Korisnik:Goran D. Rajović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

EKOLOŠKA SVEST U SVETLU KONCEPCIJE ZAŠTITE ŽIVOTNE SREDINE

GORAN RAJOVIĆ


Sadržaj: Čovečanstvo je danas konfrotirano sa mnoštvom egzistencijalnih kriza, među kojima ekološka kriza zauzima posebno mesto. Do sada čovek nije bio u stanju da stvori jedan idealan sistem civilizacije i da izbegne krizna stanja tog sistema. Ekološka svest predstavlja neophodnu osnovu daljeg, održivog razvoja zaštite životne sredine. Zajedno sa znanjima i veštinama obezbeđuje osnovu za pomeranje u veće sisteme, šire ciljeve i sofisticiranije razumevanje uzroka, veza i posledica koji vladaju u životnoj sredini.Zaštita i unapređenje čovekove sredine značajan je globalni problem savremenog društva.Njegovo rešavanje inicira, između ostalog i pronalazak načina za racionalno i kompleksno korišćenje prirodnih resursa, te načina za vođenje aktivne demografske politike i razvijenje i unapređenje međunarodne saradnje u oblasti naučnih istraživanja. Novi odnos prema životnoj sredini, kao i preobražaj duha savremene sfere rada postaje imperativ.Koncepcija održivog razvoja nudi mogućnost harmoničnog razvoja.

Ključne reči: ekološka svest, održivi razvoj, životna sredina.

1. UVODNA RAZMATRANJA

Zagađenost i zaštita životne sredine već više decenija predstavljaju veoma značajan problem čovečanstva, bez obzira na trenutni stepen razvoja društva i proizvodnih snaga u pojedinim delovima naše planete. Postojeći problemi se nameću nauci i operativi naglašenom aktuelnošću i akutnošću, te sve jasnije dolazi do zaključka da zdrave životne sredine nema previše, da su brojni elementi u njoj ugroženi, da je stepen samoregulacije nekih objekata neznatan i da jednom poremećeni ekološki odnosi gotovo ničim i nikada ne mogu biti dovedeni u prvobitno stanje. Bez obzira na značajne regionalne razlike u stepenu ugroženosti životne sredine, posebno njene prirodne komponente, planovi, programi i akcije njene zaštite i unapređenja su globalni problem. Savremeno društvo mora brže i bolje shvatiti upozorenje naučnika i stručnjaka o stanju životne sredine, tj. činjenice da slobodne, izvorne i nezagađene životne sredine ima sve manje, a ugrožene, degradirane i devastirane sve više. Druga se širi na račun prve brže nego što se mnogima čini, brže nego što je nauka sa kraja našeg veka to mogla da utvrdi i prognozira (Stanković M.S.,1995). Narušavanje ekološke ravnoteže nastaje kao posledica čovekove radne delatnosti, kojom čovek „prisvaja“ prirodu, i stvara proizvode. Pri tome ne dolazi samo do poremećaja ekološke ravnoteže i ekosistema, već i do ugrožavanja integriteta čoveka i njegovog opstanka. U ovom, XXI veku, društvo se suočava sa sledećim globalnim problemima: - oštećenjem biosfere i njenim ekosistemima, - ogromnim brojem stanovnika – preko 6 milijardi sa prognozom udvostručavanja do 2020.godine, - iscrpljivanjem i umanjenim količinama mnogih izvora mineralnih i energetskih sirovina, - zagađenjima i degradaciom medijuma vazduha, vode, zemljišta, - globalnim promenama klime, - uništenim vrstama biljnog i životinjskog sveta i daljim ugrožavanjem biodiverziteta, - beskućništvom ¼ svetskog stanovništva, - oštećenjima ljudskog zdravlja i ugrožavanjima života, - velikim količinama otpada u sva tri agregatna stanja i sl. Opstanak ljudskih zajednica je u prošlosti veoma često bio ugrožen prirodnim katastrofama, epidemijama, ratovima, oskudicom hrane i drugim uticajima koji su, međutim, uvek bili prostorno ograničeni. Za razliku od egzistencijalnih kriza prošlosti, krize današnjice ne potiču od prirodnih nepogoda koje su prostrorno ograničene, već od globalnog nesklada u idejno-materijalnom smislu čitave industrijske civilizacije. Do sada čovek nije bio u stanju da stvori jedan idealan sistem civilizacije i da izbegne krizna stanja tog sistema. Pristupi rešavanju ovog problema se razlikuju u nauci. Na neke od tih pristupa ukazuje A.Q. Jensen: - prelasku privrednih sistema iz permanentnog rasta u stacionirano stanje, - izgradnji ekološke svesti kod ljudi, - uvođenje socijalnih programa, - primeni tehničkih mera (npr.filteri, električni automobili i sl.), - samoregulacionoj sposobnosti prirode i inventivnoj snazi čoveka, koji će svaki problem blagovremeno naći i adekvatno rešiti (Jensen Q.A.,2002). Za sada nema integralnih sistemskih studija koji bi razjasnili prave dimenzije ovih problema kao i realne mogućnosti njihovog rešenja. Ideje potrošačkog društva da proizvode što je jeftinije i što više, bez obzira na primenjene tehnologije, odnosno štetne posledice koje one imaju na životnu sredinu i koje dovode do većeg zagađivanja. Ovakav pristup nameće razvoj ekološke svesti u svetlu koncepcije zaštite životne sredine, čiji su ciljevi racionalno trošenje prirodnih dobara, nalazišta i uvođenje mera zaštite, što u krajnjoj liniji samo prividno poskupljuju i ograničavaju proizvodnju, odnosno dovodi do umanjenja profita.

