Istraživanje Antarktika
Prvu hipotezu o postojanju nekog južnog kontinenta dali su Hiparh i njegovi sledbenici i filozofi Pomponije Mela i Plinije koji su južni kontinent nazvali Patala. Najveći uticaj na srednjovekovno ubeđenje o južnom kopnu izvršio je Ptolemej, a prvi put ga je u svoju kartu sveta ucrtao poznati kartograf Merkator 1587. godine.[1] Merkator je tada smatrao da se Antarktik nalazi između Južnog pola i oblasti do kojih tadašnji moreplovci nisu dospevali.
Tek u 18. veku preduzeta su prva istraživanja udaljenih južnih oblasti.[2] Među prvim istraživačima spominje se Džejms Kuk koji je 1771. godine otkrio ostrvo Južnu Džordžiju i Južna Sandvička ostrva ploveći Južnim Atlantikom. Usled jakih vetrova i prepreka od ledenih bregova zaustavio se na 71°40’19”. 49 godina kasnije otkriveno je južno kopno, ali se ni do danas ne zna da li je to bio poduhvat Rusa ili Amerikanaca.
Posada ruskog broda „Mirni“ u svojim dnevnicima navodi da je otkrila Antarktik 28. januara 1820. godine. Kapetan broda M. Lazarov ugledao je vanredno visok led južno od 69°23’19” j. g. š i oko 2°10’ z. g. d. Amerikanci pak taj uspeh pripisuju svom sunarodniku Natanijelu Palmeru koji je loveći foke i kitove 15. novembra 1820. godine ugledao sa ostrva Obmane (Desepšn) „neko kopno na jugu“.
Veće interesovanje za proučavanje Antarktika usledilo je početkom 19. veka. Ciljevi ekspedicija bili su otkriće južnog pola, otkrivanje većih rudnih ležišta, upoznavanje sa vezom Vedelovog i Rosovog mora, kao i kartiranje kontinenta. Do 1954. godine na Antarktik su bile poslate 202 ekspedicije. Prvi Evropljanin koji je stupio na samo antarktičko kopno bio je Norvežanin Karstens Borhgrevijk 1895. godine.
Otkriće Južnog pola[uredi | uredi izvor]
Norveški istraživač polarnih oblasti Roald Amundsen je 1909. godine rešio je da krene u osvajanje Severnog pola. Nakon razočaranja koje je doživeo saznavši da ga je u tome preduhitrio američki istraživač Robert Piri, donosi odluku da svoju flotu preokrene u pravcu Južnog pola. Najpre se iskrcao u Zalivu kitova u Rosovom moru 20. oktobra 1911. godine, a dalja istraživanja je nastavio peške. Posle 55 dana pešačenja, tačnije 14. decembra 1911. godine sa još pet saputnika stiže na Južni pol, i za dva dana istražuje okolinu u prečniku od 20 km. Bezbedan povratak su obezbedili tako što su na svakom stepenu geografske širine postavljali po jedno skladište hrane i opreme kao i visoke ledene putokaze.
Dve nedelje posle Amundsena na Južni pol se uputio i engleski pomorac Robert Skot sa svoja dva druga. Kako im se brzo izgubio svaki trag, ekipa za spasavanje je krenula u potragu i na 79°50’ j. g. š. pronašla ih mrtve. Na osnovu dnevnika Roberta Skota koji je tom prilikom pronađen došlo se do saznanja da su stigli na Pol 17. januara 1912. godine, gde su ugledali norvešku zastavu. Razočarani krenuli su natrag. Sve vreme puta pratila ih je strahovita mećava. Ostavši bez hrane i opreme, potpuno smrznuti, nisu uspeli da stignu do polazne baze.
Istraživanje veze Rosovog i Vedelovog mora[uredi | uredi izvor]
Najzagonetnije pitanje za istraživače Antarktika bilo je: šta predstavlja prostor između Rosovog i Vedelovog mora – moreuz ili kopno.
