KK Partizan Igokea
Iz projekta Википедија
| KK Partizan | |
| Osnovan | 4. oktobar, 1945. |
| Puno ime | Košarkaški klub Partizan |
| Hala | Hala Pionir |
| Predsednik | Predrag Danilović |
| Trener | Duško Vujošević |
| Veb stranica | www.kkpartizan.co.yu |
Košarkaški klub Partizan je najtrofejniji srpski košarkaški klub, iz Beograda.14 puta je osvajao nacionalno prvenstvo, 9 puta kup, dvaput Jadransku ligu , a takođe je osvojio i Kup evropskih šampiona 1992, iako je te sezone, zbog sankcija Ujedinjenih nacija, odigrao samo jednu utakmicu pred svojim navijačima. Partizan je osvojio i tri Kupa Radivoja Koraća 1978, 1979. i 1989. godine.
Sadržaj |
[uredi] Istorija
Nastao je kao košarkaška sekcija Sportskog društva Centralnog doma Jugoslovenske narodne armije. Sportsko društvo CDNJA Partizan osnovano je 4. oktobra 1945. Košarkaška sekcija CDNJA Partizan nastala je od košarkaške reprezentacije Jugoslovenske armije, koja je 1945. godine osvojila prvenstvo države na turniru sa reprezentacijama jugoslovenskih republika. Pod imenom Partizan košarkaši današnjeg KK Partizan nastupaju od prvog klupskog šampionata Jugoslavije, održanog 1946. godine. KK Partizan je 1953. godine zvanično prestao da bude klub Jugoslovenske narodne armije i celo sportsko društvo je dobilo naziv Jugoslovensko sportsko društvo Partizan.
Iako veoma jakog igračkog sastava, sa dosta košarkaša koji su nastupali za reprezentaciju Jugoslavije, na prvu titulu seniorskog šampiona Jugoslavije Partizan je čekao do 1976. godine. U prvih 30 godina postojanja kluba, za Partizan su igrali asovi kao što su: Mirko Marjanović, Boža Munćan, Radomir Šaper, Vilmoš Loci, Lajoš Engler, Čeda Stojičević, Borislav Stanković, Borislav Ćurčić, Branko Radović, Radovan Radović, Miloš Bojović, Dragutin Čermak, Slobodan Jelić i mnogi drugi. U ovom periodu Partizan je pet puta bio drugi u prvenstvu Jugoslavije, u dva navrata imao je i isti broj bodova kao prvoplasirani tim, ali nije uspeo da stigne do titule nacionalnog prvaka.
[uredi] 1970e
Uspon KK Partizan je započeo početkom 70-ih godina, kada su klub počeli da vode bivši košarkaši i kada je stručni rad kao selektor i kao trener u svoje ruke preuzeo Ranko Žeravica. Žeravica je izvršio selekciju mladih igrača na čelu sa Draženom Dalipagićem i Draganom Kićanovićem. Pošto je kao trener državne reprezentacije (do 1965. kao pomoćnik Aleksandra Nikolića, a zatim kao prvi trener), više od deset godina pratio razvoj svetske košarke, uključujući i američku profesionalnu, Ranko Žeravica je u radu sa mladom ekipom Partizana pokušao da spoji najbolje osobine američke i sovjetske koncepcije košarkaške igre.
Krajem 70-ih godina, kada je Žeravica kao trener odlazio u inostranstvo, njegovi raniji saradnici, Borislav Ćorković i Dušan Ivković, preuzimali su ekipu i nastavljali Žeravicinim putem.
Ovaj period u istoriji kluba obeležen je sa nekoliko trofeja. Prvi je bio titula šampiona Jugoslavije u sezoni 1975/1976, a zatim su sledila i dva osvojena Kupa Radivoja Koraća (u finalu 1978. u Banjaluci je pobeđena Bosna sa 117:110, dok je 1979. u Beogradu Partizan bio bolji od italijanskog AMG Sebastiani Arigonija 108:98), jedan Kup Jugoslavije (1979) i još jedna titula državnog prvaka (1981). Osim treneru Žeravici, Ćorkoviću i Ivkoviću, koji su ekipu vodili do velikih uspeha, izuzetne zasluge za stvaranje velikana evropske košarke pripadaju igračima – pre svih Draženu Dalipagiću i Draganu Kićanoviću, ali i Farčiću, Todoriću, Kerkezu, Mariću, Petroviću, Pešiću, Beravsu, Savoviću i mnogim drugima.
