Karen Bliksen

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Karen Bliksen
Karen Bliksen 1957. godine
Lični podaci
Puno imeKaren Blixen
Datum rođenja(1885-04-17)17. april 1885.
Mesto rođenjaRungsted, Danska
Datum smrti7. septembar 1962.(1962-09-07) (77 god.)
Mesto smrtiRungsted, Danska
Književni rad
Period1934–1960
Najvažnija delaMoja Afrika
Babetina gozba
Zvanični veb-sajt

Karen Bliksen (dan. Karen Blixen; Rungsted, 17. april 1885 — Rungsted, 7. septembar 1962) bila je danska je književnica.

Najpoznatija je po biografskom romanu Moja Afrika, objavljenom 1937. godine. Prema ovom romanu 1985. godine snimljen je čuveni istoimeni film Moja Afrika, u režiji Sidnija Polaka sa Meril Strip i Robertom Redfordom u glavnim ulogama. Film je osvojio brojne nagrade, među kojima je čak sedam Oskara.[1] Svoja dela objavljivala je pod pseudonimom Isak Dinesen, a ponekad i kao Oceola, Tanja Bliksen, Piter Loles i Pjer Ondrezel. Pisala je na danskom, francuskom i engleskom jeziku.[2]

Osim što se bavila pisanjem, Karen Bliksen je bila i slikarka, plemkinja, vlasnica plantaže kafe u Africi i jedna od dvanaestoro osnivača nezavisne Danske akademije.[3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Karen Dinesen, 1903

Karen Bliksen rođena je 17. aprila 1885. godine kao Karen Kristense Dinesen (dan. Karen Christenze Dinesen). Odrasla je u dobrostojećoj građanskoj porodici u Rungstedu, bogatom prigradskom naselju u opštini Horsholm (Hørsholm) na obali Eresunda. Detinjstvo je provela, sa još četvoro braće i sestara, na imanju Rungstedlund iz 16. veka. Kada joj je bilo deset godina njen otac, čija je bila ljubimica, je izvršio samoubistvo. Nikada se nije saznalo zašto je jedan uspešan čovek — oficir, zemljoposednik, političar i pisac to učinio. O deci su nastavile da brinu majka, baka i tetka, ali veliki gubitak osećao se u porodici nesmanjenom jačinom.

Još kao sasvim mlada devojka mnogo je čitala i pisala drame i priče. Po uzoru na oca, odlučila je da studira umetnost u Kopenhagenu, Parizu i Rimu, ali studije nije završila. Tada se zaljubila u svog daljeg rođaka, ali joj ljubav nije bila uzvraćena. Zapala je u depresiju, praćenu odbijanjem hrane i anoreksijom. Zbog toga se 1914. godine udala barona Brora Bliksena, brata blizanca svoje velike ljubavi. Tim brakom iz računa postala je baronica Karen fon Bliksen. Pošto je s mužem delila jedino pustolovni duh, napustili su Dansku i otputovali u istočnu Afriku, u Keniju, s namerom da drže plantažu kafe.[4]

Karen Dinesen pred udaju za barona Brora Bliksena (1913)

Boravak u Africi[uredi | uredi izvor]

Muzej karen Bliksen u Najrobiju, Kenija
Denis Finč Haton
Karen sa bratom Tomasom Dinesenom u Africi, 1920

Već u prvoj godini braka saznala je da je od nevernog muža dobila sifilis. S nadom u ozdravljenje okrenula se otkrivanju lepota Afrike. Sprijateljila se sa svojim slugom Farahom i nastavila da upoznaje ostale nadničare i njihovu decu. Podučavala ih je i lečila, kako je znala i umela, a oni su joj odgovarali ljubavlju i poverenjem i čak su je pozivali na svoje obredne svečanosti. Godine 1921. razvela se od muža, ali je ostala na plantaži još deset godina, verujući da će njen trud početi da daje rezultate. Međutim, sam položaj plantaže, koja se nalazila na 2.000 m nadmorske visine, nije bio pogodan za gajenje kafe, a uz to su se nadovezivale godine suše, slabih prinosa i najezde skakavaca. Uprkos bolesti, koja je počela da ostavlja posledice, nije posustajala. U kući na farmi čuvala je dva hrta, rodu, jato gusaka, a čak je uspela da pripitomi i antilope, koje su joj svakog jutra dolazile do kućnog praga. U tome je videla znak afričkog prijateljstva, što je ubedilo da je našla dom.

