Konsenzus

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Konsenzus je jednoglasno donošenje odluka. To je proces kojim pojedinci i grupe postižu opšte slaganje o ciljevima od zajedničkog interesa i sredstvima da se isti postignu. Konsenzus se obično postiže fokusom na visoko prihvatljive ciljeve koji naglašavaju zajedničke vrednosti, a zatim medijacijom oko sukobljenih pitanja. U bukvalnom prevodu na naš jezik znači saglasnost.

Pojam[uredi | uredi izvor]

Konsenzus je postupak donošenja odluka koji se ne zasniva na „vladavini većine“ već na najvećoj mogućoj saglasnosti unutar grupe. Umesto da predstavnici ili većina donosi odluke u ime grupe, svi članovi imaju isti glas i moć. Konsenzus je dostignut kada se svi članovi grupe ili organizacije slažu sa predlogom najboljim za grupu; pojedinci se ne moraju slagati sa svim stavkama predloga, ali obaveza prema zajednici i potrebe čine da konsenzus radi.

Prednosti[uredi | uredi izvor]

Konsenzus se koristi iz mnogih razloga. On omogućava pojedincima da istražuju zajednička rešenja dok se ne pojavi ono najbolje za grupu. Konsenzus osigurava da svako ima glas pri donošenju odluka i time spaja sve ideje u jedan plan sa čijim se izvršavanjem svi učesnici slažu. Pošto se svi učesnici slažu sa odlukom, ljudi se mnogo više trude da sprovedu u delo ono što su odlučili. Ovaj postupak povećava predanost ljudi da svoje odluke i ostvare. Konsenzus je važan, jer dozvoljava manjinskim grupama da se izjasne i da se njihovi predlozi uzmu u obzir, pritom ohrabrujući ljude sa različitim pogledima i mišljenjima na saradnju. Konsenzus pokušava da umanji dominaciju i ojača zajednicu u procesu donošenja odluka.

Koraci u donošenju[uredi | uredi izvor]

Grupa prvo mora definisati sporno pitanje: šta treba da se odluči. Potom se raspravlja o pitanju. Nakon što je grupa dovoljno pretresala pitanje, neko daje uobličen predlog (bilo bi dobro da se nekoliko predloga sačini i pre sastanka). Nakon što je predlog napravljen, postavljaju se pitanja da bi se predlog razjasnio. Još uvek nije vreme da se razgovara za ili protiv predloga. Onda se sačini lista svih prigovora koje ljudi imaju u vezi predloga. Ako nema prigovora, dostignut je konsenzus. Ljudi koji su uzdržani imaju prigovore koji nisu rešeni, ali neće da sprečavaju da se diskusija i donošenje odluke nastavi. Ljudi koji blokiraju odluku imaju prigovore koji nisu razrešeni i koji ne mogu da dozvole da se odluka donese u ime cele grupe. Blokirati predlog je ozbiljna odluka i mora se zasnivati na ubeđenju da je predlog protivan principima grupe. Ako se blokada desi, grupa mora sama da proceni kako da nastavi. Ako nema ljudi koji sprečavaju odluku, konsenzus je donet.

Donošenje odluka konsenzusom se sastoji iz sledećih koraka:

  • Ako tačka dnevnog reda ne izaziva veliku diskusiju, konsenzus se može postići nakon početne diskusije
  • Kada postoje prigovori, verovatno je potrebna veća diskusija ili razjašnjavanje. Da bi se izbeglo raspravljanje o svim prigovorima u isto vreme, pravi se lista prigovora.
  • Prigovori se redom razmatraju i za svaki prigovor se pokušava naći zadovoljavajuće rešenje koje pokazuje obzir prema prigovoru. Potom se ponovo pokušava postići konsenzus.
  • Ako konsenzus i dalje nije postignut, onda se zabeleže svi ostali prigovori, traži se razjašnjenje od osobe koja ih je uložila, i postavlja se pitanje šta je potrebno uraditi povodom prigovora. Ovo se radi pojedinačno za svaki prigovor.

Pet mogućnosti[uredi | uredi izvor]

  1. Postoji konsenzus: predlog se prihvata
  2. Ne postoji konsenzus: predlog se odbija
  3. Ne postoji kompletan konsenzus, ali postoji jednoglasnost, jer prigovorači “stoje po strani” i neće da blokiraju predlog
  4. Ljudi ne žele da predlog bude prihvaćen, konsenzus se blokira
  5. Formira se radna grupa koja pokušava da nađe rešenje

Kritika[uredi | uredi izvor]

Mnogi koji kritikuju konsenzus zbog njegove nefunkcionalnosti, tvrde da do njega može doći samo u relativno homogenim sredinama gde među učesnicima već postoji bazični konsenzus oko osnovnih verovanja.