Лоенгрин (opera)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Loengrin (nem. Lohengrin) je romantična opera nemačkog kompozitora Riharda Vagnera. Premijerno je izvedena 28. avgusta 1850. u Vajmaru. Dirigovao je Franc List.

Srpska premijera je bila 24. juna 1926. u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Radnja Loengrina je zasnovana na radnji srednjovekovne legende o Loengrinu, vitezu Svetog grala i sinu Parsifala (čija je dela opevao Volfram fon Ešenbah).

Opera je odmah doživela veliki uspeh, iako sam Vagner nije prisustvovao premijeri. Nakon Majskog ustanka u Drezdenu 1849. godine, Vagner je bio primoran da pobegne iz Nemačke i preseli se u Cirih. Partituru je poslao svom dobrom prijatelju Francu Listu s molbom da operu izvede u Nemačkoj, što je ovaj i učinio[1]. Opera je izvedena na godišnjicu Geteovog rođenja.

Nekoliko delova opere je postalo veoma poznato, a naročito čuveni svadbeni marš iz trećeg čina koji se, zajedno s Mendelsonovim svadbenim maršem iz Sna letnje noći, svira na zapadnim venčanjima još od 1858. kada je korišćen na venčanju princeze Viktorije i budućeg nemačkog cara Fridriha III. Uprkos tome, mnogi ljubitelji Vagnera ovu operu odbacuju kao sentimentalnu i staromodnu[1], ali postoje i književni analitičari (poput psihoanalitičara Ota Ranka, učenika i kolege Zigmunda Frojda) koji veruju da ova opera ima mnogo dublji smisao nego što joj se pripisuje[1].

Lica[uredi | uredi izvor]

  • Loengrin, tenor.
  • Elza od Brabanta, sopran.
  • Ortruda, Telramundova žena, sopran.
  • Fridrih od Telramunda, brabantski grof, bariton.
  • Hajnrih Ptičar, nemački kralj, bas.
  • Kraljev glasnik, bas,
  • Četiri brabantska plemića, tenori i basevi.
  • Četiri paža, soprani i altovi.
  • Vojvoda Gotfrid, Elzin brat (ne peva).
  • Saksonski, turinški i brabantski grofovi i plemići, plemkinje, paževi, muškarci, žene, kmetovi.

Sinopsis[uredi | uredi izvor]

Radnja se odvija u Antverpenu, u prvoj polovini 10. veka.

Čin prvi[uredi | uredi izvor]

Ravnica kraj reke Šelde. Kralj Hajnrih Ptičar je došao u Brabant da podigne vojsku za borbu protiv Mađara, ali je razočaran kada shvata da narod Brabanta živi u haosu jer nema vođu: pred smrt, stari vojvoda od Brabanta je predao svoju decu, Elzu i Gotfrida, grofu Fridrihu od Telramunda, kako bi se ovaj starao o njima nakon njegove smrti. Telramundu je takođe dato pravo da se oženi Elzom, ali ona ga je odbila. On sada optužuje Elzu da je ubila svog brata, Gotfrida, kako bi mogla da vlada Brabantom sa svojim tajnim ljubavnikom. Iz ovog razloga, kaže Fridrih, odrekao se Elzine ruke i oženio Ortrudom, koja je poslednja od Radboda, dinastije paganskih vladara koji su vladali zemljom pre širenja hrišćanstva.

Kralj poziva Elzu na suđenje; ona je u stanju sanjivog zanosa, i umesto da odgovori na optužbe govori o vitezu koga šalje Bog i koji će se boriti za nju, te tako dokazati njenu nevinost. To je čovek za kog namerava da se uda i koga će načiniti vladarem Brabanta. Telramund odbija da pruži dokaze za svoju optužbu i izjavljuje da je spreman da učestvuje na suđenju borbom. Pošto se na prvi poziv trubača niko nije odazvao, oni ponovo pokušavaju da dozovu junaka koji će se boriti za Elzu.

Dok se Elza sa svojim sluškinjama moli za Božju pomoć, na reci se pojavljuje čamac koji vuče labud, a u kome stoji vitez. Vitez se iskrcava i izjavljuje da će se on boriti za Elzu i oženiti je, pod uslovom da ga nikada ne upita kako se zove i odakle dolazi. Elza odmah pristaje. Borba počinje na kraljev znak; Telramund brzo pada, ali vitez ga ostavlja u životu. Elza i njen zaštitnik su odvedeni u tvrđavu uz klicanje i opšte veselje.

Čin drugi[uredi | uredi izvor]

Džozef O’Mara kao Loengrin.

Dok se Elzino spasenje slavi u tvrđavi, odbačeni Telramund i Ortruda sede napolju, u mračnom dvorištu. Telramund ogorčeno proklinje svoju ženu: ona je kriva što je izgubio čast, jer ona ga je naterala da optuži nevinu Elzu za ubistvo njenog brata; Ortruda ga je takođe navela da se njome oženi jer je prorekla da će kuća Radbod procvetati i vladati u Brabantu. Ona stoji iza svojih reči i objašnjava da je stranac koristio magiju kako bi pobedio u dvoboju; ako bi, međutim, bio primoran da otkrije svoje ime, ili ako bi deo njegovog tela bio odsečen, odmah bi izgubio svoju čarobnu snagu. Namerava da od viteza otkrije tajnu koristeći bilo lukavost, bilo silu, a Fridrih pristaje da joj pomogne.

