Išijas

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Išijas
Klasifikacija i spoljašnji resursi
SpecijalnostNeurologija
Fizikalna medicina
MKB-10M54.3-M54.4
MKB-9-CM724.3
eMedicineemerg/303
MeSHD012585

Išijas, išijadični neuritis, lumboišijalgija, išijalgija (lat. ischas, lumboischialgia, ischialgia), je skup simptoma, (među kojima dominira bol), koji može biti izazvan potpunom kompresijom i/ili nadražajem jednog od pet kičmenih korenova živaca koji zajednički grade išijadični živac (lat.-n.ischiadicus) u regijama pleksusa, stabla i ogranaka išijadičnog živca.[1]

Nervne strukture išijadikusa mogu oboleti primarno (esencijalno), neurogeno ili sekundarno zbog neke opšte bolesti ili lokalnog oboljenja susednih struktura (najčešće kao posledica kompresije ili iritacije) kada govorimo o neuralgično-neurotičnim simptomima [2] levog, desnog ili oba išijadična živca.

Bol je lokalizovan u donjem delu leđa (slabini), krstima, zadnjici i/ili različitim delovima nogu i stopala. Bol, jakog ili slabijeg intenziteta, koji zrači od slabinskog dela sve do stopala, može biti praćen utrnulošću, slabošću mišića, senzacijama u vidu peckanja, žarenja ili proboda iglama, i stvara poteškoće u kretanju i pomeranju noge. Tipični, simptomi su lokalizovani samo na jednoj strani tela.[3]

Dilema (bolest ili simptom)[uredi | uredi izvor]

Iako je išijas naziv za uobičajen oblik slabijih ili jačih bolova u leđima i nogama, pravo značenje ovog termina je često pogrešno, jer išijas označava skup simptoma a ne dijagnozu promena koje vrše pritisak i iritiraju korene živaca izazivajući bol. Za išijas (koji se iz praktičnih razloga) podržava kao poseban klinički entitet, sasvim se pouzdano zna, da se ne radi o bolesti sui generis i da etiološki i patogenetski faktori mogu biti različite prirode. Ovaj stav je važan, jer je za terapiju išijasa ili išijasnih simptoma od izuzetnog značaja poznavanje uzroka bolesti koju prati išijasna simptomatologija, i koja će često biti različita, u zavisnosti od osnovnih uzroka poremećaja-bolesti.[4][5]

Najčešći uzročnik išijasa je hernija međupršljenskog diska, a kao drugi uzročnici navode se; povrede leđa, iritacija živca izazvana artritisom kičme, drugi zapaljenski procesi, vaskularni, endo i egzotoksični činioci, kao i pritisak na živac nakon određenih vrsta napora, psihička stanja itd.[5]

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Laza K. Lazarević beogradski lekar koji je prvi opisao 1889. test za dijagnostikovanje išijasa.

Najmanje četvrtina bolesnika koji traže pomoć ortopeda žali se na bolove u donjem delu leđa ili na bolove u nogama koji zrače iz slabinskog dela. Išijas ima velike privredne i socijalne posledice, jer zauzima vidno mesto u oboljevanju i prvo mesto među svim bolestima perifernog nervnog sistema i nedvosmisleno je bolest modernog doba i posledica modernog načina života.[6]

Promene koje su mogle da izazovu pojavu išijasa otkrivene su u Iranu na skeletu starom 11.000 godina. Stanovništvo doline Nila u periodu 4.000. p. n. e. zbog promena na kičmenom stubu imalo je istovetne tegobe kakve srećemo kod današnjih bolesnika. Slične i iste promene zabeležene su i na skeletima iz rimskih iskopina.[7]

Prvi je u stručnoj literaturi išijas opisao, napuljski lekar D. Kotugno sredinom 18. veka. U 19. veku i početkom 20. veka bolest je shvaćena kao kao neuralgično ili neurotično oboljenje sakralnog (krsnog)- išijadičkog pleksusa, išijadičnog živca i njegovih korenova.

