Лос

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Los
Vremenski raspon: Rani pleistocen do sadašnjosti[1][2]
Mužjak (bik)
Ženka (krava)
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Mammalia
Red: Artiodactyla
Porodica: Cervidae
Potporodica: Capreolinae
Rod: Alces
Gray, 1821
Vrsta:
A. alces
Binomno ime
Alces alces
Karta rasprostranjenosti losa
Sinonimi
Cervus alces Linnaeus, 1758

Los (lat. Alces alces) je najveći član porodice jelena (Cervidae) koji nastanjuje Kanadu, Aljasku, Skandinaviju i severne delove Rusije. Do ramena su visoki 2 metra, a teški i do 800 kilograma.

Rasprostranjenost i podvrste[uredi | uredi izvor]

Losovi žive u tajgama i mešanim listopadnim šumama severne Zemljine hemisfere, gde preovladava subarktička klima. U Evropi naseljavaju skandinavske zemlje, veliki deo Rusije, sibirsku tundru i pribaltičke oblasti. Na jugu se prostiru do Azije; do severne Mongolije i severoistočne Kine. U Rusiji živi oko 730.000 jedinki, što predstavlja polovinu ukupne svetske populacije. U Severnoj Americi naseljavaju Aljasku, većinu Kanade i severoistok SAD, tačnije Novu Englesku.

Deset losova je bilo preneseno u regiju Fjordland na Novom Zelandu 1910. godine, ali očevidno nijedan nije preživeo. Bilo kako bilo, 2002. godine su novozelandski naučnici pronašli primerke losove dlake.[5]

Severnoamerički losovi su nešto krupniji od evropskih. Postoji 6-7 podvrsta. Najkrupniji losovi sa najvećim rogovima su podvrste sa Aljaske (A. a. gigas). Druge podvrste, među ostalima, su i A. a. pfizenmayeri, A. a. cameloides.

Fizički opis[uredi | uredi izvor]

Majka sa mladunčetom

Los ima dugačke i vitke noge. Njuška je mesnata i izdužena; mužjaci poseduju svojstvenu kesu, koja se zove još i zvono, koja visi ispod vrata. Imaju krupnu glavnu, a mužjaci su prepoznatljivi po svojim pljosnatim i kašikastim rogovima. Zubi su slični zubima ostalih preživara; sa obe strane donje vilice poseduju tri kutnjaka, tri pretkutnjaka i četiri prednja zuba od kojih je jedan preobražen u očnjak. U gornjoj vilici nema zuba, samo rožnata prevlaka o koju se hrana žvaće i preživa.

Mužjak losa normalno teži između 540-720 kilograma, dok su ženke sitnije i teže oko 400 kilograma. U plećkama su 1,9 do 2 metra visoki. Telad su po rođenju teška 15 kilograma, ali veoma brzo rastu. Samo mužjaci poseduju rogove koji su 20 kilograma težine, a razmak između njih iznosi često 160 centimetara. Rogovi su u obliku ravne i pljosnate rese na kojima ima i do 30 parožaka. 1897. godine je otkriven los sa Aljaske koji drži rekord najvećeg jelena na svetu (ne računajući izumrle vrste); to je bio mužjak visine 2,34 metra do ramena i težine od 825 kilograma. Imao je ogromne rogove sa razmakom od čak 199 centimetara.

Rogovi[uredi | uredi izvor]

Razmak između rogova premašuje jedan i po metar
Mužjak sa ranim (majskim) rogovima (Britanska Kolumbija)

Razgranatost rogova je više izraženija kod severnoameričke podvrste (Alces alces americanus) nego kod tipičnih skandinavskih losova. Kod najvećih, aljaskih losova, razmak između rogova je 1,8 metara.

Mužjak losa će posle parenja da odbaci svoje rogove radi sačuvanja energije za predstojeću zimu. Rogovi će mu opet izrasti u proleće. Potrebno je od tri do pet meseci da rogovi izrastu. Zbog ove činjenice, njihovi rogovi su jedni od organa koji najbrže rastu na svetu. Rogovi imaju sloj kože na sebi koja će se izgubiti kada potpuno izrastu.