Kada se Elza pojavi na balkonu, Ortruda naređuje Fridrihu da se sakrije, a zatim, izigravajući tugu, moli devojku da je primi - kao supruga obeščašćenog čoveka, i sama je odbačena. Elza oseća sažaljenje i silazi u dvorište da uvede nesrećnu ženu. Dok ona silazi, Ortruda priziva paganske nordijske bogove da joj pomognu u osveti nad hrišćanima. Počinje da podriva Elzinu veru u viteza koga je poslao Bog, govoreći joj kako bi mogao da nestane na isti način na koji je došao - magijom. Elza je naivno uvodi u ženske odaje.

U zoru se u dvorištu tvrđave skuplja narod radi venčanja. Kraljev glasnik objavljuje da je Telramund prognan, da će Elzino venčanje još danas biti proslavljeno i da će se vojska Brabanta sukobiti sledećeg dana sa Mađarima. Četvorica Telramundovih nekadašnjih pristalica razgovaraju o tome kako bi mogli da podriju vlast novog vođe kada se Fridrih lično pojavljuje i obaveštava ih da namerava da stranca javno optuži za čarobnjaštvo. Četvorica plemića ga brzo kriju od ostatka naroda.

Predvođena paževima i svojim sluškinjama, Elza svečano prolazi do katedrale u kojoj će se održati venčanje. Odjednom se pojavljuje Ortruda, koja nepoznatog viteza optužuje da se bavi vradžbinama. Ona ućuti kada se pojave kralj i sam vitez, ali tada dolazi Telramund, čini optužbu i javno zahteva da vitez otkrije svoje ime i poreklo. Vitez odlučuje da samo Elza ima pravo da postavi to pitanje; kralj staje na njegovu stranu. Ali Ortruda je u Elzi izazvala sumnju, pa joj Telramund, iskorišćavajući situaciju do kraja, šapuće da će biti u blizini te noći - ako ga dozove, odseći će sićušan deo vitezovog tela, a čin će biti slomljena i on će zauvek ostati s Elzom. Nakon dugog unutrašnjeg sukoba, Elza potvrđuje svoju potpunu veru u onoga ko ju je spasio. Kralj uvodi mladu i mladoženju u katedralu.

Čin treći[uredi | uredi izvor]

Svečana procesija vodi par u mladinu odaju nakon venčanja; tu će Elza biti po prvi put sama sa svojim vitezom otkako su se upoznali.

Vitez izjavljuje Elzi svoju ljubav i pažljivo menja temu kada mu ona nesigurno priznaje kako želi da postavi zabranjeno pitanje. Ali kada ona počne da insistira i izrazi strah da on možda nije plemenitog porekla, on je nežno podseća na njenu zakletvu i kazuje da potiče iz veličanstva i lepote. Ovim rečima on samo raspiruje njen strah da će je jednog dana iznenada napustiti, pa mu ona u stanju velike strepnje postavlja zabranjeno pitanje. Čim to učini, Telramud upada u sobu sa svojim pristalicama; ubeđen da će Elzino pitanje lišiti stranca njegovih čarobnih moći, napada ga svojim mačem, ali vitez ga ubija jednim moćnim udarcem. Četvorica plemića pitomo iznose njegovo telo; vitez razočarano naloži Elzinim sluškinjama da je spreme i dovedu pred kralja kako bi saznala ime svog muža.

Sledećeg jutra, na ravnici kraj Šelde, kralj pozdravlja plemiće Brabanta i njihove vojnike, koji su spremni da krenu u borbu. Vitez se pojavljuje i otkriva Teldamundov leš; objašnjava kako je napadnut prethodne noći, a zatim i kako je Elza prekršila svoju zakletvu i tražila da otkrije svoje ime. Sada joj, pred skupinom, odgovara: on je Loengrin, sin Parsifala, kralja Svetog grala; kao član viteškog bratstva, poslat je od strane Grala da se protiv zla i brani nevine. Svakog viteza Grala štiti božanska moć, ali oni je gube ako otkriju svoje ime.

Molbe Elze, kralja i naroda da ostane ne mogu da navedu Loengrina da to učini; on kralju predviđa veliku pobedu nad Mađarima, a zatim se okreće ka reci, na kojoj se ponovo pojavio labud, vukući čamac. Pre nego što se ukrca u njega, Loengrin Elzi obećava da će joj se brat, koga ona smatra mrtvim, vratiti, i ostavlja mu svoj rog, mač i prsten; zatim napušta svoju ženu.

Iznenada dolazi Ortuda i sa pobedonosnim usklikom zahvaljuje Elzi što je oterala viteza, jer labud je u stvari Elzin brat Gotfrid, koga je preobrazila Ortrudina čin. Ona ekstatično izjavljuje kako je njeno delo osveta drevnih, zaboravljenih bogova. Loengrin pada na kolena i moli se; u tom trenutku golubica se spušta s neba i lebdi iznad čamca. Labud zaroni, a Loengrin iz vode izvuče Gotfrida, oslobođenog od vradžbine. Proglašava ga novim vladarem Brabanta; njegov čamac nakon toga odvlači golubica. Ortruda s vriskom pada na zemlju kad ugleda mladog vojvodu. Elza grli brata, ali zatim umire u njegovom naručju, žudeći za voljenim. Loengrin, tužno naslonjen na svoj štit i pognute glave, nestaje u daljini.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v John Deathridge, Wagner's Alter Ego, The Decca Record Company Ltd. London, 1994

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]