Kublaj-kan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kublaj-kan
Kublaj-kan
Lični podaci
Datum rođenja(1215-09-23)23. septembar 1215.
Datum smrti18. februar 1294.(1294-02-18) (78 god.)
Porodica
RoditeljiToluj
Sorhahtani
DinastijaDinastija Juan
PrethodnikMongke-kan
NaslednikTemur-kan

Kublaj-kan (mong. Хубилай хаан; ; 12151294)[1] poslednji Veliki kan Mongolskog carstva (1260—1294) i osnivač i prvi car (1279—1294) kineske dinastije Juan.[2][3]

Kublaj je bio četvrti sin Toluja (njegov drugi sin sa Sorhahtani Beki) i unuk Džingis-kana. Imao je skoro 12 godina kada je Džingis-kan umro i nasledio svog starijeg brata Mongka kao kagana 1260. godine, ali je morao da pobedi svog mlađeg brata Ariga Buka u Toluidskom građanskom ratu koji je trajao do 1264. Ova događaj označio je početak deobe carstva.[4] Kublajeva stvarna moć bila je ograničena na Juansko carstvo iako je kao kagan još uvek imao uticaj u Ilkanatu i u znatno manjoj meri u Zlatnoj Hordi.[5][6][7] Ako se Mongolsko carstvo u to vreme posmatra u celini, Kublajevo carstvo je sezalo od Tihog okeana do Crnog mora i od Sibira do današnjeg Avganistana.[8]

Godine 1271, Kublaj je uspostavio dinastiju Juan, koja je vladala današnjom Kinom, Mongolijom, Korejom i nekim susednim područjima; takođe je stekao uticaj na Bliskom istoku i u Evropi kao kagan. On je preuzeo ulogu kineskog cara. Do 1279. mongolsko osvajanje dinastije Song je završeno i Kublaj je postao prvi nehanski car koji je ujedinio celu Kinu.

Carski Kublajev portret bio je deo albuma portreta juanskih careva i carica, koji se sada nalazi u zbirci Muzeja nacionalne palate u Tajpeju. Belo, boja carskog kostima Kublaja, bila je carska boja dinastije Juan.[9]

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Kublaj-kan bio je četvrti Tolujev sin, a njegov drugi sin sa Sorhahtani Beki. Kao što je njegov deda Džingis-kan savetovao, Sorgagtani je izabrala budističku tangutsku ženu za dadilju svog sina, koju je Kublaj kasnije visoko poštovao. Na svom putu kući nakon mongolskog osvajanja Kvarazmije, Džingis-kan je izveo ceremoniju na svojim unucima Mongki i Kublaj nakon njihovog prvog lova 1224. godine u blizini reke Ili.[10] Kublaj je imao devet godina i sa starijim bratom ubio je zeca i antilopu. Nakon što je njegov deda namazao masti sa ubijenih životinja na Kublaijev srednji prst u skladu sa mongolskom tradicijom, rekao je: „Reči ovog dečaka Kublaja pune su mudrosti, dobro ih poslušajte - poslušajte ih svi vi.” Stari kagan (mongolski car) Džingis-kan umro bi tri godine nakon ovog događaja 1227. godine, kada je Kublaj imao 12 godina. Kublajov otac Toluj služio je dve godine kao regent sve dok Džingisov naslednik, treći Kublajev ujak Ogataj-kan, nije ustoličen kao kagan 1229. godine.

Nakon mongolskog osvajanja dinastije Đin, 1236. godine, Ogataj je Hebej (zajedno sa 80.000 domaćinstava) poklonio porodici Toluja, koji je umro 1232. Kublaj je dobio svoje imanje koje je obuhvatalo 10.000 domaćinstava. Pošto je bio neiskusan, Kublaj je lokalnim zvaničnicima dozvolio slobodu. Korupcija među njegovim zvaničnicima i agresivno oporezivanje doveli su do bekstva velikog broja kineskih seljaka, što je dovelo do pada poreskih prihoda. Kublaj je brzo došao u svoju apanažu u Hebeju i naredio reforme. Sorhahtani Beki je poslala nove zvaničnike da mu pomognu i poreski zakoni su revidirani. Zahvaljujući tim naporima, mnogi ljudi koji su izbegli su se vratili.

