Lidija

Za druge upotrebe, pogledajte Lidija (višeznačna odrednica).

Drevna oblast Male Azije Lidija (Λυδία, Lydia)
Lokacija	zapadna Anadolija
Država postojala:	1200.-546. p. n. e.
Jezik	lidijski
Glavni grad	Sard
Rimska provincija	Lidija

Lidijska imperija oko 600. p. n. e.

Lidijski novac

Lidija (stgrč. Λυδία [Lydía], lat. Lydia) je istorijski region u zapadnoj Anadoliji, današnjoj Turskoj, koja obuhvata moderne provincije Izmir i Manisa. Njeno stanovništvo je govorilo anatolski jezik poznat kao lidijski jezik. Glavni grad je bio grad Sard (tur. Sart).

Kraljevina Lidija je postojala od oko 1200. godine p. n. e. do 546. p. n. e. U svojoj najvećoj ekspanziji Kraljevina Lidija je tokom 7. veka p. n. e. obuhvatala ceo zapadni deo današnje Anadolije. Godine 546 p. n. e, postala je provincija Ahemenidskog persijskog carstva, poznata kao Lidijsko satrapstvo ili Sparda u staropersijskom. Godine 133 p. n. e, Lidija je postala deo rimske provincije Azije.

Smatra se da su kovanice bile izmljene u Lidiji oko 7. veka p. n. e.

Jezik

Lidijski jezik je bio indoevropski jezik iz anatolske jezičke familije, srodan sa luvijskim i hititskim. Zbog fragmentarnosti podataka o njemu, značenja mnogih reči su nepoznata, ali je određen znatan deo njegove gramatike. Slično drugim anatolskim jezicima, u njemu su ekstenzivno bili zastupljeni prefiksi i gramatičke rečce radi spajanja klauzula. Lidijski je isto tako prošao kroz opsežnu sinkopu, što je dovelo do brojnih grupisanja suglasnika koja su atipična za indoevropske jezike. Lidijski jezik je izumro oko 1. veka p. n. e.

Rana istorija: Meonija i Lidija

Lidija je nastala kao post-hetitsko kraljevstvo, posle propasti kraljevine Hetita u 12. veku pre nove ere. Izvorno ime joj je bilo Mionija (lat. Maeonia). Homer je spominje u svojoj Ilijadi, gde stanovnike Lidije zove Meonijancima (grč. Μείονες). Homer prilikom opisa glavnog grada, grad ne naziva Sardis, već Hajd. Pretpostavlja se da je Hajd bila oblast gde se Sard nalazio.

Kasnije je Herodot napisao da je kraljevina dobila ime po svom prvom kralju Lidosu (grč. Λυδός), koji je bio sin Atisa i Cibele. Ovaj mit ide u prilog grčkom imenu Lidoji (grč. Λυδοί), dok hebrejski izvori navode ime Ludim (hebr. לודים [Lûḏîm]), koje se odnosi Liđane, biblijske ratnike . Lidijski ratnici su bili poznati kao dobri strelci, govorili su indoevropskim jezikom koji je bio srodan sa hetitskim jezikom i smatra se članom familije anadolskih jezika. Liđani su nestali sa istorijske scene tokom 1. veka pre nove ere.

Meonce poslednji put spominje Plinije Stariji, koji je zabeležio da su živeli pored reke Hermus u gradu Meoniji.