Sovjetski geograf S. V. Kolesnik izneo je mišljenje da je Antarktik jedinstveno kopno i da između Rosovog i Vedelovog mora ne postoji nikakav moreuz. Ubrzo posle toga, britanski istraživač ser Vivijan Fuks dokazuje da Antarktik nije jedinstveno kopno, već da je razdvojen moreuzom ispunjenim ledom. Fuks je za četiri meseca (decembar 1957 – mart 1958) prešao 2800 km pravcem pretpostavljenog moreuza (od baze Šeklton na Vedelovom moru prema bazi MekMerdo na Rosovom moru). Na svakih 30 do 50 m merio je debljinu leda metodom bušenja i praćenja seizmičkih pokreta izazvanih upotrebom eksploziva. Fuksova istraživanja dala su jedan od najdragocenijih doprinosa u nauci u toku Međunarodne geofizičke godine.
Snimanje i kartiranje Antarktika[uredi | uredi izvor]
Američki kontraadmiral Ričard Berd je vodio više ekspedicija na Antarktiku, od kojih su četiri naročito značajne.
Prva ekspedicija je organizovana 1928. god. kada su upotrebljena dva velika broda, pet velikih aviona, oko 100 eskimskih pasa i u ono doba najsavremenija oprema. Ta ekspedicija snimila je i kartirala oko 400.000 kvadratnih milja u oblasti Rosovog mora. 28. novembra 1924. godine Berd je sa tri druga prvi preleteo Južni pol.
Druga Berdova ekspedicija izvedena je od 1933. do 1935. godine. U njoj je učestvovalo nekoliko desetina naučnika iz 22 prirodne nauke. Berd je sam proveo polarnu zimu u jednoj meteorološkoj stanici na 80° j. g. š. tj. na mestu udaljenom 180 km od baze. Putem radio veze Berd je slao redovne meteorološke izveštaje. Po povratku u domovinu bio je počastvovan dočekom od strane tadašnjeg predsednika SAD.
Treća Berdova ekspedicija trajala je od 1939. do 1941. godine. Tada su uvedeni novi, moderni „snežni krstaši“ tj. ogromni automobili i avioni specijalno napravljeni za sletanje i uzletanje sa snežnih površina.
U četvrtoj Berdovoj ekspediciji (1946. – 1947) učestvovalo je 4.000 ljudi. Iako je imala pretežno vojno-strateški karakter, ona je dala i značajne naučne rezultate. Tada su u oblasti Južne Viktorijine zemlje otkrivene između planinskih venaca takve doline u kojima nema snega i leda. Na 89°45’ otkrivena je površina sa jezerima koja se ne zamrzavaju. Na jedno takvo jezero spuštao se Berdov hidroavion i tom prilikom su vršena razna hidro-biološka ispitivanja. Otkrivene su i neke do tada nepoznate planine više od 6000 m, kao i jedan zaliv blizu Grejamove zemlje, površine 170.000 km² (65.000 kvadratnih milja), koji je 300 km uvučen u kopno. Mnogi do tada neispitani unutrašnji delovi kopna prokrstareni su traktorima. Berd je tada po drugi put avionom preleteo Južni pol.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Antarctic Circle—Antarctic First. Antarctic-circle.org. Pristupljeno 2012-01-29.
- ^ Fogg, G.E. (2000). The Royal Society and the Antarctic. London, The Royal Society: Notes and Records of the Royal Society London, Vol. 54, No. 1.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Fogg, G.E. (2000). The Royal Society and the Antarctic. London, The Royal Society: Notes and Records of the Royal Society London, Vol. 54, No. 1.
- „Working-Class Hero”. Portland Magazine. 8. 11. 2012. Arhivirano iz originala 30. 12. 2019. g. Pristupljeno 06. 01. 2019. — "'She’s just moored there at the dock in Bay Center, sitting in the mud,' says Charles Lagerbom, Northport, Maine, resident and president of the Antarctican Society".
- The South Pole; an account of the Norwegian Antarctic expedition in the "Fram," 1910–12 — Volume 1 and Volume 2 na projektu Gutenberg
- The Worst Journey in the World, Volumes 1 and 2 Antarctic 1910–1913 na projektu Gutenberg
- South: the story of Shackleton's 1914–1917 expedition na projektu Gutenberg
- Anthony, Jason C. (2012). Hoosh : roast penguin, scurvy day, and other stories of Antarctic cuisine. Lincoln, Neb.: University of Nebraska Press. ISBN 978-0-8032-2666-1.