Za mnogobrojna istraživanja patoloških promena kod išijasa zaslužni su mnogi lekari među kojima se posebno ističu Francuz Lasegu i Srbin Lazarević, dvojica lekara koja su paralelno opisala važan dijagnostički test nastupanja bola kod istezanja išijadikusa, koji danas neopravdano nosi naziv Lasegueov test.[5] [a]

Za važan preokret u tumačenju išijasa, u smeru njegove vertebralne etiologije, a posebno u smislu diskopatija, zaslužni su naučnici Šmorl i Junghans (1932), kao i klinički i rendgenološki radovi Mikstara i Bara.

U drugoj polovini 20. veka sve više se javljaju stavovi (uglavnom neurohirurga) koji prenaglašavaju mehaničku etiologiju išijasa i drugih (kao što su Vertenberg, Šiler Voltman itd)koji uz vertebralnu etiologiju navode i nevertebralne etiološke faktore išijasa, infektivne i toksične geneze.[8]

Oko 5% do 10% bolesnika u okviru lumbalne radikulopatije ima kao glavni simptom išijalgiju, dok se prevalenca lumbalnog bola kreće od 49% do 70%. Incidenca išijasa kod lumbalne radikulopatije, kao posledica oštećenja fibroznog diska, u opštoj populaciji procenjuje se na 2,2%.[9]

Među faktorima rizika za nastanak išijasa kod radikulopatije, brojna istraživanja pokazuju uticaj sledećih faktora;[9]

  • lični faktori (životna dob, telesna visina, mentalni stres i pušenje),
  • profesionalni faktori (rad povezan sa stalnim dizanjem i nošenjem tereta, izloženost vibracijama tokom rada ili za vreme dugih vožnji.)

Polne razlike i fizička spremnost prema sprovedenim istraživanjima nisu neposredno povezane sa išijasnom radikulopatijom.[10]

Rizične grupe[uredi | uredi izvor]

Etiologija[uredi | uredi izvor]

Išijas nije specifična bolest, nego simptom koji može biti izavan raznim akutnim i hroničnim procesima u leđima, ali može biti i refleksna reakcija, koja nastaje pod uticajem promena u trbušnoj duplji i maloj karlici kada se bol iz ovih područja refleksno širi u donji deo leđa.[11]

Išijas nastaje kada postoji pritisak ili oštećenje išijadičnog živca. [b] Prerano starenje organizma i degenerativne promene međupršljenskog diskusa su osnovni (glavni) razlozi za nastanak simptoma ovog poremećaja. U malom procentu bolesnika uzrok se može naći u drugim uzrocima. Najčešće pri podizanju tereta iz nepravilnog položaja tela (pogrešan, nagli pokret) nastaje pucanja fibroznog prstena diskusa i izlaska njegovog središnjeg dela-želatinoznog jezgra, koje vrši pritisak na pojedine kičmene korenove živaca (mesto odakle polaze živci). Najčešća lokalizacija ovih promena je između petog lumbalnog (slabinskog) i prvog sakralnog (krsnog) (L5-S1) pršljena sa pritiskom na prvi sakralni (krsni) koren. Ređi je prolaps između četvrtog i petog (L4-L5), lumbalnog (slabinskog) pršljena sa kompresijom petog slabinskog korena, a još ređi između trećeg i četvrtog ili drugog i trećeg slabinskog pršljena.[12]

Faze u razvoju degenerativnih promena međupršljenskog diska.
Degeneracija Protruzija Prolaps Sekvestracija

Najčešći uzroci išijasa[uredi | uredi izvor]

Postoji više razloga zašto su nervne strukture koje ulaze u sastav išijadikusa podložnije oštećenjima nego što se to dešava kod drugih živaca (bez obzira na kom nivou je došlo do promena; u području korenova, išijadičnog spleta ili u njegovim perifernim granama). Veliki deo neurona išijadičnih nervnih struktura je veoma dug (jer je to najduži živac u telu), pa je samim tim i biološki osetljiviji. Drugi razlog je njegov specifičan put i topografski odnos sa pojedinim organima i raznovrsnim strukturama u telu, i na kraju velika distribucija područja njegovog grananja u mišićima, zglobovima i koži.[13]

