Kontrafagot
Kontrafagot, skraćeno Cfg., po zvuku najdublji drveni duvački instrument,[1] registarska varijanta fagota, sa opsegom nižim za oktavu, tako da doseže i donju granicu orkestarskog zvuka uopšte. Cev kontrafagota je duga blizu 5 metara i zato je čak triput presavijena, a zbog velike težine, instrument ima i nožicu na koju se oslanja. Sviraju ga fagotisti, jer je tehnički sasvim sličan, počev od proizvođenja zvuka dvostrukim jezičkom od trske do prstometa.[2] Međutim, zvučnost kontrafagota je tvrda i gruba, a i pokretljivost mu je ograničena, tako da je solistički neupotrebljiv i samo je koristan činilac orkestarskog basa, slično gudačkom kontrabasu, sa kojim se često udružuje, ali za razliku od njega, ne čini stalnu bas i ritam pratnju melodije, već je češće u službi efekta i isticanja.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Prekursori[uredi | uredi izvor]
Preteče kontrafagota su dokumentovane još 1590. godine u Austriji i Nemačkoj, u vreme kada je sve veća popularnost udvostručavanja bas linije dovela do razvoja dalsijana nižeg tona. Primeri ovih niskih dalsijana su oktavbas, kvintfagot i kvartfagot.[3] Postoje dokazi da je kontrafagot korišćen u Frankfurtu 1626. godine.[4] Barokne preteče kontrafagota razvile su se u Francuskoj 1680-ih, a kasnije u Engleskoj 1690-ih, nezavisno od razvoja dalsijana u Austriji i Nemačkoj tokom prethodnog veka.[3]
Barokno doba – sadašnjost[uredi | uredi izvor]
Kontrafagot je razvijen, posebno u Engleskoj, sredinom 18. veka; najstariji sačuvani instrument, koji se sastojao iz četiri dela i ima samo tri ključa, izgrađen je 1714. godine.[5] Otprilike u to vreme kontrafagot je počeo da se prihvata u crkvenoj muzici. Neke značajne rane upotrebe kontrafagota tokom ovog perioda uključuju J.S. Bahove Muke po Jovanu (1749. i 1739-1749 verzije), i G.F. Hendlov L'Allegro (1740) i Muzika za kraljevski vatromet (1749).[4][3] Sve do kasnog 19. veka instrument je obično imao slab ton i lošu intonaciju. Iz tog razloga, deonice kontrabasa na drvenim duvačkim instrumentima često su se bodovale, a deonice kontrabasa su se često svirale na serpentu, kontrabasnom sarusofonu ili, ređe, na trščanom kontrabasu, sve dok Hekelova poboljšanja u kasnom 19. veku nisu obezbedila mesto kontrafagota kao standardnog dvotrščanog kontrabasa.
Više od jednog veka, između 1880. i 2000. godine, Hekelov dizajn ostao je relativno nepromenjen. Čip Oven, u američkoj kompaniji Foks, počeo je da proizvodi instrument 1971. godine uz određena poboljšanja. Generalno, tokom 20. veka promene na instrumentu su bile ograničene na gornji ključ za ventilaciju u blizini vokalne utičnice, klizač za podešavanje i nekoliko ključnih veza za olakšavanje tehničkih prolaza. Godine 2000, Hekel je najavio potpuno novu tastaturu za svoj instrument, i Foks je predstavio sopstveni novi sistem ključeva zasnovan na inputima kontrafagotiste Njujorške filharmonije Arlana Fasta. Poboljšanja obe kompanije omogućavaju poboljšane tehničke mogućnosti kao i veći domet u visokom registru. Benedikt Epelšajm je razvio Kontrafort,[6] „redizajnirani kontrafagot“, u saradnji sa Guntramom Volfom početkom 2000-ih.
