Maklaren

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ujedinjeno Kraljevstvo Maklaren
Puno ime Maklaren Mercedes
Grb tima
Sedište Ujedinjeno Kraljevstvo Voking, Sari, Ujedinjeno Kraljevstvo
Šef tima Njemačka Andreas Zajdl
2024
Vozači 4. Ujedinjeno Kraljevstvo Lando Noris
81. Australija Oskar Piastri
Test vozači 2. Belgija Štofel Vandorn
Šasija MCL38
Motor Mercedes-AMG M13
Statistika
Trke 923
Prva trka Velika nagrada Monaka 1966.
Prva pobeda Velika nagrada Belgije 1968.
Poslednja pobeda Velika nagrada Italije 2021.
Poslednja trka Velika nagrada Abu Dabija 2023.
Titule konstruktora 8 (1974, 1984, 1985, 1988, 1989, 1990, 1991 i 1998)
Titule vozača 12 (1974, 1976, 1984, 1985, 1986, 1988, 1989, 1990, 1991, 1998, 1999 i 2008)
Pobede 183
Pol pozicije 156
Najbrži krugovi 161
Podijumi 494


Maklaren (engl. McLaren) je engleski tim Formule 1, osnovan 1963, svoj gran pri debi zabeležio je 1966. u Monaku. Tim je osnovao Novozelanđanin Brus Maklaren, koji je ujedno bio i vozač ove ekipe od 1966. do 1970. kada je tragično nastradao. Do 1972. tim se takmičio pod imenom Brus Maklaren motor rejsing, kada menja ime u Jardli tim Maklaren. Danas je pun naziv tima Maklaren F1 tim, i drugi je najuspešniji tim u istoriji Formule 1 posle Ferarija. Ekipa je za 51 godinu takmičenja osvojila 12 vozačkih i osam konstruktorskih titula, uz 182 pobede i 155 pol pozicija. Sedište tima nalazi se u engleskom gradiću Voking.

Prve godine i prvi uspesi[uredi | uredi izvor]

Tokom prve dve godine u Formuli 1 tim nije imao mnogo uspeha. U obe sezone osvojena su osma mesta u konkurenciji konstruktora sa po 3 boda. 1968. Brus Maklaren donosi prvu pobedu svom timu u istoriji na Velikoj nagradi Belgije. Ekipa je u konkurenciji konstruktora završila na 2. mestu sa 51 bodom i ukupno 3 pobede u sezoni. Do 1974. tim se kotira između 3. i 6. mesta kada u ekipu dolazi šampion iz 1972. Emerson Fitipaldi i donosi prvu vozačku titulu timu u istoriji. Tim je ujedno osvojio titulu i u konkurenciji konstruktora. Od te sezone pa sve do 1996. glavni sponzor tima bio je Marlboro.

1976. još jednu vozačku titulu ekipi donosi Englez Džejms Hant.

Ron Denis dolazi u Maklaren[uredi | uredi izvor]

Maklaren MP4—4 iz 1988.

Od 1976. pa sve do 1984. Maklaren nije osvajao titule ni u vozačkoj, a ni u konstruktorskoj konkurenciji. Nakon Hantove titule, tim je iz godine u godinu beležio sve lošije rezultate, a kulminacija krize označila je sezona 1980, u kojoj je Mekalren ostvario najgore rezultate u svojoj istoriji i osvojio tek 9. mesto u šampionatu. Mladi, ambiciozni i do tada ne previše poznati Ron Denis 1981. preuzima vlasništvo nad timom uz podršku glavnog sponzora Marlbora i dovodi u tim kreativnog dizajnera F1 bolida Džona Barnarda. Iste sezone Maklaren je na Velikoj Nagradi Britanije uspeo da ostvari prvu pobedu nakon pune četiri godine. Ron Denis se tu nije zaustavio — 1982. uspeo je da ubedi dvostrukog šampiona F1 Nikija Laudu da se vrati iz "penzije", a 1983. i bogatog Francuza Mansura Ožea, da postane suvlasnik tima i svoj novac iz rivalskog tima Vilijamsa preusmeri u Maklaren. Ože je svojim dolaskom obezbedio Maklarenu i dominantne Poršeove motore, čije je dizajniranje on finansirao i koji su nosili ime njegove kompanije — TAG. 1984. u ekipu se vratio i francuski vozač Alen Prost — sve je bilo spremno za početak dominacije.

1984—1991 — Maklaren postaje dominantna sila u Formuli 1[uredi | uredi izvor]

1984. Maklaren je lagano i ubedljivo osvojio titule i u vozačkoj, i u konstruktorskoj konkurenciji, pobedivši na 12 od 16 trka u sezoni. Ipak, sezona nije bila nimalo dosadna, uprkos ovakvoj dominaciji jednog tima, jer su se dva Maklarenova vozača, Prost i Lauda, do poslednje trke borili za titulu, a šampion je na kraju postao Niki Lauda, sa samo pola boda više od Prosta. Obe titule su osvojene i sledeće sezone, s tim što je ovoga puta šampion u konkurenciji vozača postao Prost, kome je to bila prva titula u karijeri. Sezona nije bila uspešna za Nikija Laudu, koji usled niza mehaničkih kvarova koji su mu se dešavali tokom cele sezone uspeo da završi samo 3 trke od ukupno 15 na kojima je nastupio, pa je Austrijanac odlučio da se 1985. po drugi put povuče iz Formule 1, okončavši svoju briljantnu karijeru sa 3 titule i 25 pobeda. 1986. godina donela je promenu u odnosu snaga u Formuli 1. Maklarenov rival, Vilijams, je zahvaljujući dominantnom Hondinom motoru i odličnoj šasiji preuzeo primat najboljeg tima u sportu od Mekarena, dominantno osvojivši titulu u konkurenciji konstruktora, sa čak 55 bodova više od drugoplasiranog Maklarena, ali je Alan Prost neverovatnim spletom okolnosti uspeo da u poslednjoj trci sezone odbrani titulu u konkurenciji vozača, koristeći međusobnu borbu između vozača Vilijamsa, Nelsona Pikea i Najdžela Mensela. Ipak, 1987. Prost i Maklaren nisu imali šanse protiv Vilijams—Honde, koja je lako uspela da osvoji titule u obe konkurencije. Ron Denis se nije predavao — koristeći tenzije između Vilijamsa i Honde nastale zbog odbijanja Vilijamsa da angažuje japanskog vozača Satorua Nakadžimu, Denis je uvideo svoju šansu i uspeo da za sezonu 1988. obezbedi prelazak Honde iz Maklarena u Vilijams, a timu se uz Prosta kao drugi vozač priključio i mladi i veoma cenjeni Brazilac Airton Sena, inače blizak Hondi.

