Kurcio Malaparte

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kurcio Malaparte
Kurcio Malaparte
Puno imeKurt Erih Zukert
Datum rođenja(1898-06-09)9. jun 1898.
Mesto rođenjaPrato
 Kraljevina Italija
Datum smrti19. jul 1957.(1957-07-19) (59 god.)
Mesto smrtiRim
 Italija

Kurcio Malaparte (ital. Curzio Malaparte; Prato, 9. jun 1898Rim, 19. jul 1957), čije je pravo ime bilo Kurt Erih Zukert (nem. Kurt Erich Suckert), bio je italijanski književnik, filmski reditelj, novinar i diplomat.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodio se u malom toskanskom mestu Pratu.[1] Majka mu je bila Italijanka iz Lombardije - Evelina Pereli (ital. Evelina Perelli), a otac Nemac - Ervin Zukert (nem. Erwin Suckert), rukovodilac u jednoj tekstilnoj fabrici[2]. Za vreme Prvog svetskog rata, iako je tada imao samo šesnaest godina, pobegao je iz klasične gimnazije i prijavio se kao dobrovoljac u francusku vojsku, pošto je Italija tada još bila neutralna. U Francuskoj je bio vojnik Garibaldijeve legije sve do maja 1915 kada su Italija i Francuska postale sveznice. Iste 1915. Malaparte se priključio Petoj alpinskoj regimenti, gde je dobio čin kapetana i bio odlikovan nekoliko puta. Na francuskom frontu kod Remsa je 1918. bio izložen dejstvu iperita koji mu teško oštetio pluća i zbog čega je imao ozbiljnih zdravstvenih problema sve do svoje smrti[3]. Svoje obrazovanje je stekao na Koledžu Čikonjini (ital. Collegio Cicognini), Prato i na Univerzitetu La Sapienca (ital. La Sapienza) u Rimu. Posle rata jedno vreme radi u diplomatskoj službi a od 1922. do 1930. uglavnom kao novinar.

Političko delovanje[uredi | uredi izvor]

U toku 1920-tih Malaparte je bio jedan od italijanskih intelektualaca koji podržavao italijanske fašiste i Musolinija. Godine 1922. uzeo učešće u Musolinijevom maršu na Rim i podržavao fašiste svojim člancima u časopisu 900. Kasnije je počeo da se distancira i kritikuje Musolinija i fašiste pa je 1933. godine bio isključen iz fašističke partije Italije a u periodu od 1933.-1938. bio je u kućnom pritvoru na ostrvu Kapri. Na intervenciju Galeaca Ćana je bio oslobođen pa zatim hapšen i i držan u zloglasnom rimskom zatvoru Ređina Ćeli (ital. Regina Coeli) 1938, 1939, 1941. i 1943. godine.

U tom periodu objavio je nekoliko knjiga. Esejom Kameleon zamerio se Musoliniju koji ga je zbog toga iz Rima oterao u Torino. Učinio mu je, u neku ruku, uslugu, jer se tako Malaparte približio Francuskoj, gde je 1931. objavio Tehniku državnog udara (franc. Technique du coup d`etat), prvo delo u Evropi protiv Hitlera. Pošto je ubrzo štampao i Dobričinu Lenjina (ital. Intelligenza di Lenin) Musolini ga je proterao iz Italije pa se Malaparte nastanio u Londonu.

Posle Drugog svetskog rata bio je blizak Palmiru Toljatiju mada nikad nije postao član Komunističke partije Italije. Pred kraj života je putovao u SSSR i Kinu na osnovi čega je nastao njegov putopis Ja u Rusiji i Kini (ital. Io, in Russia e in Cina) objavljen posthumno[4].

Ratno dopisništvo i novelistika[uredi | uredi izvor]

Tokom većeg dela Drugog svetkog rata bio je ratni dopisnik milanskog dnevnika Korijere dela Sera (ital. Corriere della Sera) i oficir Italijanske armije na Istočnom frontu. Ratne epizode u kojima Malaparte ima ulogu svedoka iz Poljske, Finske, Rumunije, Ukraine i Jugoslavije postale su okosnica njegovih romana Kaputt, Koža (ital. La pelle) i Volga se rađa u Evropi. U Italiju se vratio 1943 gde je postao italijanski oficir za vezu pri štabu Američke armije u Italiji. Godine 1944. je objavio roman Kaputt, delo koje ga je učinilo slavnim. Kaputt je roman-svedočanstvo pisano sa tačke gledišta onih koji su osuđeni da izgube rat. Opisujući nemačku jedinicu koja beži ispred neprijatelja na Ukrainskom frontu, Malaparte kaže:

Kada se Nemci prepadnu, kada taj misteriozni nemački strah počne da se uvlači u njihove kosti, oni uvek izazovu u čoveku poseban užas i sažaljenje. Njihova pojava je bedna, njihova okrutnost žalosna, njihova hrabrost nema i beznadna. [5][6]

U istom romanu Malaparte je opisao svoj susret sa Pavelićem u glavi Korpa sa ostrigama:

Prošlo je poduže vremena od kako nisam video Antu Pavelića. Kada sam ušao u njegov studio, primetio sam da je promenio mesto nameštaja. Dok smo razgovarali, ja sam posmatrao korpu od vrbovog pruća, postavljenu na njegovom stolu, na levoj strani od Poglavnika. Poklopac je bio podignut, videlo se da je korpa bila puna morskih plodova, tako su mi izgledali, rekao bih ostrige, ali izvađene iz ljušture …
"To su ostrige iz Dalmacije?", upitao sam Poglavnika.
Ante Pavelić je podigao poklopac korpe i pokazujući te morske plodove, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, rekao je, osmehujući se, sa tim svojim dobrim i umornim osmehom.
"To je poklon mojih vernih ustaša: dvadeset kilograma ljudskih očiju."[7]

Prvi prevod i izdanje Kaputta na nemačkom jeziku je 1951. godine dočekano tužbom koju je pred sudom u Karlsrueu protiv Malapartea pokrenuo baron Gustaf Braun fon Štum zbog opisa duševnih patnji i samoubistva Jozefine (ital. Guiseppina) fon Štum, druge žene barona fon Štuma. Kada je čuo da mu se žena ubila, fon Štum je malo pocrveneo i uzviknuo: "Hajl Hitler". Ni jedna od nemačkih žena nije došla na sahranu Jozefine, Italijanke poreklom. Baron fon Štum, koji je tokom rata bio Hitlerov ambasador i predstavnik za štampu Ministarstva spoljnih poslova, optužio je Malapartea za izmišljen opis uzroka samoubistva Jozefine. Tužilac fon Štum je zahtevao konfiskaciju celog izdanja knjige i kaznu od 10 000 maraka koju bi izdavač knjige Štalberg (nem. Stahlberg-Verlag) morao da plati dobrotvornim institucijama u Italiji. Malaparte i njegova odbrana su tvrdili da se radi o fikciji a ne istini. Sud nije doneo odluku o zapleni knjige niti je osudio Malapartea na zatvor.[8][9]

Naredni roman Koža (1949) još više će učvrstiti njegovu reputaciju velikog pisca. Godine 1944. Malaparte se vratio u Italiju gde je postao oficir za vezu, u činu kapetana, pri savezničkoj komandi. Dolazak američkih trupa u Napulj, stanje nemoći i očaja u Napulju čine narativno jezgro ovog romana. Sam je roman pun golog realizma i grubih opisa svakodnevnog života u Napulju u to vreme rata, što često prelazi u nadrealizam i grotesknost. Kožu je publikovala izdavačka kuća "Aria d'Italia" 1949. godine i odmah je po publikovanju stavljena na spisak zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum), bez ikakvog obrazloženja. Smatra se da je razlog za to bio opis grupe Jevreja raspetih na drveću u Ukrajini, u formi teške optužbe hrišćanstva u Evropi, što je Rimokatolička crkva mogla protumačiti kao bogohuljenje i uvredu.[10][11] Malapartea je Rimokatolička crkva Italije ekskomunicirala i izdejstvovala da mu se zabrani boravak u Napulju.[12]

U istoriji književnosti biće zapamćen po još nekoliko zanimljivih publicističkih, pesničkih, esejističkih, romanesknih i dramskih dela: Sodoma i Gomora (1931), Volga se rađa u Evropi (ital. Il Volga nasce in Europa, 1943), Prokleti Toskanci (ital. Maledetti toscani, 1956) itd.

Drama, film i arhitektura[uredi | uredi izvor]

Vila Malaparte na Kapriju

Godine 1947. Malaparte se preselio u Pariz. U Parizu je napisao dve drame koje nisu doživele uspeh na sceni. Drama "Na Prustovoj strani" (franc. Du Côté de chez Proust) je o životu Marsela Prusta a "Kapital" (nem. Das Kapital) je dramski portret Karla Marksa. "Zabranjeni Hrist" (ital. Cristo Proibito) je bio Malaparteov umereno uspešan film koji je on režirao i čiji je scenario napisao 1950. godine. Ovaj film je dobio specijalnu nagradu grada Berlina na Prvom berlinskom međunarodnom filskom festivalu 1951. godine[13]. Film je priča o ratnom veteranu koji se vraća u svoje selo da bi osvetio bratovu smrt koga su ubili Nemci. Film je u Sjedinjenim državama prikazan 1953. godine pod imenom "Čudna obmana" (engl. Strange Deception) i proglašen za jedan od pet najboljih stranih filmova te godine od strane Nacionalnog odbora za pregled (engl. National Board Of Review).