Ponašanje[uredi | uredi izvor]

Losovi su preživari i hrane se prvenstveno mladicama trave, lišćem vrbe i breze, podvodnom vegetacijom, a zimi korom drveta i otpalim orasima sa šumskog drveća. Zbog svojih dugih nogu oni moraju da legnu na kolena ili uđu u vodu kako bi se hranili. Pošto nastanjuju vlažne oblasti i močvare, često se mogu videti kako prelaze reku ili jezero u potrazi za vodenim biljem (kao što je Arnicus brucitus). Pod vodom mogu da zadrže dah i do jednog minuta.

Obično se kreću u kasu geganjem, ali ako beže od grabljivice razviju brzinu od 55 km/h.

Lov[uredi | uredi izvor]

Crteži na kamenu i pećinske slike otkrivaju da su losovi u Evropi bili lovljeni još u kameno doba. U severnoj Skandinaviji se još mogu naći preostale zamke za hvatanje losova. Te zamke koje su bile duboke i do 2 metra, su bile prekrivene lišćem i grančicama. U Norveškoj su pronađeni rani primeri ovakvih zamki koji datiraju uz vremena oko 3700. godine pre naše ere. Ovakav metod lova je bio veoma koristan i uspešan, tako da je još u 16. veku norveška vlada pokušala da zabrani njihovo korišćenje. I pored toga, zamke su se koristile sve do 19. veka.

Ekologija i biologija[uredi | uredi izvor]

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Skidanje kore
Bik los jede biljke kiprovinske trave
Bik los pregleda dabrovo jezerce

Los je brsteći biljožder i sposoban je da jede mnoge vrste biljaka ili voća. Prosečni odrasli los treba da konzumira 96 megajoules (23.000 kilocalories) dnevno da bi održao telesnu težinu.[6] Veliki deo energije losa potiče od kopnene vegetacije, koja se uglavnom sastoji od bilja i drugih vrsta trava, i svežih izdanaka sa drveća kao što su vrba i breza. Pošto ove kopnene biljke imaju prilično malo natrijuma, čak polovina njihove ishrane obično se sastoji od vodenih biljaka, uključujući ljiljane i barsku travu,[7] koje, iako niže u energetskom sadržaju, obezbeđuju losu potrebe za natrijumom.[8] Zimi losove često privlače kolovozi, da ližu so koja se koristi za topljenje snega i leda..[9] Tipičan los, težak 3360 kg (794 lb), može da pojede do 32 kg (71 lb) hrane dnevno.[8]

Losu nedostaju gornji prednji zubi, ali imaju osam oštrih sekutića na donjoj vilici. Takođe imaju žilav jezik, usne i desni, koji pomažu u jedenju drvenaste vegetacije. Losovi imaju šest pari velikih, ravnih kutnjaka i, ispred njih, šest pari premolara, za mlevenje hrane. Gornja usna losa je veoma osetljiva, tako da pomaže u razlikovanju svežih izdanaka i tvrđih grančica, kao i pri hvatanju hrane. U leto, los može da koristi ovu usnu hvataljku za hvatanje i povlačenje grana, skidanje lišća sa cele grane u jednom zalogaju, ili za povlačenje trava, poput maslačaka, ili vodenih biljaka uz podnožje, korenje i sve to zajedno.[10][11] Ishrana losa često zavisi od njegove lokacije, ali čini se da preferira novi rast sa listopadnih stabala sa visokim sadržajem šećera, kao što su bela breza, drhtava jasika i prugasti javor, između mnogih drugih.[12] Da bi dosegao visoke grane, los može savijati tanke grančice, koristeći svoju hvatačku usnu, usta ili telo. Za veće drveće los može stajati uspravno i hodati uspravno na zadnjim nogama, omogućavajući mu da dosegne grane do 4,26 m (14 ft 0 in) ili više iznad zemlje.[13][14]

Losovi su odlični plivači i poznato je da gaze u vodu da bi jeli vodene biljke. Ova osobina služi drugoj svrsi rashlađivanja losa tokom letnjih dana i oslobađanju od crnih muva. Losove stoga privlače močvare i obale reka tokom toplijih meseci, jer oba staništa obezbeđuju prikladnu vegetaciju za jelo i vodu za kvašenje. Poznato je da los može da zaroni preko 5,5 m (18 ft) da bi došao do biljaka na dnu jezera,[15] i složena njuška može pomoći losu u ovoj vrsti hranjenja. Losovi su jedini jeleni koji mogu da se hrane pod vodom.[16] Kao adaptacija za ishranu biljaka pod vodom, njihov nos je opremljen masnim jastučićima i mišićima koji zatvaraju nozdrve kada su izloženi pritisku vode, sprečavajući vodu da uđe u nos.[17] I druge vrste mogu da čupaju biljke iz vode, ali one moraju da podignu glavu da bi ih progutale.

