvoli austrougarska okupacija većinski srpske Bosne i Hercegovine

Aneksiona kriza (1908—1909), poznata i kao Bosanska kriza ili Prva balkanska kriza, kriza je koja je nastala aneksijom Bosne i Hercegovine Austrougarskoj, izvršene proglasom cara Franca Jozefa 5. oktobra 1908. godine. Kao neposredan povod poslužila joj Mladoturska revolucija i prevrati u Carigradu, izvedeni u ljeto 1908. godine. Godine 1908. Austro-Ugarska je aneksirala Bosnu i Hercegovinu, u ovom trenutku naseljenu većinskim srpskim stanovništvom, suprotstavljajući se pravcima Berlinskog kongresa, što je izazvalo pometnju u Crnoj Gori i Srbiji. Ova kriza aneksije bila je jedan od razloga za kasnije tenzije koje su dovele do erupcije Prvog svetskog rata. Prvi parlamentarni izbori u Bosni i Hercegovini održani su 1910. godine, a pobjednik je bila Nacionalna organizacija Srbije. Omladina iz redova sva tri naroda u Bosni i Hercegovini stvaraju tajnu organizaciju nazvanu „Mlada Bosna”, čiji je cilj borba protiv austrougarske okupatorske vlasti. Metodi borbe su atentati na značajne austrougarske nosioce vlasti u Bosni i Hercegovini. Krajnji cilj njihove borbe su oslobođenje i ujedinjenje svih južnoslovenskih zemalja. Idol svih pripadnika „Mlade Bosne” je Bogdan Žerajić, koji je nakon neuspelog atentata na generala Varešanina ispio otrov i umro. Rukovodeći se tom žrtvom Gavrilo Princip je 28. juna 1914. godine izvršio atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Sarajevski atentat bio je povod za izbijanje Prvog svetskog rata. Prvi svetski rat koji je doveo do poraza Austro-Ugarske i uključivanja Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Srbiju i Kraljevinu Jugoslaviju.

Kraljevina Crna Gora[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Crna Gora je istorijski period u istoriji Crne Gore od 1910. do 1918. godine, nastala je iz Knjaževine Crne Gore. Jedini kralj je bio Nikola Petrović. Crna Gora je proglašena kraljevinom 28. avgusta (st. kl. 15. avgusta) 1910. godine, na pedesetogodišnjicu vladavine Nikole I Petrovića.

Borba za Makedoniju[uredi | uredi izvor]

Srbi u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu[uredi | uredi izvor]

De facto granice Kraljevine Srbije 26. novembra 1918. godine, nakon ujedinjenja sa Sremom(24. novembra), Banatom, Bačkom, i Baranjom (25. novembra) i Crnom Gorom (26. novembra)
Srbija sa CG 1913. godine.

Balkanskim ratovima se označavaju dva rata vođena u razdoblju od 1912. do 1913. godine. Balkanski ratovi su bili uvod u sukob širih razmera, Prvi svetski rat. (vidi: Uzroci Prvog svetskog rata). Tokom Balkanskih ratova 1912—1913. godine, Srbija proširuje svoju teritoriju na jug i uključuje područje Novopazarskog sandžaka (Rašku), Kosova i Makedoniju. Srbija je privremeno kontrolisala i severne delove današnje Albanije, ali je morala da ih ustupi novostvorenoj albanskoj državi.

Kraljevina Srbija ratovala je protiv Austrougarske i drugih Centralnih sila od 28. jula 1914. kada joj je austrougarska vlada objavila rat pa sve do kapitulacije Austrougarske 3. novembra 1918. godine. Prve godine rata Srbija je potukla austrougarsku Balkansku vojsku. Naredne godine njena vojska suočila se sa Trojnom invazijom. Ne želeći da se preda srpska vojska se povukla preko Albanije. Evakuisana je na Krf gde se odmorila, naoružala i reorganizovala. Odatle je prebačena na Solunski front gde je već 1916. godine zabeležila uspehe. Posle dugog zatišja borbe za probijanje fronta počele su septembra 1918. godine. Srpske i druge savezničke snage probile su front i ubrzo je Bugarska prinuđena na predaju. Srpska vojska nezadrživo je napredovala i 1. novembra 1918. oslobođen je Beograd. Zahvaljujući srpskim vojnim pobedama i diplomatiji stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Veliku pobedu u Prvom svetskom ratu Srbija je nesrazmerno skupo platila: tokom rata izgubila je, procenjuje se, između 1.100.000 i 1.300.000 stanovnika što je činilo gotovo trećinu ukupnog stanovništva ili čak oko 60% muške populacije.[87] Tokom Prvog svetskog rata (1914—1918), Srbiju okupiraju snage Centralnih sila, a srpska vojska se povlači iz zemlje. Nakon proboja solunskog fronta 1918. godine, srpska vojska oslobađa Srbiju, kao i druge srpske i jugoslovenske zemlje kojima je do tada vladala Austrougarska. U novembru 1918. godine, pre stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Srbiji se priključuju Srem, Banat, Bačka i Baranja i Crna Gora i tako proširena Srbija potom ulazi u sastav nove jugoslovenske države.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavija i Banovina Srbija[uredi | uredi izvor]

Mapa koja prikazuje predloge za stvaranje Banovine Srbije, Banovine Hrvatske i Slovenačke Banovine (1939—1941).

Još tokom Prvog svetskog rata, Niškom deklaracijom iz 1914. godine, Srbija kao svoj ratni cilj određuje „oslobođenje i ujedinjenje u jednu državu svih južnoslovenskih naroda na Balkanskom poluostrvu”. Shodno ovoj odluci tadašnje Skupštine Srbije, srpska vojska je 1918. godine oslobodila od Austrougarske okupacije teritoriju čitave kasnije Jugoslavije, a u Beogradu je 1. decembra 1918. proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (»trojednog naroda«) na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđević. Kraljevina SHS je 1929. godine preimenovana i naziva se Kraljevina Jugoslavija i kao takva postoji do Drugog svetskog rata, odnosno do njenog komadanja na okupacione zone i kvislinške države. Srbija svoju državnost unosi u Jugoslaviju, koja ima karakter unitarne države sve do formiranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Nakon formiranja ove nacionalne banovine Hrvata, iznose se predlozi da se od ostatka Jugoslavije formiraju Banovina Srbija i Banovina Slovenija. Kralj Aleksandar je ubijen 1934. godine, što je dovelo do kraja diktature. Tokom 1939. godine, suočena sa ubistvima, korupcijskim skandalima, nasiljem i neuspehom centralizovane politike, srpsko rukovodstvo složilo se sa kompromisom sa Hrvatima. Banovine su kasnije, 1939. godine, evoluirale u konačni predlog za podelu zajedničke države na tri dela ili tri banovine, jednu slovenačku banovinu, jednu hrvatsku i jednu srpsku, od kojih je svaka obuhvatila većinu etničkog prostora svake etničke grupe. Sva teritorije današnje Crne Gore, većina BiH, cela Severna Makedonija, Kosovo, Vojvodina trebalo je da budu deo Banovine Srbije, jer je većina tih teritorija bila naseljena većinom srpskim stanovništvom, a Srbi su činili ukupnu većinu. Dana 24. avgusta 1939. godine predsednik Hrvatske seljačke stranke Vlatko Maček i Dragiša Cvetković sklopili su sporazum (sporazum Cvetković-Maček) prema kojem je Banovina Hrvatska stvorena uz mnoge i velike ustupke na srpskoj strani. Srbi u Zapadnoj Hercegovini, delu Bosne, Dalmaciji, Slavoniji, delu Srema, Srpskoj Krajini, Dubrovniku i Posavini nalazili su se u hrvatskom entitetu unutar Jugoslavije, dok praktično nijedan Hrvat nije ostao u srpskom federalnom entitetu 1939. godine.

Srbi i genocid nad Srbima u Drugom Svetskom Ratu[uredi | uredi izvor]

Kraljevinu Jugoslaviju okupiraju Sile Osovine 1941. godine i dele je na tri kvislinške države — Nezavisnu Državu Hrvatsku, Nedićevu Srbiju i Crnu Goru. Periferni delovi Jugoslavije su anektirani od strane okolnih fašističkih država — Nemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Marionetska Srbija je obuhvatala najveći deo teritorije kasnije poznate kao Centralna Srbija, Banat, severni deo Kosova i istočni Srem, koji je kasnije predat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Banat je imao autonomiju u okviru Srbije i njime su upravljali lokalni Nemci. Srbija je bila okupirana od strane nemačkih i bugarskih trupa i stavljena pod nemačku vojnu upravu, pod čijim nadzorom su delovale marionetske srpske vlade: najpre Komesarska uprava Milana Aćimovića, a potom i Vlada narodnog spasa Milana Nedića. Tokom okupacije, na teritoriji Srbije su delovala dva pokreta otpora — rojalistička Jugoslovenska vojska u otadžbini i komunistička Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Ovi pokreti su se borili kako protiv okupatora i kvislinških oružanih formacija, tako i međusobno. Dolaskom sovjetske Crvene armije 1944. godine, nemačke okupacione trupe se povlače iz Srbije, a umesto kvislinške Srbije se formira nova socijalistička Srbija u okviru obnovljene Jugoslavije.

Srbi su se energično borili protiv okupatora, kako protiv Nemaca, tako i protiv Hrvata, Italijana, Mađara, Bugara, Albanaca i domaćih Muslimana saradnika okupatora. Srbi su pružili najžešći otpor okupatoru u celoj okupiranoj Evropi. Postojala su dva dominantno srpska pokreta otpora, jedan je bio JVuO, a drugi NOB(Partizani). Ubrzo su ta dva pokreta otpora zaratila međusobno i tako ej počeo građanski rat, nakon kratkog perioda zajedničke borbe protiv okupatora. Komunisti su prvi napali regularnu i legitimnu kraljevu vojsku i u više navrata napadali „sa leđa” Srbe na teritoriji današnje BiH koji su se branili na drugom frontu od pokolja ustaša. Neki od najžešćih komunističkih zločina u toku rata su učinjeni u srpskoj Crnoj Gori i srpskoj Staroj Hercegovini.