Značajni solisti[uredi | uredi izvor]
Većina velikih simfonijskih orkestara koristi kontrafagot, i mnogi imaju programske koncerte na kojima njihov kontrafagot nastupa kao solista. Na primer, Majkl Tilson Tomas: Urbana legenda za kontrafagot i orkestar sa Stivenom Braunštajnom, Simfonija iz San Franciska;[7] Ginter Šuler: Koncert za kontrafagot sa Luisom Lipnikom, Nacionalni simfonijski orkestar;[8][9][10] Džon Vulrič: Padajući dole sa Margaret Kukhorn, Simfonijski orkestar grada Birmingema;[11] Erb: Koncert za kontrafagot sa Gregom Henegarom, Londonski simfonijski orkestar;[12] Kalevi Aho: Koncert za kontrafagot sa Luisom Lipnikom Bergenskom simfonijski orkestar[13]
Jedna od retkih solista kontrafagota na svetu je Suzan Nigro,[14] koja živi i radi u i oko Čikaga. Pored povremenih nastupa sa orkestrima i drugim ansamblima (uključujući redovnu zamenu sa Čikago simfoniju), njen glavni rad je kao solista i izvođač. Henri Skolnik je nastupao i gostovao na međunarodnim turnejama na ovom instrumentu. Naručio je, premijerno izveo i snimio Astečke ceremonije za kontrafagot Grejema Voterhausa.[15]
Retka upotreba instrumenta u džezu bila je od strane Garvina Bušela, koji je bio gost sa saksofonistom Džonom Koltrejnom tokom njegovih sesija snimanja 1961. u Vilidž Vanguardu.[16]
Proizvođači[uredi | uredi izvor]
Sadašnji[uredi | uredi izvor]
Prema podacima iz 2019. godine, postoji devet firmi koje se bave proizvodnjom kontrafagota (po abecednom redu):
- Amati[17]
- Foks[18]
- Hekel[19]
- Kronvalt[20] (saradnja Guntrama Volfa i Rudolfa Valtera)
- Monig-Adler[21][22]
- Molenhauer[23] (takođe proizvodi kontrafagote pod brendom Šrajber)[24][25]
- Musman[26]
- Puhner[27]
- Takeda[28]
Istorijski[uredi | uredi izvor]
Ove firme su nekada proizvodile kontrafagote, ali to više ne rade.
- Lignaton (Čehoslovačka)[29]
- Kabart (Pariz) je stao nakon kupovine od strane Lore 1974. godine.[30]
- Bafet Krampon (Pariz): Donekle razlikuje od nemačkog stila.[31]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Woodwind" Encyclopedia Britannica Online.
- ^ „Oboe Cane Processing Overview | Midwest Musical Imports Blog”. Midwest Musical Imports (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2015-12-08. g. Pristupljeno 2015-12-03.
- ^ a b v Kopp, James (2012). The Bassoon. New Haven and London: Yale University Press. str. 188–191. ISBN 978-0-300-11829-2.
- ^ a b Langwill 1975, str. 113
- ^ Raimondo Inconis INCONIS, IL CONTROFAGOTTO, Storia e Tecnica - ed. Ricordi (19842004) ER 3008 / ISMN 979-0-041-83008-7
- ^ Midgette, Anne. [1] "NSO's Lewis Lipnick trades in his contrabassoon for contraforte's sweeter sound", The Washington Post, Washington, DC, 2010 Oct 14. Retrieved on 2010-10-17.
- ^ „robertronnes.com”. www.robertronnes.com. Arhivirano iz originala 02. 11. 2013. g. Pristupljeno 17. 3. 2018.
- ^ „Gunther Schuller (1925–2015)”. Horn Society. Arhivirano iz originala 06. 11. 2019. g. Pristupljeno 23. 6. 2015.
- ^ Carnovale, Norbert; Dyer, Richard (2019). Schuller, Gunther. Oxford University Press.
- ^ „GM Recordings home page”. Pristupljeno 2020-06-13.
- ^ „Margaret Cookhorn - City of Birmingham Symphony Orchestra”. City of Birmingham Symphony Orchestra (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2018-09-27.
- ^ „The London Philharmonic Celebrates American Composers”. Amazon.com. 6. 7. 1990.
- ^ „Andrew Litton Insights: Passed Up by the NSO, Concerto For Contrabassoon Premieres in Norway, Feb 2006 - Conductor - Maestro - Music Director - Musician”. Andrewlitton.com. Arhivirano iz originala 15. 07. 2014. g. Pristupljeno 12. 05. 2023.
- ^ „Sue Nigro - Contrabassoon”. Bigbassoon.com. Pristupljeno 12. 1. 2021.
- ^ Bassoon with a View Arhivirano 2011-07-20 na sajtu Wayback Machine innova.mu
- ^ Allmusic review
- ^ „Kontrafagoty”. Amati.cz. Arhivirano iz originala 23. 10. 2021. g. Pristupljeno 12. 1. 2021.
- ^ „Fox Products - Contrabassoons”. Foxproducts.com. Pristupljeno 12. 1. 2021.
- ^ „Wilhelm Heckel GmbH”. Heckel.de. Pristupljeno 12. 1. 2021.
- ^ „Kontrafagott | Walter Fagott” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-04-21.
- ^ „Double Bassoons”. Moennig-adler.de. 9. 3. 2017. Arhivirano iz originala 05. 02. 2023. g. Pristupljeno 12. 05. 2023.
- ^ „Double Bassoons”. Moennig-adler.de. 9. 3. 2017. Arhivirano iz originala 05. 02. 2023. g. Pristupljeno 12. 05. 2023.
- ^ „Gustav Mollenhauer&Söhne”. Arhivirano iz originala 2012-08-24. g. Pristupljeno 2015-10-11.