Najistaknutija i verovatno najuticajnija komponenta ranog života Kublaj-kan bilo je njegovo studiranje i snažna privlačnost savremenoj kineskoj kulturi. Kublaj je pozvao Hajuna, vodećeg budističkog monaha u severnoj Kini, u svoju hordu u Mongoliji. Kada je 1242. godine sreo Hajuna u Karakorumu, Kublaj ga je pitao o filozofiji budizma. Hajun je nazvao Kublajevog sina, koji je rođen 1243. godine, Dženđin (kineski: pravo zlato).[11] Hajun je takođe upoznao Kublaja sa nekadašnjim daoistom (taoistom), a u to vreme budističkim monahom, Lju Bingdžongom. Lju je bio slikar, kaligraf, pesnik i matematičar, a postao je Kublajev savetnik kada se Hajun vratio u svoj hram u savremenom Pekingu.[12] Kublaj je ubrzo u svoju pratnju dodao i naučnika iz Šansija Džao Bija. Kublaj je zapošljavao i ljude drugih nacionalnosti, jer je želeo da uravnoteži lokalne i carske interese, mongolske i turkijske.[13]

Pobeda u severnoj Kini[uredi | uredi izvor]

Portret mladog Kublaja. Rad Aranika, nepalskog umetnika na Kublaijevom dvoru.

Godine 1251, Kublajev najstariji brat Mongke postao je kan Mongolskog carstva, a Kvarizman Mahmud Jalavač i Kublaj su poslati u užu Kinu. Kublaj je dobio vicekraljevstvo nad severnom Kinom i preselio svoj ordo u centralnu Unutrašnju Mongoliju. Tokom godina kao vicekralj, Kublaj je dobro upravljao svojom teritorijom, povećao poljoprivrednu proizvodnju u Henanu i povećao troškove socijalne zaštite nakon što je dobio Sijan. Ova dela su dobila veliko priznanje od strane etničkih Hana i bili su od suštinskog značaja za osnivanje dinastije Juan. Godine 1252, Kublaj je kritikovao Mahmuda Jalavača, kojeg njegovi etnički Hanski saradnici nikada nisu visoko cenili, zbog njegovog kavalirskog pogubljenja osumnjičenih tokom sudske revizije, a Džao Bi ga je napao zbog njegovog drskog stava prema prestolu. Mongke je otpustio Mahmuda Jalavača, što je naišlo na otpor zvaničnika obučenih u hanskom konfučijanstvu.[14]

Godine 1253, Kublaju je naređeno da napadne Junan i on je pokušao da zatraži od Dali kraljevstva da se pokori. Vladajuća porodica Gao pružila je otpor i ubila mongolske izaslanike. Mongoli su svoje snage podelili na tri dela. Jedno krilo je jahalo na istok u basen Sečuana. Druga kolona pod komandom Subutajevog sina Urjankadaja krenula je teškim putem u planine zapadnog Sečuana.[15] Kublaj je otišao na jug preko pašnjaka i susreo se sa prvom kolonom. Dok je Urjankadaj putovao duž jezera sa severa, Kublaj je zauzeo glavni grad Dali i poštedeo stanovnike uprkos ubijanju njegovih ambasadora. Sam Dali car Duan Singdži (段興智) je prebegao Mongolima, koji su iskoristili njegove trupe da osvoje ostatak Junana. Duan Džingdži, poslednjeg kralja Dalija, imenovao je Monke-kan za prvog tusija ili lokalnog vladara; Duan je prihvatio da tamo bude postavljen komesar za pacifikaciju.[16] Nakon Kublajevog odlaska izbili su nemiri među pojedinim frakcijama. Godine 1255. i 1256. Duan Džingdži je predstavljen na sudu, gde je ponudio Monke-kanu mape Junana i savete o pobeđivanju plemena koja se još nisu predala. Duan je zatim predvodio značajnu vojsku koja je služila kao vodiči i prethodnici mongolskoj vojsci. Do kraja 1256. Urjankadaj je potpuno smirio Junan.[17]

