Kulinarstvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Bečki gulaš

Kulinarstvo (engl. cuisine, od francuske reči cuisine, koja znači „kuvanje”; umetnost kuvanja, kuhinja; a koren reči je iz latinskog jezika, coquere, što znači „kuvati”) je veština i tradicija pripremanja jela, povezana sa običajima i navikama, ali predstavlja i poseban vid umetnosti, koji se odnosi na ukrašavanje i serviranje. Ishrana je jedan od najvažnijih činilaca koji uslovljavaju zdravlje i utiču na radnu sposobnost.[1][2][3] Njenim poznavanjem i razumevanjem omogućeno je da se utiče na životne procese u organizmu.

Religija svojim zakonima i pravilima u ishrani utiče na kulinastvo, kao i mnogi drugi faktori, poput pristupačnosti sastojaka koji su potrebni za pripremanje jela, tj. da li su lokalni ili se uvoze. Značajni su i uslovi pod kojima se hrana uzima, kao što su dobro raspoloženje, lepo postavljen, dekorisan sto, kao i lepo posuđe i pribor, na ukusan način ponuđena hrana.

U užem smislu kulinarstvo se shvata kao pretvaranje hemijskih svojstava hrane kroz toplotnu obradu čime se hrani mijenjaju: ukus, izgled ili jestiva svojstva. Toplotna obrada je poznatija kao kuvanje. Regionalne tradicije pripreme hrate, običaji i sastojci se često kombinuju da se kreiraju jela koja su jedinstvena za dati region.[4]

Razvojem trgovine, ali i načina za čuvanje, skladištenje, transport hrane, kao i produžavanje veka trajanja namirnicama, omogućeno je da se gotovo svaka nacionalna kuhinja može pripemiti bilo gde na svetu.[5] Danas su najpoznatije mediteranske kuhinje (francuska, italijanska, grčka) kao i indijska, kineska nacionalna kuhinja.[6][7][8] Takođe se, u skladu sa savremeni životom, stvaraju i novi režimi ishrane.

Najvažniji sastojci hrane su belančevine, masti, ugljeni hidrati, vitamini, mineralne materije i voda. Sve životne namirnice ne sadrže podjednako materije koje su organizmu potrebne. Veština pravilne ishrane sastoji se u sastavljanju jelovnika i pripremanju hrane.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Ishrana se poistovećuje sa unošenjem hranljivih materija (hrane i pića), ali ona predstavlja i uživanje u trpezi. Ovo je veoma složen proces, međusobno povezanih aktivnosti koje čine „nacionalnu kuhinju”. Nacionalna kuhinja obuhvata izbor namirnica, njihovo uzgajanje, pripremu jela, ambijent u kome se hrana servira, kao i način kako se servira.

Namirnice[uredi | uredi izvor]

Uobičajna je podela namirnica prema poreklu, hemijskom sastavu ili prema sličnosti u pogledu biološke vrednoti i uloge u organizmu. Namirnice delimo na:

Faktori koji utiču na kuhinju[uredi | uredi izvor]

Neki faktori koji utiču na regionalnu kuhinju uključuju klimu područja, trgovinu između različitih zemalja, religijske ili samptuarne zakone[9] i razmenu kulinarske kulture. Na primer, tropska dijeta može u većoj meri da bude zasnovana na voću i povrću, dok bi polarna dijeta mogla više da se oslanja na meso i ribu.

Klima područja, u velikoj meri, određuje domaću hranu koja je dostupna. Pored toga, klima utiče na očuvanje hrane. Na primer, hrana konzervirana za zimsku konzumaciju dimljenjem, sušenjem i kišeljenjem, ostala je značajna u svetskim kuhinjama zbog njihovih izmenjenih ukusa.

Trgovina između različitih zemalja takođe u velikoj meri utiče na regionalnu kuhinju. Datirajući unazad iz drevne trgovine začinima, začini kao što su cimet, kasija, kardamon, đumbir i kurkuma bili su važna trgovačka roba u najranijoj evoluciji trgovine. Cimet i kasija su dospeli do Bliskog istoka pre najmanje 4000 godina.[10] Izvesne namirnice i pripreme hrane su obavezne ili zabranjene religijskim ili samptuarnim zakonima, kao što su islamski zakoni o ishrani i jevrejski zakoni o ishrani.