1988. je Formuli 1 donela do danas neviđenu dominaciju jednog tima. Ron Denis i Mansur Ože su posložili sve kockice — najbolja šasija, najbolji motor i najbolji vozači. Sena i Prost su pobedili na 15 od 16 trka, osvojili 15 od 16 pol pozicija i osvojili čak 134 boda više od drugoplasiranog tima šampionatu, Ferarija. Jedina trka na kojoj Maklaren nije pobedio je bila VN Italije u Monci, kada su i Sena i Prost bili prinuđeni da odustanu iz trke usled mehaničkih kvarova, ali su pre odustajanja bili na prvom i drugom mestu. Titulu je u konkurenciji vozača osvojio Sena, kome je to bila prva titula u karijeri. Primat najboljeg tima u sportu nije bio ugrožen 1989. godine, Maklaren je još jednom lako i ubedljivo osvojio obe titule, s tim što je te sezone šampion postao Prost, osvojivši svoju treći titulu. Međutim, uprkos dominacija Maklarena na stazi, sezonu je obeležio sukob između Sene i Prosta, kako van staze, tako i na stazi, koji je kulminirao sudarom između ova dva vozača na VN Japana. Prost, optuživši Maklaren, i posebno Hondu za favorizovanje Sene, odlučuje da napusti Maklaren i pređe u Ferari 1990. Maklaren je za Prostovu zamenu doveo Austrijanca Gerharda Bergera, do tada vozača Ferarija. Sezona 1990. obeležena je još jednim duelom Sene i Prosta, ovoga puta u različitim timovima. Značajno unapređeni Ferari, sa šasijom dizajniranom od strane nekadašnjih Maklarenovih dizajnera Džona Barnarda i Stiva Nikolsa, uspeo je da se ravnopravno nosi sa Maklarenom sve do pretposlednje trke u sezoni, VN Japana, na kojoj su se Sena i Prost još jednom sudarili, čime je odlučen šampionat, ovoga puta u korist Sene, jer je do kraja sezone ostala još jedna trka, a Senina prednost je iznosila 9 bodova, što Prost nije mogao da nadoknadi usled manje pobeda, s obzirom na to da je pravilo u Formuli 1 da u slučaju da dva vozača završe sa istim brojem bodova, titulu osvaja onaj vozač koji ima više pobeda. Maklaren je osvojio i titulu u konkurenciji konstruktora, treću uzastopno.

1991. godina dala je naznaku da se Maklarenovoj dominaciji bliži kraj. Stari rival, Vilijams, čiju je šasiju dizajnirao tada mladi Ejdrijan Njui, čovek koji će svojim genijalnim šasijama obeležiti sledećih 25 godina u ovom sportu, koristeći izvanredni Renoov motor i tada revolucionarne poluautomatske menjače, preuzeo je primat najbržeg od Maklarena. Ipak, sezona je odlučena na samom početku, jer je Vilijams, uprkos tome što je bio najbrži, imao katastrofalnih problema sa pouzdanošću, pa je Sena pobedio na prve četiri trke, dok je Vilijamsov prvi vozač Najdžel Mensel uspeo da završi samo jednu trku, u Monte Karlu, osvojivši drugo mesto iza Sene. Nakon četiri trke, Sena je imao 40 bodova, a Mensel 6, što se pokazalo kao nedostižna prednost, uprkos tome što je do kraja sezone Vilijams pobedio na 7 trka, a Maklaren na 4. Sena je osvojio treću titulu, a Maklaren četvrtu uzastopnu u konkurenciji konstruktora.

1992—1993, kraj dominacije, odlazak Honde i Sene[uredi | uredi izvor]

Sezona 1992. protekla je u potpunoj dominaciji Vilijamsa i drastičnom padu Maklarena. Maklarenova šasija i Hondin motor pokazali su se nedoraslim Vilijams—Renou, koji je u sezonu ušao sa još više revolucionarnih inovacija, poput kontrole proklizavanja i aktivnog oslanjanja, a uz to su u potpunosti otklonjeni problemi sa pouzdanošću. Vilijams je pobedio na 10 od ukupno 16 trka, osvojio 15 od 16 pol pozicija i osigurao titulu već u Mađarskoj, iako je do kraja sezone ostalo još čak pet trka. Da stvari budu gore po Maklaren, Honda je objavila da će se na kraju godine u potpunosti povući iz sporta. 3 pobede koje je ostvario u sezoni i jasne naznake dominacije Vilijamsa i u 1993. navele su trostrukog šampiona Senu da i on razmisli o odlasku iz tima — Sena je prvo pokušao da sebi obezbedi mesto u Vilijamsu za sezonu 1993, a kada u tome nije uspeo, jer je Vilijams nešto ranije potpisao ugovor sa Seninim večitim rivalom Prostom, koji je u svom ugovoru imao klauzulu koja mu omogućava veto na dolazak Sene u tim, Sena je planirao da se privremeno povuče iz sporta. Drugi vozač tima, Gerhard Berger, napustio je Maklaren i potpisao za Ferari, pa je Maklaren u 1993. godinu ušao bez vozača pod ugovorom. Ron Denis je uspeo da za predstojeću sezonu obezbedi Fordove motore, druge najbolje u Formuli 1, posle Renoovih, kao i da ubedi Senu da isproba novu šasiju Maklarena tokom zimskih testiranja. Sena je bio prijatno iznenađen potencijalom nove Maklarenove šasije, pa je odlučio da se obaveže na vožnju za Maklaren u prvoj trci sezone u Južnoj Africi, jer nije hteo da potpiše ugovor na celu sezonu. Početak sezone je bio iznenađujuće dobar — iako je bilo jasno da je Vilijams i dalje ubedljivo najbrži, splet okolnosti i neverovatnih Seninih vožnji, uključujući i legendarnu trku po kiši na VN Evrope 1993, na kojoj se Sena u prvom krugu neverovatnim preticanjima probio sa petog na prvo mesto, i na kraju pobedio sa čak minutom prednosti u odnosu na Vilijamsovog vozača Dejmona Hila, dok je večitog rivala Prosta pretekao za ceo krug. Nakon 6 trka, izvan svih očekivanja, Sena se sa tri pobede našao na prvom mestu u šampionatu. Međutim, nakon tih 6 trka, Vilijams se ipak ispostavio kao prejak, a Prost je uspeo da bez većih problema do kraja sezone osvoji svoju četvrtu titulu, dok je Vilijams dominantno osvojio titulu u konkurenciji konstruktora. Prost se na kraju sezone povukao iz Formule 1, a Vilijams je kao zamenu doveo upravo Senu, koji se tako posle 6 godina oprostio od Maklarena, pred kojim se nalazila potpuna reorganizacija i novi početak.

1994—1997, tranzicioni period[uredi | uredi izvor]

Godina 1994. je za Maklaren bila izuzetno slaba. Ponovo je promenjen prozivođač motora — a Pežoovi motori nisu ekipi doneli ni jednu pobedu u sezoni i osvojeno je tek 4. mesto u konkurenciji vozača (Finac Mika Hakinen) i četvrto mesto među konstruktorima, uz dva druga mesta kao najbolji rezultati u sezoni. 1994. je bila prva posle 14 godina u kojoj Maklaren nije zabeležio nijednu pobedu.

Za 1995. Ron Denis ugovora početak dugoročne saradnje sa Mercedesom kao snabdevačem motorima 1995. i vozačkom postavom Hakinen — Blandel. Za Maklaren je te sezone na 2 trke vozio i šampion iz 1992. Najdžel Mensel. Osvojeno je svega 30 bodova bez pobede.

Godine 1996. umesto Blandela u ekipu dolazi Škot Dejvid Kultard. Osvojeno je 49 bodova, bez pobede i sa samo jednim drugim mestom. To je ujedno bila i poslednja sezona sa Marlborom kao glavnim sponzorom.

Godine 1997. glavni sponzor tima postaje Vest. Sa Hakinenom i Kultardom u vozačkoj postavi, sezona počinje izuzetno dobro Kultardovom pobedom na otvaranju sezone u Australiji. Međutim, ubrzo se ispostavilo da su Vilijams i Ferari i dalje prejaki. Do kraja sezone Kultard je zabeležio još jednu pobedu, a prvu pobedu u karijeri zabeležio je i Mika Hakinen u Heresu, na poslednjoj trci u sezoni. Napredak je bio evidentan i u sledeću sezonu se ušlo sa velikim očekivanjima.