Kublaja su privukle sposobnosti tibetanskih monaha kao iscelitelja. Godine 1253, učinio je Drogona Čogjala Fagpu iz škole Sakja, članom svoje pratnje. Fagpa je Kublaju i njegovoj ženi Čabi (Čabuj) dao osnaženje (ritual inicijacije). Kublaj je 1254. imenovao Ljen Sisjena (1231–1280) za šefa svoje komisije za pacifikaciju. Neki zvaničnici, koji su bili ljubomorni na Kublajev uspeh, govorili su da je on preterivao i da sanja o sopstvenom carstvu takmičeći se sa Mengkeovom prestonicom Karakorumom. Mongke-kan je poslao dva poreska inspektora, Alamdara (bliskog prijatelja i guvernera Arika Beka u Severnoj Kini) i Lju Tajpinga, da revidiraju Kublajeve zvaničnike 1257. godine. Oni su pronašli greške, naveli 142 kršenja propisa, optužili zvaničnike Hana i pogubili neke od njih, i Kublajeva nova komisija za pacifikaciju je ukinuta.[18] Kublaj je poslao dvočlanu ambasadu sa svojim ženama, a zatim se lično obratio Mongkeu, koji je javno oprostio svom mlađem bratu i pomirio se s njim.

Mongolsko carstvo[uredi | uredi izvor]

Za vreme njegove vladavine carstvo je podeljeno u četiri kanata koji su svaki imali svog posebnog kana pod vrhovnom vlašću velikog kana. U Rusiji Zlatna horda, Ilkanat na Bliskom istoku, Čagataj Kanat u zapadnoj Aziji, dok je Kublaj za sebe zadržao Mongoliju i kasnije Kinu. Za vreme Kublaj-kana Mongolsko carstvo je dobilo svoje najveće granice osvajanjem Kine koje je završeno 1279. godine konačnom pobedom nad dinastijom Sung.[19][20]

Kineski car[uredi | uredi izvor]

Kublaj-kan je 1271. godine zvanično osnovao dinastiju Juan i za glavni grad proglasio Peking. Da bi ujedinio Kinu pokrenuo je veliku ofanzivu protiv ostataka država dinastije Sung, koju je konačno osvojio 1279. godine. Za vreme njegove vladavine došlo je do ekonomskog rasta popravljanjem velikog kanala i širenjem mreže puteva. Marko Polo je posetio njegov dvor 1275. godine. Osvojio je Junan i Koreju i vodio neuspele pohode na Japan, Burmu, Vijetnam i Indoneziju.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „太祖本纪 [Chronicle of Taizu]”. 《元史》 [History of Yuan] (na jeziku: kineski). „元年丙寅,大会诸王群臣,建九斿白旗,即皇帝位于斡难河之源,诸王群臣共上尊号曰成吉思皇帝["Genghis Huangdi"]。 
  2. ^ „Kublai Khan emperor of Yuan dynasty”. Britannica. 30. 6. 2023. Pristupljeno 22. 1. 2021. (jezik: engleski)
  3. ^ „Kublai Khan - Biography, Death & Achievements”. HISTORY. 10. 6. 2019. Pristupljeno 22. 1. 2021. (jezik: engleski)
  4. ^ Encyclopædia Britannica. str. 893. 
  5. ^ Marshall, Robert. Storm from the South: from Genghis Khan to Khubilai Khan. str. 224. 
  6. ^ Borthwick, Mark (2007). Pacific Century. Westview Press. ISBN 978-0-8133-4355-6. 
  7. ^ Howorth, H. H. The History of the Mongols. II. str. 288. 
  8. ^ Man 2007
  9. ^ Chen, Yuan Julian (2014). „"Legitimation Discourse and the Theory of the Five Elements in Imperial China." Journal of Song-Yuan Studies 44 (2014): 325–364.”. Journal of Song-Yuan Studies (na jeziku: engleski). 44 (1): 325. S2CID 147099574. doi:10.1353/sys.2014.0000. 
  10. ^ Weatherford, Jack. The Secret History of the Mongol Queens. str. 135. 
  11. ^ Man 2007, str. 37
  12. ^ Haw, Stephen G. Marco Polo's China. str. 33. 
  13. ^ ḎḤWTY. „Kublai Khan: Mongol Warrior, Horseman, Hunter and Powerful Emperor”. Ancient Origins (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 4. 2018. 
  14. ^ Franke, Herbert; Twitchett, Denis C., ur. (1994). The Cambridge History of China: Volume 6, Alien Regimes and Border States, 907–1368. Cambridge University Press. str. 381. ISBN 978-0-521-24331-5. Arhivirano iz originala 17. 6. 2016. g. Pristupljeno 15. 11. 2015. 
  15. ^ Man 2007, str. 79
  16. ^ Atwood 2004, str. 613
  17. ^ Du Yuting; Chen Lifan (1989). „Did Kublai Khan's Conquest of the Dali Kingdom Give Rise to the Mass Migration of the Thai People to the South?” (free). Journal of the Siam Society. Siam Heritage Trust. JSS Vol. 77.1c (digital): image. Arhivirano (PDF) iz originala 9. 9. 2020. g. Pristupljeno 17. 3. 2013. 
  18. ^ Weatherford 2005, str. 186
  19. ^ „Kublai Khan”. Ancient History Encyclopedia. Pristupljeno 22. 1. 2021. (jezik: engleski)
  20. ^ „Kublai Khan and the Mongolian Empire”. National Geographic. 2. 4. 2020. Pristupljeno 22. 1. 2021. (jezik: engleski)