Danas se smatra da je znatan broj slučajeva išijadičkog sindroma (i do 80%) vertebralne etiologije, kao posledica promena na hrskavičnim i koštanim strukturama i ligamentima kičmenog stuba, u koje spadaju;

Spinalna stenoza (suženje kičmenog kanala u donjem delu kičme)

Spinalna stenoza ili kompresija unutar kičmenog kanala [14] [v], izaziva suženje prostora u kome je smeštena kičmene moždina, kauda ekvina, i koreni išijadičnog živac. Ova sužavanja mogu biti uzrokovana koštanim izraštajima (osteofitima), dislokacijom tela pršljenova spondilolistezom, zapaljenjem, ili hernijom diska jer smanjuju raspoloživi prostor kičmenoj moždini, vrše pritisak (uklještenje) i iritiraju živce koji polaze iz kičmene moždine i formiraju išijadični živac.[13]

Degenerativna bolest međupršljenskog diska

Oštećenje međupršljenskog diska, „jastučića“ koji se nalazi između dva pršljena i obezbeđuje savitljivost kičme, poznato pod nazivom diskus hernija najčešća je degenerativna bolest međupršljenskog diska.[13][15]

Spondilolisteza

Stanje u kome jedan pršljen „klizi“ preko drugog naziva se spondilolisteza. Spondilolisteza je najčešće asimptomatska, ali često može da izazove jake bol po tipu išijasa, koji se širi u krsta, zadnji deo butine i list noge; ili može biti po tipu klaudikacija (jer se bol javlja tokom hoda ili dugotrajnog stajanja, izaziva hramanje i primorava bolesnika da prekine hod).[16]

Kompresivni momenat kao etiološki faktor išijasa može delovati i kod nekih fizioloških (trudnoća) ali i patoloških stanja koja nisu u direktnoj vezi sa vertebralnim strukturama kao što su;

Trudnoća

U toku trudnoće kod pojedinih žena može doći do poremećaja statike kičmenog stuba izazvanog uvećanjem sadržaja trbušne duplje i promenom hormonskog statusa (zazvanog) povećanog elasticiteta vezivnog tkiva. Materica uvećana plodom, plodovom vodom i sopstvenom masom, pritiska na išijadični živac. Mišićna napetost izazvana dodatnom težinom fetusa i plodove vode, može vršiti pritisak na kičmeni stub i korenove njegovih živaca, a promenjena sekrecija hormona promene u sastavu hrskavičavog tkiva diskusa.[13]

Povrede

Povrede kičmenog stuba i kičmene moždine, kao što su prelom, iščašenje, nagnječenje, kičmenih pršljenova česti su uzroci išijasa, zbog dislokacije fragmenata kostiju, zglobova, međupršljenskog diska, diskus hernije, krvarenja i edema u kičmenom kanalu itd., koja za posledicu ima kompresiju išijadičnog živca.[13]

Tumori.

Pojava išijadičnog bola i njena karakteristika zavisi od lokalizaciji tumora koji se razvrstavaju u;[13]

  • Tumore koji rastu sa pršljena (prednji ili zadnji deo pršljena) - hondrom, osteom, osteoid osteoma, hordom.
  • Tumore koji rastu unutar duralnog omotača izvan kičmene moždine - neurinom (raste sa korena kičmenog živca) i meningeom (raste sa duralnog omotača)
  • Tumore koji rastu unutar kičmene moždine - astrocitomi i ependimomi.
  • Maligni tumori drugih organa koji mogu metastazirati u kičmeni kanal ili u pršljenove.

Bol kod tumora u ležećem položaju se pojačava za razliku od bola zbog diskus hernije koji često popušta prilikom ležanja, što je važno za postavljanje dijagnoze.