Kao jedan od glavnih početaka rasrbljavanja srpske Crne Gore, svakako predstavljaju mnogobrojni komunistički ratni zločini nad Srbima u CG, odnosno tzv. „Leva Skretanja”, kako su ti zločini opisani od strane KPJ. Leva skretanja je termin koja je Komunistička partija Jugoslavije koristila da opiše radikalne politike i strategije koje su sprovodili u partiji i partizanskim jedinicama tokom Drugog svetskog rata uglavnom u Crnoj Gori, Hercegovini i užoj Srbiji, i u manjem obimu u Hrvatskoj i Sloveniji. U tim oblastima je krajem 1941. i početkom 1942. došlo do masovnih ubistava, motivisanih partizanskim strahovima od tzv. „pete kolone” i klasnom borbom. Kao rezultat tih akcija komunista, mnogi seljaci iz istočne Hercegovine i Crne Gore, koji nisu bili nikakvi kolaboracionisti ili „kulaci” su masovno pristupali četnicima. KPJ je osudila akcije sprovedene u ovom periodu i kaznila nekoliko lokalnih komandanata.

Vađenje leševa Srba, ubijenih od strane komunista, iz jame Veleta u selu Rsojevcu kod Danilovgrada, u zimu 1942/43.

Jedan od važnijih razloga za poraz partizana u Crnoj Gori i Hercegovini na početku rata su zločini koje su partizani učinili u periodu koji je tome prethodio. Fizička likvidacija vršena je kako streljanjem tako i hladnim oružjem, klanjem i maljevima. Najpoznatija lokacija na kojoj su vršeni zločini u Crnoj Gori je svakako Pasje groblje kod Kolašina gde je pobijen veći broj onih koje su komunisti vidjeli kao svoje neprijatelje. Na Badnji dan 1942. godine partizani su u kolašinskom lugu na desnoj obali Tare, nad tijelima 240 unakaženih građana, razapeli lešinu psa.

Kao komandant okupiranog Kolašina, major Joksimović je nekoliko meseci kasnije prisustvovao iskopavanju žrtava „pasjeg groblja”. On je sve žrtve okvalifikovao kao nevine:

Pred tim jezivim prizorom nemo stojimo svi, naročito rodbina. Ona ne može da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno unakaženi i bez pojedinih delova tijela. Ruke i noge su im polomljene; zubi povađeni grubim kliještima još dok su bili živi; lobanje su im razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one svete noći uoči Božića. Sve u svemu, pravi pakao na zemlji, u koji su doterani i u kome su stradali pravednici, Srbi pravoslavne vjere i nacionalno opredeljeni. To su bili ljudi iz svih društvenih redova, od sudije do običnog radnika. Njihova je jedina „greška” bila što nisu prihvatili bezbožnički komunizam…[88]

Osim ovog zločina poznati zločini su počinjeni na taj način što su žrtve posle likvidacije bacane u kraške jame, pa su protivnici partizane pogrdno nazivali Jamarima.[89] Najpoznatije jame gdje su izvršeni ovi zločini su jama u selu Griže kod Berana, Šahotička jama kod Bijelog polja, Šavnička jama, jama kod Rijeke Crnojevića i kotorska jama kod Nikšića.[90] Pismom od 14. februara 1942. Tito naređuje štabu Crnogorsko-sandžačkog partizanskog odreda, da strelja „sve one koji su potpomagali četnike i bili naklonjeni njima”. Tito, dalje, naređuje da štab odreda „raščisti sa labavim i kolebljivim elementima energično i bez milosrđa”, to jest, da se takvi streljaju. U Titovom pismu, iz februara 1942. podređenim štabovima, naređeno je da se odmah razoružaju i streljaju svi oni „u koje se može posumnjati da će sutra biti naši neprijatelji”. Tito je, takođe, naredio da se konfiskuje (oduzme) sva imovina „odbeglih četnika kao i svih petokolonaša i neprijatelja i razbijača narodne borbe”.[91]

Srbi u NDH[uredi | uredi izvor]

Tokom Drugog svjetskog rata, Srbi u Bosni i Hercegovini su stavljeni pod vlast fašističkog ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pod ustaškom vlašću Srbi su zajedno sa Jevrejima i Romima bili podvrgnuti sistematskom genocidu gde su stotine hiljada civilnih Srba ubijene. Prema američkom Muzeju holokausta, 320.000-340.000 Srba je ubijeno pod ustaškom vlašću.[92] Prema Jaš Vašem muzeju i istraživačkom centru za holokaust, „više od 500.000 Srba je ubijeno na užasne sadističke načine, 250.000 je protjerano, a još 200.000 je bilo prisiljeno da se preobrati”[93] tokom Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (okvirno današnja Hrvatska i BiH).

Pobuna protiv Sila Osovine koje su okupirale Jugoslaviju 1941. godine. Pobuna se uglavnom desila u rejonima gde su Srbi većinsko stanovništvo, naročito u Bosni i Hercegovini.

Srbi su pretrpjeli veliki genocid, a time i drastičnu demografsku promjenu tokom Drugog svjetskog rata. Zvanična brutalna politika Nezavisne Države Hrvatske, koja uključuje proterivanje, ubistvo i prisilno pokatoličavanje pravoslavnih Srba[28], doprinijela je da se Srbi nikada demografski ne oporave u Bosni i Hercegovini. Federalni zavod za statistiku u Beogradu sastavio je cifru od 179.173 lica poginulih u ratu u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata: 129.114 Srba (72,1%); 29.539 Muslimana (16,5%); 7.850 Hrvata (4,4%); drugi (7%). Planovima nacističke Njemačke i Nezavisne Države Hrvatske 110.000 Srba je premješteno i prevezeno u okupiranu Srbiju. Samo u periodu od maja do avgusta 1941. godine u Srbiju je protjerano preko 100.000 Srba. U žaru rata Srbija je imala 200.000 do 400.000 srpskih izbeglica iz ustaške Bosne i Hercegovine. Do kraja rata 137.000 Srba je trajno napustilo teritorije Bosne i Hercegovine.

Pobuna oko Sanskog Mosta protiv ustaša iz maja 1941. bila je potisnuta za dva dana, a ustanak u istočnoj Hercegovini u junu 1941. godine bio je potisnut nakon dvije sedmice. Međutim, Srbi su se postepeno organizovali u dva pokreta, četnički pokret i partizanski pokret, u kojima su u oba slučaja dominirali borci srpskog porijekla, barem u početnim fazama borbe 1941. godine. Hercegovina se pobunila protiv vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH), marionetske države Osovine koja je uspostavljena tokom Drugog svjetskog rata na teritoriji poražene i okupirane Kraljevine Jugoslavije. Dok je NDH nametala svoje ovlasti, članovi fašističke ustaške vladajuće stranke započeli su kampanju progona Srba širom zemlje. U istočnoj Hercegovini ustaše su počinile niz masakra i napada na većinsko srpsko stanovništvo koje je počelo u prvoj sedmici juna. Između 3. i 22. juna 1941. došlo je do spontanih sukoba između vlasti NDH i grupa Srba u regionu.

Nemačka invazija na Sovjetski Savez počela je 22. juna. U naredna dva dana sporadične pobune Srba protiv NDH u istočnoj Hercegovini izbile su u masovnu pobunu, izazvanu ustaškim progonom, srpskom solidarnošću s ruskim narodom, mržnjom i strahom od vlasti NDH i drugim faktorima. Srpski pobunjenici, pod vodstvom lokalnih Srba Hercegovaca i Srba Crnogoraca, napali su policiju, žandarmeriju, ustaške i hrvatske domobranske snage u regionu.

Najveći broj antifašističkih borbi i bitaka vodile su se uglavnom na područjima u kojima su žive Srbi, poput bitke na Neretvi, bitke kod Sutjeske, operacije Drvar, bitke na Kozari i tako dalje. Iako su Srbi uglavnom bili pristalice JVuO, odnosno Četničkog Pokreta, oni su takođe činili preko 90% članova Partizanskog pokreta. Srbi u Istočnoj Bosni, Hercegovini, Birču, Semberiji, Romaniji i Podrinju su uglavnom podržavali Četnički Pokret, dok su Srbi Krajišnici bili češće pripadnici partizanskih jedinica, iako ne nužno komunisti. Bez obzira za svoj isključiv doprinos u revolucionarnoj borbi, kao i borbi protiv okupatora, komunisti su ubili na hiljade srpskih civila, sveštenih lica, spalili na desetine hramova i sprovodili kulturocid nad Srbima u BiH.

Između 1945. i 1948. godine, nakon Drugog svjetskog rata, otprilike 70.000 Srba migriralo je iz Narodne Republike Bosne i Hercegovine u Srpsku Vojvodinu nakon što su Nijemci otišli, što je bilo dio komunističke politike demografskog pražnjenja srpskih krajeva.

Genocid u Jugoslaviji, uglavnom počinjen nad Srbima u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Srbi su činili otprilike 1/3 stanovništva na teritoriji koja je pripadala NDH 1941. godine, a danas Srbi čine 1/8 stanovništva na približno istoj teritoriji. Procenjuje se da je od 2 000 000 Srba koji su živeli u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” ubijeno oko 750 000 Srba.