- ^ „Collections | W.Schreiber”. Arhivirano iz originala 2015-09-12. g. Pristupljeno 2015-10-11.
- ^ „Mollenhauer bassoon (Page 1) — The Instrument Shop — IDRS forum (TM)”. Idrs.org. Arhivirano iz originala 24. 09. 2014. g. Pristupljeno 12. 1. 2021.
- ^ „Startseite - Bernd Moosmann”. Arhivirano iz originala 2014-09-24. g. Pristupljeno 2014-09-20.
- ^ „Contrabassoons”. Arhivirano iz originala 2014-09-24. g. Pristupljeno 2014-09-20.
- ^ „Contrabassoon – Takeda Bassoon”. Takeda-bassoon.vom.
- ^ „ContraBassoon by Lignatone (item #754670)”. Arhivirano iz originala 2017-03-31. g. Pristupljeno 2017-03-30.
- ^ „Ad-bazaar.com”. Woodwind.ad-bazaar.com. Arhivirano iz originala 24. 01. 2021. g. Pristupljeno 12. 1. 2021.
- ^ „Instrument Sale: Buffet Crampon Contrebasson N° 40XX”. Arhivirano iz originala 2019-05-05. g. Pristupljeno 2019-05-05.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Langwill, Lyndesay (1975). The Bassoon and Contrabassoon. Great Britain: Ernest Benn Limited. str. 113. ISBN 0 510-36501-9.
- Kopp, James B. (1999). „The Emergence of the Late Baroque Bassoon”. The Double Reed. 22 (4).
- Lange, H. J.; Thomson, J. M. (jul 1979). „The Baroque Bassoon”. Early Music. doi:10.1093/earlyj/7.3.346.
- Langwill, Lyndesay G. (1965). The Bassoon and Contrabassoon. W. W. Norton.
- McKay, James R., ur. (2001). The Bassoon Reed Manual: Lou Skinner's Techniques. Indiana University Press.
- Popkin, Mark; Glickman, Loren (2007). Bassoon Reed Making (3rd izd.). Charles Double Reed Co.
- Waterhouse, William. "Bassoon." Grove Music Online. 2001. Oxford University Press.
- Vonk, Maarten. A Bundle of Joy: A Practical Handbook for Bassoon. FagotAielier Maarten Vonk, 2007.
- Hall, Ronn K. (2017). An Exploration into the Validity and Treatment of the Bassoon in Duet Repertoire from 1960 - 2016 (DMA). University of Maryland.
- Mettler, Larry Charles. (1960). An Analysis of the Bassoon and Its Literature (MS). Eastern Illinois University.
- The Double Reed (published quarterly), I.D.R.S. Publications
- Journal of the International Double Reed Society (1972–1999, in 2000 merged with The Double Reed), I.D.R.S. Publications
- Baines, Anthony (ed.), Musical Instruments Through the Ages, Penguin Books, 1961
- Jansen, Will, The Bassoon: Its History, Construction, Makers, Players, and Music, Uitgeverij F. Knuf, 1978. 5 volumes
- Domínguez Moreno, Áurea: Bassoon Playing in Perspective: Character and Performance Practice from 1800 to 1850. (Dissertation.) Studia musicologica Universitatis Helsingiensis, 26. University of Helsinki, 2013. ISSN 0787-4294. ISBN 978-952-10-9443-9.
- Kopp, James B., The Bassoon (Yale University Press; 2012) 297 pages; a scholarly history
- Sadie, Stanley (ed.), The New Grove Dictionary of Musical Instruments, s.v. "Bassoon", 2001
- Spencer, William (rev. Mueller, Frederick), The Art of Bassoon Playing, Summy-Birchard, 1958
- Stauffer, George B. (1986). "The Modern Orchestra: A Creation of the Late Eighteenth Century." In Joan Peyser (ed.) The Orchestra: Origins and Transformations pp. 41–72. Charles Scribner's Sons.
- Weaver, Robert L. (1986). "The Consolidation of the Main Elements of the Orchestra: 1470–1768." In Joan Peyser (ed.) The Orchestra: Origins and Transformations pp. 7–40. Charles Scribner's Sons.
- „Oboe Tube Cane Guide :: Midwest Musical Imports Blog”. Midwest Musical Imports (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2015-12-08. g. Pristupljeno 2015-12-04.
- Witt, John (2014-07-03). „Oboe Reed Vibrations - Things Are Shakin' - OboeHobo”. OboeHobo (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 2016-05-06. g. Pristupljeno 2015-12-03.
- „The Westwind reed knife and sharpening system”. Westwind Reed Making Tools. Arhivirano iz originala 2015-12-08. g. Pristupljeno 2015-12-03.<
- „Reed Help for Beginners”. www.fredonia.edu. Arhivirano iz originala 2016-08-16. g. Pristupljeno 2016-05-28.