Ostali uzroci

Sindrom išijasa može se pojaviti u toku sledećih stanja;

Radiološki nalaz bolesti koje prati simptomatologija išijasa
Spinalna stenoza Diskus hernija Spondilolisteza Spondilitis

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Išijasni bol

  • Intenzitet išijasnog bola kao glavnog simptoma može varirati od beznačajnog do jakog (može imati karakter blagog zamora, tupog bola ili peckanje, pa sve do jakog bola koji ograničava kretanje bolesnika.
  • Bol se najčešće javlja na jednoj strani.
  • Deo bolesnika imaju oštar bol u jednom delu nogu ili kuku i ukočenost u drugim delovima.
  • Senzacije bola mogu biti samo u leđima ili se šire sve do stopala.
  • Bol je iradirajućeg karaktera i sledi dermatomsku distribuciju površnog i dubokog bola. Bol koji ne iradira ispod kolena budi sumnju na na postojanje pseudoradikularnog bola.[9]
  • Bol često počinje polako, javlja se nakon stojanja ili sedenja, noću, nakon kijanja, kašalja, ili smeha
  • Bol se javlja nakon savijanja unazad ili nakon više metara hodanja, i izazvan je suženjem kičmenog kanala.

Utrnulost, parestezije ili slabost mišića

  • Javlja se duž išijadičnog živca počev od donjeg dela leđa, duž noge sve do stopala. U nekim slučajevima bol se može javiti u jednom delu noge a ukočenost u drugom.
  • Parestezije u vidu peckanja ili uboda igle, gubitak osećaja, često u prstima ili delu stopala.

Gubitak kontrole funkcija mokraćne bešike ili creva

  • Ovo je znak, oštećenja nerava kaude ekvine (konjskog repa) [g], na svu sreću javlja se dosta retko, ali predstavlja ozbiljno stanje koje zahteva hitno lečenje.[17]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Istorija bolesti[uredi | uredi izvor]

Istorija bolesti a posebno njen deo anamneza bolesnika ima za cilj prikupljanja svih relevantnih informacija, koje su bitne za otkrivanje stvarne prirode i uzroka tegoba kod išijasa i tačno postavljanje dijagnoze mogućih poremećaja. Anamneza mora da bude potpuna i tačna i zato se sva pitanja postavljaju po tačno određenom redosledu za ovu vrstu poremećaja. Pri uzimanju podataka treba utvrditi lokalizaciju i jačinu bola, gubitak mišićne snage, poremećaj senzibiliteta, trajanje bolesti, tok i uzroci koji pojačavaju bol (kašalj, kijanje), uticaj odmora i pokreta na bol i mogućnost obavljanja dnevnih aktivnosti.[9] Svi podaci dobijeni na ovaj način, zajedno sa podacima dobijenim tokom fizičkog pregleda i dopunskih ispitivanja, se unose u obrazac koji se zove istorija bolesti i od izuzetnog su značaja za postavljanje dijagnoze mogućih poremećaja u organizmu kod išijasa.[13]

Objektivan (fizikalan) pregled[uredi | uredi izvor]

To je postupak kojim se utvrđuju objektivne promene u organizmu bolesnika, mogući znaci znaci bolesti kod išijasa. Objektivan (fizikalan) pregled se obavlja korišćenjem osnovnih fizikalnih metoda kako bi se uočile promene u lumbosakralnom delu i donjim udovima koje mogu da nastanu u toku išijasa. Poseban značaj daje se neurološkom pregledu i ispitivanju motorike, funkcija i provodljivosti živaca, pre svega utvrđivanjem prisustva patoloških refleksa na donjim udovima.