[uredi] 1980e
Posle zatišja zbog smene generacija, krajem 80-ih godina, pod vođstvom novog direktora kluba Dragana Kićanovića, koji je u rad uključivao i mlade stručnjake, poput Dušana Vujoševića (treneri su sredinom 80-ih bili i Zoran Slavnić, Borislav Džaković, Vladislav Lučić), ponovo je stvoren jak košarkaški tim.
Generacija Aleksandra Đorđevića, Vlade Divca, Žarka Paspalja, Ive Nakića, Miroslava Pecarskog, koja je, uz podršku starijih Željka Obradovića, Milenka Savovića i Gorana Grbovića, predvođena mladim trenerom Dušanom Vujoševićem, Partizan ponovo povela u sam vrh jugoslovenske i evropske košarke.
Ta generacija je 1987. godine osvojila titulu prvaka Jugoslavije, a 1988. posle pobeda u Kupu šampiona nad najjačim evropskim klubovima (Barselona, Makabi, Aris, Filips) obezbedila učešće na Fajnal foru u belgijskom gradu Ganu. Posle poraza u polufinalu od Makabija iz Tel Aviva (82:87), Partizan je pobedom nad Arisom (105:93) osvojio treće mesto u Evropi.
Sledeće, 1989. Partizan je, pojačan Predragom Danilovićem, po treći put osvojio Kup Radivoja Koraća, trijumfom nad Vivom Vizmarom iz Kantua. Posle poraza u prvoj utakmici u Italiji (76:89), u beogradskom revanšu Partizan je slavio sa 101:82. Iste sezone Partizan je osvojio Kup Jugoslavije pobedom nad splitskom Jugoplastikom (87:74).
Vlade Divac i Žarko Paspalj krajem 1989, zajedno sa Draženom Petrovićem, postali su prvi igrači sa prostora Jugoslavije koji su otišli u NBA ligu.
[uredi] 1990e
Posle odlaska generacije Divca, Paspalja, Grbovića, Savovića i ostalih nosilaca igre u prethodnom periodu, Partizan je pred sezonu 1991/1992. stvorio novi mladi tim, čije su nove zvezde bili Aleksandar Đorđević i Predrag Danilović. Uprava je za trenera izabrala dotadašnjeg kapitena ekipe i reprezentativca, Željka Obradovića, dok je na mesto stručnog savetnika došao je nekadašnji trener i igrač Partizana Aleksandar Nikolić.
Zbog rata u Hrvatskoj, Partizan je te sezone kao domaćin morao da igra u inostranstvu. Uprava kluba se opredelila da budu "domaćini" u madridskom predgrađu Fuenlabradi. Takmičenje u Evroligi po grupama, Partizan je završio na četvrtom mestu uz devet pobeda i pet poraza, što je značilo da će Partizan u odlučujućim utakmicama za plasman na Fajnal for, igrati sa bolonjskim Knorom). Knor je u to vreme imao snažan tim predvođen bivšim jugoslovenskim reprezentativcem Jurijem Zdovcom, ali je Partizan u tri utakmice bio bolji i, po drugi put u istoriji Kluba, izborio plasman na Fajnal for koji se aprila 1992. održavao u Istanbulu.
Na fajnal-foru u istanbulskoj dvorani "Abdi Ipekči" Partizan je pobedio, u tom trenutku dva najjača evropska sastava u polufinalu milanski Filips i u finalu Huventud iz Badalone, trojkom koju je postigao Aleksandar Đorđević u poslednjim trenucima finalne utakmice za konačni rezultat (71:70). Najblistavija sezona u istoriji Partizana upotpunjena je trijumfom u domaćem šampionatu i kupu. Do naslova šampiona Evrope je stigla ekipa čiji je prosek godina bio 21,7 i koja je od 17 utakmica u Evroligi do fajnal fora samo jednu odigrala u Beogradu (revanš četvrtfinala protiv Knora).
