Letopis popa Dukljanina

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ljetopis popa Dukljanina, odnosno Barski rodoslov ili Gesta Regum Sclavorum, nazivi su za sporno istoriografsko delo o ranoj srednjovekovnoj istoriji Južnih Slovena, koje se pripisuje napoznatom svešteniku iz Duklje, odnosno Bara, a koje je objavljeno tokom 17. veka, u radovima Mavra Orbina (1601) i Ivana Lučića (1666).[1] U isto vreme, sredinom 17. veka, nastale su i dve rukopisne varijante, čija je priroda takođe sporna. Iako su stariji istraživači pretpostavljali da je izvorno delo nastalo već tokom druge polovine 12. veka ili nešto kasnije, novije analize su pokazale da je geneza teksta znatno složenija. U naučnoj istoriografiji je tim povodom ukazivano na razna pitanja koja se odnose na recepciju starijih izvora i predanja, prvenstveno u dubrovačkoj istoriografiji, počevši od druge polovine 15. veka i tokom 16. veka, sa posebnim težištem na utvrđivanju prirode i značaja prvih pomena neimenovanog Dukljanina i njegovog dela u tadašnjoj istoriografiji, počevši od Ludovika Crijevića Tuberona i Marka Marulića. Povodom kompleksnih pitanja i genezi Orbinovog izdanja i rukopisnih varijanti iz sredine 17. veka, ukazano je na poznu prirodu tih tvorevina, čime je otvoren put ka dodatnom preispitivanju i prepoznavanju starijih, kako poznatih tako i nepoznatih izvora, čijom je preradom došlo do nastanka poznije istoriografske kompilacije.[2][3][4]

Autorstvo i datum[uredi | uredi izvor]

Djelo je navodno sastavio anonimni „pop Dukljanin” (lat. presbyter Diocleas). Djelo je sačuvano samo u latinskim redakcijama iz 17. vijeka. Dmine Papalić, plemić iz Splita, pronašao je tekst koji je prepisao 1509—1510, a koji je Marko Marulić preveo na latinski 1510, sa nazivom Regnum Dalmatiae et Croatiae gesta. Marvo Orbin, dubrovački istoričar, uključio je djelo (pored ostalih djela) u svoje Kraljevstvo Slovena (ital. Il regno de gli Slavi, oko 1601); Ivan Lučić je isto uradio oko 1666. godine. Ove latinske redakcije tvrde da je izvorno djelo napisano na slovenskom jeziku.

Hronika, pisana na latinskom, završena je između 1299. i 1301. u Baru (danas u Crnoj Gori) u tadašnjem Srpskom kraljevstvu. Autor je bio pop Ruđer, sveštenik Barske nadbiskupije, koji je je vjerovatno bio češkog porijekla. Smatra se da je živio oko 1300. godine, jer se granice Bosne pominju na način koji se poklapa sa anonimnim tekstom, Anonymi Descriptio Europae Orientalis (Krakov, 1916), koji datira iz 1308. godine. Istraživanja iz ranog 21. vijeka utvrdila su da je Ruđer bio vrhuncu djelatnosti oko 1296—1300. godine.

Poglavlja 1—33. hronike zasnovana su na usmenim tradicijama i konstrukcijama njenih autora; njih istoričari uglavnom odbacuju. Međutim, sljedeća tri poglavlja posjeduju neprocjenljive istorijske podatke o ovom vremenskom periodu. Uprkos svojoj hagiografskoj prirodi, poglavlje 36 (o Svetom Jovanu Vladimiru), rezime stare hagiografije iz 1075—1089. (kada je dinastija Vojislavljević nastojala da od pape dobije kraljevske insignije i da Barsku biskupiju uzdigne u rang nadbiskupije), sadrži značajne istorijske podatke za koje utvrdilo da su pouzdani. Poglavlje 34 i 35, koja se bave Vladimirovim ocem i ujacima, zasnovana su na prologu ove hagiografije iz 11. vijeka.