Samo dve nedelje nakon proglašenja NDH, 25. aprila 1941. Pavelić je zabranio upotrebu ćirilice i izdao naredbu o nošenju plave trake sa slovom P („R”) za pravoslavne. Jevreji su nosili žutu traku. Srbima i Jevrejima zabranjeno je da se voze tramvajima. Nakon susreta Pavelića sa Adolfom Hitlerom, vlada NDH je usvojila rasne zakone 22. jula 1941. godine.

2. juna 1941. zatvorene su sve pravoslavne škole.

4. juna 1941. u Zagrebu je održana konferencija ustaških i nemačkih predstavnika sa temom iseljenja Slovenaca iz Rajha u Hrvatsku i Srbiju, i Srba iz Hrvatske u Srbiju. Trebalo je preseliti 180.000 Slovenaca i 205.000 Srba. Prognanici su smeli poneti po 50 kg prtljaga i 500 dinara gotovog novca. Protokol je izvršen tako što je 7.174 Slovenca i 11.235 Srba prebačeno u Srbiju pod navedenim uslovima. Još oko 200.000 Srba prebeglo je ilegalno u Srbiju.[94]

25. juna ukinut je patrijaršijski prirez od 10%, koji su plaćali pravoslavni.

18. jula zabranjen je naziv „srpska pravoslavna vjera” a uveden „grko-istočna vjera”.

20. septembra konfiskovana je imovina Karlovačke mitropolije.

Mile Budak, Pavelićev ministar i doglavnik, izjavljuje u julu 1941. u Gospiću: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.”[95]

Milovan Žanić, ministar u ustaškoj vladi, 3. juna 1941. u Novoj Gradišci izjavljuje: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugoga i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom, i da je očistimo od Srba, koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo ono, što piše u ustaškim načelima.”[96][97]

Deca u jednom od logora na prostoru NDH

Mirko Puk, ustaški ministar pravosuđa i bogoštovlja u Križevcima 6. jula 1941. poručuje Srbima: „Ili se uklonite iz naše zemlje milom ili ćemo vas istjerati silom.”[98]

Ustaški stožernik Viktor Gutić će u maju 1941. u svom govor u Sanskom Mostu reći: »Nema više srpske vojske! Nema više Srbije! Nema gedža, naših krvopija, nestalo je ciganske dinastije Karađorđevića, a i kod nas— uskoro — drumovi će poželjet Srbalja, al' Srbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljivanje. Ne budite slabi ni spram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našeg poglavnika i moj vam neće uzmanjkati.«[99])

Pod svojim vođom Antom Pavelićem, hrvatske ustaše su počele sa progonom i ubijanjima Srba, Jevreja i Roma (Cigana).[100][101][102]

Ljudske oči za Antu Pavelića jedan je od strašnih zločina ustaške NDH u Drugom svetskom ratu.

Prvi je to pomenuo u knjizi Kaput (Kaputt) pisac i ratni izveštač sa istočnog fronta Kurcio Malaparte.[103]

„Dok je Poglavnik govorio, primjetio sam na stolu kotaricu od vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je duple puna plodova sa mora…nekakvih ostriga,…onakvih kakve se mogu videti u posudama u izlozima Dortnim&Majson, na Pikadiliju u Londonu… — To su ostrige iz Dalmacije ? — upitao sam Poglavnika. Ante Pavelić podiže poklopac i pokazujući mi…tu ljigavu, sluzavu masu ostriga, reče, smešeći se: — To je poklon mojih vernih ustaša ! Ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju…”

Malo kasnije (1945) je slično zapisao i slovenački pisac i partizan Vitomil Zupan, koji je kod Ogulina 1945. vodio partizansku zasjedu prema ustašama. Nakon uspešne zasjede kod jedne ubijene ustaše našli su veliku kesu, u njoj je bilo 300—400 parova ljudskih očiju. U posebnoj kesici bile su izdvojene i plave oči. Na kesi je bilo napisano Plave devojačke oči za Antu Pavelića.[104]

Procjene o broju ubijenih Srba u Drugom svjetskom ratu se kreću od 900.000 do 1.200.000. Od tog broja su ustaše u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ubili od 330.000 do 390.000 Srba u koncentracionim logorima, po podacima Američkog muzeja holokausta. Po procenama njemačkih okupatora, oficira i diplomata, ubijeno je do dva puta više Srba, odnosno 600.000-800.000.

Na primjer Hitlerov izaslanik Herman Nojbaher je pisao: „Kada glavni ustaše tvrde da su ubili jedan milion pravoslavnih Srba (uključujući bebe, djecu, žene i starce), to je po mom mišljenju preterivanje. Na bazi dokumenata koje sam ja dobio, procenjujem da je ubijeno 750.000 nezaštićenih ljudi.”[102]

Neutvrđen broj Srba je pobijen van koncentracionih logora, na raznim gubilištima, i bačen u jame, rijeke i druge lokacije. Sabiranje samo žrtava iz koncentracionih logora stoga ne daje pravi broj ubijenih ljudi. Ustaše su smišljale veoma okrutne načine ubijanja, tako da su se koristili noževi, maljevi, a čak je smišljeno i novo oružje zvano Srbosjek za brzo klanje Srba.

Osim logora smrti, ustaše su vršile masovne pokolje na licu mesta, po selima, odvodeći pohvatane Srbe do jama, bunara, bezdana ili reka, klali ih, ubijali maljevima, streljali ili žive bacali u masovne grobnice.

Jedan od najvećih ustaških zločina je Garavički genocid nad Srbima i Jevrejima bihaćkog sreza. U julu 1941. godine ustaše su pobile 12.000 Srba iz grada Bihaća i okoline. Srbi su bacani u jame na Garavicama, u obližnje reke ili su klani po svojim kućama i njivama.

Srbi u SFRJ i pod komunističkom vlašću[uredi | uredi izvor]

Tokom komunističke ere i vlasti titoizma, mnogi Srbi su svoju nacionalnost proglasili jugoslovenskom i kao i sve etničke grupe u to vreme, Srbi su sarađivali i bili prijatelji sa svojim sugrađanima, a istovremeno su održavali svoju kulturu, prvenstveno kroz praćenje srpske pravoslavne crkve. Mnogi srpski naučnici, intelektualci, seljaci, obični građani i kulturni delatnici bili su izloženi progonu, diskriminaciji i lažnim optužbama za „velikosrpski nacionalizam”, monarhizam i iredentizam. Komunizam-Titoizam je za Srbe u SFRJ, kao i za ostale Srbe u SFRJ predstavljao teški ideološki i identitetski udar, sličan talasima rimokatoličkog i islamskog konvertitstva u prethodnim vekovima. Nakon određene istorijske distance može se zasigurno reći da je talas islamizacije i osmanlijskog osvajanja srpskih zemalja, od Srba stvorio današnju Bošnjačku naciju(i delimično severno-arbanašku), nasilno pokatoličavanje prevelo veći broj Srba u današnje slavonske, dalmatinske i krajiške Hrvate, dok je komunizam-titoizam stvorio današnje nacionalne Crnogorce i nacionalne Makedonce. AVNOJ-ske granice su nasilno i veštački podijelile srpski narod u više federalnih jedinica i Socijalističkih Republika, i faktički je predratna teritorija Srpske Banovine[105] umanjena za oko dve trećine. Srbiji su AVNOJ-skim granicama formalno-pravno oduzete Bosna, Hercegovina, Krajina, Crna Gora(Sa Starom Hercegovinom, Starom Raškom, Brdima, Bokom kotorskom i Primorjem), Severna Makedonija(Stara Srbija), a faktički oduzete su i AP Vojvodina(Srem, Banat, Bačka i Baranja-pripojena SR Hrvatskoj) i AP Kosovo i Metohija. Za stvaranje autonomnih pokrajina AP Vojvodine i AP Kosmeta, iskorišteni su izgovori multietničke slike tih srpskih regija, kao i istorije autonomije i državnosti Vojvodstva Srpskoga u okviru Habzburške monarhije, te se samim tim postavlja pitanje, zašto Krajini, Slavoniji, Dalmaciji, i Istri nije dat status autonomnih pokrajina ili federalnih jedinica, odnosno republika, jer i one ispunjavaju te uslove višestruko više negoli Kosmet ili Vojvodina. Srbi u SFRJ su bili izloženi proganjanju zbog svojih političkih ideja, zalaganja za demokratiju, ili prethodnu lojalnost svojoj državi, crkvi, i kruni. Često su Srbi iz BiH SR Makedonije i SR Hrvatske iseljavani u Srbiju ili CG, što prisilno, što podstrekivani da se dobrovoljno iseljavaju. Sprovođena je nepotrebna urbanizacija i industrijalizacija, naročito u srpskih ruralnim krajevima, ne bi li se razbio seljački način života Srba, i njihova tradicija, kultura i prirodni priraštaj, odnosno natalitet.

AVNOJ i komadanje Srbije[uredi | uredi izvor]

Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ; mkd. Antifašističko sobranie za narodno osloboduvanje na Jugoslavija, sloven. Antifašistični svet narodne osvoboditve Jugoslavije) je bio politička organizacija narodnooslobodilačkih odbora koji su uspostavljeni 26. novembra 1942. da bi upravljali teritorijama pod svojom kontrolom tokom Drugog svetskog rata. AVNOJ je bio pod političkim vođstvom glavnog pokreta otpora Jugoslavije, tokom okupacije sila Osovine u Drugom svetskom ratu. U AVNOJ-u su potvrđene granice Socijalističkih Jugoslovenskih republika i donesene odluke o stvaranju „makedonske” i „crnogorske” nacije, kao političih projekata, a srpski narod je doživeo „sudbinu Kurda”, i bio razbijen u nekoliko republika i autonomnih pokrajina, današnjih nezavisnih država. AVNOJ-ske granice su bile gotovo identične okupatorskim osovinskim granicama. I srpski narod je izgubio gotovo sve tekovine Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, oduzete su mu teritorije BiH, Vojvodine, CG, Kosmeta, Makedonije, koje su pripadale Banovini Srbiji. Uistinu i Banovina Hrvatska je smanjena na SR Hrvatsku, ali su joj te teritorije kompenzovane statusom hrvatskog konstitutivnog naroda u BiH, i prisajedinjenjem Istre, Banije, Baranje, Zadra i određenih dalmatinskih otoka SR Hrvatskoj.

