Kontraminski sistem Petrovaradinske tvrđave

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kaponir II položja
Rekonstrukcija natpisa mermerne ploče koja svedoči o poseti Josifa podzemlju Petrovardinske tvrđave
Magistralna i kontraeskarpna galerija III položaja

Kontraminski sistem Petrovaradinske tvrđave predstavlja fortifikacijsko unapređenje starije utvrde na Petrovaradinu. Na mestu stare ugarske tvrđave iz 13. veka Austrijanci su u dve faze 1692—1728. i 1754—1780. sagradili tvrđavu po tadašnjim najmodernijim principima i dotadašnjem vojnom iskustvu.

Inovacije u minskom ratovanju su dolazile iz različitih izvora kroz istoriju, i često su inženjeri bili ti koji su sticali neophodno iskustvo za sledeći korak u razvoju.

Jedno od tih iskustava je i opsada tvrđave Švajdnic (Schweidnitz) 1762. godine koju su Prusi uz upotrebu minskog napada, nakon samo 48 dana naterali na kapitulaciju.

Samo dve godine kasnije austrijski inženjerski major A. Hajnrih Šreder predložio je Ratnom savetu u Beču svoj plan izgradnje kontraminskog sistema ispod Petrovaradinske tvrđave. Plan je bio odmah prihvaćem, ali se sa radovima krenulo tek sledeće godine. Sećanje na opsadu Petrovaradina 1526. godine kada su Turci zauzeli tvrđavu minskim napadom kao i minski napadi tokom opsade 1694. i 1716. godine takođe su ubrzavali potrebu za izgradnjom kontraminskog sistema.

Šrederov plan je predviđao izgradnju četiri odbrambena položaja. Preko 400 minera radilo je na izgradnji podzemlja sve do 1776. godine. Za to vreme prokopano je 16.000 metara podzemnih galerija (magistralne, komunikacione, envelopne, vezne i prislušne), kao i prostorije za smeštaj baruta i alata za kopanje.

Svaka minska galerija imala oznaku za položaj (I-IV), broj hodnika (1-527), njegovu namenu (Kom., Horch, Horch gallerie, H.G., Verbindungs, Abgang, Ausgang...), ime koji je dobio po nekom austrijskom caru ili plemiću (Jozefu(Josefs Mine), Leopoldu (Leopold Mine), Karlu (Karls Mine), Rudolfu (Rudolf Mine), princu Eugenu (Prinz Eugen Mine), Stefanu (Stefans Mine), Kaiser Mine...)

O velikom zalaganju majora Šredera ali i Bečkog dvora za izgradnjom podzemlja govori četiri posete prestolonaslednika, a kasnije i cara Josifa II i to 1768, 1783, 1786. i 1788. godine. Prilikom prve posete, tada prestolonaslednik, prisustvovao je demonstraciji minskog napada i odbrane jednog bastiona koji je za tu priliku izgrađen između dva pojasa Kaprarinih šančeva.

U prisustvu prestolonaslednika, najviših vojnih starešina i građana Petrovaradina, vazduh je prolomila strahovita eksplozija minskog punjenja koja je raznela bastion. Oduševljen demonstracijom prestolonaslednik je unapredio Šredera u čin generala i naredio mu da se sa radovima još brže nastavi.

Tokom obilaska tvrđave, prestolonaslednik je posetio i podzemlje tvrđave gde je iskopan bunar dubok 39 metara. O tom događaju svedoči i mermerna tabla na kojoj je uklesano da je 21. maja 1768. godine, Josif II iz ovog bunara pio vode u pratnji komandanta minerskog korpusa A. H. Šredera i minerskog kapetana Ludviga fon Mikovinija.

Petrovaradinska tvrđava je pored podzemnih galerija dobila i oko 1,500 puškarnica koja je većina građena u kontraeskarpnim zidovima pri samom dnu rova, kaponire i kazamate sa preko 155 otvora za dejstvo artiljerijskom vatrom.

