Iljušin Il-32

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Iljušin Il-32

Iljušin Il-32
Iljušin Il-32

Opšti podaci
Namena desantna jedrilica
Posada 1
Broj putnika 60 ili 7.000 kg
Poreklo  SSSR
Proizvođač Iljušin
Probni let 20. avgust 1948.
Uveden u upotrebu prototip
Status ne operativan
Prvi operater RV  SSSR
Broj primeraka 1
Dimenzije
Dužina 24,84 m
Raspon krila 35,8 m
Površina krila 159,50 m²
Masa
Prazan 9.600 kg
Normalna poletna 16.600 kg
Pogon
Fizičke osobine
Performanse
Maks. brzina na Hopt. 327 km/h
Plafon leta 4.000 m
Portal Vazduhoplovstvo

Iljušin Il-32 je bila teška sovjetska desantna jedrilica napravljena posle Drugog svetskog rata mogla je da prenese 60 padobranaca sa punom ratnom spremom ili 7.000 kg tereta

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]

Posle Drugog svetskog rata u Sovjetskom Savezu se posvetilo dosta pažnje vazdušno desantnim jedinicama a u tom sklopu i razvoju transportnih aviona i jedrilica. U toku rata sovjeti su imali dosta iskustva sa projektovanjem i izradom jedrilica koje su dostizale nosivost i do 2,5 tone. Ministarski savet je naložio OKB Iljušin da od 20. septembra 1947. počne sa projektom jedrilice nosivosti 7.000 kg. Projekt i prototip pod nazivom Il-32 su završeni u rekordnom roku i već 20. avgusta 1948. godine obavljen je prvi probni let ove jedrilice.

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Tri projekcije jedrilice Iljušin Il-32

Jedrilica Il-32 je bila potpuno metalne konstrukcije od aluminijuma, bila je jednokrilna sa visoko postavljenim krilom. Stajni trap je bio fiksan sistema „tricikl“ sa prednjom nosnom nogom. Trap je omogućavao da jedrilica „klekne“ na nosni ili repni deo što znatno olašava utovar ili istovar tereta iz jedrilice. Nosni i repni deo su mogli da se otvore na desnu stranu (bok) za ugao od 95°. Poprečni presek trupa je pravougaon tako da se može maksimalno iskoristiti unutrašnji prostor jedrilice. Pod prizemljene jedrilice je bio 650 mm udaljen od tla. Dimenzije tovarnog prostora jedrilice je bio: visina 2,6 m, širina 2,8 m, a dužina 11,25 m.

Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]

Do operativnog korišćenja ove jedrilice nije došlo jer tada u sovjetskom vazduhoplovstvu nije postojao odgovarajući četvoromotorni tegljač. Planirano je da jedrilicu vuče avion Tu-75 transportni avion razvijen na osnovu bombardera Tu-4, ili Iljušin Il-18s Aš73 transportni avion sa klipnim motorima iz 1946. godine, pošto su oba projekta ovih aviona napuštena to je i jedrilica ostala bez tegljača. Eksperimentalni let jedrilice sa tegljačem Il-18 je obavljen i ona je poletela sa ukupnom težinom od 16.600 kg, postigla je maksimalnu brzinu od 327 km/h na nadmorskoj visini od 3.000 metara i zadovoljila sve uslove predviđene projektnim zadatkom i na tome je ostalo. Tada raspoloživi transportni avion Iljušin Il-12 nije imao dovoljno snage da tegli ovu jedrilicu, a pokušaji sa dva aviona Il-12 su bili suviše opasni za sva tri učesnika u pokušaju. Iz tog razloga ova jedrilica je ostala samo prototip. Kasnije više nije postojala potreba za ovom vrstom jedrilica jer je prevoz velikih tereta vršen ogromnim transportnim avionima An-12, Il-76T i Il-96-400T.

Zemlje koje koriste ovaj avion[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije - [ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 
  • Gordon, Yefim; Komissarov, Dimitriy.; i Sergey; (2004). OKB Ilyushin: A History of the Design Bureau and its Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Ian Allan. ISBN 978-1-85780-187-3. 
  • Donald, David (1997). The Complete Encyclopedia of World Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). NY: Barnes & Noble. ISBN 978-18-9410-224-7. 
  • Rendall, David (1999). Jane's Aircraft Recognition Guide (na jeziku: (jezik: engleski)) (2nd izd.). London: Harper Collins Publishers. ISBN 978-00-0470-980-2. 
  • Taylor, Michael (1996). Brassey's World Aircraft & Systems Directory 1996/1997 (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Brassey's. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]