Ostale zastarjele i opovrgnute teorije uključuju tvrdnje po kojima je autor živio u drugoj polovini 12. vijeka. Neki hrvatski istoričari iznose teoriju, Eduarda Peričića (1991), po kojoj je anonimni autor Grgur Barski, barski nadbiskup, koji je živio u drugoj polovini 12. vijeka. Barska nadbiskupija nije postojala u to vrijeme. U ponovljeno izdanju djela iz 1967, jugoslovenski istoričar Slavko Mijušković tvrdi da je hronika čisto izmišljeni književni rad, koji pripada kraju 14. ili početku 15. vijeka. Srpski istoričar Tibor Živković, u monografiji Gesta regum Sclavorum (2009), iznosi zaključke da glavni dijelovi hronike uglavnom datiraju iz perioda oko 1300—1310. godine.

Rukopisi, redakcije i prevodi[uredi | uredi izvor]

Najstariji poznati rukopisi hronike potiču iz sredine 17. vijeka. To su tzv. Vatikanski rukopis, koji je nastao oko 1650. godine u skriptorijumu Ivana Lucića, a čuva se u Vatikanskoj biblioteci, te tzv. Beogradski rukopis, prepisan najvjerovatnije oko 1658. godine koga neki istraživači pripisuju fra Rafaelu Levakoviću, a nalazi se u Narodnoj biblioteci u Beogradu.

  • Hronika je prvi put objavljena 1601. godine, na italijanskom jeziku, kao dio knjige Il Regno de gli Slavi dubrovačkog benediktinca Mavra Orbina.
  • U knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam, 1666. godine) Trogiranin Ivan Lucić publikovao je latinski tekst hronike i dao mu naslov Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum.
  • Hrvatska redakcija hronike pronađena je početkom 16. vijeka u Krajini (Makarsko primorje). Po svojoj sadržini predstavlja dio integralnog teksta hronike. Dok je cjelovita hronika podijeljena na 47 glava, Hrvatska redakcija ima 28 glava, od čega se tekstovi poklapaju do 24., a djelimično i do 26. glave. Posljednje dvije glave tzv. Hrvatske hronike zasebna su cjelina i govore o vladavini hrvatskog kralja Zvonimira. Jedan prepis Hrvatske hronike, iz sredine 16. vijeka, objavio je Ivan Kukuljević 1851. godine.
  • Latinski prevod Hrvatske hronike izvršio je književnik Marko Marulić 1510. godine, sa predloška za koji je neizvjesno da li je identičan onom koji je publikovao Kukuljević. Ovaj je prevod štampao Ivan Lucić 1666. godine, u već pomenutoj knjizi.

Verodostojnost[uredi | uredi izvor]

Srbin katolik Luko Zore u knjizi "Dubrovčani su Srbi", na 15. strani piše: "Za ovaj ljetopis Rački kaže... nema baš nikakve vrijednosti niti u materijalnom niti u formalnom obziru. Sime Ljubić veli, da bi trebalo da se taj ljetopis "spali na lomači", a i I. Kukuljević otprilike isto tako misli. Po ovome... bistro se vidi, kakva oslona ima historijsko državno pravo na srpske zemlje između Cetine i Bojane, pošto se ono osniva jedino na tijem podacima i vijestima. Ime "Crvena Hrvatska" spominje se samo u ovom izvoru (u prevodi je izostavljeno), pa u tome jedino nalaze hrane jadna razmahivanja i sanjarije nekojih zanesenjaka. Eto dakle na čemu su!" Na prethodnoj stranici navodi: ""Nadalje je akademik (Lj.Jovanović) dokazao, da je hrvatski ljetopis napisan u XV vijeku u sjevernoj Dalmaciji..."