2. ŽIVOTNA SREDINA KAO SISTEM

Životna sredina kao oblast istraživanja na početku XXI veka, privlači pažnju naučnika i praktičara različitih struka. Oni često do detalja istražuju različite prostorne podsisteme životne sredine, koje odslikavaju i konkretizuju razmere i ciljeve njihovog proučavanja. Životna sredina se razmatra često kao sistem uzajamno povezanih sistema: prirodna sredina, socijalna sredina, stambena sredina, kulturna sredina, informativna sredina. U zavisnosti od razmera i ciljeva istraživanja, moguće je posmatrati životnu sredinu pojedinog čoveka (npr. kabine kosmonauta), porodice (npr. stan, kuća sa pripadajućim placem), grupe ljude (npr.stanovništvo urbanog kvarta), celokupnog čovečanstva. Praktična potreba da se posmatraju i konkretizuju razmere i ciljeve njihovog proučavanja, A.B.Ivanov navodi: - Antropogenu sredinu, koja se posmatra kao prirodna sredina sa promenama uslovljenim ljudskim aktivnostima, - Kvaziprirodnu sredinu kao sistem preuređen od strane čoveka (kulturni), prirodni pejzaž koje je stvorio čovek, uključujući i zasade parkovskog tipa, - Urbanu sredinu kao kombinaciju prirodnih uslova i građevinsko arhitektonskih formi, koja stvara pretpostavke za privrednu i životnu aktivnost čoveka i zajedno sa njom utiču na socijalno organizovanje čoveka, - Stambenu sredinu koju čine uslovi života u stambenim prostorijama, kompleksni, koji uključuje fizičke, hemijske, biološke, socijalne i psihološke faktore. Ona se formira spoljnim uticajem, u odnosu na prostoriju (saobraćajna buka, hemijski fon i sl.), uticaja građevinskih konstrukcija i njihove zaštitne obrade, faktora životne aktivnosti i socijalnih faktora (odnosi u porodici, između suseda,stanara i sl.), - Kulturnu sredinu koju čine uslovi za postojanje materijano-duhovne sfere života ljudi, koja obuhvata predmetne razultate ljudske aktivnosti, nacionalne i etničke osobine formirane vekovima, kao i ljudske snage i sposobnosti , koja se ispoljava kroz ljudsku aktivnost, - Sredinu naseljenih mesta, urbanu sredinu, gradsku i seosku, kao kombinaciju veštačkih stvorenih životnih uslova: putevi, trotoari, kuće, sanitarna infrakstruktura, mezoklima grada i sl., - Radnu sredinu koju čine fizički, hemijski i biološki uslovi u proizvodnim prostorijama. Formiraju je spoljni prirodni i antropogeni uticaji, uticaji celokupne industrijske zone, saobraćaja i sl., uslovi na radnom mestu, uslovi u zajednici sa socijalnom i psihološkom sredinom u kolektivu, - Socijalno-psihološku sredinu koju čine odnosi između ljudi, koji obuhvataju i stepen pažnje jedan prema drugima, uzajamno poštovanje ili, obrnuto, nepoštovanje, interes ili ravnodušnost u odnosu na zajedničku stvar i prema uspesima svakog člana kolektiva, jedinstvo ili različitost ukusa, težnji, prioriteta, - Socijalno- ekonomsku sredinu koju čine odnosi među ljudi (i njihovih grupa), između njih i od njih stvorenih materijalnih i kulturnih vrednosti, koji utiču na čoveka. Ona obuhvata socijalne, psihološke, sociološke, demografske, kulturne, etničke, ekonomske faktore i dr.( Ivanov B.A.,1989). U procesu života i rada čovek menja sredinu u kojoj boravi. Te promene se odvijaju u dva suprotna smera: - Pod uticajem aktivne stvaralačke delatnosti antropogenog uticaja čoveka ona se menja, usled čega dolazi do obrazovanja ’’civilizacijskog sklopa ‘’, koji se stalno usavršava, koji štiti čoveka od negativnih spoljnih faktora (surove klime, elementarnih nepogoda, infektivnih bolesti i sl.), - Nepromljišljeno, izazvano trenutnim interesima pojedinih grupa ljudi, mešanje u prirodne procese; građevinarstvo i funkcionisanje industrijskih objekata koji ugrožavaju životnu sredinu, dovodi do degradacije životne sredine. Taj proces se ispoljava, ne samo u poremećaju prirodnih procesa, izumiranju mnogih vrsta biljaka i životinja, već se negativno održava na život i rad ljudi (na njihovo zdravlje, demografsko ponašanje i dr.). Negativne posledice ljudskog uticaja na životnu sredinu prevladale su u industrijskom razvoju toliko da su stvorile uslove ekološke krize koja je u stanju da prirodnu sredinu učini nepogodnom za život čoveka. Smena negativnog uticaja čoveka na životnu sredinu pozitivnim,danas je jedan od osnovnih zadataka za dalji održivi razvoj čovečanstva. Posle početka industrijske revolucije, životna sredina utiče na kulturu i oblike socijalne organizacije u kombinaciji sa drugim najvažnijim faktorima (formacijskim nivoima društva, konkretnim istorijskim situacijama), i uglavnom posredno, preko njih. Postoji mišljenje da, ukoliko je veći stepen socijalnog i ekonomskog razvoja društva, utoliko je manja specifična težina životne sredine među faktorima, koji određuju njegovu dalji sudbinu. U suštini, uticaj životne sredine se u tim slučajevima, oseća na sve složeniji način, ali nikad nije toliko mali, da se nebi uzimao njegov neprolazni značaj u svakoj istorisko-kulturnoj analizi.