- Clancy, Robert; Manning, John; Brolsma, Henk (2014). Mapping Antarctica: A Five Hundred Year Record of Discovery. Springer. ISBN 978-94-007-4320-5. [Print]. ISBN 978-94-007-4321-2. [eBook]
- Ivanov, L. General Geography and History of Livingston Island. In: Bulgarian Antarctic Research: A Synthesis. Eds. C. Pimpirev and N. Chipev. . Sofia: St. Kliment Ohridski University Press. 2015. pp. 17-28. ISBN 978-954-07-3939-7.
- Ivanov, L. General Geography and History of Livingston Island. In: Bulgarian Antarctic Research: A Synthesis. Eds. C. Pimpirev and N. Chipev. . Sofia: St. Kliment Ohridski University Press. 2015. pp. 17-28. ISBN 978-954-07-3939-7..
- John Noble Wilford: The Mapmakers, the Story of the Great Pioneers in Cartography from Antiquity to Space Age, p. 139, Vintage Books, Random House. 1982. ISBN 0-394-75303-8.
- Johannes Schoener, Schöner, Johann (1533). Opusculum Geographicum., Norimberga, [1533]
- ORBIS TERRARUM; explanatory text on the reverse of Ortelius' world map Tabula Orbis Terrarum (1570).</ref> Matthias Ringmann called it the Ora antarctica (antarctic land) in 1505,<ref>Matthias Ringmann, De Ora antarctica per regem Portugallie pridem inventa [The antarctic country discovered some time since by the King of Portugal], Strassburg, 1505.[1]
- „"Orę", i.e., "orae"; Robert J. King, "Franciscus Monachus and the Antipodes", Map Matters, Issue 38, Spring 2019, pp.27-32.”. Arhivirano iz originala 13. 08. 2021. g. Pristupljeno 12. 11. 2022.
- Cameron-Ash, M. (2018). Lying for the Admiralty: Captain Cook's Endeavour Voyage. Sydney: Rosenberg. str. 19—20. ISBN 978-0-648-04396-6.
- Eisler, William (1995). The Furthest Shore: Images of Terra Australis from the Middle Ages to Captain Cook. Cambridge University Press. str. 10. ISBN 0-521-39268-3.
- Pelletier, Monique (1995). „The cordiform World maps by Oronce Fine”. Cartographica Helvetica. 12: 27—37. Pristupljeno 31. 12. 2011.
- Medieval, Daily (2012-06-22). „Daily Medieval: The Antipodes”. Daily Medieval. Pristupljeno 2020-07-12.
- Haase, Wolfgang; Reinhold, Meyer (1994). The Classical Tradition and the Americas: European images of the Americas and the classical tradition (2 pts.). Walter de Gruyter. str. 241. ISBN 3-11-011572-7.
- „CATHOLIC ENCYCLOPEDIA: Antipodes”. www.newadvent.org. Pristupljeno 2020-07-12.
- „The Medieval Antipodes | History Today”. www.historytoday.com. Pristupljeno 2020-07-12.
- Zuber, Mike A. (2011). „The Armchair Discovery of the Unknown Southern Continent: Gerardus Mercator, Philosophical Pretensions and a Competitive Trade”. Early Science and Medicine. 16 (6): 505—541. doi:10.1163/157338211X607772.
- Calamari, Andrea (jun 2022). „El conjurado que gobernó la Antártida” (na jeziku: španski). Jot Down.
- „Pedro Sancho de la Hoz” (na jeziku: španski). Real Academia de la Historia. Pristupljeno 25. 8. 2022.
- „1544” (na jeziku: španski). Biografía de Chile. Arhivirano iz originala 19. 08. 2022. g. Pristupljeno 12. 11. 2022.
- „The Spanish quest for Terra Australis”. State Library of New South Wales. 13. 11. 2015. Pristupljeno 2018-05-13.
- „Translation by Dolores Turró of Memorial No. 10” (PDF).
- <ref>Spieghel der Australische Navigatie; cited by A. Lodewyckx, "The Name of Australia: Its Origin and Early Use", The Victorian Historical Magazine, Vol. XIII, No. 3, June 1929, pp. 100–191.