Istoričari o letopisu[uredi | uredi izvor]

Smatra se da je Letopis popa Dukljanina nastao u drugoj polovini 12. veka. Rački navodi da je nastao u periodu između 1143. i 1154, Konstantin Jireček i Ferdo Šišić smatraju da je nastao između 1160. i 1180, dok Vladimir Mošin smatra da je nastala 1148. ili 1149. godine.[5] Autor u uvodu navodi, da je ovaj spis preveo sa „slovenskog” na latinski postojeći „Spis o Gotima” (Libellum Gothorum), koji se „na latinskom prevodi kao” Regnum Sclavorum, očigledno da ima jednakosti između naziva Goti i Sloveni. Postoji i podatak da je postojao tekst pre toga i na slovenskom jeziku, ali autor taj jezik ne naziva gotskim. Prema istoričarima, to uopšte nije bitna informacija.

„Letopis popa Dukljanina” se kod novijih istoričara smatra kao nepouzdan izvor. Jedan primer je hrvatski istoričar Ferda (Ferdinanda Maksimilijama) Šišića, koji govori o izdanju ovog spisa na srpskom jeziku (a to detaljno citira i priređivač najnovijeg Prosvetinog izdanja), već u prvoj rečenici Dukljanovog spisa otkriva nelagodnost konstatujući da papa Gelasije II živi u 12. veku i nije savremenik romejskog Atanasija. Time na samom početku diskredituje Dukljanovu ozbiljnost, jer on, eto sebi vremenski bliskog papu premešta u više od sedam vekova dublju prošlost. Ova Šišićeva analiza je predmet prave male studije autentičnosti tog navoda u originalnom rukopisu, izvedena od strane priređivača najnovijeg Prosvetinog izdanja.

Najnovije uporedno izdanje „Letopisa popa Dukljanina” istorijskog instituta SANU i Manastira Ostrog na srpskom jeziku, pod nazivom „Gesta regum Sslavorum” predstavlja, ozbiljan iskorak u ozbiljnom naučnom pristupu, neuobičajen kod srpskih modernih istoričara. Uporedni tekst dva latinska izvora, kao i hrvatski i srpski prevod, pružaju istraživaču mogućnost za ozbiljno upoređivanje pojedinih rečenica. Usto, komentari nisu uobičajeno obojeni omalovažavanjem ovog izvora. Tako je ispravno konstatovano ime pape Gelazija, uz opasku da se greška javlja u starim latinskim prepisima, a posebno je analiziran rad hrvatskog istoričara Ferda Šišića i ukazano je na njegove greške i pogrešna ukazivanja na falsifikate, kao i previše truda oko dokazivanja da „Letopis” potiče iz XII veka (Živković smatra da je danas poznata verzija iz XIV veka i da je delo barsko-dukljanskog arhiepiskopa Rudgera, češkog porekla). Ovde se nećemo više upuštati u detalje ove zanimljive analize „letopisa popa Dukljanina”, odnosno, „Gesta regum Sslavorum”, jer većina detalja ne igra bitnu ulogu za analizu.

Prilikom pisanja Kraljevstvo Slovena, Marvo Obrini je mogao imati na raspolaganju više verzija prepisa Letopisa popa Dukljanina. Jedan od njih je 1510. godine priredio Splićanin Marko Marulić, na osnovu ranije (danas izgubljenog) prepisa svog rođaka, splitskog plemića Dominika Papalića. Drugi prepis je 1546. godine u Omišu priredio Japolim Kaletić, koristeći takođe, kako sam navodi, Papalićev tekst, nastao na osnovu pisma koje je pronašao u Krajni (u Marković) u jedne knjige pisane harvackim pismom. Krajem 16. veka nastalo je još nekoliko prepisa ovog teksta. Ipak, analize Tibora Živkovića ukazuju na činjenicu da tih prepisa nije bilo mnogo i da je praktično Orbinijev tekst prva kompletna verzija ovog spisa.

Ovde treba istaći da sa gledišta, dosta neobično zvuči navod pripisan Kaletiću o nekakvom harvackom pismu, jer se to ne uklapa u stil katoličkih autora toga vremena. Naglasimo i važnu činjenicu, da Marko Marulić, takođe tvrdi da je preveo tekst na osnovu Papalićevog prepisa, o čemu govori u pesmi Papaliću 1510. godine (koje Lučić navodu u uvodnom delu Marulićeve hronike):

Commentariolium a te in Craina nuper repertum inter vetustissmas gentis illius scriptaras, dalmatico idiomate compositum, tuo rogatu latinum feci, Croatiae Dalmatiaeque regum gesta continentem; res certe digno relatu et quam non solum nostrae vernacuale linguae gnari, sed etiam Latini intelligant.