1998—2006, titule i promenljivi rezultati[uredi | uredi izvor]

1998.[uredi | uredi izvor]

Sezona 1998. bila je sjajna za Maklaren. Ron Denis je uspeo da leto 1997. u tim dovede glavnog tvorca Vilijasovih uspeha, Ejdrijana Njuia, koji je dizajnirao bolid za 1998. Sa Mercedesovim motorima i Bridžston gumama ekipa osvaja titule u obe konkurencije. Mika Hakinen je osvojio svoju prvu titulu posle velike borbe sa Mihaelom Šumaherom u Ferariju. Maklaren je osvojio i titulu u konkurenciji konstruktora, prvu posle sedam godina.

1999.[uredi | uredi izvor]

Sezona 1999. izgledala je još bolje za Maklaren, koji je imao evidentno najbrži bolid i uigranu vozačku kombinaciju Hakinen — Kultard. Međutim, neshvatljive greške Hakinena u San Marinu i Monci, koje su ga koštale dve pobede i 20 bodova, kao i politika Rona Denisa da nijedan vozač neće biti favorizovan dok drugi ne izgubi matematičku šansu za osvajanje titule učinile su ovu sezonu veoma komplikovanom. Hakinen, uprkos činjenici da je osvojio 11 pol pozicija na 16 trka, uspeva da osvoji titulu teku poslednjoj trci, sa samo dva boda više od Ferarijevog vozača Edija Irvajna, koji se neočekivano našao u situaciji da se bori za titulu nakon što je prvi Ferarijev vozač Mihael Šumaher nakon udesa na VN Britanije polomio nogu. Iako je osvojena titula u konkurenciji vozača, ispodprosečne sezone Hakinena i Kultarda uticale su na to da Maklaren izgubi titulu od Ferarija u konkurenciji konstruktora.

2000.[uredi | uredi izvor]

2000. je protekla u znaku borbe između Hakinena i Šumahera. Na samom početku sezone, Šumaher je ostvario ogromnu prednost, iako se činilo da je Maklarenov bolid nešto brži od Ferarija, ali i nepouzdaniji. Maklaren je nastavio sa politkom jednakog tretmana vozača, za razliku od Ferarija, koji je sve svoje resurse usmerio u osvajanje Šumaherove titule, pa su tako Maklarenovi vozači neretko "uzimali" bodobe jedan drugom. Hakinen je posle posle niza loših trka za Šumahera tokom leta 2000. uspeo da preuzme vođstvo u šampionatu, pa je četiri trke pre kraja imao 6 bodova više od Šumahera. Ipak zahvaljujući sjajnoj završnici sezone Mihael Šumaher i Ferari osvajaju titule u obe konkurencije, zabeleživši 4 pobede na poslednje 4 trke.

2001.[uredi | uredi izvor]

2001. je počela obećavajuće po Maklaren. Ipak, za razliku od prethodnih godina, Dejvid Kultard je na početku sezone uspeo da se nametne kao Maklarenov glavni adut za šampionsku titulu, dok je Mika Hakinen zabeležio niz loših rezultata i sve više je počelo da se priča o njegovom povlačenju iz sporta na kraju sezone. Posle tri trke, Hakinen je imao samo jedan bod, naspram Kultardovih 20. Na četvrtoj trci sezone, Kultard nije uspeo da iskoristi osvojenu pol poziciju, ali je odustajanje Mihaela Šumahera značilo da mu je osvojeno drugo mesto bilo dovoljno da se izjednači na prvom mestu u šampionatu sa Šumaherom, jer su obojica imali po 26 bodova. Šumaher je pobedio u Španiji, a Kultard uzvratio u Austriji i osvojio pol poziciju na sledećoj trci u Monaku. Ipak, na samom startu trke Kultardu se ugasio motor, što je značilo da je morao da krene sa poslednje pozicije, i uprkos činjenici da je sa 22. mesta uspeo da dođe do 5. na stazi na kojoj su preticanja praktično nemoguća, ova trka je predstavljala prekretnicu za celu sezonu — Šumaher je pobedio u Monaku, a Kultardu je na sledećoj trci u Kanadi eksplodirao motor, nakon čega je Šumaher osvojio dve pobede, čime je šampionat već praktično bio rešen. Do kraja sezone, jedini svetli trenuci za Maklaren su bile neočekivane pobede Hakinena u Velikoj Britaniji i SAD. Kultard je sezonu završio na drugom mestu, sa čak 58 bodova iza Šumahera, koji je osvojio svoju drugu uzastopnu, a ukupno četvrtu titulu u karijeri. Glasine o povlačenju Hakinena pokazale su se kao istinite, pa je u septembru 2001. Hakinen objavio povlačenje, a za sezonu 2002. kao njegova zamena je doveden mladi i perspektivni Finac Kimi Rejkenen.

2002.[uredi | uredi izvor]

2002. protiče u potpunoj dominaciji Ferarija, koji je pobedio na 15 od 17 trka, i petoj tituli za Šumahera, koji je oborio rekord po broju pobeda jednog vozača u sezoni — 11, dok je Maklaren zabeležio samo jednu pobedu (Kultard u Monaku) a ekipa pada na 3. mesto među konstruktorima usled povratka Vilijamsa među vodeće timove zahvaljujući saradnji sa BMV—om. Od te sezone Maklaren je koristio Mišlen gume.

2003.[uredi | uredi izvor]

Godina 2003. počela je za Maklaren iznenađujuće dobro. Tim je sezonu počeo sa modifikovanom bolid iz prethodne sezone, dok je debi novog, radikalnog Njuijevog modela MP4—18 odložen. Međutim, sezona je počela izvaredno — Kultard je pobedio na prvoj trci u sezoni u Australiji, a Rejkenen bio treći, dok je na sledećoj trci u Maleziji Rejkenen pobedio po prvi put u karijeri. Slab početak Ferarija, koji je takođe u sezonu ušao sa starim bolidom iz 2002, i greške Montoje u Vilijamsu dovele su do toga da su posle tri trke Rejkenen i Kultard zauzimali prvo i drugo mesto u konkurenciji vozača, a Maklaren bio ubedljivo prvi u konkurenciji konstruktora, sa čak 23 boda više od Ferarija nakon samo tri trke. Ispostavilo se, međutim, da su obe dve pobede bile i jedine za Maklaren u sezoni. Njuijev radikalni bolid MP4—18 nikada nije izašao na stazu usled ogromnih problema sa pouzdanošću tokom testiranja, pa je tim bio prinuđen da resurse usmeri u poboljšanja bolida iz 2002. Ipak, sezona je bila daleko od neuspešne — zahvaljujući odličnim vožnjama i konstantnosti Kimija Rejkenena tokom cele sezone, koji je osvojio čak 7 drugih mesta i 2 treća, promenljivoj formi Mihaela Šumahera i Ferarija, kao i Vilijamsu koji je tokom leta 2003. imao najbolji automobil na gridu, Rejkenen je sve do poslednje trke u sezoni bio u šansi da osvoji titulu. Pred poslednju trku sezone u Japanu, Rejkenenu je za titulu bilo neophodno da pobedi, a da Šumaher ne završi među osvajačima bodova. Ipak, titula je Maklarenu izmakla za samo 3 boda — Rejkenen je u Japanu završio drugi, a Šumaher osmi, što je Nemcu donelo četvrtu titulu uzastopno, a šestu u karijeri. Konačni bodovni saldo iznosio je 93 boda za Šumahera, 91 za Rejkenena.

