Magnet

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Magnetni linije sile se mogu eksperimentalno zapaziti ako se iznad magneta postavi staklena ploča i na nju pospe gvozdeni opiljci te se ploča lagano potrese. Slova N i S predstavljaju položaje severnog i južnog pola.
Dijamagnetička svojstva zlata: lebdenje ili levitacija pirolitičkog ugljenika.

Magnet je svako telo koje stvara magnetno polje u sebi i oko sebe.[1] Ime je dobio po mestu Magnezija (Mala Azija), u čijoj je okolini prvi put pronađen nekoliko vekova p. n. e. To je bila ruda magnetit - Fe3O4. Komadi magnetita su prirodni magneti, dok su veštački magneti, raznih oblika i raznih supstancija (gvožđe, volfram, kobalt, hrom itd.) veštački stekli magnetna svojstva.[2]

Magnetno tvrde materijale možemo podeliti na metalne, keramičke i oksidne. Barijum ferit je predstavnik je keramičkih magneta. Keramički magneti u odnosu na metalne imaju nižu remenentnu indukciju, a veću koercitivnu silu. Ove osobine zahtevaju konstrukciju keramičkih magneta veće površine, a manje dužine. Velika koercitivna sila omogućava višepolno magnećenje, što je velika prednost keramičkih magneta u odnosu na metalne. Pored tehničkih prednosti, postoje i ekonomske prednosti u upotrebi keramičkih magneta, jer su sirove baze od kojih se proizvode jeftine, za razliku od metalnih magneta koji se prave od veoma skupe sirovine.

Keramički magneti se proizvode klasičnom tehnologijom izrade keramike. Presovanjem se dobija određeni oblik magneta koji se zatim sinteruje na temperaturi od oko 1250 °C. Pri sinterovanju dimenzije se smanjuju za oko 15%.

Barijum ferit ima heksagonalnu kristalnu strukturu sa boljim magnetnim karakteristikama duž kristalne c-ose. Ukoliko pri presovanju deluje magnetno polje, čestice će se orijentisati, tako da će dobijeni magnet imati bolje magnetne osobine u pravcu delovanja polja. Ova vrsta magneta se naziva anizotropnim.

Izotropni magneti se presuju bez magnetnog polja i njihove magnetne osobine su jednake u svim pravcima.

Specijalna vrsta keramičkih magneta se plastoferiti. Njihove osobine su nešto slabije, ali zato imaju odlike plastike, elastični su.

Delovanje magnetnog polja u nekoj tački može se ustanoviti magnetnom iglom, koja se lako zakreće na svojem uporištu u smer magnetnog polja. Tako označeni smerovi od tačke do tačke u prostoru čine magnetnu liniju sile. Magnetno polje koje stvara neki magnet obično se prikazuje skupom magnetnih linija sile. One izlaze iz severnog magnetnog pola i ulaze u južni, a unutar magneta linije sile idu od južnog prema severnom polu tako da ukupno čine zatvorene linije. Magnetne linije sile mogu se eksperimentalno zapaziti ako se iznad magneta postavi staklena ploča i na nju pospu gvozdeni opiljci, te se ploča lagano potrese.[3]

Primena magneta[uredi | uredi izvor]