Malaparte je napisao i režirao kabaretsku predstavu (engl. variety show) "Seksofon" (engl. Sexophone) sa kojom je nameravao da prokrstari Sjedinjene države na biciklu. Na jednoj litici na ostrvu Kapri je sagradio Vilu Malaparte po nacrtu italijanskog arhitekte Adalberta Libere (ital. Adalberto Libera). Ova vila je postala deo kulturne baštine Italije.[14][15]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Malaparteov mauzolej na planini Le Koste (Prato)

Pred kraj života 1957. godine Malaparte je posetio Narodnu Republiku Kinu. Teško bolestan je, uz pomoć italijanske države, prebačen u Rim. Svojim testamentom je ostavio Kini svoju kuću, Vilu Malaparte, na ostrvu Kapri. Međutim testament su pred sudom oborili Malaparteovi naslednici. Malaparte je umro jula 1957. godine od raka pluća[16]. Smrt mu je ubrzalo, a verovatno bilo i uzrok raka pluća, trovanje iperitom u Prvom svetskom ratu i pušenje. Sahranjen je, po ličnoj želji, u mauzoleju sagrađenom na vrhu planine Le Koste (ital. Le Coste) iznad mesta Prato u kome je rođen.[17] Pred kraj njegovog života Rimokatolička crkva je pokušavala da ga pokrsti a Italijanski komunisti su mu dodelili člansku kartu nekoliko dana pre smrti[18]. Nije poznato kojoj je od ove dve crkve Malaparte prišao na kraju života.[19]. Pokušaj pokatoličenja Malapartea je shvaćen, po nekima, kao poslednja piščeva komedija [20].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Onlajn izdanje Britanike pristupano dana 15. 11. 2012.
  2. ^ Franco Vegliani: Malaparte, Edizioni Daria Guarnati, 1957 p. 33
  3. ^ Michael McDonough: Malaparte: A House Like Me, Clarkson Potter, 1999 p. 16
  4. ^ „Frank Beyer: When Malaparte Met Mao”. Arhivirano iz originala 10. 12. 2018. g. Pristupljeno 09. 12. 2018. 
  5. ^ Ben Judah: Whore of Power Curzio Malaparte, Mon Amour, The American Interest, April 30, 2018
  6. ^ Andrew Roberts: The Storm of War: A New History of the Second World War, Allen Lane, 2009 - World War, 1939-1945 p. 408
  7. ^ Snežana Simić: Kurcio Malaparte između ratovanja i legende, Pečat, 05. 04. 2013.
  8. ^ REPORTAGE Malapartes Visionen, Der Spiegel, 28.01.1953.
  9. ^ DER SPIEGEL reported ... 01.01.1954.
  10. ^ Biografia di Curzio Malaparte (a cura di Luigi Martellini)
  11. ^ Raffaele La Capria: Malaparte gran bugiardo il suo trucco c’e’ e si vede, Corriere della sera, 21 aprile 2009
  12. ^ Giardino, Alessandro: Liliana Cavani's La pelle: Debunking the Fake Promises of Postmodern Sexual Emancipation and the Silencing Effect of Cultural Oblivion, Carte Italiane, 2(7) UCLA, 2011
  13. ^ „BERLINALE PRIZES & HONOURS 1951”. Arhivirano iz originala 12. 06. 2018. g. Pristupljeno 17. 12. 2018. 
  14. ^ Jean Castex: Architecture of Italy, ABC-CLIO, Jan 30, 2008
  15. ^ Books and Writers: Curzio Malaparte (1898-1957) - pseudonym of Kurt Erich Suckert
  16. ^ Milestones, Time, July 29, 1957
  17. ^ Luigi Martellini: Biografia di Curzio Malaparte
  18. ^ William Hope: Curzio Malaparte, Troubador Publishing Ltd, 2000 page 95
  19. ^ Stephen Spender: Encounter, Volume 58, Issue 1 - Volume 59, Issue 1, Congress for Cultural Freedom, Irving Kristol Encounter Ltd., 1982, page 286
  20. ^ Iris Origo: A Need to Testify; Helen Marx Books, Sep 15, 2001 page 263

Izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]