3. RAZVOJ EKOLOŠKE SVESTI

Iako je briga o zaštiti prirode oduvek postojala, do razvoja ekološke svesti dolazi postavljenjem prvih teorija o životnoj sredini koje se vezuju za drugu polovinu XVIII veka. Od tada do danas izdvajamo sledeće teorije o životnoj sredini: teotija bentamista, maltuzijanstva, granice rasta globalne ravnoteže, organskog rasta, preobražaja međunarodnog poretka, postojanog stanja, nivoa života, postindustrijskog doba, decentralizacije društvenog sistema, globalnog matematičkog modela (konceptualnog modela) biosfere, ekološke politike, teorijske postavke ekoloških dimenzija i mnoge druge. Teorija bentamista zasnivala se na težnji za poboljšanjem higijenskih uslova stanovanja u radničkim naseljima, mahom podignuta u blizini industrijskih pogona i rudarskih kopova. Nedostatak teorije bentamista ogledao se u pristupu obezbeđivanja samo što efikasnijh uslova rada. Teorija maltuzijanstva skrenula je pažnju na problem rasta ljudske populacije. Polazila je od konstatacije da se ljudska populacija brže povećavala (geometrijska progresija), od proizvodnje sredstava za život (aritimetička progresija). Teorija je predlagala kontrolu rađanja posebno siromašnih klasa što je izazvalo brojne polemike prema maltizijanstvima kao krajnje nehumanog odnosa prema ljudskoj populaciji. Tako se kao protivteža razvio pokret “neomaltuzijanstvo“ štiteći prava populacije nerazvijenih i zemalja u razvoju. Decenije posle teorije maltuzijanstva odlikovala je pojačana instrijalizacija i urbanizacija, pogoršana napretkom tehnologije i demografskim rastom, koji su dovelo do porasta potrošnje energije, prirodnih resursa i hrane. Savlađivanje prirode rezultiralo je zagađenjem i degradacijom životne sredine.Sredina XX veka odlikuje se daljim tokom intenzivnog industrijskog razvoja velokog broja zemalja u svetu, kao i razvoja industrijske i komunalne infrakstrukture. Tako je R.Karson pokrenula novi pokret za zaštitu životne sredine koji je predstavljao apel čovečanstvu da smanji upotrebu pesticida u poljoprivredi. Međutim, R.Karson nije uočila da globalni ekološki problemi na koje su ukazivale teorije sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog veka, doživele kolminaciju u razvijenim zemljama sveta (Petrović N., 2006). Teorija granice rasta globalne ravnoteže zasnivala se na stanovništu da rast populacije nužno vodi porastu proizvodnje i potrošnje što rezultira uvećanom potrošnjom prirodnih resursa, povećanjem zagađenosti i degradaciji životne sredine. U okviru ove teorije razvila se grupa naučnika, stručnjaka i industrijalaca okupljena oko „Rimskog kluba“. Koristeći Forestoerovu metodu dinamike sistema, predložili su model simulacije alternativnih puteva razvoja sveta i njihovih posledica. Modelima su dali nazive SVET-1, SVET-2 i SVET-3. Rezultati simulacije dobijeni modelom SVET-2 objavljeni su 1972.godine kao Prvi izveštaj rimskog kluba upućen svetskoj javnosti, pod nazivom „Granice rasta“. Osnovna poruka izveštaja svodila se u tome da nije moguće ostvariti neograničen i beskonačan privredni rast s obzirom na ograničenost resursa i prostora planete Zemlje. Izneta je hitna potreba za zaustavljanje rasta populacije do 2000.godine i zadržavanje svetske industrijske proizvodnje po glavi stanovnika iz 1975.godine (Petrović N., 2006). Teoriji „Granicama rasta“ bilo je zamereno da se nije bazirala na dovoljnom broju dokaza, nije predviđala nova naučna otkrića, nove tehnologije, imala stav da samo zemlje u razvoju treba da ograniče svoj razvoj i broj stanovnika. Ali određena tumačenja imala su veliki odjek širom sveta da: stanovništvo ima eksponencijalni rast kao i industrijska proizvodnja, da planeta Zemlja je fizički ograničena i da postoji vremenski razmak između početka preduzimanja mera i početka njihovog delovanja. Teorija granice rasta smatra se najvažnijom teorijom o zaštiti životne sredine u XX veku, sa akcentom na važnost globalnog pristupa (Petrović N., 2006). Dalji razvoj teoretskih misli o zaštiti životne sredine podstakao je rad međunarodnih foruma na globalnom nivou. Prva