Suočena s novčanim neprilikama, Karen je tragala za nekim spasonosnim rešenjem i u međuvremenu počela da piše knjigu. Njeni nadničari shvatili su da je to poslednji pokušaj da se spasi plantaža, pa su je podržavali u radu, ali je ova ipak propala. U međuvremenu upoznala je afričkog pustolova Denisa Finča Hatona. Pokazalo se da joj je ovaj engleski vojni pilot i plemić na duhovnom planu ravnopravan. Na farmu je dolazio između dva safarija, a u kući je držao svoje knjige i gramofon. Karen se trudila da u njegovom društvu bude što zanimljivija, pa je počela da izmišlja beskrajne priče. Njenu sposobnost pripovedanja osećali su i domoroci, koji su je terali da ih zabavlja. Kasnije, kad je pisanjem počela da se bavi profesionalno, sebe je nazivala vračarom koja drži konce sudbine u svojim pričama. Karen je želela da svoju ljubav kruniše brakom i ima dete, ali se ispostavilo da Denis nije pristajao ni na kakvu odgovornost. Godine 1931. plantaža je propala, a Denisov avion se srušio i on je poginuo. Suočena sa svim tim gubicima Karen se vratila u Dansku.[4]

Povratak u Evropu[uredi | uredi izvor]

Karen Bliksen sa Igorom Stravinskim (levo) i mladim danskim kompozitorom Jurijem Moskvitinom (1959)

U to vreme svoju tešku bolest, sifilis, pokušavala je da izleči novim načinima. Uspevala je da se izbori za mirna razdoblja u kojima je putovala i viđala se sa poznatim ljudima. Privlačila je pažnju svojim neobičnim odevanjem i nastupom. U četrdeset šestoj godini uzela je pseudonim Isak (onaj koji se smeje ili „božija šala”, kako se naziva prvorođeno dete u poznim godinama) i svoje devojačko prezime Dinesen pod kojim je počela da objavljuje svoja književna dela. Godine 19343. objavila je knjigu Sedam gotskih priča, 1937. roman Moja Afrika. Roman je napisala na engleskom jeziku, a zatim ga prevela i na danski.[5] Knjiga je doživela ogroman uspeh, a baronica je kao Isak Dinesen postala poznata u celom svetu. Kad su je kasnije našli kao pravog autora i pitali zašto se krila pod lažnim imenom, odgovorila je da je morala jer je sve što je napisala isuviše autobiografsko i lično.

Godine 1939. Karen je otputovala u Nemačku da piše o Trećem rajhu, ali je izbegavala Hitlerove počasti. Njeno političko angažovanje ličilo je na pozu, što se potvrdilo u igri istine. Na pitanje s kim bi volela da provede noć, odgovorila je: „Sa Staljinom. Ne zna se šta bi taj sve mogao da uradi.” Tih godina upoznala je grupu mladih pisaca koji su se okupljali oko časopisa Jeretika i zavela je jednog od njih, Tornvalda Bjornviga, trideset godina mlađeg od sebe. Sa ovim pesnikom, koji je imao ženu i dete, ušla je u snažnu platonsku i „telepatsku” vezu. Potpisali su pakt koji su nazvali „ludilo udvoje” kojim su se obavezivali na večnu vernost i postali svedoci zastrašujućih parapsiholoških trenutaka. Ova neobična veza trajala je četiri godine, sve dok Bjornvigova žena nije pokušala da izvrši samoubistvo. Posle tog događaja njihova veza se raspala, a Karen je utehu našla u pisanju priča. Dvadeset pet godina posle smrti Karen Bliksen Bjornvig je napisao knjigu Pakt, u kojoj je obelodanio tajnu ove neobične veze.