Tvrdi diskovi zapisuju podatke na tankom magnetnom sloju
Magneti imaju mnoštvo primena kod igračaka.
  • 'Mediji za skladištenje podataka: VHS kasete sadrže rolne magnetne trake. Informacije video materijala i zvuka se na taj način upisuju na traku. Takođe audio kasete, koje su prava retkost ovih dana, koriste isti princip. Slično, kod računara, flopi diskovi i hard diskovi beleže podatke.[4]
  • Kreditne kartice: Sve kreditne kartice imaju magnetnu traku na jednoj strani. Ova traka sadrži kodirane podatke o pojedincu i njegovom bankovnom računu.[5]
  • Televizori i kompjuterski monitori: Kod starijih generacija ovih uređaja koji koriste katodnu cev, koristi se elektromagnet koji usmerava elektrone na ekranu. Plazma, LCD i LED televizori i monitori koriste drugačiju tehnologiju.[6]
  • Zvučnici i mikrofoni
  • Elektromotori i generatori: Neki od elektro motora rade zahvaljujući kombinaciji elektromagneta i permanentnog magneta, slično kao kod zvučnika., oni konvertuju električnu energiju i mehaničku. Generatori rade obrnutu stvar, oni konvertuju mehaničku energiju u električnu energiju pomeranjem provodnika kroz magnetno polje.
  • Medicina: Bolnice koriste magnetnu rezonancu za dijagnostiku problema kod pacijenata.
  • Transformatori
  • Kao držači: Magneti uspešno mogu nositi i držati veoma velike mase te se toga veoma često koriste za prenos tereta na gradilištima, brodogradilištima, magacinima itd.
  • Kompasi: Ovo je jedna od najpoznatijih primena magneta. Namagnetisana igla kompasa pokazuje severni i južni pol.
  • Umetnost i kreativnost: Magnetne trake se često koriste za držanje suvenira, umetničkih dela i sličnih aplikacija na metalnim podlogama.
  • Nauka: Upotreba magneta u raznim eksperimentima je svakodnevna.[7]
  • Igračke: Magneti se zbog svoje sposobnosti da privlače metale i jedni druge koriste kao zabava i kod igračaka.
  • Nakit: Magneti se mogu koristiti za pravljenje magnetnog nakita. Postoje određena istraživanja koja govore o pozitivnom delovanju na zdravlje osobe koja nosi ovu vrstu nakita.
  • Separacija metala: Magneti se koriste u gotovo svim granama industrije za uspešno uklanjanje metala i metalnih opiljaka pri procesu proizvodnje.
  • Transport: Zahvaljujući magnetnoj levitaciji nova generacija ultra brzih vozova može dostići veoma velike brzine. Najveća do sada zabeležena brzina voza koji radi na ovom principu je 581 km/h.[8]

Otkriće svojstava magneta[uredi | uredi izvor]

Po predanju, do naziva magnet došlo je tako što je svojstva magneta zapazio pastir Magnus na grčkom ostrvu Kritu. Po tom predanju, on je na sandalama imao gvozdene eksere te je, dok je išao preko kamenja, primetio da mu to kamenje privlači sandale. To kamenje je bilo ruda magnetita. Tales iz Mileta, a kasnije i drugi grčki filozofi, pisali su o neobičnom ponašanju rude gvožđa koja privlači gvozdene predmete. Naime, oblikovana željezna ruda - magnetit, crna ruda metalnog sjaja, ima sposobnost privlačenja gvožđa. Ruda magnetit kopala se u maloazijskom mestu Magnezijum, po kojem je neobična pojava svojstvena oblikovanim komadima magnetita dobila naziv magnetizam. Za tela koja imaju svojstvo privlačenja gvozdenih predmeta kaže se da su magnetična i nazivaju se magnetima.

Magnetizam u drevnoj Kini[uredi | uredi izvor]

Za razliku od papira, magnetni kompas nije bio esencijalna naprava kineske civilizacije. Ovaj slučaj upravo ukazuje na mali stepen povezanosti nauke i tehnologije u drevnoj Kini. Tajnovita svojstva magnetnog kamena (prirodni magnetizam minerala magnetita) bila su poznata od 300. p. n. e. i prvobitno je mineral korišten kao sredstvo proricanja. Do 100. p. n. e. je postalo poznato da se magnetna igla usmerava duž pravca sever-jug i to je svojstvo korišteno u geomantiji ili umeću feng šui, pravilnom postavljanju kuća, hramova, grobnica, cesta i drugih građevina. Kasnije se pojavila razrađena naturalistička teorija koja je objašnjavala kretanje magnetne igle kao odziv na strujanje energije kroz i oko Zemlje, što je primer koji pokazuje da tehnologija ponekad podstiče pretpostavke o prirodi, a ne samo obratno, kako se danas uobičajeno misli.