Posle osvojenog Kupa evropskih šampiona, najbolji bekovski par Evrope Aleksandar Đorđević i Predrag Danilović su prešli u Filips, odnosno Knor. Titulu prvaka Evrope, Partizan je izgubio bez prilike da ga brani. Zbog sankcija koje su isključile jugoslovenski sport iz svih evropskih i svetskih takmičenja, Partizan nije dobio pravo da kao evropski prvak učestvuje u Evropskoj ligi.
U sezoni 1993/94 osvojen je Kup Jugoslavije pod vođstvom novog trenera Željka Lukajića. Tim koji je sledeće sezone vodio Borislav Džaković osvojio je oba domaća trofeja. Najbolji igrači Partizana iz tog vremena su bili: Nikola Lončar, Miroslav Berić, Haris Brkić, Željko Rebrača, Predrag Drobnjak, Aleksandar Čubrilo. Nakon što je 1995. jugoslovenskim klubovima ponovo omogućeno da se takmiče u evropskim kupovima, mladi igrači Partizana, bez iskustva u Evropi, nisu prve sezone ostvarili značajniji rezultat u Evropi, ali su, pod vođstvom iskusnog stručnjaka Ranka Žeravice, osvojili titulu prvaka Jugoslavije (1995/96) i obezbedili povratak u najjače klupsko evropsko takmičenje – Evropsku ligu.
U sezoni 1996/97 Partizan je predvođen novim trenerom Miroslavom Nikolićem, ponovo zauzeo mesto među najjačim klubovima Evrope. Pojačan Dejanom Tomaševićem, Dejanom Koturovićem, Draganom Lukovskim, Partizan se u osminu finala Evrolige, gde je posle velike borbe, sa 2-1 u seriji, eliminisan od kasnijeg prvaka Evrope, Olimpijakosa. U domaćem prvenstvu, Partizan je po treći put uzastopno osvojio titulu jugoslovenskog prvaka,
U sezoni 1997/1998, dve godine od povratka u evropska takmičenja, tim Partizana je po treći put u istoriji kluba izborio učešće na Fajnal foru. Posle serije poraza u takmičenju po grupama u Evroligi i ostavke Miroslava Nikolića, koga je na mestu trenera zamenio Milovan Bogojević, Partizan je u osmini finala eliminisao zvaničnog prvaka Evrope Olimpijakos, da bi u četvrtfinalu bio bolji i od prvaka Rusije CSKA. Na fajnal foru u Barseloni, tim iz koga su godinu dana ranije otišli Berić i Koturović, pojačan novim bekovskim tandemom Miroslav Radošević – Vladimir Đokić, zauzeo je četvrto mesto, nakon poraza od Kindera i Benetona. U domaćem prvenstvu Partizan je izgubio titulu državnog prvaka, nakon što ga je u plej-ofu izbacio KK Železnik.
Sledeće sezone klub je napustio Predrag Drobnjak, a na mesto trenera došao je Vladislav Lučić. U Kupu Rajmonda Saporte ekipa je stigla do četvrtfinala gde je poražena od Benetona, ali je neuspešno završeno domaće prvenstvo, koje je zbog NATO bombardovanja prekinuto pre plej ofa (Partizan je zauzeo treće mesto). Ipak, osvojen je Kup Jugoslavije, a finalna utakmica u kojoj je Partizan pobedio KK FMP Železnik, odigrana je uz zvuke sirena za vazdušnu opasnost.
Po završetku sezone ekipu su napustili najbolji igrači, Dejan Tomašević, Haris Brkić, Dragan Lukovski. Formiran je novi mladi tim, a na mesto prvog trenera pred sezonu 1999/2000 došao je mladi stručnjak Nenad Trajković. Iako pred početak sezone Partizanu nisu davane realne šanse da osvoji neki od trofeja, ekipa je predvođena Radoševićem, Čubrilom, Čankom, Vardom, Đokićem, Markovićem i Petrovićem osvojila Kup Jugoslavije i stigla do finala plej ofa, u kom je poražena od podgoričke Budućnosti.
Sezonu 2000/2001 je obeležio povratak velikih asova, Vlade Divca, Predraga Danilovića i Žarka Paspalja, ovaj put, na mesta predsednika i potpredsednika kluba.