- Barros Arana, Diego. „Capítulo XI”. Historia general de Chile (na jeziku: španski). Tomo cuarto (Digital edition based on the second edition of 2000 izd.). Alicante: Biblioteca Virtual Miguel de Cervantes. str. 280.
- Lane, Kris E. (1998). Pillaging the Empire: Piracy in the Americas 1500–1750. Armonk, N.Y.: M.E. Sharpe. str. 88. ISBN 0-7656-0256-3.
- Kock, Robbert. „Dutch in Chile”. Colonial Voyage.com. Arhivirano iz originala 29. 2. 2016. g. Pristupljeno 23. 10. 2014.
- Collingridge, George (1895). The Discovery of Australia. Sydney: Hayes Brothers. OCLC 943679965.
- King, Robert J. (2020). „Magellanica: Finding the Antipodeans”. The Globe (88): 1—18. ProQuest 2480820377.
- L. Ivanov and N. Ivanova. Terra Australis. In: The World of Antarctica. Generis Publishing. 2022. ISBN 979-8-88676-403-1. str. 65-68.
- Beaglehole, John Cawte (1974). The Life of Captain James Cook. A & C Black. ISBN 0-7136-1382-3.
- Collingridge, Vanessa (februar 2003). Captain Cook: The Life, Death and Legacy of History's Greatest Explorer. Ebury Press. ISBN 0-09-188898-0.
- Forster, Georg (1777). A Voyage Round the World: In His Britannic Majesty's Sloop, Resolution, Commanded by Capt. James Cook, During the Years 1772, 3, 4, and 5 (na jeziku: engleski). B. White.
- Hough, Richard (1994). Captain James Cook. Hodder and Stoughton. ISBN 0-340-82556-1.
- McLynn, Frank (2011). Captain Cook: Master of the Seas. Yale University Press. ISBN 978-0-300-11421-8.
- Rigby, Nigel; van der Merwe, Pieter (2002). Captain Cook in the Pacific. London, England: National Maritime Museum. ISBN 0-948065-43-5.
- Robson, John (2004). The Captain Cook Encyclopædia. Random House Australia. ISBN 0-7593-1011-4.
- Rosove, Michael H. (2015). „The folio issues of the Forsters' Characteres Generum Plantarum (1775 and 1776): a census of copies”. Polar Record (na jeziku: engleski). 51 (6): 611—623. Bibcode:2015PoRec..51..611R. ISSN 0032-2474. S2CID 129922206. doi:10.1017/S0032247414000722.
- Villiers, Alan (1967). Captain Cook. The Seaman's Seaman. London: Penguin Books. ISBN 0-14-139062-X.
- Williams, Glyndwr (1997). Captain Cook's Voyages: 1768–1779. London: The Folio Society.
- Williams, Glyndwr (2004). Captain Cook: Explorations and Reassessments's. Woodbridge, Suffolk: Boydell Press. ISBN 1-84383-100-7.
- Cook, James; Furneaux, Tobias (1777). A Voyage Towards the South Pole, and Round the World : performed in His Majesty's ships the Resolution and Adventure, in the years 1772, 1773, 1774, and 1775 (2nd izd.). London: W. Strahan and T. Cadell. Volume 1, Volume 2
- Edwards, Philip, ur. (2003). James Cook: The Journals. London: Penguin Books. ISBN 0-14-043647-2.
- Forster, Georg, ur. (1986). A Voyage Round the World. Wiley-VCH. ISBN 978-3-05-000180-7. „Published first 1777 as: A Voyage round the World in His Britannic Majesty's Sloop Resolution, Commanded by Capt. James Cook, during the Years, 1772, 3, 4, and 5'”
- Richardson, Brian (2005). Longitude and Empire: How Captain Cook's Voyages Changed the World. University of British Columbia Press. ISBN 0-7748-1190-0.
- Thomas, Nicholas (2003). The Extraordinary Voyages of Captain James Cook. New York: Walker & Co. ISBN 0-8027-1412-9.
- Villiers, Alan (1956—57). „James Cook, Seaman”. Quadrant. 1 (1): 7—16.
- Villiers, Alan John (1983) [1903]. Captain James Cook. Newport Beach, CA: Books on Tape.