U Kini su kasnije magneti proizvođeni na različite načine: trljanjem gvožđa magnetitom ili magnetisanim gvožđem, kovanjem zagrejane gvozdene trake postavljene u smeru sever-jug, te naglim uranjanjem zagrejane železne šipke, postavljene u smeru sever-jug, u vodu. Prvi pouzdani prikaz primitivnog, ali upotrebivog kompasa ili sinana, nalazi se u knjizi iz 83. godine, dok ostali izvori sežu možda i do 4. veka p. n. e. Komad magnetita bi se izdubio u obliku zaimače (vida kutlače za uzimanje i prenošenje supe), koja bi se postavila na kamenu ploču ravne, uglačane površine, a drška bi se potom usmerila prema jugu. Izvori navode da je osim u geomantiji korišten i za orijentaciju tokom putovanja.

Magnetizam u srednjem veku[uredi | uredi izvor]

Vilijam Gilbert

U 13. veku utvrđeno je da i gvožđe postaje magnetično ako se preko njega prelazi drugim magnetom. Tako nastaju veštački magneti. Magneti mogu biti različitih oblika. Najčešće su u obliku igle, štapića i potkovice. Petrus Peregrinus prvi je u Evropi (1269) detaljnije opisao navigaciju s pomoću magnetne igle. Vilijam Gilbert, koji se najčešće pominje kao prvi veliki engleski naučnik, sigurno je prvi veliki fizičar novog modernog doba. Glavno područje njegovog rada bio je magnetizam, na kojem je došao do epohalnih otkrića. No, koliko god bio važan sadržaj njegovih istraživanja, po svoj je prilici još važnija njegova istraživačka metoda. Savremenik je Šekspira i Elizabete I kojoj je služio kao dvorski lekar od 1600. do 1603. godine. Živeo je u doba kad je Engleska još bila prožeta praznoverjem i verskim fanatizmom. Racionalan naučni pristup bio je retka pojava, osim nekoliko ranih evropskih pokušaja, kakvi su, na primer, opažanja Leonarda da Vinčija, a za koja Gilbert nije znao. On je, međutim, poznavao Kopernikovo delo i zdušno ga podržavao, što je bila opasna sklonost u vreme kad su na drugim mestima u Evropi ljudi poput Đordana Bruna i, kasnije, Galileja zbog sličnih stavova bili proganjani (ili smaknuti, kao Đordano Bruno).[9]

Kad se sve to ima na umu, Gilbertov naučni pristup još je čudniji. Na način bez premca u prošlosti, on je odbacio sva prethodna mišljenja o predmetu koji je istraživao, uključivši i antičke “autoritete”, i odlučio da će zaključivati samo na temelju čvrstih dokaza. Iako se savremenom čitaocu takav pristup čini savršeno prirodnim, pre tog vremena religija i praznoverje potpuno su onemogućavali racionalan način istraživanja. Gilbertovo delo svojim je primerom otvorilo put naučnoj revoluciji.

Istovremeno, njegovo delo “O magnetu, magnetnim telima i velikom magnetu Zemlji” iz 1600. godine smatra se jednim od prvih istinskih naučnih tekstova. To je delo bilo rezultat dugih godina mukotrpnih opažanja i eksperimentisanja, koja je Gilbert preduzeo kako bi naučio više o magnetizmu i elektricitetu (upravo je on proširio tu reč), i raspršio dotadašnje mitove. Na primer, Gilbert je pokušao iskoreniti narodno verovanje da beli luk može narušiti tačnost kompasa s magnetnom iglom, kao i mnoga druga.

Svojim eksperimentima pokazao je da okrugli magnet deluje na sitnu magnetnu iglu, okrećući je u smeru Severnog ili Južnog pola, zavisno od toga na kojem se mestu blizu kugle nalazi igla, te da se magnetna igla naginje prema površini kugle. Time je, zapravo, oponašao ponašanje normalnog kompasa u uobičajenim uslovima po celom svetu. Iz tog je rezultata potom izvukao zaključak da je Zemlja, zapravo, jedan veliki magnet i da se ponaša kao da joj kroz središte prolazi magnetni štap (uzrok poniranja magnetne igle), na čijim su krajevima Severni i Južni pol. Iako su ti nalazi nedvosmisleno potvrđeni tek nekoliko stotina godina kasnije, oni su značili epohalno otkriće kojim je započelo pravo razumevanje fizike Zemlje, pa i širih svemirskih prostranstava.