konferencija Ujedinjenih Nacija o životnoj sredini održana je u Stohlomu 1972.godine i predstavljala je prekretnicu u odnosu na čovečanstvo prema životnoj sredini. Doneta je Štohlomska deklaracija koja je ukazala na alarmantno stanje kvaliteta životne sredine i istaknuta nužnost praćenja njenog kvaliteta, trošenja resursa, posledica zagađenosti na ljudsko zdravlje, prirodu, biljni i životinjski svet. Peti jun, kao prvi dan održavanja Konferencije u Štohlomu, proglašen je Svetskim danom zaštite životne sredine (Grupa autora.,1997). U periodu od 1972.godine do devedesetih godina XX veka pojavilo se veći boj teorija i pokreta o zaštiti životne sredine koje nisu prešle okvir teorije granice rasta i štohlomske deklaracije. Navedimo neke: teorija organskog rasta, teorija preobražaja međunarodnog poretka, teorija postojanog stanja, teorija nivoa života, teorija postindustrijskog doba, teorija decentralizacije društvenog sistema. Međutim, teorije iz devedesetih godina XX veka napravile su pomak u teoretskom shvatanju zaštite životne sredine. U ove teorije ubrajamo: globalni matematički model-konceptualni model boosfere, zasnovan na stavu da problem u odnosu čoveka i životne sredine je problem biosfere. Ekološka politika predstavljala je ideju daljeg razvoja društva u kontekstu sa ekološkim osnovama života svih živih bića na Zemlji i teorijske postavke “ekoloških dimenzija“, koje podrazumevaju primenu svih mera zaštite životne sredine u cilju očuvanja životnih uslova (Grupa autora.,1997). U mnoštvu ovih teoretskih pristupa kao najkomleksniji model koji demonstrira novu filozofiju života iskazanu kroz „strategiju sociološkog optimuma“ u čijoj osnovi leži ravnoteža između čoveka, društva i prirode jeste putokaz za prelaz iz industrijskog u ekološko društvo, a to je model održivog razvoja. Koncepcija ovog modela zasniva se na principu intergeneracijske pravde i na zadovoljavanju potreba sadašnjih generacija bez umanjenja mogućnosti da buduće generacije zadovolje svoje potrebe. Svetska komisija za životnu sredinu je 1987.godine prezentovala javnosti izveštaj ”Naša zajednička budućnost” zasnovan na inergeneracijskoj i intrageneracijskoj pravdi koji zadovoljava potrebe i obezbeđuje dobre uslove života zemljama u razvoju. Izveštaj se zasnivao na novoj koncepciji svetske ekonomske i ekološke politike i čiji je jedan od najznačajnih rezultata, doneta “Poslovna povelja za održivi razvoj“ koja industrijskim preduzećima daje upustva o osnovnim komponentama ekološkog upravljanja. Godine 1992. odrzana je Konferencija u Rio de Žaneiru, na kome je po prvi put ukazano na povezanost razvoja i zaštite životne sredine(www.ekoforum.org.yu ). Ovde je svakako, važno pomenuti i akcioni program „Agenda 21” koja daje preporuke za jačanje preduzeća u zaštiti životne sredine i razvojnoj politici, te “Uredbu Saveta Evropske zajednice“ broj 1836/93 o dobrovoljnom učešću industrijskih preduzeća u sistemu Evropske zajednice za ekološko upravljanje i ekološku proveru. Tehnički komitet Međunarodne organizacije za standardizaciju broj 207 uradio je standardne serije ISO 14000 za sisteme ekološkog upravljanja, analogno seriji standarda za sistreme kvaliteta ISO 9000(www.ekoforum.org.yu). Pet godina kasnije u Njujorku je odrzana Konferencija Rio + 5, na kojoj je zaključeno da je u zaštiti naše Planete postignut mali napredak. Generalna skupština OUN, svojom rezolucijom broj 53/200 od 15. decembra 1998.godine, proglasila 2002.godinu Međunarodnom godinom ekoturizma, a Rezolucijom broj 53/24 od novembra 1998.godine proglasila 2002.godinu Međunarodnom godinom planina. Od 26. avgusta do 4. septembra 2002. godine u Johanesburgu je odrzan Svetski samit o održivom razvoju (Rio +10). Bio je to prvi put da se ceo svet okupio radi jednog cilja-održivog razvoja Zemlje. Osmišljen kao najveći samit Ujedinjenih nacija, na samitu je učestvovalo više od 60.000 delegata, aktivista ekoloških organizacija, predstavnika velikih svetskih kompanija i preko 170 svetskih lidera. Na Međunarodnom kongresu 2000.godine o očuvanju prirode u Amanu, 76 zemalja, 