2004.[uredi | uredi izvor]

2004. je počela užasno po Maklaren i označila njihov najgori start sezone u poslednje 24 godine. Njuijev radikalni MP4—18, koji je za sezonu 2004 preimenovan u MP4—19, nije imao ni brzinu, ni pouzdanost, pa je posle 7 trka tim imao svega 5 bodova. Za VN Francuske Njui je najavio redizajn bolida i veliki pomak napred, što se ispostavilo tačnim — već na VN Britanije, prvoj posle Francuske, na kojoj su vozači uspeli da donesu timu 5 bodova, Rejkenen je uspeo da osvoji pol poziciju, ali je u trci Ferari i dalje bio prejak, tako da je Finac završio na drugom mestu, iza Šumahera, koji je pobedio 10. put u sezoni od ukupno 11 trka. Sezona je do kraja donekle spašena, jer je Rejkenen uspeo da pobedi u Belgiji i osvoji još dva podijuma — treće mesto u Kini i drugo na poslednjoj trci u Brazilu. Od VN Francuske je samo Ferari uspeo da osvoji više bodova od Maklarena, što je izgledalo vrlo ohrabrujuće pred ulazak u novu sezonu.

2005.[uredi | uredi izvor]

2005. Maklaren je, posle 9 godina provedenih u timu, Dejvida Kultarda zamenio Vilijamsovim vozačem Huanom Pablom Montojom. Nakon promenljive sreće u prve dve trke, Kimi Rejkenen je u Bahreinu nagovestio veliki potencijal novog Maklarenovog bolida MP4—20, osvojivši treće mesto, dok je Pedro de la Rosa, zamena za Montoju, koji je padom sa motora povredio rame i bio prinuđen da propusti trke u Bahreinu i San Marinu, zabeležio najbrži krug. Dolaskom u Evropu, Njuijeva šasija je pokazala svoj potencijal, jer je Rejkenen uspeo da osvoji pol poziciju u San Marinu sa više od pola sekunde prednosti u odnosu na drugoplasiranog u kvalifikacijama i lidera u šampionatu Fernanda Alonsa, ali je u trci odustao već u 9. krugu usled kvara sa prvog mesta. Sledeće dve trke su napokon pokazale brzinu Maklarena — Rejkenen je ubedljivo pobedio u Španiji i Monaku, oba puta sa pol pozicije. Nakon šest trka, činilo se da je petogodišnjnoj dominaciji Mihaela Šumahera i Ferarija došao kraj, i da su glavni favoriti za titulu Reno, predvođen Fernandom Alonsom, i Maklaren, predvođen Kimijem Rejkenenom. 7. trka sezona na Nirburgringu izgledala je sve do 10 krugova pred kraj kao još jedna lagana pobeda za Maklaren i Rejkenena, kome je u poslednjem krugu trke eksplodirala guma, čime je posle San Marina ispuštena još jedna pobeda. S obzirom na to da je na ovoj trci pobedio Fernando Alonso, već tada je ostvario prednost od čak 32 boda u odnosu na Rejkenena. Na VN Kanade napokon je profunkcionisao i Huan Pablo Montoja, i izgledalo je da će Maklaren prvi put posle VN Austije 2000. godine uspeti da na jednoj trci osvoji prvo i drugo mesto. Međutim, Kolumbijac je diskvalifikovan zbog prolaska kroz crveno svetlo u boksu, ali je Rejkenen uspeo da pobedi i nadokandi izgubljene bodove iz Nemačke, s obzirom na to da je Fernando Alonso odustao. U leto 2005. počinju da se javljaju problemi sa Mercedesovim motorom. Pravila su nalagala da jedan motor mora da izdrži dva trkačka vikenda, pa je Raikonen morao na dve trke uzastopno da startuje sa kaznom +10, što znači da je trku počinjao 10 mesta niže od pozicije koju je ostvario u kvalifikacijama. Ipak, Montoja je pobedio u Britaniji, dok je Rejkenen sa 13. mesta završio treći. VN Nemačke na Hokenhajmu je još jednom donela promenljivu sreću Maklarenu. Umesto lake 1—2 pobede, Montoja je u poslednjnoj krivini svog kvalifikacionog kruga napravio užasnu grešku i udario u zid, zbog čega je morao da startuje sa poslednjeg, 20. mesta. Rejkenen je uspeo da osvoji pol poziciju, ali ga je ponovo izneverio Mercedesov motor, koji je ekslpodirao 24 kruga pre kraja trke, dok je bio ubedljivo prvi. Pobedio je Fernando Alonso, čime je stekao 36 bodova prednosti u odnosu na Rejkenena, a trka za šampiona bila već tada praktično rešena. Međutim, o Maklarenovoj brzini svedoči rezultat Montoje, koji je uprkos tome što je startovao poslednji bez većih problema stigao do drugog mesta. Narednih šest trka protekle su u potpunoj dominaciji Maklarena — Rejkenen je pobedio u Mađarskoj, Turskoj, Belgiji i Japanu, a Montoja u Italiji i Brazilu. U Brazilu je Maklaren napokon "dočekao" dvostruku pobedu, prvu posle pet i po godina, ali je njenu draž umanjila činjenica da je Fernando Alonso dve trke pred kraj i matematički osigurao titulu, uprkos tome što je poslednji put pobedio još na VN Francuske u julu. Ipak, nije sve bilo gotovo — nakon Brazila, Maklaren je preuzeo prvo mesto u šampionatu konstruktora od Renoa, i s obzirom na tadašnju konstelaciju snaga u trkama, izgledao kao veliki favorit za njeno osvajanje. Međutim, kiša na kvalifikacijama tokom VN Japana uticala je na to da Kimi Rejkenen i Huan Pablo Montoja budu prinuđeni da startuju sa 17. i 18. mesta, jer su drugi vozači uspeli da postave svoja kvalifikaciona vremena dok je staza još bila suva. Nije bio pošteđen kiše ni Fernando Alonso, koji je morao da startuje 16. U spektakularnoj trci, Montoja je odustao već na samom startu usled sopstvene greške, a Rejkenen i Alonso se zajedno probijali do vrha. Spektakularnim preticanjem drugog Renoovog vozača Đankarla Fizikela u poslednjem krugu Rejkenen je doneo Maklarenu desetu pobedu u sezoni. Šampiona u konkurenciji konstrukora odlučila je poslednja trka u Kini — Montoja je morao da odustane zbog eksplozije motora, dok je iznenađujuću brzinu u odnosu na Maklaren pokazao Reno — Rejkenen je prvi put još od treće trke u sezoni u Bahreinu bio sporiji i u kvalifikacijama i u trci od Alonsa, koji je pobedom doneo Renou i titulu u konkurenciji konstruktora, što je značilo da je Maklaren ostao bez obe titule uprkos 10 ostvarenih pobeda na 19 trka, naspram Renoovih 8 pobeda. Na kraju sezone tim je napustio Ejdrijan Njui, koji je objavio da će od 2006. postati tehnički direktor novog, ambicioznog i veoma bogatog tima, Red bul rejsinga.