U nastavku svojih istraživanja Gilbert je pretpostavio da magnetizam ima ulogu i u smeštaju planeta u njihove orbite. Time je prvi put predložen koncept nevidljivih sila i tako je započelo tumačenje ponašanja svemirskih tela, kojim su se kasnije poslužili Galileo i Njutn. Gilbert je, takođe, pravilno zaključio da Zemljina atmosfera uopšte nema veliku dubinu i da je ogroman deo međuplanetarnog prostora zapravo vakuum.

Eksperimentišući sa jantarom, za koji se znalo da može prouzrokovati statički elektricitet, sugerisao je da bi, možda, mogla postojati neka povezanost između elektriciteta i magnetizma, dakle izneo je još jednu teoriju koja je čvrsto dokazana tek nekoliko vekova kasnije.

Osim što je insistirao na savremenim metodama naučnog istraživanja, Gilbert je u standardni jezik uveo i nove izraze: magnetni pol, električna sila i električno privlačenje. Po njemu je dobila ime jedinica magnetnomotorne sile nekad vrlo poznatog CGS-sistema, a popularizovao je i naziv elektricitet. Gilbert je pomogao da se rasprše mnoga naroda verovanja o magnetizmu, poput onog da dijamant može magnetizovati gvožđe. Veliki doprinos nauci o magnetima i magnetizmu značilo je njegovo otkriće da se Zemlja ponaša kao magnetni štap na čijim su krajevima magnetni polovi.

Šarl-Ogisten de Kulon postavio je 1785. zakon o privlačenju i odbijanju magnetnih polova. Do početka 19. veka smatralo se da električne i magnetne pojave nisu povezane. Epohalno je otkriće danskog fizičara Hansa Kristiana Ersteda, koji je (1820) utvrdio da električna struja deluje na magnetnu iglu.[10] Pet godina kasnije Andre-Mari Amper otkrio je zakon o silama među provodnicima kroz koje teče električna struja.[11][12] Tada je konstruisan i prvi elektromagnet. Oko 1830. Majkl Faradej, Džozef Henri i Hajnrih Lenc otkrili su elektromagnetnu indukciju i njene zakonitosti,[13][14][15][16][17] a Džejms Klerk Maksvel je 1873. sjedinio Erstedove i Faradejove spoznaje u zaokruženu celinu električnih i magnetnih pojava.[18][19]

Podela[uredi | uredi izvor]

Magneti se dele na trajne ili permanentne magnete i na elektromagnete. Elektromagneti se obično sastoje od zavojnice sa željeznim jezgrom, a razlikuju se od trajnih po zavisnosti od električne struje koja je uslov za stvaranje njihovog magnetnog polja. Trajni se pak magneti dele na prirodne i veštačke. Prirodne čine rude, odnosno minerali koji su magnetisani prirodnim putem, a veštački se dobijaju postupkom magnetizovanja posebnog materijala. Najpoznatiji primer prirodnog magneta je magnetisani magnetit, od čijeg naziva i potiču nazivi kao što su magnet ili magnetno polje.

Polovi[uredi | uredi izvor]

Magneti nisu izotropni, nego imaju povlašćeni smer, a to je smer vektora magnetnog polja unutar magneta. Mesta gde magnetno polje magneta u značajnoj meri izvire ili ponire u magnet se nazivaju polovima magneta. Polovi se se nazivaju severni (N engl. north - sever) i južni (S engl. south - jug) pol, a o kojem se polu radi zavisi od predznaka magnetnog polja. Magneti međusobno deluju silom jedni na druge, a to međudelovanje se može opisati odbijanjem istoimenih polova i privlačenjem raznoimenih polova.

Svojstva[uredi | uredi izvor]

Pojednostavljeni uporedni pregled magnetne permeabilnosti: feromagnetikaf), paramagnetika(μp), vakuuma0) i dijamagnetika (μd).