Demokratska Federativna Jugoslavija (skraćeno DFJ, ponekad i kao DF Jugoslavija) je država koja je istovremeno predstavljala poslednji period Kraljevine Jugoslavije i prvi period socijalističke Jugoslavije (kasnije poznate kao Federativna Narodna Republika Jugoslavija i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija). Njome je vladala Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, sa tročlanim Namesništvom.[106]

Desrbizacija, asimilacija, crnogorizacija i makedonizacija[uredi | uredi izvor]

Počevši od sredine 20. vijeka, Srbi u Crnoj Gori su potpali pod udar desrbizacije i etno-političke crnogorizacije. Nakon okupacije Crne Gore u Drugom svjetskom ratu (1941), saradnici okupatora su pod vođstvom Sekule Drljeviće pokrenuli antisrpsku kampanju u sklopu pokušaja stvaranja Nezavisne Države Crne Gore kao kvazi-nacionalne države „crnogorskog” naroda.[107] Slična politika je potom nastavljena i za vrijeme komunističke vlasti u Jugoslaviji. Još u razdoblju između dva svjetska rata, Kominterna se u svojim programskim aktima zalagala za razbijanje tadašnje Kraljevine Jugoslavijei stvaranje posebne crnogorske nacije, a takvu politiku je usvojila i Komunistička Partija Jugoslavije.[108] Glavni zagovornik desrbizacije u Crnoj Gori bio je komunista Milovan Đilas, koji je odlučno zastupao stav o posebnosti crnogorske nacije, u čemu su ga podržavali Edvard Kardelj i Josip Broz Tito.[109] Nakon uspostavljanja komunističke vlasti (1944) i stvaranja Narodne Republike Crne Gorekao posebne federalne jedinice u sastavu nove Jugoslavije (1945), komunistički režim je pristupio ozvaničenju posebne crnogorske nacije, čime je postavljen temelj za organizovano sprovođenje procesa desrbizacije i crnogorizacije.[110] Ideološku osnovu za sprovođenje desrbizacije i crnogorizacije postavio je Milovan Đilas, koji je u svojim programskim člancima iz prvih posleratnih godina zastupao tezu o istorijskoj samobitnosti „crnogorske” nacije.[111] U razdoblju između 1944. i 1948. godine, na području Crne Gore sprovođena je intenzivna crnogorizacija u svim oblastima društvenog života, a ova kampanja je dostigla vrhunac u vreme prvog poslijeratnog popisa stanovništva koji je sproveden tokom 1948. godine.

Nakon političkih promjena koje su u Crnoj Gori sprovedene krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20 vijeka, došlo je do pozitivnog, ali privremenog zaokreta u odnosu državnih vlasti prema vođenju nacionalne politike, tako da je u novom Ustavu Republike Crne Gore iz 1992. godine bilo naznačeno: U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora (čl. 9).[112] Međutim, nakon stvaranja Državne Zajednice Srbije i Crne Gore (2003) i potonjeg proglašenja državne nezavisnosti Crne Gore (2006),[39] procesi desrbizacije i crnogorizacije su dobili obilježja zvanične državne politike, koja se od tada organizovano sprovodi u svim oblastima društvenog, političkog i kulturnog života.[113] Kada je 2007. godine usvojen novi Ustav Republike Crne Gore, odredba o službenom jeziku je izmenjena tako što je srpski jezik zamijenjen „crnogorskim (čl. 13).[114] Specifičan oblik desrbizacije i etno-religijske crnogorizacije ogleda se i u pokušaju stvaranja posebne šizmatičke religiozno-političke organizacije odnosno „Crnogorske pravoslavne crkve” kao alternativi Mitropoliji Crnogorsko-Primorskoj.

Makedonizacija predstavlja proces asimilacije lokalne srpske populacije na teritoriji današnje Severne Makedonije. Odmah posle Drugog svetskog rata u Vardarsku Makedoniju dolaze funkcioneri Saveza Komunista čiji je cilj bio dodatno vršiti pritisak na Srbe i ucenjivati, zastrašivati kako bi se rasrbili… Što je dovelo do toga da oni uzimaju bugaraška prezimena… Na primer, Cvetković je postao Cvetkovski… Jovanović je postao Jovanov i sl. Ovo je bio tihi genocid nad Vardarskim Srbima koji je trajao decenijama. Rezultat toga je bio poražavajući. Srbi od autohtonog odnosno državotvornog naroda u Vardarskoj Makedoniji postali su nacionalna manjina, a tzv. Makedonci su priznati kao posebna nacija nakon 1992. godine, odnosno raspada socijalističke Jugoslavije. Iako je dobar deo tzv. Makedonaca sa simpatijama gledao na Republiku Srbiju nisu odustajali od toga da su zasebna nacija.

Konfederalizacija zemlje[uredi | uredi izvor]

Ustav SFR Jugoslavije, donet februara 1974. godine, izvršio je značajne promene u državnom i društveno-ekonomskom uređenju zemlje. Iako se novi ustav u većoj meri bavio kodifikovanjem društveno-ekonomskog sistema prema krajnjim dometima teorije samoupravnog socijalizma, najviše kontroverzi i istorijskih posledica proisteklo je iz odredbi Ustava o državnom ustrojstvu SFRJ, koje su kasnije korišćene kao pravni temelj za proces raspada SFRJ i različito tumačene od strane zaraćenih strana tokom oružanih sukoba na prostoru bivše SFRJ. Ustav SFRJ je tadašnjim jugoslovenskim republikama (a posebno pokrajinama unutar SR Srbije — Vojvodini i Kosovu) dao široka prava i ovlašćenja. Pokrajine su čak dobile pravo veta na odluke koje bi donosila Srbija. Ustav je proglasio jugoslovenskog predsednika, Josipa Broza Tita, za doživotnog predsednika države. Ovim ustavom je izvršena faktička konfederalizacija zemlje. Najviše primedbi na državno uređenje po Ustavu iz 1974. imala je SR Srbija, što je bilo najprirodnije imajući u vidu njenu teritorijalnu strukturu. U početku, tražilo se od saveznih vlasti da ubede pokrajine da ispravno interpretiraju Ustav, po kojem je Srbija ipak bila suverena republika sa odgovarajućim stepenom autonomije za svoje pokrajine. Međutim, nakon Kardeljeve (1979) i Titove smrti (1980) sve teže je bilo arbitrirati u sporovima između republika i pokrajina. Sredinom 1980-ih, srpsko rukovodstvo je sve glasnije tražilo promenu Ustava, a ne više samo ispravnu interpretaciju. Početkom 1987, zahvaljujući nastojanjima srpskog rukovodstva, Predsedništvo SFRJ iniciralo je usvajanje više od 130 amandmana. Međutim, nešto kasnije došlo je i do obračuna unutar srpskog rukovodstva. Na Osmoj sednici CK SK Srbije, septembra 1987. godine, pobedila je struja Slobodana Miloševića koja je energično i oštro zahtevala raskid sa Ustavom iz '74. Tako je krajem 1988. došlo do smene kompletnih rukovodstava u obe pokrajine, a u proleće 1989. godine usvojeni su amandmani na Ustav Srbije, koji su znatno suzili ovlašćenja i prava pokrajina. Konačan raskid sa ustavnim rešenjima iz '74. Srbija je završila septembra 1990. godine, kada je dobila potpuno novi Ustav.

Raspad SFRJ i ratovi od 1991. do 1999[uredi | uredi izvor]

Raspad Jugoslavije nastao je kao rezultat niza političkih nemira i sukoba tokom početka devedesetih godina 20. vijeka. Nakon perioda političkih kriza osamdesetih godina, došlo je do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a neriješena pitanja izazvala su međuetničke sukobe. Ratna dešavanja su se prvenstveno odvijala u SR Hrvatskoj(federalnoj jedinici SR Hrvatskoj) i SR Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. Posle toga do velikih oružanih sukoba došlo je 1998. i 1999. na području Srbije.

Stvaranje Savezne Republike Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

Kada je došlo do raspada SFRJ, predstavnici Srbije i Crne Gore su se dogovorili da te dve republike očuvaju zajedničku državu. 27. aprila 1992. godine, u Beogradu preostali članovi Saveznog veća Skupštine SFRJ, u kojoj su bili poslanici iz Srbije i Crne Gore, proglasili su Saveznu Republiku Jugoslaviju i Ustav Savezne Republike Jugoslavije.[115]

Ubrzo posle proglašenja SRJ se suočila sa velikim teškoćama. Na početku građanskog rata u BiH u Sarajevu jedan incident u kome je poginulo 16 lica doveo je do osude SRJ u Savetu Bezbednosti UN. Rezolucijom 757 30. maja 1992. godine, Savet bezbednosti UN uveo je potpuni embargo na razmenu sa SRJ, koja je kažnjena kao glavni krivac za građanski rat u BiH.[116] Zbog Rezolucije 757 SRJ je trpela velike štete,[117] a u njoj su sklonište našle i stotine hiljada Srba iz ratom zahvaćenih područja.[118]

Tek je potpisivanje Dejtonskog sporazuma 21. novembra 1995. godine i mira u Parizu 14. decembra 1995. godine omogućilo da suverene države članice Ujedinjenih nacija ukinu sankcije prema SRJ, koje su uvedene 1992.[119]

Stvaranje i pad RSK[uredi | uredi izvor]

Geografske oblasti Srpske Krajine

Republika Srpska Krajina (skraćeno RSK, ili Srpska Krajina ili samo Krajina), bila je kratkotrajna država u jugoistočnoj Evropi, međunarodno nepriznata. Srpska Krajina se većim dijelom svoje teritorije prostirala na području nekadašnje Vojne krajine, i to na području sljedećih okruga: Hrvatska vojna krajina, Slavonska vojna krajina i Dunavska vojna krajina. Srpska Krajina je nastala kao odgovor na postupke hrvatskih vlasti, koje su vodile politiku secesije od Jugoslavije, kao i težnja Srba u Hrvatskoj da ostanu u Jugoslaviji.