Neurološki pregled kod išijasa uključuje ispitivanje; Lazarevićevog i obrnutog Lazarevićevog testa, Laseguevog testa, ispitivanje tetivnih refleksa (patelarni i Ahilov), senzibiliteta (posebno po koži spoljašnje i unutrašnje strane stopala i nožnog palca, testiranje snage pojedinih mišića stopala i analizu hoda na prstima i petama (sa uočavanjem razlike leve i desne strane).[18]

Dopunska ispitivanja[uredi | uredi izvor]

Radiografija[uredi | uredi izvor]

Iako su tradicionalne metod rendgenskog snimanja mekih tkiva (kao što su hrskavičavi diskovi, mišići, nervi itd) ograničene, zbog manjih mogućnosti snimanja primenom klasičnih rendgenskih zraka, ona se sve manje koristi u dijagnostici išijasa, ali se i dalje primenjuje u diferencijalnoj dijagnostici promena na kičmenom stubu; tumora, infekcije, preloma, iščašenja itd.[19] Uprkos ovih ograničenja, klasično rendgen snimanje i dalje igra ulogu u relativno jeftinoj dijagnostici i diferencijalnoj dijagnostici mogućih uzroka išijasa (kod sumnje na postojanje hernijacije diska, povreda, reumatičnih bolesti) ali se tek primenom, ostalih metoda dijagnostike sa većim pouzdanjem može utvrditi konačna dijagnoza.

Kompjuterizovana tomografija (CT)[uredi | uredi izvor]

CT je veoma pouzdana metoda u dijagnostici diskus hernije, i drugih promena na koštanozglobnom i mišićnom sistemu, jer može da prikaže oblik, veličinu kičmenog kanala, njegov sadržaj, okolne strukture, uključujući i stanje mekih tkiva.

Magnetna rezonantna tomografija (MRT)[uredi | uredi izvor]

MRT je dijagnostička metoda koja daje trodimenzionalnu sliku kičmene moždine, nervnih korenova, i okolnog područja, i prikaže proširenja, degeneraciju, kao i tumore kičmenog stuba. (MRT) daje bolji i pouzdaniji prikaz mekih tkiva od (CT).

Mielografija (MGT)[uredi | uredi izvor]

MGT je radiološka metoda snimanja spinalnog kanala kičme i kičmene moždine, nakon ubrizgavanja injekcije kontrastnog sredstva u cerebrospinalni likvor. MGT primenom kontrastnog materijala može da pokaže, promene u kičmenom kanalu i prisustvo struktura koje izazivaju pritisak na kičmenu moždinu ili živce, kao što su hernijacija diska, tumori, ili osteofiti kičme. Mielografija daje još bolje rezultate i kvalitetniji prikaz oštećenja, naročito ako se (MGT) kombinuje sa MGT (tada nosi naziv kompjuterizovana CT mielografija).

Diskografija[uredi | uredi izvor]

Diskografija je specijalizovana radiološka metoda snimanja međupršljenskih diskova, u kojoj se kontrastno sredstvo ubrizgava u jedan ili više međupršljenskih diskova. Kontrastno sredstvo se nakon prosvetljavanja rendgenskim zracima može videti na rendgen snimku u vidu „obojenih polja“ koja daju informacije o morfologiji diska ili diskova. Ovaj test se može uraditi kao neposredna priprema za operaciju na kičmi, u toku operacije, ili kada se ne može jasno odrediti koji disk je uzrok simptoma išijasnog bola.

Elektromiografija (EMG)[uredi | uredi izvor]

EMG meri brzinu sprovođenje električnih impuls duž nervnih korenova, perifernih nerava i mišićnog tkiva, čime se otkriva postojanje i lokalizacija oštećenje nerava i mišića, ali i uspešnost lečenja nerava i mišića. Promene u elektromiografskoj krivulji pri voljnom stezanju (kontrakciji) mišića različite su pri oštećenju perifernog živca mišića i direktno su proporcionalne sa veličinom oštećenja. Elektromiografija je dodatna metoda dijagnostike kod išijasa kojom se dobijaju podaci o oštećenjima izazvanim hernijacijom diska, povredom nerava itd, što je od zanačja u diferencijalnoj dijagnostici oštećenja nerava na drugim lokacijama van kičmenog stuba.[d]