104 vladine agencije i 720 predstavnika nevladinih organizacija članica Međunarodne unije za očuvanje prirode, zatrazile su u skladu s Okvirnom konvencijom Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama zaštitu korišćenja zemljista i šuma kako nebi došlo do narušavaja životne sredine. Napomenimo da je u Kjotou 1997. godine oko 50 zemalja potpisalo Okvirnu konvenciju Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama, čiji je cilj sprečavanje i smanjivanje emisije otrovnih gasova, pre svega ugljen-dioksida, koji se smatraju glavnim uzročnicima porasta temperatura na Zemlji, odnosno stvaranja efekta “staklene bašte”. Do sada su protokol ratifikovale Austrija, Belgija, Danska, Finska, Nemačka, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Španija, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije, Severne Irske, Norveška, Malta, Rumunija i Slovačka. Jedan od svakako značajnih koraka je i taj što je protokol ratifikovao i Japan, jedan od velikih svetskih zagađivača (www.ekoforum.org.yu). U okviru projekta Održivi razvoj 2006.godine Green Home objavila je informativno edukativni materijal Pravni akti i politika Evropske unije u oblasti zaštite životne sredine. Brošura ”Pravni akti i politika Evropske unije u oblasti zaštite životne sredine“ daje objašnjenja o načelima, principima i argumentima Evropske unije za politiku u oblasti zaštite životne sredine. Brošura sadrži i informacije o statusu, značaju i obavezama koje nose pravni akti Evropske unije (direktive, uredbe, odluke, misljenja, konvencije) za nacionalna zakonodavstvo u oblasti zaštite životne sredine. Među najznačajnim propisima Evropske unije iz oblasti ekologije izdvajamo: - Directive o kvalitetu vazduha 96/62/EC, - Directive o kvalitetu voda 96/62/EC, 2000/60EC, 91/271/EEC, 91/676/EEC, - Directive o zaštiti prirode 79/409/EEC, 92/43/EEC, - Directive o upravljanju otpadom 75/44/EEC, 91/156/EEC, 94/31/EC, - Directive o industrijskom zagađenju 96/61/EC, 96/82/EC. Evropska unija harmonizuje ekološko zakonodavstvo u celoj Evropi i na taj način osigurava visok kvalitet životne sredine, prvenstveno u zemljama članicama, ali sve više i za ostale evropske građane u delovima Evrope, a zasada van granica Evropske unije.Važno je napomenuti da zakonodavne akte Evropske unije donosi Savet Evropske unije, koji uz pomoć Evropske komisije ima široka ovlaštenja, usled objedinjavanja izvršnih i zakonodavnih funkcija. Savet je telo kakvo ne postoji u zemljama članicama i doskoro je mogao i sam bez Evropskog parlamenta da usvaja zakone i regulative. Nacrt Ustava predviđa da Savet Evropske unije, obavlja zakonodavne i budžetske funkcije. Zemlje kandidati su obavezni da do datuma pristupanja usvoje zakonodavstvo Evropske unije u oblasti životne sredine i da njegovu primenu završe u roku od najviše deset godina nakon pristupanja. Studija Ecotec iz 2001.godine procenjuje da godišnje koristi (uključujući i one iz oblasti zdravlja, resursa i Eko sistema koji proističu iz primene zakonodavstva Evropske unije u oblasti životne sredine u zemljama koje su od maja 2004.godine nove članice) 2,6% BND u periodu od 1999.godine do 2020. Zemlje sa naglašenim problemima u oblasti životne sredine koriste i veći procenat-npr.Češka 4,8%. Kako je neophodno uskladiti propise tako je neophodno i stanovništvo usmeriti ka razvijanju ekološke svesti o zaštiti životne sredine u kojoj živi. To je već ustaljena praksa u zemljama Evropske unije. Građanin mora biti dobro informisan i to najviše preko strategije i nacionalne politike. Država mora regulisati kroz sistem obrazovanja osnovno upoznavanje sa ekologijom, okruženjem, udelom čoveka u zagađivanju i načinima kako to sprečiti. Samo blagovremenim obrazovanjem i upoznavanjem sa posledicama i načinom sprečavanja istih može se razviti svest čoveka-njegov odnos prema okruženju. Za neželjene i nepoštovanje propisa neophodno je dalje uvesti sistem kaznenih mera. 4. EKOLOŠKA SVEST KAO OSNOVA ODRŽIVOG RAZVOJA Osnovno polazište koncepcije aktivne zaštite životne sredine, jeste da se životna sredina