Za vreme nacističke okupacije Danske Karen Bliksen je 1944. godine, pod pseudonimom Pjer Ondrezel (Pierre Andrézel), objavila roman Putevi osvete, horor priču sa jasnim aluzijama na okupaciju domovine. Posle rata vratila se na društvenu scenu i ubrzo je od savremenog klasika izrasla u mit. Već tada postala je toliko mršava da je ličila na senku, pa su njen modni stil opisivali kao „mrtvački šik”. Sliku egzotične čudakinje upotpunjavala je raznim izjavama, među kojima su one da je stara tri hiljade godina, da je večeravala sa Sokratom ili da obožava palog anđela Lucifera. Prihvatila je poziv da na radiju vodi niz emisija u kojima je sama birala teme. Govorila je o feminizmu i emancipaciji i pri tom se borila za ravnopravnost žena, ali nije ustajala protiv muškaraca. Vratila se na porodično imanje da živi sa svojom majkom. Zbog uznapredovale bolesti trpela je teške operacije nakon kojih se jedva kretala. Iako je nameravala da još jednom otputuje u voljenu Afriku, nije uspela. Umesto toga, posetila je Rim, a 1959. i Ameriku, u kojoj je održala niz predavanja. Dok je kazivala svoje priče, njujorški studenti slušali su je s divljenjem i doživljavali kao pravu senzaciju. Tokom te posete bila je u gostima kod Merilin Monro i njenog supruga Artura Milera. Pričalo se da su dve žene, koje su umrle kao mitovi, obe iste godine, odigrale valcer na stolu.

Poslednje godine i smrt[uredi | uredi izvor]

Rungstedlund, kuća i Muzej Karen Bliksen u Rungstedu
unutrašnjost Rungstedlunda

U poslednjim godinama života brat ju je savetovao da se okrene katoličkoj veri, ali ona to nije učinila, mada je jednom prilikom išla u Rim, na prijem kod pape. Nije klonula duhom ni kad joj je izmakla Nobelova nagrada, za koju se našla u najužem krugu kandidata. Nastavila je da piše, diktirajući tekstove svojoj saradnici Klari Svendson, a zatim ih je prerađivala. Tako su nastale knjige Anegdote sudbine, Poslednje priče, Senke u travi, Erengard i druge.

Grob Karen Bliksen u Rungstendlundu

Kada je nasledila kuću na imanju Rungstedlund, odlučila je da je pretvori u muzej koji će se posle njene smrti izdržavati novcem od autorskih prava. Tokom renoviranja kuće boravila je u hotelu. Zbog bolesti je morala da koristi amfetamine, pa je oslabila preko svake mere. Kad su radovi završeni bila je već toliko iznemogla da su je unosili na zabave koje je priređivala. Odevena u Pjeroov kostim od belog satena, izgledala je kao „sablast na gozbi”, ali se ipak hrabro držala. Gosti na zabavama bili su joj, između ostalih, Oldos Haksli i Timoti Liri.

Karen Bliksen umrla je u snu, 7. septembra 1962. godine. Prethodne večeri, dok je slušala klasičnu muziku i igrala društvene igre, pala je u komu iz koje se nije probudila. Kuću je ostavila kao zadužbinu za svoja dela i ptice, koje je kao simbole slobode obožavala.[4]

Književni rad[uredi | uredi izvor]

Karen Bliksen na dodeli nagrade De Gyldne Laurbær, 6. novembra 1952. godine
Jedna od 96 memorijalnih ploča na njujorškom Bibliotečkom putu (Library Way)[6] pripada i Isaku Dinesenu (Karen Bliksen)

Baronesa Karen fon Bliksen svoja dela pisala je pod pseudonimom Isak Dinesen, Oceola, Tanja Bliksen, Piter Loles i Pjer Ondrezel. Pisala je na danskom, francuskom i engleskom jeziku.[2] Njena najpoznatija dela su romani Moja Afrika i Babetina gozba. Oba romana su ekranizovana. Film Moja Afrika je višestruko nagrađivan, između ostalog i sa sedam Oskara,[1] dok je Babetina gozba dobila Oskara za najbolji dugometražni film na stranom jeziku.[7] U Danskoj je poznata i po zbirci Sedam gotskih priča.[2]

