Konavli

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Srpska plemena u ranom srednjem veku, uključujući i Konavljane

Konavli (takođe: Konavle ili Konavlje) su geografska i istorijska oblast na istočnoj obali Jadranskog mora, a obuhvataju krajnji južni deo današnje Dalmacije, od grada Cavtata do poluostrva Prevlake.[1] Područje Konavala se danas nalazi u sastavu opštine Konavle, koja pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji u Republici Hrvatskoj. Administrativni centar opštine je grad Cavtat.

Tokom ranog srednjovekovnog razdoblja, Konavli su bili posebna srpska oblast, odnosno jedna od tadašnjih srpskih zemalja.[2] Tokom 9. i 10. veka, Konavli su bili povezani sa susednom srpskom kneževinom Travunijom, a glavni istorijski izvor za tadašnju istoriju ovih oblasti su istoriografski spisi vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita,[3] koji je Konavle i Travuniju opisao upravo kao srpske oblasti:

Zemlja Travunjana i Konavljana je jedna. Tamošnji stanovnici vode poreklo od nekrštenih Srba, koji su tu živeli od onog arhonta koji je prebegao caru Irakliju iz nekrštene Srbije ... Arhonti Travunije uvek su bili pod vlašću arhonta Srbije.[4]

Naziv[uredi | uredi izvor]

Tokom rimske vladavine ovim prostorima u neposrednoj blizini Konavala nalazio se grad Epidaurus (u blizini današnjeg Cavtata) koji je nestao tokom slovenskog naseljavanja Balkana. Rimljani su, da bi snabdeli grad vodom, izgradili veliki sistem vodovodnih kanala koji su išli preko današnjeg Konavoskog polja. U blizini sela Vodovađe i dalje se mogu videti ostaci tog vodovoda. Pretpostavlja se da je cela oblast i dobila ime po tim kanalima — Konavli (Konavle, Konavlje). Grbaljski zakonik u 27. članu pominje reč kanali kao konali.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Srpske zemlje u 9. veku, uključujući i Konavle u sastavu Travunije

Tokom antičkog perioda, razvoj Konavala je bio povezan sa gradom Epidaurom (današnji Cavtat), koji je postradao početkom 7. veka, za vreme najezde Avara i Slovena. Tada su se u ovu oblast doselili Srbi, koji su po imenu oblasti dobili regionalni naziv: Konavljani (grč. Καναλῖται). Konavli su tokom ranog srednjovekovnog perioda bili posebna srpska oblast, odnosno jedna od tadašnjih srpskih zemalja.[2]

Bosanski ban Tvrtko preotima Konavle od Đurđa I Balšića (1377)

Postavši sastavni deo srednjovekovne Travunije, Konavli su bili u sastavu srpskih država Vlastimirovića, Vojislavljevića, Nemanjića, Vojinovića, Balšića (1373-1377) i Kotromanića (od 1377. godine).[5]

Susedna Dubrovačka republika je oblasnim gospodarima Konavala i njihovim naslednicima isplaćivala tradicionalni Konavoski dohodak.[6][7]

Luko Zore (1846-1906) je za Konavljane (Dubrovčani u širem smislu, jer su dugo pripadali Dubrovačkoj repubici) zapisao da tamo svaki guslar ume i peva narodnu pesmu Kad se ženi srpski car Šćepane, a da imaju običaj i da sokole jedni druge rečima Ej, Srbine!, u šta se tada svako mogao uveriti. [8]

Rabljanin, hrvatski pravaš, jezikoslovac i profesor u Dubrovačkoj gimnaziji Marcel Kušar (1858-1949) je 1892. anonimno u Dubrovniku objavio brošuru Dubrovčani, jesu li Hrvati? u kojoj je pokušao dokazati da su Dubrovčani Hrvati. U njoj je o Konavljanima i ostalima napisao: Da se u Župi, Konavlima i ostaloj okolici dubrovačkoj, dapače i pred samim gradom Dubrovnikom, pjevaju još i danas pjesme o kosovskim i drugim srpskim junacima, to niko ne može poreći; ali niko ne može ni to oporeći da u novije doba mjesto onih junaka sve više preotimlju mah druga modernija lica, među kojima nalaziš i Hrvata kao npr. hajduka Senjanina Iva, od Zadra Todora, Zrinovića i Jelačića bana itd. [9]

Podela i prodaja Konavala[uredi | uredi izvor]