[uredi] 2000e
Partizan je sezonu 2000/01 počeo pojačan povratnicima Berićem, Bulatovićem, Glintićem, kao i nemačkim reprezentativcem i sinom Milovana Bogojevića Vladimirom Bogojevićem, a timu se kasnije priključio i Branko Milisavljević. Trener Nenad Trajković je smenjen posle nekoliko utakmica, a na njegovo mesto došao je Darko Ruso, bivši pomoćnik Željka Obradovića u reprezentaciji Jugoslavije.
U decembru 2000. ubijen je Haris Brkić, koji se nekoliko nedelja pre toga vratio u Partizan. Sezonu 2000/01 je obeležio kapiten Miroslav Berić, koji je bio najbolji strelac Suprolige i JUBA lige i probio se na četvrto mesto večite klupske liste strelaca. Ipak, Partizan je sezonu završio bez trofeja. U Suproligi je eliminisan u osmini finala od francuskog Asvela, dok je u plej-ofu i Kupu Jugoslavije poražen u finalu od Budućnosti.
Povratak Duška Vujoševića u Partizan poklapa se sa početkom dominacije Partizana u prvenstvu Jugoslavije. Nosioci igre bili su novopridošlice Vlado Šćepanović, Miloš Vujanić, Jovo Stanojević i Đuro Ostojić, a veliki doprinos osvajanju trofeja dali su i kapiten Veselin Petrović, Nenad Čanak, Vule Avdalović, Nenad Krstić, Predrag Materić, Aleksandar Glintić, Stevan Nađfeji i Aleksandar Gajić.
Letnja pauza donela je velike promene u igračkom sastavu Partizana. Najbolji centar domaće lige te sezone Jovo Stanojević je nastavio karijeru je nastavio u nemačkoj Albi, Vlado Šćepanović prešao je u Fortitudo iz Bolonje, a otišao je i kapiten Veselin Petrović. U Partizan je nakon početka sezone 2002/2003 stigao američki košarkaš Frederik Haus, koji je svojom požrtvovanom igrom u odbrani postao ljubimac navijača Partizana. Partizan je te sezone odbranio titulu savladavši KK FMP Železnik u finalu plej-ofa sa 3:0.
Prvenstvo Srbije i Crne Gore se zbog učestvovanja FMP Železnika, Crvene zvezde, Budućnosti i Lovćena u Jadranskoj ligi igralo u dve faze: klubovi koji nisu učestvovali u Jadranskoj ligi su igrali regularno prvenstvo, a 4 prvoplasirane ekipe su išle u Superligu u kojoj su igrali sa ekipama koje su igrale Jadransku ligu. Partizan je bio najbolji u prvoj fazi ispred Hemofarma i Vojvodine. U finalu plej-ofa Partizan savladao vršački Hemofarm sa 3:1, nakon koša povratnika Vlade Šćepanovića u zadnjoj sekundi utakmice. Ipak, Partizan nije osvojio duplu krunu pošto je prethodno poražen od KK Crvene zvezde u četvrtfinalu Kupa Radivoja Koraća u Novom Sadu. Partizan su na kraju sezone napustili Nenad Krstić (Nju Džerzi Netsi) i Frederik Haus (Lijetuvos Ritas).
Pred početak sezone 2004/2005. Vlade Divac i Predrag Danilović su podneli ostavke nezadovoljni stanjem košarke u Srbiji.[1] Partizan su u međuvremenu pojačali najkorisniji igrač prethodnog prvenstva Dejan Milojević iz Budućnosti, Luka Bogdanović iz Crvene zvezde, Predrag Šuput iz Vojvodine, Amerikanac Blejk Step i Milan Gurović iz Huventuda (koji je zbog bolesti proveo u klubu samo tri meseca). Klub je te sezone prvi put učestvovao u Jadranskoj ligi. Partizan je četvrti put zaredom osvojio nacionalno prvenstvo, opet pobedom nad Hemofarmom 3:1 u finalu plej-ofa.
Klub je na kraju te sezone napustili Vule Avdalović i Blejk Step, a dovedeni su Nikola Lončar i Amerikanac Džerald Braun. Braun je klub napustio 31. decembra 2005, umesto njega je doveden drugi Amerikanac Vontigo Kamings, dok je Nikola Lončar dobio otkaz. Partizan je te sezone osvojio petu uzastopnu titulu pobedom u finalu nad Crvenom Zvezdom od 3:0. Na kraju te sezone Dejan Milojević je napustio klub i prešao u špansku Pamesu.
