Istraživanje Antarktika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slika druge ekspedicije Džejmsa Vedela, koja prikazuje brik Džejn i kutera Bofoja.

Prvu hipotezu o postojanju nekog južnog kontinenta dali su Hiparh i njegovi sledbenici i filozofi Pomponije Mela i Plinije koji su južni kontinent nazvali Patala. Najveći uticaj na srednjovekovno ubeđenje o južnom kopnu izvršio je Ptolemej, a prvi put ga je u svoju kartu sveta ucrtao poznati kartograf Merkator 1587. godine.[1] Merkator je tada smatrao da se Antarktik nalazi između Južnog pola i oblasti do kojih tadašnji moreplovci nisu dospevali.

Tek u 18. veku preduzeta su prva istraživanja udaljenih južnih oblasti.[2] Među prvim istraživačima spominje se Džejms Kuk koji je 1771. godine otkrio ostrvo Južnu Džordžiju i Južna Sandvička ostrva ploveći Južnim Atlantikom. Usled jakih vetrova i prepreka od ledenih bregova zaustavio se na 71°40’19”. 49 godina kasnije otkriveno je južno kopno, ali se ni do danas ne zna da li je to bio poduhvat Rusa ili Amerikanaca.

Posada ruskog broda „Mirni“ u svojim dnevnicima navodi da je otkrila Antarktik 28. januara 1820. godine. Kapetan broda M. Lazarov ugledao je vanredno visok led južno od 69°23’19” j. g. š i oko 2°10’ z. g. d. Amerikanci pak taj uspeh pripisuju svom sunarodniku Natanijelu Palmeru koji je loveći foke i kitove 15. novembra 1820. godine ugledao sa ostrva Obmane (Desepšn) „neko kopno na jugu“.

Veće interesovanje za proučavanje Antarktika usledilo je početkom 19. veka. Ciljevi ekspedicija bili su otkriće južnog pola, otkrivanje većih rudnih ležišta, upoznavanje sa vezom Vedelovog i Rosovog mora, kao i kartiranje kontinenta. Do 1954. godine na Antarktik su bile poslate 202 ekspedicije. Prvi Evropljanin koji je stupio na samo antarktičko kopno bio je Norvežanin Karstens Borhgrevijk 1895. godine.

Otkriće Južnog pola[uredi | uredi izvor]

Norveški istraživač polarnih oblasti Roald Amundsen je 1909. godine rešio je da krene u osvajanje Severnog pola. Nakon razočaranja koje je doživeo saznavši da ga je u tome preduhitrio američki istraživač Robert Piri, donosi odluku da svoju flotu preokrene u pravcu Južnog pola. Najpre se iskrcao u Zalivu kitova u Rosovom moru 20. oktobra 1911. godine, a dalja istraživanja je nastavio peške. Posle 55 dana pešačenja, tačnije 14. decembra 1911. godine sa još pet saputnika stiže na Južni pol, i za dva dana istražuje okolinu u prečniku od 20 km. Bezbedan povratak su obezbedili tako što su na svakom stepenu geografske širine postavljali po jedno skladište hrane i opreme kao i visoke ledene putokaze.

Dve nedelje posle Amundsena na Južni pol se uputio i engleski pomorac Robert Skot sa svoja dva druga. Kako im se brzo izgubio svaki trag, ekipa za spasavanje je krenula u potragu i na 79°50’ j. g. š. pronašla ih mrtve. Na osnovu dnevnika Roberta Skota koji je tom prilikom pronađen došlo se do saznanja da su stigli na Pol 17. januara 1912. godine, gde su ugledali norvešku zastavu. Razočarani krenuli su natrag. Sve vreme puta pratila ih je strahovita mećava. Ostavši bez hrane i opreme, potpuno smrznuti, nisu uspeli da stignu do polazne baze.

Istraživanje veze Rosovog i Vedelovog mora[uredi | uredi izvor]

Najzagonetnije pitanje za istraživače Antarktika bilo je: šta predstavlja prostor između Rosovog i Vedelovog mora – moreuz ili kopno.

Sovjetski geograf S. V. Kolesnik izneo je mišljenje da je Antarktik jedinstveno kopno i da između Rosovog i Vedelovog mora ne postoji nikakav moreuz. Ubrzo posle toga, britanski istraživač ser Vivijan Fuks dokazuje da Antarktik nije jedinstveno kopno, već da je razdvojen moreuzom ispunjenim ledom. Fuks je za četiri meseca (decembar 1957mart 1958) prešao 2800 km pravcem pretpostavljenog moreuza (od baze Šeklton na Vedelovom moru prema bazi MekMerdo na Rosovom moru). Na svakih 30 do 50 m merio je debljinu leda metodom bušenja i praćenja seizmičkih pokreta izazvanih upotrebom eksploziva. Fuksova istraživanja dala su jedan od najdragocenijih doprinosa u nauci u toku Međunarodne geofizičke godine.

Snimanje i kartiranje Antarktika[uredi | uredi izvor]

Američki kontraadmiral Ričard Berd je vodio više ekspedicija na Antarktiku, od kojih su četiri naročito značajne.

Prva ekspedicija je organizovana 1928. god. kada su upotrebljena dva velika broda, pet velikih aviona, oko 100 eskimskih pasa i u ono doba najsavremenija oprema. Ta ekspedicija snimila je i kartirala oko 400.000 kvadratnih milja u oblasti Rosovog mora. 28. novembra 1924. godine Berd je sa tri druga prvi preleteo Južni pol.

Druga Berdova ekspedicija izvedena je od 1933. do 1935. godine. U njoj je učestvovalo nekoliko desetina naučnika iz 22 prirodne nauke. Berd je sam proveo polarnu zimu u jednoj meteorološkoj stanici na 80° j. g. š. tj. na mestu udaljenom 180 km od baze. Putem radio veze Berd je slao redovne meteorološke izveštaje. Po povratku u domovinu bio je počastvovan dočekom od strane tadašnjeg predsednika SAD.

Treća Berdova ekspedicija trajala je od 1939. do 1941. godine. Tada su uvedeni novi, moderni „snežni krstaši“ tj. ogromni automobili i avioni specijalno napravljeni za sletanje i uzletanje sa snežnih površina.

U četvrtoj Berdovoj ekspediciji (1946. – 1947) učestvovalo je 4.000 ljudi. Iako je imala pretežno vojno-strateški karakter, ona je dala i značajne naučne rezultate. Tada su u oblasti Južne Viktorijine zemlje otkrivene između planinskih venaca takve doline u kojima nema snega i leda. Na 89°45’ otkrivena je površina sa jezerima koja se ne zamrzavaju. Na jedno takvo jezero spuštao se Berdov hidroavion i tom prilikom su vršena razna hidro-biološka ispitivanja. Otkrivene su i neke do tada nepoznate planine više od 6000 m, kao i jedan zaliv blizu Grejamove zemlje, površine 170.000 km² (65.000 kvadratnih milja), koji je 300 km uvučen u kopno. Mnogi do tada neispitani unutrašnji delovi kopna prokrstareni su traktorima. Berd je tada po drugi put avionom preleteo Južni pol.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Antarctic Circle—Antarctic First. Antarctic-circle.org. Pristupljeno 2012-01-29.
  2. ^ Fogg, G.E. (2000). The Royal Society and the Antarctic. London, The Royal Society: Notes and Records of the Royal Society London, Vol. 54, No. 1. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]