Srpska Krajina je postojala između 1991. i 1995. godine i osnovana je na teritoriji Republike Hrvatske u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni grad je bio Knin sa 12.331 stanovnika. Osim Knina, veći gradovi su bili Vukovar (44.639 stanovnika) i Petrinja (18.706 stanovnika). Srpska Krajina je 1991. godine imala 470.000, a 1993. godine 435.000 stanovnika. Prostirala se na površini od 17.040 km².

Većinu teritorije je Srpska Krajina izgubila tokom hrvatskih vojnih operacija Bljesak i Oluja 1995. godine. Ostatak Srpske Krajine u istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu, prema Erdutskom sporazumu kroz prelaznu upravu Organizacije ujedinjenih nacija, integrisan je u sastav Republike Hrvatske 1998. godine.

Srpska Krajina se graničila sa Republikom Hrvatskom, Mađarskom, Saveznom Republikom Jugoslavijom, Republikom Bosnom i Hercegovinom i Republikom Srpskom.

Stvaranje Republike Srpske[uredi | uredi izvor]

SAO u SR BiH 2. novembra 1991.
Srpska žena oplakuje na groblju u Sarajevu, 1992.

Skupština SR BiH je nelegalnim (protivnom ustavu SFRJ i SR BiH, kao i legalističkom institutu konstitutivnosti naroda) preglasavanjem srpskih predstavnika, reagujući na događaje u SFRJ, 15. oktobra 1991. godine donela „Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine”. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici SR BiH iz rada organa SFRJ dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS odbili djelovati po donesenom aktu. Ovaj akt je doprineo stvaranju međunacionalne napetosti u SR BiH i bio uvod u predstojeće ratne sukobe. Rat je uzrokovan zbog porasta nacionalizma te kompleksnom kombinacijom političke, društvene i sigurnosne krize koja je usledila nakon završetka Hladnog rata i raspada SFRJ. Rat je zvanično počeo ubistvom starog svata u Sarajevu. Na dan 1. marta 1992. drugog dana referenduma o nezavisnosti SR Bosne i Hercegovine, pripadnik Zelenih beretki Ramiz Delić je pucao na srpsku svadbenu povorku na Baščaršiji i pritom ubio mladoženjinog oca Nikolu Gardovića. Događaj je poznat kao ubistvo starog svata ispred Stare crkve na Baščaršiji. Naoružani Srbi su iste večeri podigli barikade po Sarajevu, a u razdoblju od 1. do 5. marta podigli su barikade i u još nekim gradovima (Šamac, Derventa, Odžak). Muslimani su kontrolisali centar Sarajeva, dok su Srbi kontrolisali ostatak grada, kao i uzvišenja oko njega. U mestašcu Sijekovac kod Bosanskog Broda, u noći između 26. i 27. marta, Vojska Republike Hrvatske je prešla reku Savu i u saradnji sa muslimanskim paravojnim jedinicama počinila težak zločin i ubila 9 srpskih civila. U masakru u Sijekovcu stradalo je ukupno 46 Srba.[120] Ovim masakrom su započeti veliki oružani sukobi u SR Bosni i Hercegovini. Završen je zvaničnim potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Na teritoriji Bosne i Hercegovine srpski narod je prije prvih predloga o kantonizaciji počeo da se bori za formiranje sopstvenih autonomnih oblasti. Muslimanska i hrvatska većina, uprkos činjenici da je do kraja novembra pored Hrvatske zajednice Herceg-Bosne stvorena i zajednica Središnje Bosne, nije prihvatala ni osnivanje zajednice opština sa srpskom većinom. Srpski politički predstavnici su do 27. novembra 1991. godine stvorili pet srpskih autonomnih oblasti: Romanija, Hercegovina, Birač, Semberija i Sjeverna Bosna, dok je Bosanska Krajina definisana kao autonomna pokrajina Krajina.

Nakon što je vlada Srpske Republike Bosne i Hercegovine proglasila nezavisnost, koju nije prihvatila federalna vlada Jugoslavije, srpska autonomna oblast Bosanska Krajina formirana je u zapadno-bosanskom pograničnom području Bosne i Hercegovine sa svojim prijestonim gradom u Banja Luka, koju centralna vlada SR BiH nije priznala. SAO Bosanska Krajina je pokušala da se ujedini sa Autonomnom regijom Srpska Krajina u SR Hrvatskoj. Srpsko političko rukovodstvo angažovalo je svoje snage u pomoć Jugoslovenskoj Narodnoj Armije i pride proglasilo nezavisnost od SR Bosne i Hercegovine krajem 1992. godine. Bošnjačka i bošnjačko-hrvatska vlada u SR BiH nije priznala novu Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, čiji je predsjednik bio Radovan Karadžić sa sjedišta na Palama. Srpska strana je prihvatila predloženu etničku kantonizaciju Bosne i Hercegovine (mirovni plan Karington-Kutoljero), kao što su to učinile bošnjačke i bošnjačko-hrvatske strane u Lisabonu 1992. godine, u nadi da neće izbiti rat. Bošnjačko(Muslimansko) političko rukovodstvo pod predsjednikom Alijom Izetbegovićem iz Bosne i Hercegovine naknadno je opozvalo sporazum kojim se odbija decentralizacija novoosnovane zemlje na osnovu etničkih linija. Počeo je građanski rat u Bosni. Među srpskim stanovništvom, rat je poznat kao „Odbrambeno-Otadžbinski Rat”. Srbi i Vojska Republike Srpske (VRS) su bili brojčano nadjačani i izolovani, suočeni sa redovnom Hrvatskom vojskom (HV), Hrvatskim Vijećem Obrane (HVO), uglavnom muslimanskom vojskom Bosne i Hercegovine (ARBiH), snagama autonomne pokrajine Zapadne Bosne i NATO bombardovanjem(1993 i 1995). Najvažnije bitke Odbrambeno-Otadžbinskog Rata su zasigurno Koridor 1992, Mitrovdanska Ofanziva 1992, te odbrana Krajine, Prijedora i Banjaluke 1995.. Štaviše, Srbi su se suočili sa embargom na oružje i sankcijama zapadnih zemalja, Rusije, pa čak i Srbije i SR Jugoslavije pod Slobodanom Miloševićem, koji je 1993. godine uveo sankcije protiv Republike Srpske. Milošević je podržao svaki mirovni plan koji je predložila međunarodna zajednica, čak i one koji nisu predviđali postojanje Republike Srpske.

Teritorija pod kontrolom VRStokom Odbrambeno-Otadžbinskog Rata, u poređenju sa današnjim granicama Republike Srpske.

Tokom većeg dijela rata Srbi u Bosni i Hercegovini su se borili protiv Bošnjaka (Muslimana) i bosanskohercegovačkih Hrvata. Za vrijeme bošnjačko-hrvatskih neprijateljstava Srbi su uglavnom sarađivali sa Hrvatima. Međutim, bilo je izuzetaka, jer su i srpske snage bile u savezu sa projugoslovenskim Bošnjacima Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne pod Fikretom Abdićem. Tokom većeg dijela rata, Republika Srpska je držala oko 70% teritorije sada već bivše SR BiH. Tokom čitavog rata, Vojska Republike Srpske izvršila je faktičku, iako nenamjernu opsadu Sarajeva, kako bi vezala muslimanske snage i njihove resurse. Opsada je uglavnom bila opravdana razlogom odbrane sarajevskih srpskih sela koja su bila gotovo isključivo naseljena etničkim Srbima. Republika Srpska je održavala bliske veze sa Republikom Srpskom Krajinom i dobijala dobrovoljce i zalihe iz SR Jugoslavije(Crne Gore i R. Srbije) tokom rata. RS je primila veliki broj srpskih izbjeglica iz drugih jugoslavenskih krajeva, posebno iz nesrpskih područja u Sarajevu, Herceg-Bosni i Hrvatskoj. Godine 1993. predložen je Oven-Stoltenberg mirovni sporazum kojim bi se 52% BiH dalo srpskoj strani. Bošnjačka strana ga je odbila kao preveliku koncesiju.

Logor Čelebići, mjesto gdje su zatvarani srpski ratni zarobljenici.

SR Jugoslavija je 1994. godine uvela sankcije nakon što je Narodna skupština Republike Srpske odbila Vens-Ovenov mirovni plan. Operacija Oluja 1995. godine eliminisala je Republiku Srpsku Krajinu. Hrvatska vojska je nastavila ofanzivu u Republiku Srpsku. Oko 250.000 Srba pobeglo je u Republiku Srpsku i Srbiju iz Hrvatske, jer je srpska strana nastavila potpuno povlačenje Srba iz Une u Sanu. Hrvatska vojska, uz podršku bošnjačkih(muslimanskih) snaga, stigla je na 20 km od de facto glavnog grada Republike Srpske, Banja Luke, ali su ih zaustavili srpski branitelji blizu Prijedora i širom Bosanske Krajine, kada su njihovi avioni konačno mogli letjeti bez NATO intervencije na hrvatskoj strani. Rat je zaustavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom kojim je Republika Srpska priznata kao jedan od dva teritorijalna entiteta(kao federalna jedinica i država) Bosne i Hercegovine, koji čini 49% ukupne teritorije. Srpska strana je pretrpjela ukupno 22.779 žrtava — 15.298 vojnih lica i 7.480 civila, prema Demografskoj jedinici MKSJ-a.[121] Iako su tačni brojevi sporni, generalno se slaže da je rat u Bosni i Hercegovini odnio živote oko 100.000 ljudi svih etničkih grupa.