Osim prirodnih magneta, postoje i veštački magneti, koji se dele na stalne magnete i elektromagnete. Stalni magneti izrađuju se od posebnih željeznih legura (tzv. tvrdih feromagnetnih materijala) i trajno zadržavaju magnetna svojstva. Uz stalne magnete postoje i elektromagneti (zavojnice s jezgrom od mekog željeza), koji su magneti samo dok kroz njihovu zavojnicu teče električna struja.

Ako se magnet u obliku tankog štapa obesi tako da se može slobodno vrteti u horizontalnoj ravni, magnetni štap će se okrenuti tako da jednim krajem pokazuje približno prema severu. Taj kraj se naziva severnim polom magnetnog štapa i označava se slovom N. Drugi je kraj okrenut prema jugu pa se označava slovom S. Približi li se severni pol jednog magneta severnom polu slobodno obešene magnetne igle, oni će se međusobno udaljavati. Slično se događa i za južne polove. Nasuprot tome, severni pol magneta privlači južni pol magnetne igle i obrnuto. Posledica međudelovanja magneta je magnetna sila koja može biti odbojna i privlačna. U blizini polova magneta magnetne sile su najjače. Peregrinusovim eksperimentom se može zaključiti da se magnet sastoji od velikog broja malih, elementarnih magneta koji formiraju nizove, a na krajevima imaju slobodne polove N i S.

Dijamagnetizam[uredi | uredi izvor]

Dijamagnetizam je svojstvo mnogih hemijskih elemenata (npr. zlata, srebra, cinka, silicijuma, fosfora, vodonika, plemenitih gasova) i većine organskih jedinjenja, koje obeležava slaba magnetna permeabilnost. To su dijamagnetici, njihova je relativna magnetna permeabilnost manja od 1 i gotovo ne zavisi od temperature. Kod tih se materija spoljašnje magnetno polje neutralizuje poljem koje stvara kružno kretanje elektrona, takozvana Larmorova precesija[20] (Džozef Larmor), pa je zbog toga gustina magnetnoga toka zapravo manja od gustine toka u spoljašnjom magnetnom polju.[21][22][23] Anomalni dijamagnetici, na primer grafit i bizmut, imaju većinu svojstava dijamagnetičnih materija, ali im je magnetna permeabilnost 10 do 100 puta veća od permeabilnosti ostalih dijamagnetika i na niskim temperaturama zavisi od temperature. Kod svih dijamagnetičnih materija magnetno polje prolazi gotovo nedeformisano (strogo uzevši samo za magnetnu permeabilnost 1), pa se te materije u makroskopskim uslovima očituju kao „nemagnetične“ (ne privlači ih magnet). Dijamagnetna svojstva pokazuju i materije kod kojih se javlja superprovodnost.[24]

Paramagnetizam[uredi | uredi izvor]

Paramagnetizam je svojstvo mnogih materija, hemijskih elemenata (na primer aluminijuma i kiseonika) i hemijskih jedinjenja, koje obeležava relativna magnetna permeabilnost nešto veća od 1. To je u prirodi najčešći oblik magnetizma. Paramagnetične materije u magnetnom polju dobijaju slab dodatni indukovani magnetizam istoga smera kao i polje, koji nastaje delimičnim usmeravanjem atomskih magnetnih momenata i veći je na nižoj temperaturi. U paramagnetnom stanju magnetni momenti atoma slabo međusobno deluju i nisu kolektivno uređeni. I te materije ne pokazuju makroskopsku „magnetičnost“, ali se, na primer, kuglica od aluminijuma pri padu kroz jako polje potkovastog magneta usporava. Kod njih se zbog toplotnog kretanja atoma ili jona stalno menjaju smerovi rezultantnih magnetnih momenata tako da je ukupni magnetni moment jednak nuli iako su im rezultantni magnetni momenti različiti od nule.

Feromagnetizam[uredi | uredi izvor]

Feromagnetizam je svojstvo karakteristično za gvožđe, Nikl, kobalt i gadolinijum, za njihove međusobne legure i neka jedinjenja s drugim elementima, a samo za mali broj materija u kojima se ta četiri elementa ne pojavljuju. Feromagnetične materije imaju izrazitu relativnu magnetnu permeabilnost, znatno veću od 1 (od 1000 do 10 000). Feromagnetizam nastaje kao posledica jakih međudelovanja (interakcija) magnetnih momenata atoma, zbog čega nastaje kolektivno magnetno uređenje, takozvana spontana magnetizacija, koja se s porastom temperature smanjuje. Zbog toga feromagnetične materije pokazuju jaku „magnetičnost“, u spoljašnjem magnetnom polju postaju indukovani magneti koje zatim to polje privlači. To indukovano polje mogu zadržati neko vreme, pa i stalno.