Iz ovog pisma se jasno vidi da se radi o dalmatinskom jeziku, pa je prilično jasno da je termin harvacko pismo naknadno pripisan Kaletiću. Ako stvarno postoji ovakav navod u originalu iz 1546. godine, bilo bi korektno da je Franjo Rački nazvao Kaletića praocem hrvatske povijesne znanosti, jer ovakav tekst sa pominjanjem dalmatskog jezika citira sam Ivan Ličić, prema Račkom.

Na bazi činjenica iz ove studije, pokazuje se da se kod Dukljanskog spisa radi o veoma važnom istorijskom izvoru, koji ni brojnim prevođenjima, doradama i izmena naziva za narode i jezike nije izgubio suštinsku informaciju. To potvrđuje i kasnija upotreba spisa kod Marva Obrinija i niza katoličkih autora.

Južnoslovenske zemlje[uredi | uredi izvor]

Kraljevstvo Slovena, prema popu Dukljaninu

Za južnoslovensku istoriju Letopis popa Dukljanina je isto važan, jer se u njemu pominje Crvena Hrvatska na tlu današnje Crne Gore (pominje se dva puta u celoj hronici). Po hronici, na verovatno izmišljenom državnom saboru u Dalmi, kraljevina Svetopeleka se deli tako da su zemlje kroz koje teku reke sa planina u more nazvane "Maritima" (Primorske zemlje), a zemlje kroz koje teku reke što se ulivaju u Dunav nazvane su "Surbia" (Srbija) ili "Transmontana" (Zagorske zemlje). Ove dve velike oblasti ponovo se dele, primorski deo na Belu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (od Dalme do Vinodola, sa Splitom kao sedištem arhiepiskopije) i na Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (od Dalme do Drača, sa Dukljom kao sedištem arhiepiskopije), Srbija ili zagorski deo na Bosnu od Drine na zapad i na Rašku od Drine na istok.

Hrvatski istoričar crnogorskog porekla Štedimlija (1937) u delu "Regnum Sclavorum" (Kraljevstvo Slavena), koje je u stvari hrvatska verzija Letopisa Popa Dukljanina, pronalazi termin Crvena Hrvatska koja se prostirala od Duvna do Drača. Taj tekst istoričari odbacuju kao verodostojan izvor pošto ne samo da se zna da je pristrasan i napisan u Hrvatskoj 5 vekova posle originalnog letopisa već je u totalnoj kontradikciji sa istorijskim izvorima iz istog perioda. Sama činjenica da postoji „hrvatska verzija” koja je "pronađena" vekovima kasnije diskredituje Regnum Sclavorum kao iole ozbiljan izvor, istoričari ga predstavljaju kao "wishful thinking" odnosno ono što bi Hrvati voleli da bude a što je ipak daleko od istine. Paul Stephenson piše da je taj tekst „odbačen od strane istoričara” ("dismissed out of hand by historians") kao i da je „sačuvan samo u kasnim i preterano izmenjenim verzijama” ("preserved only in late and wildly divergent versions"). Takođe se kaže da „razne neprecizne i totalno netačne tvrdnje čine ovaj izvor nepouzdanim” ("Various inaccurate or simply wrong claims in the text make it an unreliable source."). Ovaj spis je po mišljenju većine modernih istoričara uglavnom fikcija ("This work is, as the majority of modern historians think, mainly fictional, or wishful thinking").

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Orbini 1601.
  2. ^ Bujan 2008, str. 5-38.
  3. ^ Bujan 2011, str. 65-80.
  4. ^ Komatina 2020, str. 189-226.
  5. ^ Mošin 1950, str. 23-27.

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]