Jačanje oblasnih feudalaca u srednjovekovnoj Bosni dovela je do podele Konavala 1419. godine između Sandalja Hranića Kosače i Petra I Pavlovića. Severni deo od sela Oboda do tvrđave Sokol pripao je Pavlovićima, a južni Hraniću. Dubrovčani su uskoro zaključili savez sa Sandaljem iz kojeg je proizašla kupovina Konavlja. Iako je imao samo južni deo Sandalj je republici prodao celo Konavlje, za duplo veću svotu novca bez obzira na to što je Radoslav Pavlović polagao pravo na severni deo Konavala. Tek nakon dugih svađa i nagađanja, koji su okončani naknadnom prodajom Pavlovićevog dela, celi Konavli su 1427. godine pripojeni Dubrovačkoj republici, postavši njen najveći izvor hrane.[10]

Nedugo potom, između Dubrovnika i vojvode Radoslava Pavlovića izbio je oružani sukob, koji se u istoriografiji naziva Prvi konavoski rat (1430-1432), a kasnije je sličan sukob (Drugi konavoski rat) izbio između Dubrovika i hercega Stefana Vukčića Kosače (1451-1454).[11][12][13]

Konavli su ostali u sastavu Dubrovačke republike sve do njene propasti, odnosno do Francuske okupacije (1806), nakon čega su priključeni Ilirskim pokrajinama, a potom su 1813. godine zaposednuti i priključeni Austrijskom carstvu, u čijem su sastavu ostali sve do 1918. godine, odnosno do stvaranja Karljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sklapanjem sporazuma Sporazum Cvetković-Maček (1939), ova oblast je ušla u sastav novostvorene Banovine Hrvatske, čime su se Konavli po prvi put u svojoj istoriji našli u sastavu nekog političkog entiteta koji je u nazivu imao samo hrvatsku odrednicu.[14]

Krajem 19. vijeka i početkom 20, hrvatski rimokatolički kler je ulagao velike napore da pohrvati Konavle i istrijebi Srpstvo, u čemu se isticao Jozo Crnica.[15]

Geografija Konavala[uredi | uredi izvor]

Konavlje se prostire od sela Oboda, na oko 1.5 km od Cavtata do uske klisurice koja zatvara plodno polje na jugu i povezuje ga sa Sutorinom. Celo polje se pruža paralelno sa jadranskom obalom od koje ga deli Donja Gora, dok ga od zaleđa Balkana deli krševita Gornja Gora. Tokom srednjeg veka Konavlje je činio i primorski pojas između Donje Gore i mora.

Donja Gora[uredi | uredi izvor]

Donja Gora odvaja Konavljansko polje od Jadranskog mora. Prostire se paralelno sa linijom obale u dužini od 33 km. Najviši vrh je Ilijino Brdo sa svojih 561 m nmv, dok je ceo predeo brdovit i prekriven zelenilom.

Gornja Gora[uredi | uredi izvor]

Severoistočni kraj Konavlja i njegovu granicu prema unutrašnjosti čini krševiti planinski masiv Gornja Gora. Njen najviši vrh je Sniježnica (1.234 m nmv) sa koje se pruža pogled na:

Ponornica Ljuta[uredi | uredi izvor]

Iznad sela Ljuta, podno Sniježnice, iz gole stene izvire obilni potok Ljuta. U njega se na njegovom putu ka severozapadu uliva veći broj potočića, među kojima su Dugi Potok i Kopačica. Nešto južnije od sela Oboda Ljuta ponire u kraškom terenu. Ona ponovo izbija u pećini Jazovi iz koje se uliva u Jadransko more.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vukmanović 1980.
  2. ^ a b Komatina 2015, str. 11-21.
  3. ^ Moravcsik 1967.
  4. ^ Ferjančić 1959, str. 61-63.
  5. ^ Grujić 1926, str. 3-122.
  6. ^ Dinić 1935, str. 203–257.
  7. ^ Isailović & Fostikov 2013, str. 131–147.
  8. ^ Zore 1903, str. 26.
  9. ^ Kušar, Marcel (1892). Izabrani radovi i pisma, Dubrovčani, jesu li Hrvati? (PDF). Dubrovnik. str. 227, 234. 
  10. ^ Ćorović 1927, str. 73-109.
  11. ^ Ćorović 1924, str. 24-39.
  12. ^ Ćirković 1964a.
  13. ^ Ćirković 1964b.
  14. ^ Dimić 2001, str. 191-206.
  15. ^ Stanković, Branislav; Ninković Tašić, Aleksandra (2019). Dubrovački Srbi: Izgubljeno nasleđe. Beograd: Catena Mundi. str. 36. 

Literatura[uredi | uredi izvor]