mo¬ra zaštititi i unaprediti u celini. Zaštitom životne sredine moraju biti obuhvaćeni svi njeni elemen¬ti, bez obzira što zaštita pojedinih segmenata zahteva posebne pristupe i naučne poduhvate. U vezi sa tim potrebno je uvek i svuda voditi ra¬čuna o složenosti ekoloških odnosa i procesa. Kod niza odgovarajućih akcija zaštite i unapređenja životne sredine potrebno je polaziti od činjenice da su odnosi između čoveka i prostora koji ga okružuje, i prirodni i društveni. Iz pravilnog, svr¬sishodnog i savremenog regulisanja odnosa u sistemu čovek-tehnologija-priroda, moguće je koncipirati pravu strategiju zaštite životne sredine. Sve ovo potencira potrebu da se na sve moguće načine mora izbegavati neadekvatno i nenamensko korišćenje životne sredine ( Rajović D.G.,2007). Ideja i zamisao održivog razvoja zaštite životne sredine se oslanja na sledeće principe (Jensen Q.A.,2002), ( Đukanović M.,1996): - predostrožnost, - predviđanje rizika, - sprečavanje uzroka, - novo vrednovanje životne sredine, - promena načina ponašanja, - promena načina potrošnje, - uspostavljanje potrebnih demografskih in¬stitucija i procesa. Princip predostrožnosti se zasniva na pra¬vilu da je bolje sprečiti nego lečiti. Zato ovaj prin¬cip podrazumeva prethodnu analizu i procenu mogućih štetnih efekata prilikom planiranja i re¬alizacije svih razvojnih akcija kao što su, na primer: korišće¬nje resursa i prostora, uticaj na biodiverzitet, za¬gađivanje itd. Princip predviđanja rizika se zasniva na prethodnoj proceni uticaja planiranih akcija, po¬sebno ako se ove akcije odnose na opasne, ot¬rovne i druge procese, materije ili postupke koji mogu dovesti do zagađivanja ili rizika, na os¬novu sličnih iskustava i situacija. Princip sprečavanja uzroka predstavlja na¬jznačajniji potez u zaštiti životne sredine, s ob¬zirom da životnoj sredini omogućava jedan du¬goročniji razvoj. Sprovođenje ovog principa sprečava se kasnije otklanjanje posledica neže¬ljenih efekata. Princip novog vrednovanja životne sre¬dine podrazumeva sasvim nove pristupe: - ekosistemski, odnosno multidisciplinarni, - etički, prema životnoj sredini i njenim fakto¬rima, prema čuvanju resursa, biljnog i živo¬tinjskog sveta, svoje bliže i dalje okoline, prema drugim ljudima, etničkim grupama, generacijama, - okrenut budućnosti, sa stalnim planiranjem ostavljanja opcija i drugima da svoj razvoj sami sebi stvaraju, a ne da njihovim raz¬vojem upravlja prethodna generacija, - umerenijeg razvoja, sa novom paradigmom preživljavanja i skromnijeg životnog standa¬rda, umesto materijalnog rasta i luksuza, - umerenijeg i skromnijeg korišćenja životne sredine, njenih bogatstava, naročito neob¬novljive energije i očuvanja biodiverziteta. Princip promene načina ponašanja je je¬dan od značajnih uslova za ostvarivanje održi¬vog razvoja zaštite životne sredine, a odnosi se na novu filozofiju života - preživljavanje. Promenom načina ponašanja vrši se pomak u ljudskom ophođenju prema ži¬votnoj sredini: od destruktivnog ka zaštitničkom. Ovaj princip je stoga u uskoj sprezi sa eko¬loškom svesti i ekološkom etikom. Princip načina potrošnje je jedan od naj¬značajnijih principa održivog razvoja zaštite životne sredine i pred¬stavlja promenu potrošačkog mentaliteta koji se odlikuje umerenošću i skromnošću u trošenju resursa kako u proizvodnji, tako i u potrošnji, ko¬ja zadovoljava samo osnovne i neophodne ljud¬ske potrebe i ne predstavlja želju za luksuzom i raskoši. Potrošnja bi trebalo da bude bez os¬tatka (otpada bilo koje vrste, dakle potpuno re¬cikliranje). Princip uspostavljanja novih demograf¬skih institucija i procesa odnosi se na potrebu uključivanja demografske dinamike i njenih tren¬dova u programe životne sre¬dine i održivog razvoja, s obzirom na činjenicu da je demografski pad osnovni činilac depopu¬lacije ruralnih a demograski rast osnovni činilac koncentracije urbanih i ugrožavanja biosfere i njenih ekosistema. Sprovođenje ovog prin¬cipa zahteva paralelnu primenu populacionih programa i programa upravljanja prirodnim re¬sursima. Odrzivi razvoj je dakle, skladan odnos ekologije