Država

Jonjani su naselili Lidiju krajem 2. milenijuma p. n. e. Stanovništvo su činile mešavine lokalnog indoevropskog stanovništva i indoevropskih došljaka: Hetita, Frigijaca i Grka. Glavni grad Lidije bio je Sard. Prve dve dinastije u Lidiji proizilaze iz grčkog mira: Atijadi i Heraklidi. Za Atisa, rodonačelnika Atijada, vezana je legenda o iseljavanju u Italiju koju je vodio, biran kockom, njegov sin Tiren. Po njemu je Tirensko more dobilo naziv. Drugi Atisov sin nazivao se Lidos. On je, sa delom naroda, ostao u zemlji. Po njemu je narod nazvan Lidijcima. Potom je usledila dinastija Heraklida koju je činilo 22 kralja sa ukupnom vladavinom od 505 godina (Herodot). Poslednji kralj, Kandaules, bio je savremenik frigijskog kralja Mide. Nakon njegove smrti započinje period vladavine dinastije Mermnada. Objektivna hronologija kraljevine Lidije počinje sa Gigesom (685-652). Giges je poznat po ogromnom bogatstvu koje je bilo jednako Midasovom bogatstvu. Giges je proširio svoju državu koristeći se padom Frigije nakon pohoda Sargona Akadskog i prodora Kimeraca. Giges je porazio kralja Kimeraca nakon čega se oni nisu usudili da napadnu lidijsku državu. Lidijski kralj je pomagao ustanak Psametiha І protiv asirske vlasti. Obezbedio mu je pomoć grčkih i karijskih najamnika uz pomoć kojih je Psametih proterao Asirce iz Egipta i osnovao novu dinastiju. Giges je stradao 652. godine p. n. e. prilikom upada tračanskih Trera u Malu Aziju. Treri su zapalili Artemidin hram u Efesu, a grad Magneziju razorili do temelja. Treri su se udružili sa Kimercima. Iz zemlje ih je isterao kralj Alijat II (605-560). Alijat je vodio borbe sa Međanima utvrdivši granicu na reci Halis. Njegov sin Krez (560-546) postao je sinonim bogatstva. Međutim, našao se na putu usponu Persije pod Kirom Velikim. Kir napada i osvaja prestonicu Lidije, Sard. Krez je zarobljen i odveden na persijski dvor gde je bio jedan od najvrednijih Kirovih savetnika. Padom Sarda prestala je postojati država Lidija. Nakon toga njene teritorije ulaze u sastav Sirije, pa Pergama, da bi za vreme Rimljana činile deo provincije Azije.