Posebno je važna Kirijeva tačka, tj. granična temperatura iznad koje te materije gube feromagnetična svojstva i postaju paramagnetici (za gvožđe 758 °C, nikl 360 °C, kobalt 1075 °C, gadolinijum 16 °C).[25][26][27] Hlađenjem na temperaturu nižu od Kirijejeve ponovno nastaje feromagnetno stanje. Feromagnetne materije imaju više ili manje izražen takozvani remanentni magnetizam ili zaostali magnetizam: ako se dovedu u magnetno polje i zatim delovanje polja ukloni, njihova magnetizacija ne iščezne potpuno (histerezis). Tako se od materije s velikim remanentnim magnetizmom dobijaju jaki stalni ili permanentni magneti. Posebnu grupu feromagnetičnih materijala čine materije poznate pod nazivom ferit.

Antiferomagnetici (npr. manganov oksid, mangan sulfid, gvožđe sulfid) su materije čija magnetna permeabilnost na kritičnoj temperaturi (slično Kirijevoj tački) prolazi kroz maksimum. Te su materije po ostalim magnetnim svojstvima vrlo slične feromagneticima, odnosno iznad takozvane antiferomagnetne Kirijeve tačke paramagneticima.

Ferimagnetizam[uredi | uredi izvor]

Ferimagnetizam je pojava kod koje se magnetni momenti susednih atoma ili jona u ograničenim područjima kristala (domena), koja su feromagnetna, međusobno poništavaju, slično nizu permanentnih magneta suprotnih orijentacija. Takve materije, ponajviše feriti, odlikuju se velikom električnom otpornošću koja je uzrokovana prelascima elektrona na granicama domena, a na temperaturama višima od Kirijeve, kao i feromagnetične, prelaze u paramagnetične materije.

Metamagnetizam[uredi | uredi izvor]

Metamagnetici pokazuju jaku anizotropiju magnetnih svojstava; u smeru su jedne kristalne ose paramagnetici, a u smeru druge feromagnetici. Takvih je materija vrlo malo, na primer kobalt, gvožđe i kalcijum hlorid.

Elektromagnetizam[uredi | uredi izvor]

Elektromagnetizam je pojava magnetnog polja izazvana promenama električnog polja, odnosno tokom električne struje. Tu je pojavu prvi uočio Majkl Faradej, a teoretski razjasnio Džejms Klerk Maksvel. Električno i magnetno polje usko su povezani i svaka promena jednog od polja izaziva promenu drugoga, pa se shvataju kao jedinstveno elektromagnetno polje (elektrodinamika). Ta su dva polja u svakoj tački prostora međusobno normalna. Prema Bio-Savarovom zakonu svi delići (dužine ds) nekog električnog provodnika kojim teče električna struja (i) stvaraju u tački na udaljenosti (r) magnetno polje jačine (H), koje je određeno jednakošću:[28][29]

,

gde je c brzina prostiranja magnetnog polja, to jest brzina svetlosti. Uz pomoć ove jednačine može se izračunati jačina magnetnog polja u svakoj tački prostora bilo kako oblikovanog provodnika struje (elektrodinamično delovanje).