Pred sezonu 2006/2007. u tim se vratili Dušan Kecman i Predrag Drobnjak, dok je Milenko Tepić došao iz novosadske Vojvodine. Takođe se, u klub, na mesto predsednika vratio Predrag Danilović. Posle 9 godina, Partizan je uspeo da prođe prvu fazu Evrolige. U domaćem kupu Partizan je u finalu izgubio od FMP iz Železnika na završnom turniru u Kragujevcu. Partizan je osvojio Jadransku ligu pobedom u finalu nad FMP Železnikom 2:0 i prvenstvo Srbije pobedom nad Crvenom zvezdom 3:1. Partizan su na kraju sezone napustili Vontigo Kamings, Kosta Perović, Luka Bogdanović i Predrag Drobnjak.
Partizan i KK Igokea iz Aleksandrovca su 17. avgusta 2007. ozvaničili fuziju dva kluba. Od tada se Partizan takmiči pod imenom Partizan Igokea, dok se Igokea takmiči pod imenom Igokea Partizan. Partizan su pojačali Čedomir Vitkovac, Slavko Vraneš i košarkaš iz Belizea Milton Palasio, a ove sezone veliku pažnju na sebe su skrenuli mladi košarkaši Milenko Tepić, Novica Veličković i Nikola Peković, koji je prvu fazu Evrolige završio kao drugi igrač po korisnosti. Mladi tim Partizana je uspeo da ponovi prošlosezonski evropski uspeh, ostvarivši 6 pobeda i 8 poraza. Partizan je u obe utakmice u prvoj fazi namučio šampiona Panatinaikos, a ističe se pobeda nad nemačkim Bambergom rezultatom 85:37 u Pioniru. Partizan je uspeo da osvoji nacionalni Kup, posle šest sezona, pobedom nad Hemofarmom u finalu, rezultatom 73:64. 19. marta 2008. Partizan je izbacio aktuelnog Evropskog šampiona Panatinaikos iz Atine i plasirao se u četvrfinale Evrolige u grupi u kojoj su bili još i Montepaski Sijena i Efes Pilsen, postigavši time najveći uspeh kluba od 1998.
[uredi] Trenutni sastav Partizana
| Pozicija | Broj | Država | Igrač | Visina | Datum rođenja | Mesto rođenja |
|---|---|---|---|---|---|---|
| Bek | 4 | Milton Palasio | 193 cm | 7.2.1978. | Los Anđeles | |
| Bek | 5 | Milenko Tepić | 202 cm | 27.2.1987. | Novi Sad | |
| Bek | 6 | Bogdan Riznić | 201 cm | 24.2.1990. | Beograd | |
| Bek/Krilo | 7 | Dušan Kecman | 195 cm | 6.11.1977. | Beograd | |
| Centar | 9 | Darko Balaban | 210 cm | 22.2.1989. | Novi Sad | |
| Krilni centar | 10 | Dejan Borovnjak | 208 cm | 1.4.1986. | Knin | |
| Bek | 11 | Uroš Tripković | 197 cm | 11.9.1986. | Čačak | |
| Krilni centar | 12 | Novica Veličković | 205 cm | 5.10.1986. | Beograd | |
| Bek | 13 | Stevan Tapušković | 200 cm | 9.1.1989. | Beograd | |
| Centar | 14 | Nikola Peković | 210 cm | 3.1.1986. | Bijelo Polje | |
| Krilo | 15 | Čedomir Vitkovac | 201 cm | 28.10.1982. | Kruševac | |
| Krilni centar | 17 | Marko Đurković | 205 cm | 24.2.1987. | Banja Luka | |
| Bek | 20 | Petar Božić | 197 cm | 6.12.1978. | Beograd | |
| Krilo | 21 | Strahinja Milošević | 203 cm | 25.9.1985. | Novi Sad | |
| Centar | 33 | Slavko Vraneš | 229 cm | 30.1.1983. | Pljevlja |
Trener: Duško Vujošević