Kada su završeni radovi na kontraminskom sistemu on je bio treći po veličini u Evropi odmah iza tvrđave Josifov i Luksemburg.

Izgrađeno je 10 barutana. Pet na tvrđavi, jedan u mostobranu i četiri u bližoj okolini. Tokom rata tvrđava bi mogla primiti 10000 vojnika i 4000 centi baruta. Podzemlje je moglo da primi 6000 ljudi, ali bi problem predstavljao nedostatak prostora za potrebnu hranu i municiju za preko 400 artiljerijskih oruđa različitog kalibra koliko je tvrđava imala.

U toku rata garnizon Petrovaradinske tvrđave sačinjavali su 64 oficira, 8134 pešadinaca, 120 konjanika, 863 artiljerca, 21 lagumar i 93 inženjera i minera.

Kontraminski sistem danas[uredi | uredi izvor]

Tvrđava Petrovaradin predstavlja jednu od najvećih i najočuvanijih tvrđava sagrađenih tokom 18. veka. Takođe, njen podzemni kontraminski sistem je u velikoj meri sačuvan. Oko 90% kazamatnih prostorija u bastionima koji okružuju Podgrađe su sačuvani dok je jedan deo porušen pred Drugi svetski rat prilikom proširenja Kameničkog puta. Veći deo podzemnih galerija Gornje tvrđave u dužini od oko 1.500 metara prilagođene su da postanu turistička atrakcija kroz koje turiste vode vodiči Muzeja grada Novog Sada. Podzemne galerije ispod „Hornverka“ u dužini od oko 14.500 metara, mnogo kompleksnijeg sistema galerija, manjih dimenzija, bez veštačkog osvetljenja, ne predstavljaju deo turističke ponude Muzeja grada, ali su slobodne za obilazak.

Prikaz minskog rata[uredi | uredi izvor]

Namena kontraminskog sistema u odbrani tvrđave vidi se iz sledećeg.

Pri opsadi Švajdnica 1762. godine, koju su držali Austrijanci, Prusi su jakim minama postigli dobre rezultate. Plan je bio da se jakim minama otvore levkovi u pravcu bastiona (koji je imao kontraminske galerije) zatim potkopaju galerije do kontraeskarpe, na ovoj napravi breša jakom minom i kroz nju upadne u tvrđavu.

Paralelama iskopanim od 7. do 22. avgusta, Prusi su se približili bastionu i otpočeli minski napad. Austrijanci su dva dana kasnije izvršili ispad i porušili napadačevu galeriju. Prusi su je ponovo izgradili u dužini od 28 metara, a polovinom septembra ispalili minu sa 2,500 kilograma baruta. Ona je stvorila levak prečnika 13 metara. Pošto su uredili levak nastavili su izgradnju galerije. Nju je branilac u dva navrata rušio eksplozijama slabe minske-potresnice ispod površine zemlje čije dejstvo ne stvara levak već samo rastresa zemlju. Zbog toga je napadač na čelu napadne galerije ispalio 16. septembra drugu, a 25. septembra treću jaki minu sa poluprečnikom dejstva 20 metara. Ni trećom eksplozijom nije naneta šteta kontraminskom sistemu branioca, koji je zatim sa nekoliko mina porušio podzemni sistem napadača i izbacio ga iz trećeg levka, minom od 250 kilograma baruta 8/9. oktobra razbio je kontraeskarpu bastiona i preko njenih ruševina zauzeo tvrđavu. Posle 48 dana minskog rata i 63 dana opsade, tvrđava Švajdnic je kapitulirala.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Major William C. Schneck, The Origins of Military Mines: Part II, Engineer Bulletin July 1998
  • Petrovaradinska tvrđava, Vojna enciklopedija br. 5, Beograd, 1973.
  • Kulturno-privredni pregled Dunavske banovine br. 5 i 6, Novi Sad, 1939.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]