i prirode, kako bi se prirodno bogatstvo naše Planete sačuvalo i za buduće naraštaje. Može se reći da održivi razvoj predstavlja generalno usmerenje, težnju da se stvori bolji svet, balansirajući socijalne, ekonomske i faktore zaštite životne sredine. Izraz održivi razvoj (engleski Sustainable Development), podrazumeva usklađen, kontinuiran tj.uravnotežen razvoj oslonjen na sledeće odrednice: - održivi razvoj predstavlja generalno usmerenje, a ne neprikosnovenu, - održivi razvoj nastoji da stvori humaniji svet, kroz harmonizaciju socijalnih, - ekonomskih i faktora zaštite životne sredine. Sadašnje generacije treba da planiraju i stvaraju sebi odgovarajući kvalitet životne sredine, no, ovo prvo moraju zadržati i naredne generacije. Dakle, briga o zaštiti životne sredine je da zadobije takve razmere da se o njoj ne može govoriti kao o nacionalnom-lokalnom trendu. Naprotiv, ona dobija međunarodni karakter. Zadatak globalne zajednice je da pronađe pristup koji bi omogućio postojanje zdrave životne sredine ali i privrede. Materijalna praksa održivog društva mora da podrazumeva: - večitu potragu za efikasnijim ekološkim rešenjima, - ozbiljan tretman svih ekoloških opasnosti, - stalnu proveru projektovane ekološke politike, - informisanje javnosti o ekološkim perfomansama ekoloških aktivnosti, - proizvodne procese usaglašene sa najnovijim naučnim i tehničkim mogućnostima, - sve proizvodnje moraju davati prednost, tj.prioritet realizaciji ekoloških ciljeva, tj.da ih inkorporiraju u svoju politiku, - ekološke mere, ciljeve i standardi moraju biti integrirani u sve oblasti upravljanja preduzećima, - realizacijom aktivnosti eko-menadžmenta očekuje se razvoj ekologije kao stalnog procesa, - Eko-stručnjaci treba da imaju glavnu i završnu reč u uređivanju poslovnih-privrednih sizuacija i posledica, - sve zaposlene u poslovnim sistemima trebalo bi edukovati u cilju izgradnje ekološki odgovornog pomaganja i svesti, - glavni imperativ poslovne politike mora biti ekološka podobnost koja nastaje kao posledica: zaštite životne sredine, racionalne upotrebe energije i resursa, bezbedne upotrebe novonastalih proizvoda, ponovnim korišćenjem proizvoda, reciklažom te bezbednim deponovanjem (Vasović V., Biočanin R.,2007). Dakle, bolest savremenog društva inicira drugačije poimanje mesta i uloge čoveka u svetu koji ga okružuje. Otuda nastojanja ogromnog broja teoretičara za posredovanjem misaone i delatne sfere. Meadows, Foster, Gorz, Galbraith, Grull, Toffler i mnogi drugi, predstavljaju autore iz plejade svetskih priznatih imena, čiji radovi čine pokušaj najoptimalnije forme života civilizacije. Na udaru kritika su naročito one ideologije koje postiču nehumanu industrijalizaciju, dok se istovremeno vrše sve glasnija afirmacija proekoloških vrednosti. Tako, ekološka paradigma ima za cilj da afirmiše nove vrednosti, da inicira duboki preobražaj čovekove misaone i delatne sfere. Njen zadatak je razračunavanje sa dugovažećom filozofijom života koja se, prema Grulu temelji na: - pogrešnom shvatanju da se naša privreda temelji samo na radu i kapitalu, - pogrešnom shvatanju da se veći broj i količina uvek bolji od manjeg broja i manje količine, - pogrešnom shvatanju da samo materijalno bogastvo čini čoveka srećnim, - pogrešnom shvatanju da su nauka i tehnologija uvek služe napretku, - pogrešnom shvatanju da je sve više slobode koje uživamo, - pogrešnom shvatanju da se proizvodnja može stalno povećati (Vasović V., Biočanin R., 2007). Sve glasnije zahteve ekoloških organizacija, udruženja i asocijacija, R.Rihta deklariše kao potrebe za: stvaralačkim radom, stalnim obrazovanjem, stvarnošću i individualnom realizacijom, intenzivnim unutrašnjim jedinstvom ličnosti, jasnim ljudskim odnosima, informisanošću, dodiru sa lepim i prirodom. Upravo ove zahteve je moderna uporno zanemarivala jer je metodološkim prilazima redukcionizma i kvantifikacije gubila celovitost, etičnost i kvalitet. Uzmimo za primer, podatke Word Travel And Tourism Councila iz 2000.godine. Međunarodna putovanja su u poslednjih 25 godina, porasla za