Razmena kulinarske kulture je takođe važan faktor za kuhinju u mnogim regionima: prva jaka i direktna izloženost Japana zapadu došla je sa dolaskom evropskih misionara u drugoj polovini 16. veka. U to vreme, kombinacija španske i portugalske tehnike za prženje divljači sa kineskom metodom za kuvanje povrća u ulju dovela je do razvoja tempure, „popularnog japanskog jela u kome su plodovi mora i mnoge vrste povrća obloženi testom i duboko prženi”.[11]

Uticaj toplote na svojstva hrane[uredi | uredi izvor]

Prilikom pripreme hrane, pod uticajem temperature određene namirnice menjaju svoje karakteristike. Promene u hemijskom sastavu uočavaju se kroz:

  • miris
  • ukus
  • teksturu
  • i boju

Kulinarske metode[uredi | uredi izvor]

Prženje
Pečenje kestenja

Sljedeće metode obrade hrane koriste topotu za obrađivanje hrane:

  • Pečenje - postupak pri kome se namirnice izlažu dejstvu toplote bez dovoljno masnoće, pri čemu se na površini stvara kora (koja se teško vari) i koja onemogućava prodiranje toplote u unutrašnjost, tako da hrana može da ostane nedovoljno pečena.
  • Kuvanje - tokom koga se belančevine hrane zgrušavaju, umereno kuvanje čini ih lakše svarljivim od sirovih, a predugo ih dovodi u stanje nepodesno za razgrađivanje.
  • Prženje - je prečenje namirnica na masti, odnosno ulju, čijim zagrevanjem se stvaraju produkti koji hrani daju prijatan miris i ukus, ali su teško svarljivi.
  • Roštiljanje (griliranje) hrane namirnice se omekšaju neposrednim dejstvom toplotnih zraka pri temperaturi od oko 350° C. Griliraju se obično manji komadi mesa, ribe, ali je moguće grilirati i voće i povrće. Ovim postupkom namirnica se istovremeno omekšava u svim slojevima, što nije slučaj kod ostalih metoda termičke obrade.
  • Izlaganje mikrotalasima - pogodno za razmrzavanje, podgrevanje i kuvanje namirnica sa velikim sadržajem vode
  • Dimljenje
  • Dinstanje

Sljedeće metode spadaju u hladne metode obrade:

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Carpenter, Kenneth J. (1. 3. 2003). „A Short History of Nutritional Science: Part 1 (1785–1885)”. The Journal of Nutrition (na jeziku: engleski). 133 (3): 638—645. ISSN 0022-3166. PMID 12612130. doi:10.1093/jn/133.3.638. Arhivirano iz originala 6. 8. 2022. g. Pristupljeno 6. 8. 2022. 
  2. ^ Stafford, Ned (decembar 2010). „History: The changing notion of food”. Nature (na jeziku: engleski). 468 (7327): S16—S17. Bibcode:2010Natur.468S..16S. ISSN 1476-4687. PMID 21179078. S2CID 205061112. doi:10.1038/468S16a. 
  3. ^ Mozaffarian, Dariush; Rosenberg, Irwin; Uauy, Ricardo (13. 6. 2018). „History of modern nutrition science—implications for current research, dietary guidelines, and food policy”. BMJ (na jeziku: engleski). 361: k2392. ISSN 0959-8138. PMC 5998735Slobodan pristup. PMID 29899124. doi:10.1136/bmj.k2392. Arhivirano iz originala 6. 8. 2022. g. Pristupljeno 6. 8. 2022. 
  4. ^ "Rediscover the flavors and traditions of true American cuisine!" Whatscookingamerica.net. Accessed June 2011.
  5. ^ "Rediscover the flavors and traditions of true American cuisine!" Whatscookingamerica.net. Accessed June 2011.
  6. ^ Kissane, Christopher (2018). Food, Religion and Communities in Early Modern Europe. Bloomsbury Publishing. str. 32. ISBN 9781350008472. 
  7. ^ Kailasapathy, Kasipathy (2010). Fermented Foods and Beverages of the World. CRC Press. str. 3. ISBN 9781420094961. 
  8. ^ Malik, Maszlee (2016). Foundations of Islamic Governance: A Southeast Asian Perspective. Taylor & Francis. str. 41. ISBN 9781315414645. 
  9. ^ Pomeranz, Kenneth (2002). „Political economy and ecology on the eve of industrialization: Europe, China and the global conjuncture”. American Historical Review. 107 (2): 425—446. doi:10.1086/532293. Pristupljeno 2008-10-28. 
  10. ^ „spice trade”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 23. 4. 2016. 
  11. ^ „Japanese Food Culture” (PDF). Web Japan. 18. 12. 2008. str. 2. Pristupljeno 18. 6. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]