Literatura

• Goldsborough, Reid. "World's First Coin"
• The Origin of the Etruscans Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. децембар 2010)
• Курт, Амели (2012). Стари исток. Београд: Завод за уџбенике и наставна средства. ISBN 978-8617180872. 
• Braun, T. F. R. G. (1982). „The Greeks in Egypt”. Ур.: Boardman, John; Hammond, N. G. L. The Cambridge Ancient History. 3. Cambridge: Cambridge University Press. стр. 32—56. ISBN 978-0-521-23447-4. 
• Bury, J. B.; Meiggs, Russell (1975) [first published 1900]. A History of Greece (Fourth изд.). London: MacMillan Press. ISBN 0-333-15492-4. 
• Cook, J. M. (1988). „The Eastern Greeks”. Ур.: Boardman, John; Hammond, N. G. L. The Cambridge Ancient History. 3. Cambridge: Cambridge University Press. стр. 196—221. ISBN 978-0-521-23447-4. 
• Diakonoff, I. M. (1985). „Media”. Ур.: Gershevitch, Ilya. The Cambridge History of Iran. 2. Cambridge: Cambridge University Press. стр. 36-148. ISBN 978-0-521-20091-2. 
• Graham, A. J. (1988). „The Colonial Expansion of Greece”. Ур.: Boardman, John; Hammond, N. G. L. The Cambridge Ancient History. 3. Cambridge: Cambridge University Press. стр. 83—162. ISBN 978-0-521-23447-4. 
• Grousset, René (1970). The Empire of the Steppes. Rutgers University Press. стр. 9. ISBN 0-8135-1304-9. 
• Herodotus (1975) [first published 1954]. Burn, A. R.; de Sélincourt, Aubrey, ур. The Histories. London: Penguin Books. ISBN 0-14-051260-8. 
• Ivantchik, Askold (1993). Les Cimmériens au Proche-Orient [The Cimmerians in the Near East] (PDF) (на језику: француски). Fribourg, Switzerland; Göttingen, Germany: Editions Universitaires (Switzerland); Vandenhoeck & Ruprecht (Germany). ISBN 978-3-727-80876-0. 
• Ivantchik, Askold (2006). Aruz, Joan; Farkas, Ann; Fino, Elisabetta Valtz, ур. The Golden Deer of Eurasia: Perspectives on the Steppe Nomads of the Ancient World. New Haven, Connecticut, United States; New York City, United States; London, United Kingdom: The Metropolitan Museum of Art; Yale University Press. стр. 146-153. ISBN 978-1-588-39205-3. 
• Mellink, M. (1991). „The Native Kingdoms of Anatolia”. Ур.: Boardman, John; Edwards, I. E. S.; Hammond, N. G. L.; Sollberger, E.; Walker, C. B. F. The Cambridge Ancient History. 3. Cambridge: Cambridge University Press. стр. 619—665. ISBN 978-1-139-05429-4. 
• Bartoloni, Gilda. The Villanovan culture: at the beginning of Etruscan history. In The Etruscan World, edited by Jean MacIntosh Turfa, 79–98. Abingdon: Routledge, 2013.
• Becker, Marshall J., Etruscan Skeletal Biology and Etruscan Origins in A Companion to the Etruscans (ed. S. Bell e A. A. Carpino), 2015, pp. 181–202.
• Briquel, Dominique. Etruscan origins and the ancient authors. In The Etruscan World, edited by Jean MacIntosh Turfa, 36–55. Abingdon: Routledge, 2013.
• De Grummond, Nancy T. Ethnicity and the Etruscans. In McInerney, Jeremy (ed.). A Companion to Ethnicity in the Ancient Mediterranean. Chichester, UK: John Wiley & Sons, Inc. pp. 405–422, 2014.
• Drews, Robert, Herodotus 1.94, the Drought Ca. 1200 B.C., and the Origin of the Etruscans, in Historia: Zeitschrift Für Alte Geschichte, vol. 41 no. 1, Stuttgart, Franz Steiner Verlag, 1992, pp. 14–39;
• Gianni, Giovanna Bagnasco. Massimo Pallottino's 'Origins' in perspective. In The Etruscan World, edited by Jean MacIntosh Turfa, 29–35. Abingdon: Routledge, 2013.
• Kron, Geof. Fleshing out the demography of Etruria. In The Etruscan World, edited by Jean MacIntosh Turfa, pp. 56–78. London-New York: Routledge, 2013.
• Moser, Mary E., The origins of the Etruscans: new evidence for an old question, in John Franklin Hall (a cura di), Etruscan Italy: Etruscan Influences on the Civilizations of Italy from Antiquity to the Modern Era, Provo, Utah: Museum of Art, Brigham Young University, 1996, pp. 29–43
• Perkins, Phil. DNA and Etruscan identity. In Naso, Alessandro (ed.) Etruscology, pp. 109–118. Berlin: De Gruyter, 2017.
• Schiavo, Fulvia Lo. The western Mediterranean before the Etruscans. In The Etruscan World, edited by Jean MacIntosh Turfa, 197–215. Abingdon: Routledge, 2013.
• Turfa, Jean MacIntosh. The Etruscans. In Farney, Gary D.; Bradley, Gary (eds.). The Peoples of Ancient Italy. Berlin: De Gruyter. pp. 637–672, 2017. ISBN 978-1-61451-520-3.
• Metcalf, William E. (2016). The Oxford Handbook of Greek and Roman Coinage (na jeziku: engleski). Oxford University Press. str. 49—50. ISBN 9780199372188. 
• Fisher, William Bayne; Gershevitch, I.; Boyle, John Andrew; Yarshater, Ehsan; Frye, Richard Nelson (1968). The Cambridge History of Iran (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 616—617. ISBN 9780521200912. 
• Cahill, Nick; Kroll, John H. New archaic coin finds at Sardis, AJA 109 (2005). (na jeziku: engleski). str. 609—614. 
• Amelia Dowler, Curator, British Museum; A History of the World; http://www.bbc.co.uk/ahistoryoftheworld/objects/7cEz771FSeOLptGIElaquA Arhivirano 2010-01-22 na sajtu Wayback Machine
• „Kroisos Coins - Croesus Coins”. 
• Perseus 1:2.7 - http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-eng1:2.7 Arhivirano 2022-12-31 na sajtu Wayback Machine - [Hercules] had Agelaus, from whom the family of Croesus was descended."
• 1912-1996., Grimal, Pierre, (1991). The Penguin dictionary of classical mythology. Kershaw, Stephen. ([Abridged ed.] ed.). London, England: Penguin Books. ISBN 0140512357. OCLC 25246340.
• Isaiah 11:6 The wolf will live with the lamb, the leopard will lie down with the goat, the calf and the lion and the yearling together; and a little child will lead them.

Spoljašnje veze

• Livius.org: Lydia Архивирано на сајту Wayback Machine (6. март 2009)
• R. S. P. Beekes. The Origin of the Etruscans. Архивирано на сајту Wayback Machine (26. децембар 2010)