Godine 1996. bilo je oko 435.346 etnički srpskih izbjeglica iz Federacije Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj, dok je još 197.925 otišlo u Srbiju.[122] Prema podacima Komesarijata za izbjeglice Srbije, do 1995. godine u Srbiji je smešteno 266.000 izbeglica iz Bosne i Hercegovine, a ukupno 70.000 izbeglica vratilo se u zemlju svog porekla. Nakon jugoslovenskih ratova, Srbija je postala domovina najvećem broju izbeglica (među kojima su bili i Srbi iz Bosne i Hercegovine) i raseljenih lica u Evropi.[35][36][37] Srbi su masovno protjerani iz glavnog grada Sarajeva početkom 1996. godine.

NATO agresija na Srbiju i SRJ[uredi | uredi izvor]

Oružana pobuna separatista Albanaca na Kosovu i Metohiji dovela je do upotrebe sile SRJ i Srbije.[123] Tako je 1998. na Kosovu počeo pravi građanski rat u kome su Vojska Jugoslavije i policija Srbije, potisnuli su albanske separatiste okupljene u takozvanoj OVK.[124] SAD, NATO i EU su optužile Srbiju za ratne zločine, etničko čišćenje i humanitarnu katastrofu.[125] Protivno volji Saveta Bezbednosti UN,[126] NATO je od 24. marta do 10. juna 1999. godine bombardovao Jugoslaviju,[127] Napad NATO-a bio je suprotan međunarodnom pravu, a to bombardovanje predstavljalo je formalno-pravno međunarodnu agresiju na SRJ. U tom napadu prema manjim procenama ubijeno je oko 1.300 duša u SRJ, a prema većim ubijeno je oko 3.500 duša, istovremeno procenjuje se da je ranjeno više od 12.000 lica.[128] Prema nekim procenama SRJ je pretrpela štetu od oko 30 milijardi dolara[129] Tako je značajno unazađena. Vojno-tehničkim sporazumom, koji je potpisan u Kumanovu 9. juna 1999. godine, SRJ je pristala da se Vojska Jugoslavije i Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije povuku sa Kosova.[130] Taj sporazum je bio osnova Rezolucije 1244 SB Ujedinjenih nacija, koja je usvojena 10. jun 1999. godine, a prema njoj Kosovo je dato na upravu UN i vojnim snagama KFOR-a, u čijoj osnovi su bile jedinice NATO-a.[131] Rat je formalno prestao, ali sa KFOR-om su dolazili i pripadnici OVK, a deo njih je nastavio da vodi građanski rat protiv Srba 1999. i 2000. godine.[132] Procenjuje se da je ubijeno oko 13.500 lica od 1.1998. do 31. decembar 2000. u ratu i etničkim sukobima za vlast na Kosovu i Metohiji. Prema nekim procenama za Vojskom Jugoslavije i policijom Srbije sa Kosmeta u Srbiju u junu, julu i avgustu 1999. godine izbeglo je do 200.000 Srba i oko 50.000 drugih nealbanaca.[133]

Srbi na početku 21. veka[uredi | uredi izvor]

Raspad SRJ[uredi | uredi izvor]

SAD i Evropska unija su nastavili da vode politiku kažnjavanja Srbije, ali i pomaganja protivnika Slobodana Miloševića do njegovog poraza na izborima 24. septembra 2000. godine.[134] Posle prestanka ekonomskog kažnjavanja, Srbija je beležila značajan privredni rast od 2001. do 2008.[135] Ipak, i posle promene nosilaca vlasti u Srbiji, u Crnoj Gori i na Kosmetu nastavljen je proces odvajanja od Srbije.[136] Vođeni Milom Đukanovićem predstavnici Crne Gore su primorali predstavnike Srbije da se Savezna Republika Jugoslavija preuredi, 4. februara 2003. u saveznu državu koja je nazvana „Srbija i Crna Gora” (SCG).[137] Srbija i Crna Gora nije bila jedinstvena država, već zajednica dve države, koja je organizaciono bila nešto više od konfederacije. Obe države članice su u unutrašnjoj politici zadržale visoki stepen samostalnosti i funkcionisale su kao savez dve države, dok su u spoljnoj politici nastupale kao jedna država.

Ubrzo 12. marta 2003. na ulazu u zgradu Vlade Srbije u Beograd, ubijen je predsednik vlade Srbije Zoran Đinđić, a ubistvo su organizovale vođe tzv. Zemunskog klana.[138]

Zajednica Srbija i Crna Gora se pokazala nefunkcionalnom, a Crnogorci su nastavili da rade na njenom razbijanju. Građani Crne Gore na referendumu 21. maja 2006. godine glasali su za nezavisnost te države. Narodna Skupština Republike Srbije je na sednici u Beogradu 5. juna 2006. godine konstatovala nezavisnost Republike Srbije.[139] Tako su nastale dve nezavisne države. Novi Ustav Republike Srbije svečano je proglašen u Narodnoj skupštini, na Mitrovdan, 8. novembra 2006.[140]

Na teritoriji Kosova i Metohije 2008. godine predstavnici Albanaca proglasili su nezavisnost Republika Kosovo, ali su predstavnici Srbije odbacili to proglašenje.[141]

Republika Srpska[uredi | uredi izvor]