Terapija[uredi | uredi izvor]

Išijas izazvan diskus hernijom je zajednička poremećaj koji se uspešno može lečiti i bez primene operativnog zahvata u 95% pacijenata, u roku od 1 do 12 meseci, što omogućava nekoliko doktrinarnih principa dizajniranih za ovu vrstu bolesti, koje imaju za cilj da ubrzaju oporavak bolesnika i omoguće mu što brži povratak njegovim ranijim društvenim i profesionalnim aktivnostima. Bolesnika treba savetovati da sve vreme lečenja bude aktivan i da nastavi sa ranijim aktivnostima jer privremeno mirovanje (ležanje) umanjuje simptome, ali ne obezbeđuje brzi oporavak.[20]

Konzervativno lečenje[uredi | uredi izvor]

Upotreba analgetika, nesteroidnih antiinflamatornih lekove, epiduralnih injekcija steroida, ima za cilj da ublaži ili ukloni bol i poboljša kvalitet života. Odmor u krevetu, sistemska primena kortikosteroida u terapiji, balneoterapija i kineziterapija, imaju takođe pozitivan učinak u procesu lečenja.[21]

Operativno lečenje[uredi | uredi izvor]

Nakon kompletne dijagnostike, koja treba da obuhvati procenu fizičkih, psiholoških, socijalnih i profesionalnih faktora kojim je izložen, bolesniku može biti predložen hirurški način lečenja, i to samo kod onih sa upornim bolom i težim oštećenjem nervnih korena. Hirurški način lečenja ima uspešnost kod oko 50% operisanih, pri tome je izbor metode irelevantan jer ne postoji dovoljan broj studija koje favorizuju određenu metodu. Postoperativne komplikacije se mogu javiti u 1% do 3% operisanih.[9][21]

Hirurška intervencija može da obezbedi bolesniku brže oslobađanje od bola i drugih subjektivnih tegoba u odnosu na konzervativno lečenje, ali ne i veće razlike u odnosu na stepen uspeha posle jedne ili dve godina (pokazala su brojna istraživanja).[9][22] Ova razlika u efikasnosti lečenja je uglavnom rezultat manjeg poboljšanja stanja bolesnika sa problematikom gornjih lumbalnih segmenata nakon konzervativnog lečenja.[23][24][25][26]

Zato bolesnik i lekar, treba zajednički i pravilno da procene korist i štetu (za svaku situaciju posebno) i da onda izvrše pravilan izbor načina budućeg lečenja, koje u kasnijem životu bolesnika može imati negativan uticaj.[9]

Komplikacije[uredi | uredi izvor]

Većine bolesnika obolelih od išijasa u potpunosti se oporavljaju, često i bez ikakvog posebnog lečenja, ali išijas može preći u hronični oblik poremećaja u slučaju trajnog oštećenja nerava. U zavisnosti od toga šta je uzrokovalo kompresiju i oštećenja nerava mogu nastati komplikacije;

  • Gubitka osećaja (senzibiliteta) u pogođenoj nozi.
  • Gubitak funkcije kretanja u pogođenoj nozi.
  • Poremećaj funkcije creva ili mokraćne bešike.
  • Komplikacije nakon hirurškog lečenja [27]

Prevencija[uredi | uredi izvor]

Prevencija išijasa, često je puna poteškoća, jer je jedan od glavnih uzroka pojave išijasa postepeno propadanje slabinsko-krsne kičme (donji deo leđa) koja nastaje kao prirodni proces starenja sa godinama. Iako se zbog starenjem pojava išijasa ne može u potpunosti sprečiti, primenom raznih mera veliki broj osoba se može sa njim nositi - ili čak izbeći - simptome koji bi inače postali sve izraženiji i nepodnošljiviji.