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Furlani, Edward P. (2001). Permanent Magnet and Electromechanical Devices: Materials, Analysis and Applications. Academic Press Series in Electromagnetism. ISBN 978-0-12-269951-1. OCLC 162129430. 
  2. ^ Tipler, Paul (2004). Physics for Scientists and Engineers: Electricity, Magnetism, Light, and Elementary Modern Physics (5th ed.). W. H. Freeman. ISBN 978-0-7167-0810-0. OCLC 51095685. 
  3. ^ Magnet, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  4. ^ Mallinson, John C. (1987). The foundations of magnetic recording (2nd izd.). Academic Press. ISBN 978-0-12-466626-9. 
  5. ^ „The stripe on a credit card”. How Stuff Works. Pristupljeno 6. 6. 2017. 
  6. ^ „Electromagnetic deflection in a cathode ray tube, I”. National High Magnetic Field Laboratory. Arhivirano iz originala 03. 04. 2012. g. Pristupljeno 6. 6. 2017. 
  7. ^ „Snacks about magnetism”. The Exploratorium Science Snacks. Exploratorium. Arhivirano iz originala 07. 04. 2013. g. Pristupljeno 17. 4. 2013. 
  8. ^ Rote, D.M.; Yigang Cai (2002). „Review of dynamic stability of repulsive-force maglev suspension systems”. IEEE Transactions on Magnetics. 38 (2): 1383. Bibcode:2002ITM....38.1383R. doi:10.1109/20.996030. 
  9. ^ "The Early History of the Permanent Magnet". Edward Neville Da Costa Andrade, Endeavour, Volume 17, Number 65, January 1958. Contains an excellent description of early methods of producing permanent magnets.
  10. ^ Brian, R.M. & Cohen, R.S. (2007). Hans Christian Ørsted and the Romantic Legacy in Science, Boston Studies in the Philosophy of Science, Vol. 241.
  11. ^ Williams, L. Pearce (1970). „Ampère, André-Marie”. Dictionary of Scientific Biography. 1. New York: Charles Scribner's Sons. str. 139—147. ISBN 978-0-684-10114-9. 
  12. ^ Hofmann 1995
  13. ^ Giancoli, Douglas C. (1998). Physics: Principles with Applications (Fifth izd.). str. 623–624. 
  14. ^ Ulaby 2007, str. 255.
  15. ^ „Joseph Henry”. Distinguished Members Gallery, National Academy of Sciences. Arhivirano iz originala 13. 12. 2013. g. Pristupljeno 30. 11. 2006. 
  16. ^ „A Brief History of Electromagnetism” (PDF). 
  17. ^ „Electromagnetism”. Smithsonian Institution Archives. 
  18. ^ Maxwell, James Clerk (1865). „A dynamical theory of the electromagnetic field” (PDF). Philosophical Transactions of the Royal Society of London. 155: 459—512. Bibcode:1865RSPT..155..459C. doi:10.1098/rstl.1865.0008.  (This article accompanied an 8 December 1864 presentation by Maxwell to the Royal Society. His statement that "light and magnetism are affections of the same substance" is at pp. 499.)
  19. ^ Magnetizam, "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  20. ^ Hand, Louis N. and Janet D. Finch. (1998). Analytical Mechanics. Cambridge, England: Cambridge University Press. str. 192. ISBN 978-0-521-57572-0. 
  21. ^ J. H. E. Griffiths (1946). „Anomalous high-frequency resistance of ferromagnetic metals”. Nature. 158 (4019): 670. doi:10.1038/158670a0. 
  22. ^ Zavoisky, E. (1946). „Spin magnetic resonance in the decimeter-wave region”. Fizicheskiĭ Zhurnal. 10. 
  23. ^ Zavoisky, E. (1946). „Paramagnetic absorption in some salts in perpendicular magnetic fields”. Zhurnal Eksperimentalnoi I Teoreticheskoi Fiziki. 16 (7): 603—606. 
  24. ^ D.J. Sandiford.; D.G. Schweitzer (15. 11. 1964). „Diamagnetism of surface superconductivity”. Physics Letters. Upton, New York, USA: Brookhaven National Laboratory. 13 (2): 98—100. 
  25. ^ Buschow 2001, p5021, table 1
  26. ^ Jullien & Guinier 1989, str. 155
  27. ^ Kittel 1986
  28. ^ Jackson, John David (1999). Classical Electrodynamics (3rd izd.). New York: Wiley. Chapter 5. ISBN 978-0-471-30932-1. 
  29. ^ Electromagnetism (2nd Edition), I.S. Grant, W.R. Phillips, Manchester Physics. . John Wiley & Sons. 2008. ISBN 978-0-471-92712-9. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]