Pored Srbije, Srbi su zadržali položaj suverenog naroda i u BiH, ali su njihova prava sužavana. Na zahtev visokog predstavnika UN, izvršene su promene Ustava RS (2002) i uvedeno je Veće naroda (drugi dom) u Narodnoj skupštini RS.[142] Ubeđivanjima i pritiscima entitetske vlade Republike Srpske i Federacije BiH su primorane da se odreknu svojih prava, a stvorile su zajedničke oružane snage. Tako je u odnosu na Dejtonski sporazum BiH od konfederalnog prelazila u federalni oblik uređenja.[143] Odnosi Srba i Bošnjaka ostali su opterećeni nepoverenjem i nasiljem, a, u prisustvu brojnih međunarodnih zvaničnika, 11. jula 2015. godine u Potočarima (kod Srebrenice) bošnjački nasilnici pokušali su ubiti Aleksandra Vučića predsednika vlade Srbije.[144]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pliny, the Elder (3. 9. 2019). The Natural History of Pliny, Volume 2 (of 6). Prevod: Bostock, John; Riley, Henry T. (Henry Thomas). 
  2. ^ „LacusCurtius • Ptolemy's Geography”. penelope.uchicago.edu. Pristupljeno 2023-11-05. 
  3. ^ a b v g Ćirković 2004. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆirković2004 (help)
  4. ^ Živković, Tibor; Crnčević, Dejan; Bulić, Dejan; Petrović, Vladeta; Cvijanović, Irena; Radovanović, Bojana (2013-07-01). The World of the Slavs : Studies of the East, West and South Slavs: Civitas, Oppidas, Villas and Archeological Evidence (7th to 11th Centuries AD) (na jeziku: engleski). Istorijski institut. ISBN 978-86-7743-104-4. 
  5. ^ Veletovac, Edin. „Nada Zečević, Vizantija i Goti na Balkanu u IV i V veku”. 
  6. ^ Petrović, Vladimir P. (2007). Dardanija u rimskim itinerarima: gradovi i naselja. Beograd : Balkanološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti. ISBN 978-86-7179-056-7. 
  7. ^ Živković, Tibor; Crnčević, Dejan; Bulić, Dejan; Petrović, Vladeta; Cvijanović, Irena; Radovanović, Bojana (2013-07-01). The World of the Slavs : Studies of the East, West and South Slavs: Civitas, Oppidas, Villas and Archeological Evidence (7th to 11th Centuries AD) (na jeziku: engleski). Istorijski institut. ISBN 978-86-7743-104-4. 
  8. ^ Niderle 1956, str. 38—40. Lubor Niderle je mislio da je pradomovina bila skoro do gornjeg toka Odre na zapadu, a do srednjeg toka Visle na severozapadu.
  9. ^ a b Rыbakov 1987, str. 11.
  10. ^ Logos 2017, str. 14, 16-17.
  11. ^ Niderle 1956, str. 29—30.
  12. ^ Logos 2017, str. 15—16.
  13. ^ Niderle 1956, str. 30—31.
  14. ^ Niderle 1956, str. 38—39.
  15. ^ Logos 2017, str. 16.
  16. ^ Logos 2017, str. 16—17.
  17. ^ Scholz 1970, str. 111.
  18. ^ Pertz 1845, str. 83.
  19. ^ Dojčinović, Danijel M. (2017). „Filoksenija u srpskoj srednjovjekovnoj hagiografiji i njeni izvori”. Godišnjak Katedre za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. 12: 191—202. ISSN 1820-5305. doi:10.18485/godisnjak.2017.12.11. 
  20. ^ a b v g d đ Ferjančić 1959.
  21. ^ a b v g d đ Moravcsik 1967.
  22. ^ a b Kunčer 2009.
  23. ^ a b Živković 2009.
  24. ^ Samardžija, Snežana D. (2017). „Beleška uz jednu staru istoriju književnosti „usmenoga postanja. Godišnjak Katedre za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. 12: 75—86. ISSN 1820-5305. doi:10.18485/godisnjak.2017.12.6. 
  25. ^ Logos 2017, str. 33—35.
  26. ^ Ćirković 1995.
  27. ^ Porfirogenit, Konstantin. „32.”. De administrando imperio. 
  28. ^ „enciklopedija.lzmk.hr”. enciklopedija.lzmk.hr. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  29. ^ „Neretvani (Neretljani) | Proleksis enciklopedija”. proleksis.lzmk.hr. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  30. ^ Šver, Ivan (1842). "Ogledalo Ilirie iliti Dogodovština Ilirah...". Zagreb. 
  31. ^ Veselinović, Andrija; Radoš (2001). Srpske dinastije (1. izd.). Novi Sad: Platoneum. 
  32. ^ a b „[Projekat Rastko] Stefan Prvovencani: Sabrani Spisi – Zivot Svetog Simeona”. www.rastko.rs. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  33. ^ Okilj, Milijana (17. 4. 2019). „Četvrta međunarodna konferencija „Vizantijski spomenici i svjetsko nasljeđe IV: Povelja za zaštitu vizantijskih spomenika. KULTURNO NASLjEĐE. 1 (1). ISSN 2637-2541. doi:10.7251/kn0118171o. 
  34. ^ a b Belić, Aleksandar (2018), „Beogradski stil”. Nasilje nad jezikom. Beograd i književni jezik. Od Vuka do Andrića. Povodom Rakićeva jezika, Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, str. 31—49, ISBN 9788661535055, Pristupljeno 20. 04. 2019 
  35. ^ Marjanović-Dušanić 1997, str. 46—47. Sam Sava pripoveda u žitiju svog oca kako je Nemanja izabrao za naslednika „plemenitog i dragog sina Stefana Nemanju“ … Sava naziva brata „Stefanom Nemanjom“. U životopisu Sv. Simeona od Domentijana, Nemanja je nazvan Nemanjom Prvim, što implicitno potvrđuje zaključak, izveden iz Savinih reči, da je budući Stefan Prvovenčani na rođenju dobio ime Nemanja. Sva je prilika da je Nemanja (II)....
  36. ^ Logos 2017, str. 127—133.
  37. ^ a b v g d Logos 2017.
  38. ^ „ASK - ANTOLOGIJA SRPSKE KNjIŽEVNOSTI”. www.antologijasrpskeknjizevnosti.rs. Arhivirano iz originala 07. 12. 2018. g. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  39. ^ „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije”. www.promacedonia.org. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  40. ^ „Vladimir Corovic: Istorija srpskog naroda”. www.rastko.rs. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  41. ^ Marjanović-Dušanić 1997, str. 206.
  42. ^ Danilović, Dragoljub V. (3. 4. 2015). Žička episkopija u srednjem veku (Teza) (na jeziku: srpski). Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet. 
  43. ^ „Čitač knjiga”. digitalna.nb.rs. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  44. ^ Marković, Miodrag. The first voyage of St. Sava to Palestine and its importance for Serbian medieval art, Belgrade 2009 (in Serbian with an English summary) (na jeziku: engleski). 
  45. ^ „Balkan 5”. genealogy.euweb.cz. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  46. ^ „[Projekat Rastko] Zeljko Fajfric: Sveta loza Stefana Nemanje”. www.rastko.rs. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  47. ^ a b v g d đ Veselinović, Andrija (2001). Srpske dinastije. Ljušić, Radoš. Novi Sad: Platoneum. ISBN 9788683639014. OCLC 50393016. 
  48. ^ Deretić, Jovan (2005). Kulturna istorija Srba : predavanja. Beograd: Narodna Knjiga-Alfa. ISBN 9788633123860. OCLC 238762935. 
  49. ^ a b v g Stanojević, St. (Stanoje),; Stanojević, St. (Stanoje), 1874—1937. (1989). Svi srpski vladari : biografije srpskih (sa crnogorskim i bosanskim) i pregled hrvatskih vladara. Beograd: V. Topalović. ISBN 9788681299043. OCLC 23436225. 
  50. ^ Ostrogorski, Georgije, (1902—1976), (1969). Istorija Vizantije. Prosveta. OCLC 494705281. 
  51. ^ Popović, Marko (2006). Beogradska tvrđava = Fortress of Belgrade (2. dopunjeno izd.). Beograd: Javno Preduzeće "Beogradska tvrđava". ISBN 9788690842704. OCLC 144511951. 
  52. ^ „Vladimir Corovic: Istorija srpskog naroda”. www.rastko.rs. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  53. ^ „[Projekat Rastko] Dr. Zeljko Fajfric: Kotromanici”. rastko.rs. Pristupljeno 20. 04. 2019. 
  54. ^ Džodan, Neven. „KO SU PUSTOLOVI KOJI SU VOLELI SRBIJU Plaćenici ratovali za nas još od Dušanovog carstva”. Blic.rs (na jeziku: srpski). Pristupljeno 21. 04. 2019. 
  55. ^ Fine, John V. A.; Fine, John Van Antwerp (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (na jeziku: engleski). University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-08260-5. 
  56. ^ Mišić, Siniša (2014). Istorijska geografija srpskih zemalja od 6. do polovine 16. veka (na jeziku: engleski). Magelan Pres. ISBN 9788688873178. 
  57. ^ Tešić, Željko S. (2016). „Istorija srpskog jezika u nastavnom proučavanju”. Književnost i jezik. 63 (3—4): 363—377. ISSN 0454-0689. doi:10.18485/kij.2016.63.3_4.11. 
  58. ^ Mihaljčić, Rade (16. 2. 2017). „ISPRAVA KOJOM DUBROVČANI KRALjU OSTOJI VRAĆAJU ZEMLjU I KUĆU I PRIMAJU GA ZA SVOG VLASTELINA”. GRAĐA O PROŠLOSTI BOSNE. 1 (6). ISSN 2233-1778. doi:10.7251/gpb1306025m. 
  59. ^ „[Projekat Rastko] Dr. Zeljko Fajfric: Kotromanici”. rastko.rs. Pristupljeno 21. 04. 2019. 
  60. ^ Dragičević, Pavle (1. 2. 2019). „POVELjA KRALjA TVRTKA II TVRTKOVIĆA DUBROVNIKU KOJOM POTVRĐUJE POVELjE SVOJIH PRETHODNIKA”. GRAĐA O PROŠLOSTI BOSNE. 1 (11). ISSN 2233-1778. doi:10.7251/gpb1811101d. 
  61. ^ Miklosich, Franz (1858). Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. University of Michigan. Viennae, apud Guilelmum Braumüller. 
  62. ^ „[Projekat Rastko – Poljska] Autori”. www.rastko.rs. Pristupljeno 21. 04. 2019. 
  63. ^ „Vladimir Corovic: Istorija srpskog naroda”. www.rastko.rs. Pristupljeno 21. 04. 2019. 
  64. ^ Stojanović, Ljubomir (1929). Stare srpske povelje i pisma : Dubrovnik i susedi njegovi. Srpska kraljevska akademija. OCLC 48952799. 
  65. ^ Milas, Nikodim (1901). Pravoslavna Dalmacija : istorijski pregled. PIMS – University of Toronto. Novi Sad : Izclavachka knjiarnica, A. Pajevia. 
  66. ^ Kalić-Mijušković, Jovanka, 1933-... (1994). Srbi u poznom srednjem veku. Balkanološki Institut. ISBN 9788671790192. OCLC 816725805. 
  67. ^ a b Gavrilović, Slavko (1981). Istorija srpskog naroda (na jeziku: srpski). Srpska književna zadruga. 
  68. ^ Moraes, Fabricio (2010), Steamnocchio, Elsevier, str. 252—257, ISBN 978-0-240-52210-4, Pristupljeno 18. 05. 2019 
