Kosovska bitka (1448)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za ostale upotrebe, pogledajte stranicu Kosovska bitka.
Bitka na Kosovu polju
Deo Osmanskih ratova u Evropi i Osmansko-ugarskih ratova
Vreme17. — 20. oktobar 1448.
Mesto
Ishod pobeda Osmanskog carstva
Sukobljene strane
 Osmansko carstvo Kraljevina Mađarska
Kneževina Vlaška
Komandanti i vođe
Murat II
Janoš Hunjadi
Jačina
~40.000 do 60.000[1][2]
24.000[2][3]
Žrtve i gubici
~34.000[4]
17.000[4]

Druga kosovska bitka je vođena od 17. oktobra do 20. oktobra 1448. godine na Kosovu polju između snaga Kraljevine Mađarske (ojačanih vlaškim odredima) predvođenih Janošom Hunjadijem sa jedne i Turaka Osmanlija predvođenih Muratom II (14211451) sa druge strane. Okončala se potpunim slomom mađarskih snaga, koje su se povukle u neredu, dok je sam Hunjadi napustio bojište u noći između 19. i 20. oktobra. Ovim mađarskim porazom su praktično okončani pokušaji da se Osmanlije proteraju sa Balkanskog poluostrva i posle nje preostale hrišćanske države vode mahom defanzivne borbe sa Osmanskim carstvom.

Do same bitke je došlo usled Hunjadijeve procene da je pogodan trenutak da se Osmanlijama zada udarac i da se suzbiju sa Balkana. Sa tim ciljem se uputio ka Kosovu da bi se spojio sa Skenderbegovim snagama, posle čega je planiran zajednički pohod protiv Murata II. Međutim turski sultan ih je preduhitrio i razbio mađarske snage pre nego što su uspele da se spoje sa svojim saveznicima. U ovom pohodu nije učestvovao srpski despot Đurađ Branković (14271456), iako se bitka vodila na defakto njegovoj teritoriji. On je, kao i 1444. godine, procenio da je Osmansko carstvo suviše jako i da se ne treba zaletati. Zbog toga ga je Hunjadi smatrao neprijateljem i tokom svog pohoda se na tlu Despotovine Srbije ponašao kao da se nalazi na neprijateljskoj teritoriji. Kao posledicu takvog ponašanja despot Đurađ ga je zarobio prilikom povlačenja sa Kosova a od Mađara je zatražio veliki otkup na ime učinjene štete koju su pričinile Hunjadijeve snage. Iako suOsmanlije od njega zahtevala da im preda Hunjadija, on je to odbio i nakon što je dogovorio otkup od 100.000 dukata sa Mađarima, pustio je Hunjadija iz zatočeništva.

Sam Hunjadi je ostavio trag i u srpskoj narodnoj tradiciji koja ga poznaje kao Sibinjanin Janka, ali je i drugi kosovski boj zauzeo svoje mesto u njoj, pošto se za njega vezuju dve narodne izreke:

Halkohondil, koji je služio kod despota Konstantina, koji je bio prijatelj i dopisivao se sa despotom Đurađem Brankovićem, zapisao je: „Teško nije bilo raspoznati Turčina od hrišćanina, jer Turci briju glave, ostavljajući na vrhu samo prečin, dok Mađari imaju čudnu modu da nose vrlo duge kurjuke (kosu spletenu u snopić)i lepo nameštene.[5] O Hunjadijevom zatočeništvu u smederevskoj tamnici despota Đurđa govori narodna pesma Orao se vijaše nad gradom Smederevom.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bennett, „The Hutchinson Dictionary of Ancient & Medieval Warfare“, strana 182 „Hunjadi je predvodio 24.000 ljudi, uključujući i 10.000 vlaških vojnika, ali je trebalo da sačeka dolazak Skenderbegovih snaga pre nego što se sukobio sa Muratovih 40.000 vojnika.“
  2. ^ a b Sedlar, „East Central Europe in the Middle Ages“, strana 248 „Hunjadi, koji je bio najbogatiji velmoža u Mađarskoj, je sakupio armiju od 24.000 ljudi uz pomoć svojih sredstava, među kojima su bili nemački i češki pešaci naoružani puškama kao podrška Mađarskoj konjici.[...] Ovoga puta je sultan na bojno polje doveo barem 60.000 vojnika, uključujući i janičare naoružane musketama i odred artiljerije.“
  3. ^ Turnbull, The Ottoman Empire 1326-1699, strana 36 „Hunjadi je predvodio vojsku od 24.000 ljudi, uključujući i 8.000 vlaških vojnika, ali je pretrpeo još jedan poraz, a da nije uspeo da vidi svog albanskog saveznika.“
  4. ^ a b [Babinger, Franz (1992). Mehmed the Conqueror and His Time. Princeton University Press. str. 55. ISBN 978-0-691-01078-6. 
  5. ^ Mijatović, Čedomilj (1880). Despot Đurađ Branković: gospodar Srbima, Podunavlju i zetskom primorju. Knj. 1, od stupanja Đurđeva na vladu god. 1427 do prvog oslobođenja Srbije od Turaka god. 1444. Beograd: Čupićeva zadužbina. str. 127. Pristupljeno 3. 2. 2023. 

Literatura[uredi | uredi izvor]