Fizička aktivnost

Najvažnija mera prevencije je jačanje snage mišića što obezbeđuje stabilnost donjeg dela kičmenog stuba i rasterećuje međupršljenske prostore neravnomernog pritiska. Program vežbi, treba da uključe jednu ili više sledećih aktivnosti:

Ostale mere [13]

  • Izbegavati dizanje tereta u lumbalnoj fleksiji,
  • Izbegavati izloženost vibraciji
  • Pokrete u kičmi treba obavljati sa što manje trzajno-rotacionih pokreta.
  • Redukcija telesne težine (gojazne osobe),
  • Promena profesije i stila života, odnosno navika (ukoliko je to od uticaja na dalji tok bolesti).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Nepravedno je ovaj test dobio naziv Test po Lesegueu, jer je ga je beogradski lekar Lazarević prvi opisao u bečkom medicinskom časopisu već 1889, (tri godine pre nego što je to učinio Lasegu).[5]
  2. ^ Išijadični živac počinje iz kičme, prolazi niz leđa i nastavlja se u nozi. Ovaj živac kontroliše mišiće leđa kolena i potkolenice i povratno prenosi osećaje iz butine, dela potkolenice, i jedinog dela stopala.
  3. ^ Sama kompresija predstavlja disproporciju između promera korena spinalnih živaca i prostora kroz koji taj koren prolazi.
  4. ^ Konjski rep (lat - cauda equina) - anatomske strukture, koja predstavlja snop korenova spinalnih živaca (u obliku konjskog repa) koji sadrži korenove grudnih, lumbalnih, sakralnih i kokcigealnih nerava kičmenog stuba. Dobila je ime zbog svoje sličnosti sa konjskim repom
  5. ^ (EMG) registruje električnu aktivnosti u mišićima. Primenom različitih metoda (EMG) dobijaju se informacije o aktivnosti, odnosno nepostojanju aktivnosti u tzv. motornoj (pokretačkoj) jedinici (motorna jedinica se sastoji od ćelija u prednjem rogu kičmene moždine, motornog aksona ili neurita, motorne pločice i mišićnih vlakana koje inerviše taj akson).