2006.[uredi | uredi izvor]

2006. je za Maklaren predstavljala tranzicionu godinu. U decembru 2005. objavljeno je da će od 2007. za Maklaren voziti aktuelni šampion Fernando Alonso, koji je potpisao ugovor na tri godine. Istovremeno je objavljeno da će novi generalni sponzor tima od 2007. biti britanska telekomunikaciona kompanija Vodafon, do tada jedan od dugogodišnjih sponzora Ferarija. Obojici tadašnjih Maklarenovih vozača, Rejkenenu i Montoji, isticao je ugovor na kraju 2006, i uveliko se pričalo da je Rejkenen još u oktobru 2005. potpisao predugovor sa Ferarijem, po kome bi trebalo da u timu zameni Mihaela Šumahera od sezone 2007, jer su očekivanja u F1 padoku bila da će se 37—godišnji Nemac, sedmostruki šampion sveta, povući iz sporta na kraju 2006. S obzirom na to da su pravila u 2006. značajno izmenjena u odnosu na 2005. (prešlo se sa desetocilindrične na osmocilindrične motore, promenjen je format kvalifikacija, ponovo je dozvoljena zamena guma u toku trke), uz činjenicu da ih je napustio Njui i da Maklaren sada predvodi novi tim inženjera, Maklarenova sjajna prethodna sezona nije mnogo značila za konstelaciju snaga između timova za 2006. Već u kvalifikacijama na prvoj trci sezone Kimi Rejkenen je doživeo novi tehnički problem, koji ga je prinudio da startuje sa poslednjeg, 22. mesta, dok je Huan Pablo Montoja bio tek peti. Ipak, Rejkenen se zahvaljujući odličnoj strategiji i vožnji u trci probio do trećeg mesta, završviši na podijumu sa 19 sekundi zaostatka za pobednikom Alonsom, što nije bila tako velika razlika kada se ima u vidu da je startovao sa poslednjeg mesta. Ipak, sledeće dve trke su pokazale da Maklaren nije bio u stanju da se nosi sa Renoom — Fizikela je pobedio u Maleziji, a Alonso u Australiji, a najbolji Maklarenov rezultat bio je Rejkenenovo drugo mesto u Australiji, pa je već posle tri trke Alonso ubedljivo vodio u šampionatu vozača, a Reno u konkurenciji konstruktora. Po dolasku u Evropu, Maklarenova poboljšanja na bolidu pokazala su ne nedovoljno dobrim, ali ne i Ferarijeva, koji je u San Marino stigao sa drastično poboljšanim bolidim koji je mogao da konkuriše čak i Renou. Maklaren je time postao tek treći najbrži tim, pa su do kraja sezone i podijumi postali retkost — Montoja je bio treći u San Marinu i drugi u Monaku, dok je Rejkenen osvojio jedno drugo i tri treća mesta. U leto 2006. došlo je do sukoba između Rona Denisa i Montoje, pa je posle sudara u prvom krugu između dva Maklarenova vozača na VN SAD Montoja otpušten i zamenjen dugogodišnjim Maklarenovim test vozačem Pedrom de la Rosom, koji je svoj najbolji rezultat ostvario u Mađarskoj — drugo mesto. Sezona je protekla u znaku borbe između budućeg Maklarenovog vozača Fernanda Alonsa i Mihaela Šumahera, a pobednik ovog duela je na kraju bio Fernando Alonso, koji je tako osvojio svoju drugu titulu uzastopno, što je značilo da će sa sobom u Maklaren doneti broj 1 na bolidu za sezonu 2007. Takođe, još posle trke u Monci Mihael Šumaher je objavio svoje povlačenje iz Formule 1 na kraju sezone, a Ferari je objavio da će njegova zamena biti Kimi Rejkenen, koji je potpisao dvogodišnji ugovor. 24. novembra 2006. Maklaren je saopštio da će u 2007. uz Alonsa za tim voziti mladi Britanac Luis Hamilton, tadašnji šampion GP2 serije i dugogodišnji proteže Rona Denisa.

2007—2013, Vodafon Maklaren Mercedes[uredi | uredi izvor]

2007.[uredi | uredi izvor]

Sezona 2007 označila je novi početak za Maklaren. Novi Maklarenov bolid MP4—22, predstavljen je 15. januara 2007. u Valensiji, Španija. Fernando Alonso i Luis Hamilton vozili su MP4—22 ulicama Valensije pred oko 100.000 navijača. Aktuelni dvostruki uzastopni šampioni, Reno, su se uz odlazak Alonsa suočili i sa odlaskom dugodišnjeg snabdevača gumama iz sporta, Mišelina, pa se kao najveći favorit za titulu nametnuo Ferari, čiji je dugodišnji snabdevač gumama, Bridžston, postao jedini snabdevač za sve timove.