Ovo ograđeno područje deo je dugoročnog istraživačkog projekta za ispitivanje efekata uticaja losa na biodiverzitet biljaka.

Losovi nisu ispašne životinje već pretraživači (selektori koncentrata). Kao i žirafe, losovi pažljivo biraju hranu sa manje vlakana i većom koncentracijom hranljivih materija. Dakle, probavni sistem losa je evoluirao da bi se prilagodio ovoj ishrani sa relativno malo vlakana. Za razliku od većine kopitara, pripitomljenih životinja (preživara), los ne može da svari seno, a hranjenje losa njime može biti fatalno.[18][19] Raznovrsna i složena ishrana losa je obično skupa za ljude, a losovima u slobodnom uzgoju je potrebno mnogo pošumljenih hektara za održivi opstanak, što je jedan od glavnih razloga zašto los nikada nije bio široko pripitomljen.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Los je u stanju da prepliva 19 km za dva sata brzinom od 10 km/h.
  • Tiho Brahe (1546–1601), poznati danski fizičar i astronom, imao je ljubimca losa koji se jednom prilikom opio i umro kada je pao sa stepenica u fizičarevom zamku.[20]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „I giacimenti quaternari di vertebrati fossili nell'Italia nord-orientale”. Memorie di Scienze Geologiche. 43. januar 1991. 
  2. ^ „Alces alces Linnaeus 1758 (moose)”. PBDB. Arhivirano iz originala 2020-08-04. g. 
  3. ^ Hundertmark, K. (2016). „Alces alces”. IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2016: e.T56003281A22157381. 
  4. ^ „Alces alces”. 
  5. ^ www.nzherald.co.nz Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. septembar 2007), Pristupljeno 11. 4. 2013.
  6. ^ US Dept. of the Interior Fish and Wildlife Service - Report of the Cooperative Wildlife Research Unit 1971
  7. ^ Moose diet Arhivirano novembar 25, 2010 na sajtu Wayback Machine Mooseworld. Retrieved on January 9, 2011.
  8. ^ a b Biology by numbers: an encouragement to quantitative thinking By Richard F. Burton – Cambridge University Press 1998 Page 84-85
  9. ^ Journey to New England By Patricia Harris, David Lyon – Patricia Harris-David Lyon 1999 Page 398
  10. ^ Rodgers, Art (2001), Moose, Voyager Press, str. 34, ISBN 978-0-89658-521-8 
  11. ^ Seasons of the Moose By Jennie Promack, Thomas J. Sanker -- Gibbs Smith 1992 Page 21
  12. ^ Moose diet Arhivirano novembar 25, 2010 na sajtu Wayback Machine. Mooseworld. Retrieved on January 9, 2011.
  13. ^ North American big-game animals by Byron Dalrymple -- Stoeger Publishing 1983 Page 84
  14. ^ The Land and Wildlife of North America By Peter Farb -- California State department of Education 1966 Page 177
  15. ^ Peterson, Randolph L. (1955). North American Moose. Toronto: University of Toronto. ISBN 0802070213. Pristupljeno 28. 8. 2020. „Water is definitely one of the preferred elements in the habitat of moose. When feeding on submerged aquatic vegetation they occasionally dive for plants in water over 18 feet deep. 
  16. ^ Deer of the World: Their Evolution, Behaviour, and Ecology By Valerius Geist -- Stackpole Books 1998 Page 237
  17. ^ „Researchers take a look at the moose's enigmatic nose”. USA Today. Arhivirano iz originala 18. 5. 2014. g. Pristupljeno 18. 5. 2014. 
  18. ^ Comparative Animal Nutrition and Metabolism By Peter R. Cheeke, Ellen Sue Dierenfeld -- CABI 2010 Page 24
  19. ^ MOWRY, TIM. „Deadly diet of hay can bring down a moose - Juneau Empire - Alaska's Capital City Online Newspaper”. Arhivirano iz originala 1. 3. 2016. g. 
  20. ^ „www.nada.kth.se”. Arhivirano iz originala 9. 10. 2014. g. Pristupljeno 28. 5. 2007. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]