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Marinković M. Milosavljević M, Kostić V. Funkcionalna i topografska neuroanatomija, Naučna knjiga, Beograd 1989.
  2. ^ Bošković B. Bol i ekscitatorne aminokiseline, Vojnosanitetski pregled 2002, 59:49-58
  3. ^ sciatica at Dorland's Medical Dictionary”. 
  4. ^ Oxford English Dictionary, 2nd Ed. "a1450a Mankind (Brandl)."
  5. ^ а б в г Медицинска енциклопедија 3. том Медицинска књига Загреб-Београд, 1968 стр. 509-518
  6. ^ Michael M. Priebe, MD, Anthony E. Chiodo, MD, William M. Scelza, MD, Steven C. Kirshblum, MD, Lisa-Ann Wuermser, MD, Chester H. Ho, MD. Spinal cord injury medicine. 6. Economic and societal issues in spinal cord injury. Arch Phys Med Rehabil 2007;88(3 Suppl 1):S84-8.
  7. ^ Popović J. Bol u križima, Predgovor, [1], Приступљено 15. август 2010.
  8. ^ Glavan I. Živčane bolesti 4. izdanje, Beograd-Zagreb 1963.
  9. ^ а б в г д ђ е Bosković K. Lumbalna radikulopatija Kritički pristup dijagnostici i lečenju lumbalne radikulopatije., Med Preg12008; LXI (11—12): 553-556. Novi Sad
  10. ^ Airaksinen 0, Brox n, Cedraschi C, Hildebrandt J, Klaber- Moffett J, Kovacs F, et al. European guidelines for the management oflow back pain. Eur Spine.l 2006;15(SuppI2):SI25S127.
  11. ^ Jordon J, Konstantinou K, Morgan TS, Weinstein J. (2007). „Herniated lumbar disc”. Clin Evid. 2009. PMC 2907819Слободан приступ. PMID 19445754. 
  12. ^ Raičević R., Petković S, Lepić T Osnovi vojne neurologije, Bolesti intervertebralnog diska, pp. 260-266, VMA Beograd, 2004
  13. ^ а б в г д ђ е ж Hankey GJ, Waedlaw JM, Clinical Neurology. Demons Medical Publisching, new York 2002
  14. ^ Spinal stenosis,By Mayo Clinic staff, Приступљено 15. август 2010.
  15. ^ Lumbar Degenerative Disc Disease, Pristupljeno 15. avgust 2010.
  16. ^ PH, Newman (1955). „Spondylolisthesis: its cause and effect”. Ann Coll Surg Engl. 16: 305. 
  17. ^ Spinal stenosis - Symptoms By Mayo Clinic staff, Pristupljeno 15. avgust 2010.
  18. ^ Đorđević D, Oboljenja nervnog sistema, Vojna interna medicina, Beograd, 1982
  19. ^ Spinal stenosis-Tests and diagnosis By Mayo Clinic staff, Pristupljeno 15. avgust 2010.
  20. ^ Luijsterburg PA, Verhagen AP, Ostelo RW, van Os TA, Peul WC, Koes BW: Effectiveness of conservative treatments for the lumbosacral radicular syndrome: a systematic review. Eur Spine J. 2007 16:881–899
  21. ^ a b Legrand, E.; Bouvard, B.; Audran, M.; Fournier, D.; Valat, J. P.; Spine Section of the French Society for Rheumatology (2007). „Sciatica from disk herniation: Medical treatment or surgery?”. Joint Bone Spine. 74 (6): 530—5. PMID 17983833. doi:10.1016/j.jbspin.2007.07.004. 
  22. ^ Wilco C. Peul, Hans C. van Houwelingen, Wilbert B. van den Hout, Ronald Brand, Just A.H. Eekhof, Joseph T.J. Tans, Ralph T.W.M. Thomeer, Bart W. Koes. (2007). „Surgery versus prolonged conservative treatment for sciatica.”. New England Journal of Medicine. 356 (22): 2245—56. PMID 17538084. doi:10.1056/NEJMoa064039. 
  23. ^ Kenneth T, Fisher C, Boyd M, Bishop P, Wing P, Dvorak M. (2006). „Outcome evaluation of surgical and nonsurgical management of lumbar disc protrusion causing radiculopathy”. Spine. 32 (13): 1414—22. PMID 17545909. S2CID 6680498. doi:10.1097/BRS.0b013e318060a5d1.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |year= / |date= mismatch (pomoć).
  24. ^ Weinstein .IN. Tosteson TO. Lurie .10, Tosteson ANA. Hanscom B, Skinner JS, et al. Surgical vs nonoperative treatment for lumbar disk herniation: the spine patient outcomes research trial (SPORT): a randomized trial. .lAMA. . 296. 2006: 2441—50.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć).
  25. ^ Weinstein IN, Lurie JD, Olson PR, Bronner KK, Fisher ES. (2006). „United States' trends and regional variations in lumbar spine surgery 1992-2003.”. Spine. 31 (23): 2707—14. PMC 2913862Slobodan pristup. PMID 17077740. doi:10.1097/01.brs.0000248132.15231.fe. .
  26. ^ Atlas, S. J.; Keller, R. B.; Wu, Y. A.; Deyo, R. A.; Singer, D. E. (2005). „Long-term outcomes of surgical and nonsurgical management of sciatica secondary to a lumbar disc herniation: 10 year results from the maine lumbar spine study”. Spine. 30 (8): 927—35. PMID 15834338. S2CID 18884907. doi:10.1097/01.brs.0000158954.68522.2a. .
  27. ^ Andrei F. Joaquim, MD, et al. Man-in-the-Barrel Syndrome After Thoracoilium Fusion. A Case Report. In Journal of Neurosurgery: Spine. December 2008. Vol. 9. No. 6. pp. 566-569.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija
Spoljašnji resursi


Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).