Očekivanja da će Ferari biti najbrži su se i obistinila u Australiji, na prvoj trci sezone. Kimi Rejkenen je u svojoj prvoj trci za Ferari pobedio startujući sa pol pozicije, ali je bilo evidentno da je Maklaren jedini tim koji može da ugrozi Ferari i da su ova dva tima daleko ispred svih ostalih. Svetski šampion Fernando Alonso je u svojoj prvoj trci za Maklaren osvojio drugu mesto, dok je ruki Luis Hamilton impresinirao u svojoj prvoj trci u karijeri i uspeo da se nađe na trećem mestu i postane prvi ruki još od Žaka Vilneva 1996. godine koji je u debitantskoj trci došao do podijuma. Nakon tronedeljene pauze, Alonso je na drugoj trci sezone u Maleziji u kvalifikacijama uspeo da razdvoji dva Ferarija, Masu i Rejkenena, dok je Hamilton bio četvrti. Briljantan start Alonsa, koji je pretekao Masu, i još bolji Hamiltona, koji je pretekao oba Ferarija, doneo je Maklarenu prvo i drugo mesto već posle druge krivine, koje nisu ispuštali do kraja trke, pa je tako Alonso pobedom došao do prvog mesta u plasmanu vozača, sa dva boda više od Rejkenena, a Maklaren na prvo mesto u konkurenciji konstruktora, sa 9 bodova više od Ferarija. Na sledeće dve trke pobedio je Ferarijev vozač Felipe Masa, a Luis Hamilton oba puta završio ispred Alonsa, pa se tako ovaj mladi ruki na iznenađenje svih posle četiri trke našao na prvom mestu u šampionatu. Peta trka sezone, u Monaku, donela je neverovatnu dominaciju Maklarena — Alonso i Hamilton su svakog vozača osim Felipea Mase na trećem mestu pretekli za ceo krug, a on je završio trku sa celim minutom zaostatka za pobednikom Alonsom. Nakon pet trka, Maklarenovi vozači su delili prvo mesto sa po 38 bodova, dok je u šampionatu konstruktora, uprkos pobedi manje imao 20 bodova više od Ferarija (Rejkenen je odustao u Španiji, a u Monte Karlu završio tek osmi). Ipak, nije sve bilo idealno kako bi se moglo zaključiti na osnovu tabele, jer je nakon trke Luis Hamilton optužio tim da favorizuje Alonsa, što je predstavljao uvod u veliki sukob između dvojice vozača koji će obeležiti celu sezonu. Hamilton je pobedio na sledeće dve trke, u Kanadi i SAD, pa je Maklaren postao već nakon 7 trka izraziti favorit za titulu u obe konkurencije — imali su čak 35 bodova više od Ferarija, dok su Hamilton i Alonso zauzimali prvo mesto u šampionatu vozača. Ipak, na sledeće dve trke Ferari je uzvratio sa dve pobede Kimija Raikonena. Na haotičnoj VN Evrope pobedio je Fernando Alonso nakon velike borbe tokom cele trke sa Felipeom Masom, dok je Hamilton prvi put ostao bez bodova i podijuma, nakon što mu je u kvalifikacijama otpao točak, a zatim u trci probušila guma. 7 trka pre kraja sezone, Hamilton je imao 2 boda više od Alonsa, a Maklaren 27 više od Ferarija. Otprilike u ovo vreme, u julu 2007, počela je tzv. špijunska afera u Formuli 1, u kojoj je Ferari optužio Maklaren da je zahvaljujući nezadovoljnom šefu mehaničara Ferarija, Najdželu Stepniju, došao u posed poverljivih podataka vezanih za dizajn Ferarijevog bolida i strategije u toku trke. Istovremeno, unutar samog Maklarena su se događale velike tenzije, jer je Alonso bio uveren da Maklaren, kao britanski tim, favorizuje britanskog vozača Hamiltona. Sve je kulminiralo na VN Mađarske, kada je došlo do otvorenog sukoba na stazi između Alonsa i Hamiltona u kvalifikacijama — Hamilton je odbio da ispoštuje timsku strategiju i propusti Alonsa da odveze krug više kako bi sagoreo višak goriva, na šta je Alonso odgovorio sprečavanjem Hamiltona da izveze drugi brzi krug blokirajući ga u boksu. Pol poziciju je osvojio Alonso, ali se u ovu kontroverzu umešala Međunarodna automobilska asicijacija (Fija) i njen predsednik Maks Mozli, koji su zbog dešavanja na stazi kaznili Maklaren oduzimanjem svih bodova tinu koje osvoje u trci u Mađarskoj, dok je Alonso kažnjen pomeranjem pet mesta unazad, što je označilo da će Hamilton startovati sa prvog mesta a Alonso sa šestog. U trci je pobedio Hamilton, dok je Alonso bio četvrti, pa je tako tim ostao bez 15 bodova u šampionatu konstruktora. Krajem avgusta, Fija je objavila da su pronađeni novi dokazi vezani za tzv. špijunsku aferu, i da će se o ovom slučaju rešavati 13. septembra na sednici Svetskog Motorsport saveza. 13. septembra Svetski motorsport savez proglasio je Maklaren krivim za posedovanje i korišćenje intelektualne svojine Ferarija i izrekao novčanu kaznu od čak 100 miliona dolara, kao i diskvalifikaciju tim iz šampionata konstruktora. Vozači Maklarena nisu diskvalifikovani, niti na bilo koji način kažnjeni, osim što je Fija naredila da u slučaju pobede nekog od Maklarenovih vozača do kraja sezone, tim neće dobiti trofej za pobedu konstruktora. U međuvremenu, Maklaren i Ferari su razmenili po dve pobede — Masa je Ferariju doneo pobedu u Turskoj a Raikonen u Belgiji, dok je Alonso pobedio u Maklarenu u Italiji, a Hamilton u Japanu. Trka u Japanu izgledala je kao ključna za sezonu, jer je pobedio Hamilton po velikoj kiši, Alonso vozačkom greškom ispustio drugo mesto udarivši u zid i odustavši iz trke, dok je Raikonen u Ferariju završio treći, a Masa šesti. Do kraja šampionata ostalo je samo dve trke i 20 bodova na raspolaganju, Hamilton je vodio sa 107 bodova, Alonso je imao 95, Raikonen 90, a Masa 80 (čime je posle trke u Japanu izgubio i matematičke šanse za osvajanje titule). Hamiltonu je tako na pretposlednjoj trci u Kini za titulu bio neophodno da osvoji bod više od Alonsa, i da ne osvoji do 6 bodova manje od Raikonena. Nakon kvalifikacija u Kini, Alonso je ponovo optužio tim za favorizovanje Hamiltona, koji je osvojio pol poziciju ispred Raikonena i Mase, dok je Alonso bio četvrti. Poredak na startu, i mokroj stazi, ostao je nepromenjen sve do 26. kruga, kada su Hamiltonove gume usled velike potrošenosti počele da otkazuju, pa ga je pretekao Raikonen, a tim je usled promenljivih vremenskih uslova i činjenice da mu drugo mesto sigurno donosi titulu odlučio da rizikuje i ostavi ga na stazi. U 30. krugu, Alonso pretiče Masu i probija se na treće mesto, počevši da dramatičnom brzinom sustiže Hamiltona, usled daleko bolje očuvanih guma. Nakon što je tim pozvao Hamiltona u boks, mladi Britanac pravi ogromnu grešku na ulasku u boks, izlazi sa staze a njegov bolid ostaje zaglavljen u šljunku, što je označio kraj trke za njega, 26 krugova pre kraja. Raikonen je pobedio, ispred Alonsa na drugom mestu, dok je Masa završio na trećoj poziciji. Hamilton je imao 107 bodova, Alonso 103, a Raikonen 100 pred poslednju trku sezone u Brazilu. Upitan zašto tim nije ranije pozvao Hamiltona u boks, Ron Denis daje kontroverznu izjavu: "Trkali smo se protiv Fernanda, nismo obraćali pažnju na Kimija. Kimijeva pobeda i Luisovo na drugom mestu ispred Fernanda je bio dobar ishod za nas."[1] U Brazilu, Hamiltonu je bilo dovoljno da završi na petom mestu, nezavisno od plasmana Alonsa i Raikonena. S obzirom na ogromne razlike u brzini između Ferarija i Maklarena sa jedne strane, i svih ostalih timova sa druge, kao i činjenici da Maklaren ni u jednoj trci u sezoni nije doživeo tehnički problem, Hamilton je u poslednju trku sezone ušao kao izraziti favorit za titulu. U kvalifikacijama, prve dve pozicije zauzeli su Masa i Raikonen, Hamilton je bio treći, a Alonso četvrti. Međutim, na samom startu trke, Alonso pretiče Hamiltona, koji ishitreno pokušava da vrati treće mesto, pravi grešku i izleće nakratko sa staze, što ga je koštalo četiri pozicije, pa je tako Hamilton sada bio na osmom mestu a trka za šampiona potpuno otvorena. Iako je brzo uspeo da povrati dva mesta, Hamiltonu u 8. krugu blokira menjač i pretiču ga svi vozači na stazi. Iako je uspeo da posle tridesetak sekundi normalno nastavi trku, šampionat je bio izugbljen za oba vozača Maklarena — Alonso nije imao brzinu da se suprotstavi Ferarijima i završio je na trećem mestu, skoro minut iza pobednika Raikonena, dok je Hamilton uprkos odličnoj vožnji uspeo da stigne samo do sedmog mesta. Titulu je osvojio Raikonen, sa 110 bodova, samo jednim više od obojice vozača Maklarena, koji su sezonu okončali sa po 109 bodova. 2. novembra 2007. objavljeno je da su Maklaren i Alonso, nakon nepunih godinu dana saradnje, sporazumno raskinuli ugovor. Alonso se vratio u Reno, dok ga je u Maklarenu zamenio upravo dotadašnji vozač Renoa, Heiki Kovalainen

2008.[uredi | uredi izvor]

Hamilton na Velikoj nagradi Velike Britanije.