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Amitai-Preiss, Reuven; Morgan, David O., ur. (2000). The Mongol Empire and Its Legacy. BRILL. ISBN 978-90-04-11946-8. 
  • Atwood, Christopher Pratt (2004). Encyclopedia of Mongolia and the Mongol EmpireNeophodna slobodna registracija. Facts On File. ISBN 978-0-8160-4671-3. 
  • Chan, Hok-Lam (1997). „A Recipe to Qubilai Qa'an on Governance: The Case of Chang Te-hui and Li Chih”. Journal of the Royal Asiatic Society. 7 (2): 257—283. JSTOR 25183352. S2CID 161851226. doi:10.1017/S1356186300008877. .
  • Clements, Jonathan (2010). A Brief History of Khubilai Khan. Philadelphia: Running Press. ISBN 978-0-7624-3987-4. 
  • Grousset, René (1970). The Empire of the Steppes: A History of Central AsiaNeophodna slobodna registracija. Rutgers University Press. ISBN 978-0-8135-1304-1. 
  • Man, John (2004). Genghis Khan: Life, Death and Resurrection. London; New York: Bantam Press. ISBN 978-0-593-05044-6. 
  • Man, John (2007). Kublai Khan: The Mongol King Who Remade China. London; New York: Bantam Press. ISBN 978-0-553-81718-8. 
  • Morgan, David (1986). The MongolsNeophodna slobodna registracija. New York: Blackwell Publishers. ISBN 978-0-631-17563-6. 
  • Rossabi, Morris (1988). Khubilai Khan: His Life and Times. University of California Press. ISBN 978-0-520-06740-0. 
  • Saunders, J. J. (2001) [1971]. The History of the Mongol Conquests. University of Pennsylvania Press. ISBN 978-0-8122-1766-7. 
  • Weatherford, Jack (1997). The History of Money. Crown Publishing Group. ISBN 978-0-307-55674-5. 
  • Weatherford, Jack (2004). Genghis Khan and the Making of the Modern WorldNeophodna slobodna registracija. New York: Crown/Archetype. ISBN 978-0-307-23781-1. 
  • Lanchester, John, "The Invention of Money: How the heresies of two bankers became the basis of our modern economy", The New Yorker, 5 & 12 August 2019, pp. 28–31. "One of the things that astonished Marco Polo most [in China] was paper money, introduced by Kublai [Khan] in 1260." (p. 28.)
  • Andrade, Tonio (2008f), „Chapter 6: The Birth of Co-colonization”, How Taiwan Became Chinese: Dutch, Spanish, and Han Colonization in the Seventeenth Century, Columbia University Press 
  • Andrade, Tonio (2016), The Gunpowder Age: China, Military Innovation, and the Rise of the West in World History, Princeton University Press, ISBN 978-0-691-13597-7 .
  • Chase, Kenneth (2003), Firearms: A Global History to 1700, Cambridge University Press, ISBN 0-521-82274-2 .
  • Knapp, Ronald G. (1980), China's Island Frontier: Studies in the Historical Geography of Taiwan, The University of Hawaii 
  • Jackson, Peter (2005), The Mongols and the West, Pearson Education Limited 