više od 500%. Na turističkim putiovanjima izvan svoje zemlje, turisti su 2000.godine potrošili 476 milijardi američkih dolara. Brojke pokazuju da je u međunarodnom turizmu svakog dana učestovalo 1.913.000 ljudi, koji su dnevno trošili po 1,7 milijardi dolara. Kako su u odnosu na strane turiste, oni koji turistički putuju u okvirima svojih zemalja, od 3 do 4 puta brojniji, zaključujemo da u savremenim turističkim kretanjima danas učestvuje jedna četvrtina čovečanstva.Ali podaci Word Travel-a pokazuju i sve veću zabrinutost, kako onih koji putuju poslovno, tako i onih koji putuju na odmor, o šteti koju turizam nanosi životnoj sredini. Kada je Holiday Inn, najveći svetski lanac hotela, sproveo istraživanje svojih gostiju, njih 78% izjavilo je da su vrlo zabrinuti za životnu sredinu, a 28% je reklo da su prilikom izbora hotela razmatrali i politiku životne sredine. The Travel Association of America procenjuje na osnovu vlastitih istraživanja da se danas 13.000.0000 stanovnika SAD-a smatra „ekoturistima“. Šta više ti su ljudi spremni platiti dodatak od 8,5% da bi odseli u hotelu koji ne narušava životnu sredinu.Dakle, problem zagađenja i iscrpljivanja prirodne sredine je složen problem ali je i otvoren za razna rešenja. U skladu sa koncepcijom održivog razvoja očekuje se da kultura rada počiva na humanijim principima ekološke privredne i društvene efikasnosti. Put u ekološki opravdano društvo jeste naša neophodna potreba ali i obaveza prema naslednicima Planete Zemlje. 5. ZAKLJUČAK Do nastanka čoveka i njegovog delatnog odnosa prema prirodi, u živom svetu vladala je uzajamna i harmonična povezanost i zavisnost u ekološkoj ravnoteži. Narušavanje ekološke ravnoteže nastaje kao posledica čovekove radne delatnosti, kojom čovek “prisvaja” prirodu, i stvara proizvode. Pri tome ne dolazi samo do poremećaja ekološke ravnoteže ekosistema, već i do ugrožavanja intengriteta čoveka i njegovog opstanka. Poznavanje ekoloških zakonitosti, procesa i pojava u prirodi obogaćuje čoveka da sagleda prirodu u celini. Uređujući je prema svojim potrebama on ne sme da dovedi do prekida procesa u njoj, niti da poremeti funkcionalnu ravnotežu koja postoji između živih bića i njihove životne sredine. To se može izbeći samo ako se dobro poznaju ekološke zakonitosti i ako se ponašaju ljudi uskladu s njima. Dakle, ekološka svest predstavlja obrazac života, koji poštuje i usklađuje sa prirodnim zakonima kruženje materije, trošenje energije i obnavljanje života, pri čemu podstiče da se od prirode uzima samo onoliko koliko je potrebno za obezbeđivanje osnovnih ljudskih potreba. Zato ekološka etika predstavlja ekološki odnos čoveka prema životnoj sredini, koji se odnosi na moralan odnos između ljudskog/tehnosfere i prirodnog/biosfere.Novi odnos prema životnoj sredini, kao i preobražaj duha savremene sfere rada postaje imperativ.Koncepcija održivog razvoja nudu mogućnost harmoničnog razvoja. LITERATURA [1] Stanković M.S., Pozitivni i negativni uticaji turizma na životnu sredinu, Glasnik SGD, sv. LXXV, br.1, Beograd, 1995 , 47-48 s. [2] Jensen Q. A., Environment and environ¬mental awareness, Universitet Køpenhavn, 2002, 39-45 s. [3] Ivanov B.A., Инженерская екология, Ленинградскии Универзитет, Ленинград, 1989, 38-41s. [4] Petrović N., Ekološka svest kao osnova odr¬živog razvoja, IV skup privrednika i nauč¬nika, Zbornik radova "Menadžment, tehno¬logije i inovacija", 02-03. novembar, Beo¬grad, 2006, 220-221 s. [5] Grupa autora, Final report Intergovernmental Coference on Environmental Education.Organized by UNESCO in Cooperation with UNEP, Tbilsi, USSR, 14-26 October, Paris,24-41 s. [6] www.ekoforum.org.yu [7] Đukanović M., Životna sredina i održivi raz¬voj, Elit, Beograd, 1996, 186 s. [8] Rajović G., Ekološka svest kao osnova održivog razvoja ruralnih prostora Crne Gore, “Ecologica“, Načno-stručno društvo za zaštitu životne sredine Srbije, No- 49, Beograd, 2007, 63-68 s. [9] Vasović V., Biočanin R., Održivi razvoj, “Ecologica“, Načno-stručno društvo za zaštitu

      životne sredine Srbije , No- 49, Beograd, 2007, 67-69 s.