U sezonu 2008. Ferariju i Maklarenu se na vrhu poretka priključio i BMV Zauver, sa Robertom Kubicom i Nikom Hajdfeldom kao vozačima. Hamilton je pobedio na prvoj trci sezone u Australiji, ali je na sledeće četiri trke pobedio Ferari, po dva puta Masa i Raikonen, a sudar Hamiltona sa Alonsom u Bahreinu, kao i vožnje ispod očekivanja novog vozača Heikija Kovalainena, značile su da je Maklaren posle pet trka bio na tek trećem mestu u šampionatu konstruktora, iza Ferarija i BMV—a, dok je Hamilton delio drugo mesto u šampionatu sa Masom, a sedam bodova iza vodećeg Raikonena. Sledeće trke su protekle haotično — Hamilton je pobedio u Monaku po kiši, izgubio priliku za pobedu u Kanadi načinivši neshvatljivu grešku prilikom kočenja na izlasku iz boksa, udarivši u zadnji kraj bolida Kimija Raikonena i izbacivši iz trke i sebe i Raikonena, zbog čega je kažnjen pomeranjem 10 mesta unazad u odnosu na osvojenu poziciju u kvalifikacijama na trci u Francuskoj, koju je završio na 10. mestu. međutim, značajan pad u formi Kimija Raikonena, briljatna vožnja Hamiltona u Britaniji po kiši, na kojoj je sve vozače osim Hajdfelda i Baričela pretekao za ceo krug, a zatim i nova pobeda na sledećoj trci u Hokenhajmu dovele su Hamiltona na prvo mesto u šampionatu vozača, sa 4 boda ispred Mase i 7 ispred Raikonena. Maklaren je i dalje bio tek treći u konkurenciji konstruktora, jer su najbolji rezultati Heikija Kovalainena tokom cele sezone bili jedno treće i jedno četvrto mesto (dok je Hamilton posle 10 trka imao 4 pobede i još dva podijuma). Ipak, na sledećoj trci u Mađarskoj, Kovalainen u kvalifikacijama beleži najbolji rezultat u karijeri, drugo mesto, dok je pol poziciju osvojio Hamilton. Na samom startu, izvanrednim startom Felipe Masa u Ferariju sa trećeg mesta uspeva da pretekne obojicu Maklarenovih vozača, koji su se našli na drugom i trećem mestu. U 41. krugu Hamiltonu je pukla guma, nakon čega se vratio na stazu tek šesti, ali je Masin Ferarijev motor eksplodirao samo dva kruga pre kraja, pa je tako do pobede došao Kovalainen, dok je Hamilton završio na petom mestu. Ovih 14 bodova omogućili su Maklarenu da napokon pretekne BMV u šampionatu konstruktora, a Hamilton je u uvećao prednost u odnosu na Masu za još 4 boda. Masa je pobedio na VN Evrope i VN Belgije (inicijalno, u Belgiji je pobedio Hamilton, ali je posle trke kažnjen zbog ilegalnog preticanja Raikonena, nakon čega mu je oduzeta pobeda, jer mu je na vreme za koje je izvezao trku dodato 25 sekundi na, što ga je spustilo na treće mesto). Na sledećoj trci, u Italiji, i Maklaren i Ferari su sa napravili previd u kvalifikacijama sa svojim vozačima — Hamilton i Raikonen su na stazu poslati prekasno, kada je kiša već počela pojačano da pada, a drugi vozači, među kojima su i Kovalainen i Masa, uspeli da ostvare vremena po manje vlažnoj stazi. Ipak, Masa se nije najbolje snašao po kiši, kao i na prethodnim trkama u dotadašnjoj karijeri, pa se kvalifikovao tek 6, dok je Hamilton krenuo 15. U trci (takođe kišnoj) se Hamilton probio do sedmog mesta, završivši samo sekund iza Mase, koji nije uspeo da napreduje u odnosu na kvalifikacije, dok je Kovalainen uspeo da se domogne podijuma i završi trku na drugom mestu. Četiri trke pre kraja, Hamilton je imao 1 bod više od Mase, a Ferari sada samo 5 više od Maklarena. Nakon haotične trke u Singapuru, na kojoj je vodio Masa, a sve poremetio namerno izazvani udes Nelsona Pikea[2], Hamilton je završio trku na trećem mestu, a oba vozača Ferarija ostala bez bodova, Hamilton je uvećao svoju prednost u odnosu na Masu za još 6 bodova na tri trke pre kraja, a Maklaren preuzeo prvo mesto u šampionatu konstruktora, sa bodom više od Ferarija. U Japanu, Hamilton je loše startovao, pogrešio pri kočenju, kompromitujući trku sebi, Masi, Raikonenu i Kovalainenu. Hamilton je trku završio tek na 13. mestu, a Masa sedmi, tako da je prednost Hamiltona smanjena na pet bodova. Raikonen je bio treći i doneo Ferariju dodatnih 6 bodova, dok Kovalainen je odustao zbog eksplozije motora, što je značilo da je Maklaren napustio Japan bez ijednog osvojenog boda. Dominantnom pobedom u Kini ispred Mase i Raikonena, Hamilton je doneo Maklarenu šestu pobedu u sezoni, i trku pred kraj imao 7 bodova prednosti u odnosu na Masu, dok je Raikonen i matematički izgubio šansu za titulu. Ipak, Ferari je imao 11 bodova više u odnosu na Maklaren u šampionatu konstruktora. Na poslednjoj trci u sezoni u Brazilu, Hamiltonu je bilo dovoljno da osvoji peto mesto kako bi osvojio titulu, bez obzira na rezultat Mase. Ipak, kvalifikacije su protekle veoma loše po Hamiltona — Masa je lako osvojio pol poziciju, a Britanac bio tek četvrti. Ispostavilo se da je to bio uvod u dramatičnu trku i verovatno najdramatičnijim poslednjim krugom jednog šampionata u istoriji Formule 1. 5 minuta pre početka trke, počela je da pada izuzetno jaka kiša, zbog čega je start pomeren za 10 minuta. Nakon starta, vodio je Masa, ispred Trulija, Raikonena i Hamiltona. Međutim, čuveno neprevidljivo vreme u Sao Paulu je bilo neumoljivo — timovi su prelazili sa guma za kišu na gume za suvo, pa je sredinom trke poredak bio Masa—Alonso—Raikonen—Hamilton, što je Britancu garantovalo titulu. Međutim, svega 9 krugova pred kraj, kiša je počela ponovo da pada, ali ne tolikim intenzitetom da bi timovi odmah mogli da procene da li treba preći na gume za promenljive vremenske uslove sa guma za suvo. Ipak, posle pet krugova, pet vodećih vozača su svi otišli po gume za promenljive uslove, ali ne i Timo Glok iz Tojote, koji je smatrao da i dalje može da se vozi sa gumama za suvo. Nakon izlaska iz boksa, Hamilton je zbog Glokovog ostanka na stazi pao na peto mesto, a ubrzano ga je stizao Sebastijan Fetel, vozač Toro Rosa. Nešto manje od tri kruga pred kraj, Fetel pretiče Hamiltona, čime ga je poslao na šesto mesto, što je značilo da bi ako poredak ostane takav šampion postao Masa, jer uprkos tome što bi obojica imali po 97 bodova, šampion bi postao Masa, zbog pobede više. Kiša je počela da se pojačava, ali Glokove gume nisu otkazivale, pa se u poslednji krug ušlo sa nepromenjenim poretkom — Masa—Alonso—Raikonen—Glok—Fetel—Hamilton. Masa je pobedio i počeo da slavi titulu, kao i ceo tim Ferarija, ali se posle dvadesetak sekundi dešava dramatičan veleobrt — usled pojačane kiše, Gloku otkazuju gume, pretiču ga Fetel i Hamilton u poslednjoj krivini, a Hamilton završava na petom mestu i osvaja titulu sa bodom više od Mase. Ovo je ujedno bila i prva titula za Maklaren još od 1999. S obzirom na to da je Masa pobedio, a Raikonen završio na trećem mestu, Ferari je osvojio titulu u konkurenciji konstruktora.

