Katana

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Katana ()
Katana modifikovana od tačija koje je iskovao Motošig. Škola Bizen Osafun pod uticajem škole Sošu. 14. vek, nanbokučo period. Važna kulturna dobra. Tokijski nacionalni muzej.
TipMač
Mesto poreklaJapan
Upotreba
KorisniciSamuraj, ona-muša, ninja, kendo, iaido praktičari
Proizvodnja
ProizvodnjaNanbokučo period (1336-1392) što odgovara ranom muromači periodu (1336–1573)[1] do danas
Specifikacije
Težina1,1–1,5 kg
Dužina oštriceaproks. 60–80 cm (23,62–31,5 in)

Tip nožaZakrivljena, sa jednim sečivom
Tip balčikaDvoručna, sa kružnim ili četvrtastim štitnikom
KoriceLakirano drvo, neki primerci su obloženi ribljom kožom, ukrašeni mesingom i bakrom.[2][3][4]
Katana iz 16. ili 17 veka.

Katana (刀) je japanski dvoručni mač (大刀, daitō), kojim su se koristili pripadnici japanske ratničke klase, samuraji.[5] Obično se nosila u paru sa sličnim, kratkim mačem koji se naziva vakizaši. Ova dva mača, u paru, nazivaju se daišo i predstavljali su društvenu moć i čast samuraja. Dugi mač se koristio za borbu a kratki najčešće za izvršenje ritualnog samoubistva (sepuku) usled poraza i izgubljene časti samuraja.[6][7]

Etimologija i pozajmljenice[uredi | uredi izvor]

edo perioda]] (oko 1735) prikazuje samuraja sa tačijem i vakizašijem (ili kodačijem).

Reč katana se prvi put pojavljuje na japanskom u Nihon Šokiju iz 720. godine. Termin je spoj kata („jedna strana, jednostrano“) + na („oštrica“),[8][9][10] za razliku od na dvostranog curugija.

Katana pripada porodici nihonto mačeva, a odlikuje se dužinom sečiva (nagasa) većom od 2 šakua, približno 60 cm (24 in).[11]

Katana je takođe poznata kao daj ili dajto među zapadnim entuzijastima mača, iako je dajto generički naziv za svaki japanski dugi mač, što doslovno znači „veliki mač“.[12] Pošto japanski nema odvojene oblike množine i jednine, katane i katane se smatraju prihvatljivim oblicima.[13]

Izgovara se [katana], kan'jomi (japansko čitanje) kandži 刀, što prvobitno znači sečivo sa jednom ivicom (bilo koje dužine) na kineskom, reč je usvojena kao pozajmljena reč od strane Portugalaca.[14] Na portugalskom naziv (speluje se catana) znači „veliki nož” ili mačeta.[14]

Opis[uredi | uredi izvor]

Mej (potpis) i Nakago (tang) katane iz perioda Edo.

Katana se generalno definiše kao japanski mač standardne veličine, umereno zakrivljen (za razliku od starijeg tačija koji ima više zakrivljenosti) sa dužinom sečiva većom od 60,6 cm (23,9 in) (japanski 2 šakija).[15] On se odlikuje svojim prepoznatljivim izgledom: zakrivljeno, vitko, jednobridno sečivo sa okruglim ili četvrtastim štitnikom (cuba) i dugom drškom za dve ruke.[15]

Uz nekoliko izuzetaka, katana i tači se mogu razlikovati jedan od drugog, ako su potpisani, po lokaciji potpisa (mej) na tangu (nakago). Uopšteno govoreći, mej bi trebalo da bude urezan u stranu nakaga koja bi bila okrenuta ka spolja kada se mač nosi. Pošto se tači nosio sa reznom ivicom nadole, a katana sa oštricom nagore, mej bi se nalazio na suprotnim mestima na tangu.[16]

Zapadni istoričari su rekli da su katane bile među najboljim reznim oružjem u svetskoj vojnoj istoriji.[17][18] Međutim, glavno oružje na bojnom polju u sengoku periodu u 15. veku bili su jumi (luk), jari (koplje) i tanegašima (puška), dok su katana i tači korišćeni samo za blisku borbu. Tokom ovog perioda, taktika se promenila u grupnu borbu ašigarua (pešaka) mobilisanih u velikom broju, tako da su naginata (oružja sa motkom) i tači zastareli kao oružje na bojnom polju i zamenili su jarijem i katanom.[19][20][21] U relativno mirnom edo periodu, katana je dobila na značaju kao oružje, a na kraju edo perioda, šiši (politički aktivisti) su vodili mnoge bitke koristeći katanu kao glavno oružje. Kroz istoriju, katana i tači su često korišćeni kao pokloni između dajmjoa (feudalnog gospodara) i samuraja, ili kao ponude kamijima sadržanim u šintoističkim svetilištima i simboli autoriteta i duhovnosti samuraja.[20][22][21][19]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Proizvodnja mačeva u Japanu je podeljena u specifične vremenske periode:[23]

