Konkordatska kriza

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Žandari su imali naređenje da spreče demonstrante da prođu pored Narodne skupštine, koja je u tom trenutku zasedala, dok su demonstranti želeli da istraju u svojim namerama, pokušavši da probiju žandarski kordon, nakon čega je došlo do izgreda i primene sile od strane policije.

Konkordatska kriza naziv je za versko-političku krizu u Kraljevini Jugoslaviji, koja je izbila tokom 1937. godine između Srpske pravoslavne crkve i jugoslovenske kraljevske Vlade na čelu sa Milanom Stojadinovićem. Ministar pravde Ljudevit Auer potpisao je Konkordat sa Svetom stolicom u Rimu jula 1935. godine. Novembra 1936. Namesništvo je izdalo ukaz kojim je ovlastilo koalicionu Vladu Stojadinović-Korošec-Spaho da Konkordat uputi Narodnom predstavništvu na ratifikaciju, čemu se Srpska pravoslavna crkva odlučno suprotstavila.

Potpisivanje Konkordata[uredi | uredi izvor]

Prvi nacrt Konkordata između Svete stolice i Kraljevine SHS načinjen je 1922. godine, a pregovori su nastavljeni 1933. godine. Knez Pavle Karađorđević i zagrebački nadbiskup Anton Bauer vodili su razgovor o merama za sređivanje odnosa između Rimokatoličke crkve i jugoslovenske države. Bauer je tražio da se službeno raspuste sve masonske lože u zemlji i zaključi Konkordat sa Svetom stolicom. Rimokatolička crkva nije bila zadovoljna svojom obrazovno-vaspitnom ulogom u društvu. Knez Pavle je obećao da će Rimokatoličkoj crkvi u većoj meri izaći u susret. Zbog međunarodnog položaja Rimokatoličke crkve i straha od ugrožavanja suvereniteta države, jugoslovenske vlasti su godinama odugovlačile potpisivanje Konkordata. Vlada Milana Stojadinovića je pokazala volju da posao dovrši, a knez Pavle je podržavao Stojadinovića po tome pitanju.[1] Prvi potezi Stojadinovićeve Vlade išli su u tom pravcu. Stojadinović je računao da će se preko Konkordata približiti Vatikanu i Italiji, kao i da će poboljšati odnose sa rimokatoličkim vernicima u Hrvatskoj i time oslabiti uticaj Hrvatske seljačke stranke.[1]

Po Stojadinovićevom nalogu, ministar pravde Ljudevit Auer, Hrvat i rimokatolik iz Siska, pre polaska za Rim posetio je patrijarha Varnavu Rosića. Tekst Konkordata bio je dostavljen srpskom patrijarhu, ali SPC nije konsultovana o ovom pitanju. Konkordat su konačno potpisali kardinal Euđenio Pačeli (potonji papa Pije XII i ministar pravde Kraljevine Jugoslavije Ljudevit Auer u Rimu 25. jula 1935. godine. Ugovorom je Rimokatolička crkva u Jugoslaviji dobila znatna prava na polju obrazovanja, socijalnih i humanitarnih delatnosti. O potpisivanju Konkordata, Stojadinovićeva Vlada i Vatikan izdali su odvojena saopštenja. U saopštenju Stojadinovićeve Vlade izneto je da će se Konkordatom sprovesti „Ustavom kod nas usvojena ravnopravnost katolicizma sa ostalim priznatim konfesijama.“ Posebno je navedeno da se Sveta stolica obavezala da će poštovati jugoslovenske državne interese prilikom popunjavanja crkvenih položaja, naročito onih najvažnijih. Vatikansko saopštenje sadržalo je više detalja. Ni jugoslovenska, ni vatikanska strana nije tekst Konkordata stavila na uvid javnosti, zbog želje da se bez mnogo prašine proturi davanje primata Rimokatoličkoj nad Pravoslavnom crkvom u Jugoslaviji. Potpisivanje Konkordata prošlo je gotovo bez reakcije u jugoslovenskoj javnosti. Ipak, njegova ratifikacija u Narodnoj skupštini odlagana je pune dve godine, jer je Stojadinović želeo da prethodno postigne sporazum sa Srpskom pravoslavnom crkvom.[1] U međuvremenu, kopija Konkordata iz fioke patrijarha Varnave dospela je u javnost, i to verovatno pod uticajem nekoga iz opozicije.[2]

Rasplamsavanje krize[uredi | uredi izvor]