  • Nakamura, Kazuyuki (2010). „Kita kara no mōko shūrai wo meguru shōmondai” 「北からの蒙古襲来」をめぐる諸問題 [Several questions around "the Mongol attack from the north"]. Ur.: Kikuchi, Toshihiko. Hokutō Ajia no rekishi to bunka 北東アジアの歴史と文化 [A history and cultures of Northeast Asia] (na jeziku: japanski). Hokkaido University Press. ISBN 9784832967342. 
  • Needham, Joseph (1986a), Science and Civilization in China: Volume 3, Mathematics and the Sciences of the Heavens and the Earth, Taipei: Caves Books 
  • —— (1986g), Science and Civilization in China: Volume 4, Physics and Physical Engineering, Part 1, Physics, Taipei: Caves Books 
  • —— (1986b), Science and Civilization in China: Volume 4, Physics and Physical Engineering, Part 2, Mechanical Engineering, Taipei: Caves Books 
  • —— (1986c), Science and Civilization in China: Volume 4, Physics and Physical Technology, Part 3, Civil Engineering and Nautics, Taipei: Caves Books 
  • —— (1986d), Science and Civilization in China: Volume 5, Chemistry and Chemical Technology, Part 1, Paper and Printing, Taipei: Caves Books 
  • —— (1986e), Science and Civilization in China: Volume 5, Chemistry and Chemical Technology, Part 4, Spagyrical Discovery and Invention: Apparatus, Theories and Gifts, Taipei: Caves Books 
  • —— (1986h), Science and Civilization in China: Volume 6, Biology and Biological Technology, Part 1, Botany, Cambridge University Press 
  • —— (1986f), Science & Civilisation in China, V:7: The Gunpowder Epic, Cambridge University Press, ISBN 0-521-30358-3 
  • Partington, J. R. (1960), A History of Greek Fire and Gunpowder, Cambridge, UK: W. Heffer & Sons .
  • Partington, J. R. (1999), A History of Greek Fire and GunpowderNeophodna slobodna registracija, Baltimore: Johns Hopkins University Press, ISBN 0-8018-5954-9 
  • Rubinstein, Murray A. (1999), Taiwan: A New History, East Gate Books 
  • Trekhsviatskyi, Anatolii (2007). „At the far edge of the Chinese Oikoumene: Mutual relations of the indigenous population of Sakhalin with the Yuan and Ming dynasties”. Journal of Asian History. 41 (2): 131—155. ISSN 0021-910X. JSTOR 41933457. 
  • Lo, Jung-pang (2012). Elleman, Bruce A., ur. China as a Sea Power, 1127-1368: A Preliminary Survey of the Maritime Expansion and Naval Exploits of the Chinese People During the Southern Song and Yuan Periods. Singapore: NUS Press. ISBN 9789971695057. 
  • Twitchett, Denis (1994), The Cambridge History of China, Volume 6, Alien Regime and Border States, 907-1368, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 0521243319 
  • Twitchett, Denis (1998), The Cambridge History of China Volume 7 The Ming Dynasty, 1368—1644, Part I, Cambridge University Press 
  • Twitchett, Denis (1998b), The Cambridge History of China Volume 8 The Ming Dynasty, 1368—1644, Part 2, Cambridge University Press 
  • Twitchett, Denis (2009), The Cambridge History of China Volume 5 The Sung dynasty and its Predecessors, 907-1279, Cambridge University Press 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]