  69. ^ Decheva, Maria (2018), Rečnik na klюčovi ponяtiя – BG > DE, Nomos Verlagsgesellschaft mbH & Co. KG, str. 429—437, ISBN 978-3-8452-8796-6, Pristupljeno 18. 05. 2019 
  70. ^ Mirčeva [Mircheva], Elka [Elka] (31. 12. 2016). „Rec. „Rečnik na knižovniя bъlgarski ezik na narodna osnova ot HVII vek (vъrhu tekst ot Tihonravoviя damaskin)". Gl. red. E. I. Dьomina. Sofiя: Valentin Traяnov, 2012. 1143 str.”. Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej. 51: 300—311. ISSN 2392-2435. doi:10.11649/sfps.2016.016. 
  71. ^ Ćorović. Istorija Srba. str. 407. 
  72. ^ Ćorović. Istorija Srba. str. 409. 
  73. ^ Samurovic, S.; Cirkovic, M.M. (2008). „The total mass of the early-type galaxy NGC 4649 (M60)”. Serbian Astronomical Journal (177): 1—7. ISSN 1450-698X. doi:10.2298/saj0877001s. 
  74. ^ Ivić 1914, str. 57—59, 64, 79, 83, 87-89, 93, 96-100, 103-104.
  75. ^ Istorija srpskog naroda: knj. Srbi pod tuđinskom vlašđu, 1537—1699 (2 v.) (na jeziku: srpski). Srpska književna zadruga. 1993. 
  76. ^ Ćirković, Sima M. (2004). Srbi među evropskim narodima. Beograd: Equilibrium. str. 150. ISBN 86-82937-04-2. OCLC 62567039. 
  77. ^ Istorija srpskog naroda: knj. Srbi u XVIII veku (2 v.) (na jeziku: srpski). Srpska književna zadruga. 1986. 
  78. ^ Fine, John V. A. (Jr ) (05. 02. 2010). When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods (na jeziku: engleski). University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-02560-2. 
  79. ^ a b Heka, László (2017). „Analiza Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe”. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. 38 (2): 855—880. ISSN 1846-8314. doi:10.30925/zpfsr.38.2.7. 
  80. ^ Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu. Pravni Fakultet Sveucilista u Zagrebu (Law School of the University of Zagreb). 
  81. ^ Ćirković, Sima M. (2004). Srbi među evropskim narodima (na jeziku: srpski). Equilibrium. ISBN 9788682937043. 
  82. ^ Samardžić, Radovan (1983). Istorija srpskog naroda: pt. 1. Od Berlinskog kongresa do ujedinjenja 1878—1918 (na jeziku: srpski). Srpska književna zadruga. 
  83. ^ a b Oršolić, Tado (20. 06. 2000). „The Participation of Dalmatian Croats in the 1878 Occupation of Bosnia and Herzegovina”. Radovi/Institute for Historical Sciences of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zadar : Institute for Historical Sciences of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zadar (na jeziku: hrvatski) (42): 287—308. ISSN 1330-0474. 
  84. ^ Festić, Ibrahim (2003). Organi uprave u skupštinskom sistemu vladavine. : studija slučaja SFRJ. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. ISBN 9789958927126. OCLC 500433074. 
  85. ^ Rothenberg, Gunther E., (1976). The army of Francis Joseph. West Lafayette, Ind.: Purdue University Press. ISBN 978-1-61249-067-0. OCLC 566000164. 
  86. ^ Popovic, Ranko (01. 12. 2016). „Srpsko pjesništvo i Veliki rat”. Srbistika danas – zbornik naučnih radova – knjiga I. Faculty of Philology, University of Banja Luka. ISBN 9789995558352. doi:10.21618/srb1601127p. 
  87. ^ RAAFLAUB, KURT A. (01. 01. 1970). „RAT JE OTAC SVEGA: POLITIKA RATA, IMPERIJE I SLOBODE U DEMOKRATSKOJ ATINI”. ISTRAŽIVANjA (23): 13—31. ISSN 2406-1131. doi:10.19090/i.2012.23.13-31. 
  88. ^ Joksimović, M. T. Iz minulih dana. str. 42, 44 — 45. 
  89. ^ Đilas, Milovan. Revolucionarni rat. 
  90. ^ DzonsonBor (10. 10. 2015), Pasje groblje - Zločin komunista nad Srbima i Crnogorcima 1942., Pristupljeno 19. 05. 2019 
  91. ^ „Srbi utrli Titu put do vlasti | Glas javnosti”. www.glas-javnosti.rs. Pristupljeno 19. 05. 2019. 
  92. ^ „Jasenovac”. encyclopedia.ushmm.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  93. ^ Cole, Tim. Selling the Holocaust : from Auschwitz to Schindler : how history is bought, packaged, and sold (1. izd.). New York. ISBN 978-1-315-08812-9. OCLC 1004369179. 
  94. ^ „Conference Announcements”. adfl: 86—88. 2002. ISSN 0148-7639. doi:10.1632/adfl.33.2.86. 
  95. ^ Novak, Viktor (1948). Magnum crimen (na jeziku: hrvatski). Tisak Nakladuog Zavoda Urvatske. 
  96. ^ Djilas, Aleksa (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919—1953 (na jeziku: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0-674-16698-1. 
  97. ^ Klajn, Lajčo (2007). The Past in Present Times: The Yugoslav Saga (na jeziku: engleski). University Press of America. ISBN 978-0-7618-3647-6. 
  98. ^ Dedijer, Vladimir (1987). Vatikan i Jasenovac: dokumenti (na jeziku: hrvatski). Rad. 
  99. ^ Basta, Milan (1986). Rat je završen 7 dana kasnije (na jeziku: srpski). OOUR. 
  100. ^ Cornwell, John (1999). Hitler's Pope: The Secret History of Pius XII (na jeziku: engleski). Viking. ISBN 978-0-670-87620-4. 
  101. ^ Trifković, Srdja (1998). Ustaša: Croatian separatism and european politics 1929—1945 (na jeziku: srpski). The Lord Byron Foundation for Balkan Studies. 
  102. ^ a b Paris, Edmond (1961). Genocide in Satellite Croatia, 1941—1945: A Record of Racial and Religious Persecutions and Massacres (na jeziku: engleski). American Institute for Balkan Affairs. 
  103. ^ „Srbistika danas – zbornik naučnih radova – knjiga I”. 01. 12. 2016. doi:10.21618/srb1601. 
  104. ^ Vitomil Zupan, University of Pittsburgh Press, str. 344—357, ISBN 978-0-8229-7802-2, Pristupljeno 18. 05. 2019 
  105. ^ „Serbia before and after WW2 | „Pogledi” - movies and TV series” (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 14. 05. 2019. g. Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  106. ^ „Fitzroy Maclean – RAT NA BALKANU – GLAVA XVII – KO ODLAZI KUćI?”. www.znaci.net. Arhivirano iz originala 20. 05. 2019. g. Pristupljeno 19. 05. 2019. 
  107. ^ „Projekat Rastko Cetinje – Slavenko Terzic – Ideoloski korijeni crnogorske nacije i crnogorskog separatizma”. www.rastko.rs. Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  108. ^ Popov, Čedomir. Istorija srpske državnosti: Srbija u Jugoslaviji (na jeziku: srpski). Srpska akademija nauka i umetnosti. 
  109. ^ Vasin, Goran (01. 01. 1970). „PREČANSKA ŠTAMPA O PROGLAŠENjU CRNE GORE ZA KRALjEVINU”. ISTRAŽIVANjA (22): 349—364. ISSN 2406-1131. doi:10.19090/i.2011.22.349-364. 
  110. ^ Mišina, Veljko Đurić. „Veljko Đurić Mišina: Rasrbljavanje Crne Gore i crnogorčenje Srba”. Nova srpska politička misao (na jeziku: srpski). Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  111. ^ Glišić, Milovan (25. 12. 2017). „ŠILO ZA OGNjILO”. AGON. 4 (6). ISSN 2233-1581. doi:10.7251/agon0615213g. 
  112. ^ „Projekat Rastko: : Ustav Republike Crne Gore (1992)”. www.rastko.rs. Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  113. ^ „Čedomir Antić: Drugi odgovor dr Aleksandru R. Miletiću” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  114. ^ „Ustav Crne Gore — Vikizvornik, slobodna biblioteka”. sr.wikisource.org. Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  115. ^ Logos 2019, str. 166—167.
  116. ^ Logos 2019, str. 174—175 sa napomenom 723. Od svih država u svetu Rezolucija 757 tražila je da prekinu ekonomsku razmenu sa SRJ, a da na poštovanje te zabrane primoraju sve svoje građane. Zabranjen je saobraćaj brodovima i avionima sa SRJ. Kazna nije primenjivana samo na ekonomsku i političku saradnju, nego i na naučnu i kulturnu saradnju članica UN sa SRJ. Rezolucija je odredila i da se spreči učešće timova i pojedinaca koji predstavljaju SRJ u sportskim događajima. Rezolucija 757 tražila je smanjenje nivoa diplomatskih veza svih članica UN sa SRJ.
  117. ^ Logos 2019, str. 181—182.
  118. ^ Logos 2019, str. 269.
  119. ^ Logos 2019, str. 258—260, 269.
  120. ^ Vuković, Đorđe (01. 10. 2013). „TUMARANjE SRBA IZMEĐU IDEOLOGIJA I IDEALA”. SVAROG (na jeziku: rs). 1 (7): 28—42. ISSN 1986-8588. doi:10.7251/SVR1307028V. 
  121. ^ Zwierzchowski, Jan; Tabeau, Ewa (12. 06. 2013). A Review of Estimation Methods for Victims of the Bosnian War and the Khmer Rouge Regime (na jeziku: engleski). Oxford University Press. ISBN 978-0-19-934617-2. doi:10.1093/acprof:oso/9780199977307.001.0001/acprof-9780199977307-chapter-11. 
  122. ^ Super User. „Respiratio – Medical Journal”. www.respiratio.info (na jeziku: engleski). Pristupljeno 18. 05. 2019. 
  123. ^ Logos 2019, str. 302 sa napomenama 1558 i 1560. „Povećano nasilje UČK prema policiji i civilima koji su bili oslonac vlasti Srbije i SRJ bilo je prava oružana pobuna koja je rušila legalnu državnu vlast, a stvarala je opštu nesigurnost za stanovništvo“.
  124. ^ Logos 2019, str. 304—307.
  125. ^ Logos 2019, str. 306—308.
  126. ^ Logos 2019, str. 308—309.
  127. ^ Logos 2019, str. 316, 332.
  128. ^ Logos 2019, str. 332.
  129. ^ Logos 2019, str. 333.
  130. ^ Logos 2019, str. 331, 335.
  131. ^ Logos 2019, str. 331—332.
  132. ^ Logos 2019, str. 335—338.
  133. ^ Logos 2019, str. 338.
  134. ^ Logos 2019, str. 352, 354-355, 559.
  135. ^ Logos 2019, str. 373, 375. Bruto društveni proizvod povećan je za približno 5 puta sa oko 11,81 milijardi $ na 50,946 milijardi $.
  136. ^ Logos 2019, str. 360—361.
  137. ^ Logos 2019, str. 376—377.
  138. ^ Logos 2019, str. 382—383.
  139. ^ Logos 2019, str. 393.
  140. ^ Logos 2019, str. 394.
  141. ^ Logos 2019, str. 398.
  142. ^ Logos 2019, str. 387.
  143. ^ Logos 2019, str. 384.
  144. ^ Antić & Kecmanović 2016, str. 375.

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]