Konkordat, koji je čekao na ratifikaciju u parlamentu, ležao je u Stojadinovićevoj fioci petnaest meseci. Pošto je, početkom novembra 1936, Namesništvo izdalo ukaz kojim je ovlastilo predsednika Vlade da konkordat uputi Narodnoj skupštini, reagovao je Sveti arhijerejski sabor SPC. Stojadinović je očekivao ratifikaciju u Narodnoj skupštini bez većih problema, ali se iznenada našao u procepu između Vatikana i SPC, koju je podržavala srpska opozicija u pokušaju da sruši Stojadinovićevu Vladu.[1] Početkom decembra Sveti arhijerejski sabor uputio je Namesništvu i Vladi memorandum sa porukom da Srpska pravoslavna crkva ne može na takvu odluku da pristane. Već od marta 1937. godine borba oko Konkordata rasplamsavala se u Narodnom predstavništvu, nekoliko meseci pre nego što je njegova ratifikacija stavljena na dnevni red. Od proleća 1937. pravoslavno sveštenstvo i srpska opozicija, oslanjajući se na nastupe opozicionih poslanika u Narodnoj skupštini, razvili su kampanju protiv Vlade. U javnosti se stvorio utisak da se srpsko pravoslavlje nalazi u velikoj opasnosti. Patrijarh Varnava tvrdio je da se „konkordatom ugrožavaju načela državnog suvereniteta, jer se iznad državne volje stavlja volja Rimske kurije, koja je Konkordatom mogla čitav niz pravnih pitanja u državi rešavati propisima kanonskog prava Rimokatoličke crkve”.[3]

Sa svih strana, iz svih parohija Srpske pravoslavne crkve, u prvoj polovini 1937. godine stizali su telegrami podrške patrijarhu Varnavi. Rezolucija Eparhije gornjokarlovačke dobro pokazuje kakve su argumente koristili protivnici Konkordata:

„Predloženim Konkordatom, koji je iznesen na ustavno rješavanje pred Narodno predstavništvo, vrijeđa se na grub način načelo ravnopravnosti na štetu Srpske pravoslavne crkve i ostalih vjeroispovjesti. Rimokatoličkoj crkvi u Kraljevini Jugoslaviji priznaju se tim predlogom Konkordata mnogo veće privilegije i ovlašćenja u odnosu prema državnoj vlasti nego Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ostalim vjeroispovjestima... Postavlja se tim predlogom Konkordata Srpska pravoslavna crkva u podređen položaj prema Rimokatoličko crkvi...”
— Rezolucija Eparhije gornjokarlovačke SPC

SPC je tvrdila da će država Jugoslavija postati „podređen organ Rimske crkve”, „jezuitsko-fašistička kolonija”, uz pomoć „bankarsko-klerikalnog” režima M. Stojadinovića.[3] Strahovi i glasine su išli dotle, da se u pismu pravoslavne crkvene opštine u Karlovcu predsedniku Vlade Stojadinoviću od 12. februara 1937. godine tvrdi da bi prihvatanjem Konkordata mnogi pravoslavni Srbi bili „izloženi progonima”:

„Prema saznanjima ove opštine, tim bi Konkordatom, protivno načelima državnog ustava, jedna vjerska zajednica omala dobiti veća prava i nadmoć nad ostalima, naročito nad Svetosavskom crkvom... Primanjem ovakvog Konkordata bili bi mnogo naših ljudi u ovim krajevima izloženo progonima i teškim ličnim i porodičnim potresima.”
— Pismo pravoslavne crkvene opštine u Karlovcu predsedniku Vlade Milanu Stojadinoviću

Predsednik Vlade Milan Stojadinović pokušavao je da parira kampanji koja se zahuktavala. Pred Svetim arhijerejskim sinodom, u zgradi Patrijaršije u Beogradu, izneo je sve razloge kojima su njegovi prethodnici bili rukovođeni po pitanju Konkordata. Navodeći da je Konkordat delo kralja Aleksandra, i da Namesništvo želi njegovu ratifikaciju, on je napominjao da je i Nikola Pašić svojevremeno zaključio Konkordat[4] kako bi pridobio Vatikan za ideju o ujedinjenju Južnih Slovena. Gledajući kako se oko Srpske pravoslavne crkve okupljaju svi protivnici režima, Stojadinović je pitanje Konkordata shvatio kao pitanje svog ugleda kao šefa vlade. Igrom slučaja, kako se konkordatska kriza rasplamsavala, stanje zdravlja patrijarha Varnave se naglo pogoršavalo, pa je nedugo potom prebačen u bolnicu.

„Krvava litija”[uredi | uredi izvor]

Za 19. jul 1937. godine, kada je bila zakazana sednica Narodne skupštine o Konkordatu, bila je zakazana i molitvena litija za ozdravljenje obolelog patrijarha. Policija je, međutim, zabranila skup.[5] Litija je trebalo da krene od Saborne crkve u Beogradu do hrama Svetog Save. Glavni organizator litije bio je vladika ohridski i žički Nikolaj Velimirović. Zamišljena „kao velika crkveno-narodna manifestacija u borbi protiv Konkordata”, litija je krenula u Knez Mihailovu ulicu.[4] U Knez Mihalovoj došlo je do sukoba građana i policije, budući da je žandarmerija imala naređenje da spreči demonstrante da prođu pored Narodne skupštine. Intervencija žandarma bila je brutalna, zbog čega je ovaj događaj u istoriografiji ostao upamćen pod nazivom „Krvava litija”, mada su povrede učesnika litije bile unekoliko preuveličavane. Narodne demonstracije odvijaju se i širom Srbije, u Crnoj Gori, Bosni i Krajini.