Mnogi istoričari književnosti nisu radi da stvaralaštvo Karen Bliksen svrstaju u neki određeni pravac, mada se smatra da je najbliže neoromantizmu. Ona svesno piše gotsko romantičarskim stilom i radnja u većini njenih dela odvija se u devetnaestom veku. Kritičari se uglavnom slažu oko stava da je njen stil šarmantan i zavodljiv. Međutim, polemike nastaju oko vrednosti njenog dela. dok jedni smatraju da se na šarnu sve i završava, drugi tvrde da se ispod te površine krije veoma složena struktura. O ovom pitanju napisane su brojne književne studije. Drugi kvalitet njenog dela, oko koga nema sporenja, svakako je činjenica da je Karen Bliksen izvanredan pripovedač.[8]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Sedam gotskih priča (Seven Gothic Tales, 1934)
  • Afrička farma (Den afrikanske farm, poznatiji kao Moja Afrika - Out of Africa 1937)
  • Zimske priče (Искошен текстVintereventyr, 1942)
  • Putevi osvete (Gengældesens veje, 1944)
  • Babetina gozba (Babettes gæstebud, 1950)
  • Posljednje priče (Sidste fortællinger, 1957)
  • Anegdote o sudbini (Skæbne-anekdoter, 1958)
  • Senke na travi (Skygger paa græset, 1960)[9]

Na srpski jezik je do sada prevedeno nekoliko pripovedaka u zbirci Erengard i druge priče (Devedeset četvrta, 1994), kao i romani Babetina gozba (Geopoetika, 2013) i Moja Afrika (Geopoetika, 2014). [10]

Nagrade i priznanja[uredi | uredi izvor]

Karen Bliksen je za svoj književni rad dobila više značajnih svetskih priznanja. Nekoliko puta nominovana je za Nobelovu nagradu, ali je nikada nije dobila.[9] Peter Englund, sekretar Švedske Akademije, opisao je kao grešku što je nije dobila 1930. Tridesetak godina kasnije, 1961. godine bila je na trećem mestu, iza Grejema Grina, a nagradu je tada dobio Ivo Andrić.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Moja Afrika - Karen Bliksen”. zvanični veb-sajt. Geopoetika. Arhivirano iz originala 19. 04. 2021. g. Pristupljeno 19. 4. 2021. 
  2. ^ a b v „Out of Africa Kindle Edition”. Amazon.com. Pristupljeno 19. 4. 2021. 
  3. ^ a b „Moja Afrika”. Beopolis.rs. Pristupljeno 19. 4. 2021. 
  4. ^ a b v Živković, Vesna (25. 9. 2015). „MOJA AFRIKA”. Politikin zabavnik. 3320. Pristupljeno 19. 4. 2021. 
  5. ^ „Out of Africa - Kindle Edition”. Amazon. Pristupljeno 19. 4. 2021. 
  6. ^ „Library Way In New York City”. for reading addicts. Pristupljeno 23. 4. 2021. 
  7. ^ „7 najlepših filmova s hranom u glavnoj uloz”. Stvar ukusa. 22. 10. 2014. Arhivirano iz originala 20. 04. 2021. g. Pristupljeno 20. 4. 2021. 
  8. ^ Kosović 2013, str. 96
  9. ^ a b „Karen Blixen - Babettina gozba”. Moderna vremena. Pristupljeno 20. 4. 2021. 
  10. ^ „Karen Bliksen - romani i kratka proza”. COBBIS. Narodna biblioteka Srbije. Arhivirano iz originala 20. 04. 2021. g. Pristupljeno 20. 4. 2021. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Kosović, Radoš (2013). „Neoromantično majstorstvo pripovedanja”. Babetina gozba. Beograd: Geopoetika. str. 91—99. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]