  • Jokoto (drevni mačevi, do oko 900.)
  • Koto (stari mačevi iz oko 900–1596)
  • Šinto (novi mačevi 1596–1780)
  • Šinšinto (noviji mačevi 1781–1876)
  • Gendajto (moderni ili savremeni mačevi 1876 – danas)

Koto (stari mačevi)[uredi | uredi izvor]

Masamun kuje katanu sa pomoćnikom (ukijom)
Katana Sošu škole koja je modifikacija tačija, Kiriha Sadamune, koju je iskovao Sadamun, sin Masamuna. 14. vek, kamaruka period. Važna kulturna dobra. Tokijski nacionalni muzej

Katana potiče od sasuge (刺刀), vrste tanta (kratkog mača ili noža) koji su koristili nižerangirani samuraji koji su se borili kao pešadija u kamakura periodu (1185–1333). Njihovo glavno oružje bila je duga naginata, a sasuga rezervno oružje. U nanbokučo periodu (1336—1392) koji odgovara ranom muromači periodu (1336—1573), dugo oružje kao što je odači je bilo popularno, a zajedno sa tim, sasuga je produžena i konačno postala katana.[24][25] Takođe, postoji teorija da se košigatana (腰刀), vrsta tantoa kojom su se opremali samuraji visokog ranga zajedno sa tačijem, razvila u katanu kroz istu istorijsku pozadinu kao i sasuga, i moguće je da su se oba razvila u katanu.[26] Najstarija katana koja postoji danas se zove Hišizukuri učigatana. Ona je iskovana u nanbokučo periodu, a kasnije je posvećena svetilištu Kasuga.[1]

Prva upotreba katane kao reči za opisivanje dugog mača koji se razlikovao od tačija javlja se još u kamakura periodu.[15] Smatra se da ove reference na „učigatanu“ i „cubagatanu“ ukazuju na drugačiji stil mača, verovatno jeftiniji mač za niže rangirane ratnike. Počevši od 1400. godine, pravljeni su dugački mačevi, kao što je potpisani mej u stilu katane. Ovo je bio odgovor na samuraje koji su nosili svoj tači u onome što se sada zove „katana stil” (ivica nagore). Japanski mačevi se tradicionalno nose tako da je mej okrenut od nosioca. Kada se tači nosi u stilu katane, sa oštricom nagore, potpis tačija biva okrenut na pogrešnu stranu. Činjenica da su izrađivači mačeva počeli da potpisuju mačeve potpisom katane pokazuje da su neki samuraji tog perioda počeli da nose mačeve na drugačiji način.[27][28]