Za to vreme, politička borba oko Konkordata se nastavila. Knezu Pavlu je upućen memorandum Svetog arhijerejskog sinoda u kome se tražilo „da odmah Kraljevska vlada dr Milana Stojadinovića podnese ostavku i da se Konkordat skine sa dnevnog reda”. Stojadinović nije hteo da odustane od ratifikacije Konkordata. Pritisci na poslanike da ne glasaju za Konkordat vršeni su sa raznih strana — i od Crkve, i do opozicije.

Ratifikacija u Narodnoj skupštini i smrt patrijarha[uredi | uredi izvor]

Uveče, 23. jula 1937. godine, Konkordat je u Narodnoj skupštini izglasan sa 166 glasova „za”, uz 129 „protiv”. Trebalo je da bude izglasan još i u Senatu, u kojem je Vlada lošije stajala. Ali, još isto veče, Stojadinović je pred poslanicima Jugoslovenske radikalne zajednice objavio da će se neko vreme sačekati sa iznošenjem Konkordata pred Senat. Pri kraju dana, u kome je u donjem domu jugoslovenskog parlamenta izglasan Konkordat, umro je patrijarh srpski Varnava. Unutar Crkve i u javnosti odmah su buknule glasine (do danas nepotvrđene) da je patrijarh otrovan po nalogu Vlade. Svim članovima Vlade, osim ministru vojnom generalu Marića, Crkva je zabranila da prisustvuju sahrani. Inače, patrijarh je sahranjen tek 3. avgusta 1937. godine.

Reakcija SPC[uredi | uredi izvor]

U međuvremenu, održava se vanredno zasedanje Svetog arhijerejskog sabora, na kojoj je doneta odluka o zatvaranju svih pravoslavnih hramova u zemlji i saopšteno da se Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Jugoslaviji nalazi „u stanju progonstva”. Bila je to najniža tačka u odnosima između Crkve i države u periodu međuratne Jugoslavije — konkordatska kriza dovela je do prekida svih kontakata između Srpske pravoslavne crkve i Kraljevine Jugoslavije.

Vladika Nikolaj Velimirović je svim poslanicima pravoslavne veroispovesti neposredno pre glasanja uputio pismo kojim preti primenom crkveno-kanonskim mera prema onima koji budu glasali za Konkordat: „Ja ću biti nesrećan ako budem prinuđen da ove mere primenim na Vas i na dom Vaš. A ja ih moram primeniti u potpunosti.”

Posle glasanja u Senatu 1. avgusta 1937. godine, Sveti arhijerejski sinod jednoglasno je doneo odluku o ekskomunikaciji svih poslanika i ministara pravoslavne vere koji su glasali za Konkordat. Time su oni izopšteni iz Crkve. Predsednik Vlade Milan Stojadinović odmah je zatražio da se ekskomunikacija ukine.

Odustajanje od Konkordata i epilog krize[uredi | uredi izvor]

Na spoljnopolitičkom planu, Stojadinović je konkordatom hteo da potvrdi svoje prijateljske veze sa Musolinijevom Italijom. Ali i sama italijanska vlada, brinući se da konkordatska kriza ne dovede do Stojadinovićevog pada, počela se hladiti prema Konkordatu. Tek nakon pismenih garancija Vlade da Konkordat neće biti ozakonjen, da će Srpska pravoslavna crkva ubuduće biti konsultovana i da će sve žrtve konkordatske krize biti abolirani, SPC je popustila i poništila ekskomunikaciju. Pošto su obe strane u sporu popustile, na izbornom Saboru februara 1938. godine, za novog patrijarha izabran je mitropolit crnogorski Gavrilo Dožić, što je i potvrđeno ukazom Namesništva. Njegovom izboru obradovao se i sam Milan Stojadinović, budući da je Dožić bio njegov prijatelj još od 1920-ih godina, dok je kao radikalski poslanik išao po Crnoj Gori.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Petranović 1988, str. 275.
  2. ^ „Diktat-svete-stolice”. Konkordatska kriza - novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:298275-Diktat-svete-stolice. Pristupljeno 13. 2. 2012. 
  3. ^ a b Nikola Žutić: Srpsko pravoslavlje i Anglikanska crkva
  4. ^ a b "Memoari Patrijarha srpskog Gavrila", Beograd 1990. godine
  5. ^ „Politika”, 19. jul 1937

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]