Tradicionalno, jumi (lukovi) su bili glavno ratno oružje u Japanu, a tači i naginata su korišćeni samo za blisku borbu. Oninov rat u kasnom 15. veku, u muromači periodu, proširio se u domaći rat velikih razmera, u kojem su zaposleni farmeri zvani ašigaru bili mobilisani u velikom broju. Oni su se borili kao pešadija koristeći katanu kraću od tačija. U sengoku periodu (period zaraćenih država) u kasnom muromači periodu, rat je postao sve veći i ašigaru su se borili u bliskoj formaciji koristeći jari (koplja) koja su im pozajmljena. Štaviše, u kasnom 16. veku, tanegašima (muškete) su uvedene iz Portugalije, a japanski kovači mačeva su masovno proizvodili poboljšane proizvode, dok su se ašigaru borili iznajmljenim puškama. Na bojnom polju u Japanu, puške i koplja su pored lukova postali glavno oružje. Zbog promena u stilovima borbe u ovim ratovima, tači i naginata su zastareli među samurajima, a katana, koja je bila laka za nošenje, postala je prevalentno oružje. Tači sa svojim sjajnim izgleda postepeno je postao simbol autoriteta samuraja visokog ranga.[24][22][21]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Kazuhiko Inada (2020), Encyclopedia of the Japanese Swords. 図説日本刀大全: 決定版. ワン・パブリッシング. 2020. str. 43. ISBN 978-4651200408. 
  2. ^ Takeo Tanaka. (2012) Wokou pp. 104. Kodansha. 田中健夫 (2012). 倭寇: 海の歴史. 講談社. ISBN 978-4062920933. 
  3. ^ Koichi Shinoda. (1 May 1992). Chinese Weapons and Armor. Shinkigensha. 篠田耕一 (maj 1992). 武器と防具中国編. 新紀元社. ISBN 9784883172115. 
  4. ^ „日本の技術の精巧さは…”. Mainichi Shimbun. 27. 3. 2016. Arhivirano iz originala 28. 8. 2016. g. 
  5. ^ „Cold Steel Katana Emperor Series”. Arhivirano iz originala 03. 02. 2021. g. Pristupljeno 29. 1. 2021. 
  6. ^ Bajem, Mišel (1990). Oružje i oklopi. Beograd: Vuk Karadžić. str. 36—37. ISBN 86-307-0312-1. 
  7. ^ „Blitz Plastic Katana Sword”. Pristupljeno 29. 1. 2021. 
  8. ^ 1988, 国語大辞典(新装版) (Kokugo Dai Jiten, Revised Edition) (in Japanese), Tōkyō: Shogakukan, 刀 (katana) entry available online here
  9. ^ 2006, 大辞林 (Daijirin), Third Edition (in Japanese), Tōkyō: Sanseidō, ISBN 4-385-13905-9
  10. ^ 1995, 大辞泉 (Daijisen) (in Japanese), Tōkyō: Shogakukan, ISBN 4-09-501211-0, 刀 (katana) entry available online here
  11. ^ „How Long Is a Katana?”. Medieval Swords World (na jeziku: engleski). 2019-08-03. Pristupljeno 2019-09-09. 
  12. ^ Sun-Jin Kim (1996). Tuttle Dictionary Martial Arts Korea, China & Japan. Tuttle Publishing. str. 61. ISBN 978-0-8048-2016-5. 
  13. ^ Akmajian, Adrian; Richard A. Demers; Ann K. Farmer; Robert M. Harnish (2001). Linguistics: An Introduction to Language and Communication. Massachusetts: The MIT Press. str. 624. ISBN 9780262511230. 
  14. ^ a b Sebastião Rodolfo Dalgado; Anthony X. Soares (1988). Portuguese Vocables in Asiatic Languages: From the Portuguese Original of Monsignor Sebastiao Rodolfo Dalgado. South Asia Books. str. 520. ISBN 978-81-206-0413-1. 
  15. ^ a b v Sato, Kanzan (1983). The Japanese Sword: A Comprehensive Guide (Japanese arts Library). Japan: Kodansha International. str. 220. ISBN 978-0-87011-562-2. 
  16. ^ 土子民夫 (maj 2002). 日本刀21世紀への挑戦. Kodansha International. str. 30. ISBN 978-4-7700-2854-9. 
  17. ^ Ford, Roger (2006). Weapon: A Visual History of Arms and Armor. DK Publishing. str. 66, 120. ISBN 9780756622107. 
  18. ^ Anthony J. Bryant; McBride, Angus (1994). Samurai 1550–1600. Osprey Publishing. str. 49. ISBN 1855323451. 
  19. ^ a b Kazuhiko Inada (2020), Encyclopedia of the Japanese Swords. 図説日本刀大全: 決定版. ワン・パブリッシング. 2020. str. 42. ISBN 978-4651200408. 
  20. ^ a b 歴史人 September 2020. pp. 40-43. 歴史人 2020年 09 月号. ASIN B08DGRWN98. 
  21. ^ a b v Arms for battle - spears, swords, bows. Nagoya Japanese Sword Museum Touken World
  22. ^ a b History of Japanese swords "Muromachi period - Azuchi-Momoyama period". Nagoya Japanese Sword Museum Touken World
  23. ^ Transition of kotō, shintō, shinshintō, and gendaitō. Nagoya Japanese Sword Museum Touken World
  24. ^ a b 歴史人 September 2020. pp. 40. 歴史人 2020年 09 月号. ASIN B08DGRWN98. 
  25. ^ List of terms related to Japanese swords "Sasuga". Nagoya Japanese Sword Museum Touken World.
  26. ^ Differences in Japanese swords according to status. Nagoya Japanese Sword Museum Touken World.
  27. ^ Turnbull, Stephen (8. 2. 2011). Katana: The Samurai Sword. Osprey Publishing. str. 22—. ISBN 978-1-84908-658-5. [mrtva veza]
  28. ^ Nagayama, Kōkan (1997). The Connoisseur's Book of Japanese Swords. Kodansha International. str. 28. ISBN 978-4-7700-2071-0. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]