2009.[uredi | uredi izvor]

U 2009. Maklaren je ušao sa nepromenjenom vozačkom postavom, Hamilton—Kovalainen. Ova sezona donela je radikalnu promenu pravila u dizajnu F1 bolida, koji su izgledali značajno drugačije — prednje krilo je spušteno niže i postalo šire nego ranije, dok je zadnje krilo podignuto i suženo. Istovremeno, prvi put od 1997. u F1 su vraćene slik gume, a značajnu promenu donelo je i uvođenje mogućnosti timovima da u svoje bolide ugrade tzv. KERS — sistem za povraćaj kinetičke energije, koji nije bio obavezan i samo su Ferari, Maklaren, Reno i BMV odlučili da voze sa KERS-om. Ovakve promene donele su i ogromno "tumbanje" u poretku — Ferari i Maklaren su izgubili primat, a početak sezone je obeležila potpuna dominacija Bron GP-a (tima koji je nasledio Hondu, koja se zbog svetske ekonomske krize povukla iz sporta na kraju 2008. godine), čiji je vozač Dženson Baton pobedio na 6 od prvih 7 kruga, dok je drugi najbrži tim bio Red Bul, čije je šasije dizajnirao dugogodišnji Maklarenov tehnički direktor Ejdrijen Njui, kome su nova pravila, koja su dala ogroman značaj aerodinamici, savršeno odgovarala, jer je Njui skoro dve decenije smatran za najboljeg "aerodinamičara" od svih dizajnera u F1. Jedina svetla tačka za Maklaren u prvom delu sezone bila je VN Bahreina, na kojoj je Hamilton uspeo da dođe do četvrtog mesta. Nakon te trke, sledećih pet su predstavljale pravu katastrofu za Maklaren, koji je u tom trenutku bio jedan od najsporijih timova — ni na jednoj nije osvojen bod, a kulminacija je predstavljala domaća trka u Britaniji, kada je Hamilton u kvalifikacijama bio pretposlednji, na 19. mestu, a trku je završio sa celim krugom zaostatka u odnosu na pobednika, Sebastijana Fetela u Red Bulu. Nakon 8 trka, tim je imao nestvarno slabih 13 bodova i nalazio se blizu dna u šampionatu konstruktora. Nestrpljivo se čekao dugo najavljivani paket poboljšanja za VN Nemačke, od koga se očekivalo da koliko—toliko spasi sezonu. Ovo se ispostavilo tačnim, jer je Hamilton već u Nemačkoj zauzeo peto mesto u kvalifikacijama. U trci je međutim morao da odustane na samom startu posle kontakta sa Markom Veberom iz Red Bula, koji je na kraju i pobedio u ovoj trci. Ipak, na sledećoj trci u Mađarskoj, Hamilton uspeva da pobedi i donese veliku nadu za bolje rezultate do kraja sezone, što se i desilo — Hamilton je pobedio u Singapuru i osvojio drugo mesto na VN Evrope u Valensiji, a zabeležio je još dva podijuma, u Japanu i Brazilu, pa je sezonu okončao sa 49 bodova. Kovalainen je potpuno podbacio, osvojivši samo 22 boda, pa je Maklaren odlučio da ne produži ugovor sa njim za 2010. Ipak, u ovoj sezoni desilo se i dosta važnih dešavanja za Maklaren i van staze. U januaru 2009. Ron Denis je objavio da se, nakon 29 godina, povlači sa mesta šefa tima i prepušta ga dugododišnjem direktoru tima Martinu Vitmaršu. Ovo naravno nije značilo i potpuno povlačenje Denisa iz kompanije Maklaren, koja je u tom trenutku već više od dve decenije bila i uspešan proizvođan spektakularnih putničkih automobila, a ne samo Formula 1 tim. Denis je svoju odluku obrazložio time da želi da se posveti drugim projektima u okviru Maklaren grupe, kao predsednik kompanije i vlasnik 15% udela.[3] U Novembru iste godine, Maklarenov partner, snabdevač motorima u poslednjih 15 sezona i najveći deoničar u Maklaren grupi, kompanija Mercedes, donela je odluku da oformi sopstveni tim pod imenom Mercedes, kupovinom Bron GP-a, koji je osvojio titule u obe konkurencije 2009. ali je već od sredine sezone usled nedostatka sponzora imao velikih finansijskih problema. Mercedes je svoj 40-procentni udeo u vlasništvu Maklaren grupe prodao drugim suvlasnicima — Denisu, Ožeu i bahreinskoj kraljevskoj porodici, a u Maklarenu su ostali u vidu snabdevača motorima za F1 tim.[4] Samo 3 dana nakon ove objave, Maklaren je dogovorio za sezonu 2010 saradnju sa novim šampionom Formule 1, Džensonom Batonom, koji je stigao upravo iz Bron GP-a, odnosno od sledeće sezone Mercedes AMG F1 tima.[5]

2010.[uredi | uredi izvor]

Maklaren je u novu sezonu ušao sa jasnim ciljem — napad na titulu u obe konkurencije. Britanski tim je na novom bolidu MP4—25 razvio inovativni fordov sistem kojim se kroz mali otvor ispred kokpita vazduh preusmeravao ka zadnjem krilu i na taj način se dobijala veća maksimalna brzina. Preusmereni vazduh je u kontakt sa zadnjim krilom dolazio kod slova "f" na Vodafon reklami zbog čega je sistem popularno dobio ime f—vod. Ovaj koncept su tokom sezone kopirali skoro svi timovi. Takođe, za 2010. je uvedena velika promena koja je uticala i na kvalifikacije i na trku — ukinuto je dolivanje goriva u toku trke, pa su timove od starta trke počinjali sa punim rezervoarom i količinom goriva neophodnom da se izveze cela trka. Uticaj ove promene na kvalifikacije sastojao se u tome što su timovi sada u kvalifikacijama vozili na "isparenjima" — s obzirom da više nije bilo dolivanja goriva, timovima je, prirodno, omogućeno da kvalifikacije voze sa minimalnom količinom goriva koja im je dovoljna da izvezu kvalifikaciona krug, za razliku od prethodnih 16 sezona, kada su timovi u kvalifikacijama vozili sa mnogo većom količinom goriva, jer su upravo sa tom količinom morali da započnu trku i koja je morala da bude dovoljna do prvih odlazaka na dolivanje goriva i promenu guma. Ovo je uticalo i na samu dužinu pit stopova, koji su se značajno smanjili, jer su sada timovi u boks odlazili samo na promenu guma. Promenjen je i sistem bodovanja — umesto prvih osam, bodove je od 2010. osvajalo prvih deset vozača, broj bodova koji se osvaja značajno uvećan, pa je tako pobednik umesto dotadašnjih 10, za pobedu od 2010. dobijao čak 25 bodova, drugoplasirani 18 umesto 8, trećeplasirani 15 umesto 6, četvrti 12 umesto 5, peti 10 umesto 4, šesti 8 umesto 3, sedmi 6 umesto 2, osmi 4 umesto jednog boda, dok su devetoplasirani i desetoplasirani dobijali dva, odnosno jedan bod. Sezona je počela trkom u Bahreinu, ali je izgledalo da su Red Bul i Ferari dva najbrža tima — Hamilton, iako četvrti u kvalifikacijama, ostvario je 1,1 sekundu sporije vreme od osvajača pol pozicije Sebastijana Fetela u Red Bulu, sekund sporije vreme od drugoplasiranog Mase u Ferarij i 6 desetinki sporije od svog starog rivala Alonsa, koji je od te sezone postao vozač Ferarija, dok je Baton bio tek osmi. Trka nije prošla mnogo bolje, jer su Red Bul i Ferari daleko odmakli. Ipak, Hamilton je uspeo da dođe do trećeg mesta i podijuma, jer je vodeći u trci Fetel dvadesetak krugova pre kraja značajno usporio usled tehničkog problema i završio na četvrtom mestu. Hamilton, iako treći, je trku završio čak 23 sekunde iza pobednika Alonsa, dok je Baton veći deo trke proveo "zaglavljen" iza povratnika iz penzije Mihaela Šumahera, sada vozača novog Mercedes GP tima, pa je Baton trku završio na sedmom mestu. Na sledećoj trci u Australiji, situacija u kvalifikacijama nije izgledala mnogo bolje — Hamilton je podbacio i kvalifikovao se tek na 11. mestu, dok je Baton bio četvrti, sa 0.6 sekundi zaostaka u odnosu na Fetela i Vebera iz Red Bula, i pola sekunde sporiji u odnosu na Alonso. Međutim, trka je po Maklaren prošla izvenredno. U Melburnu je u nedelju pala kiša, koja je stala do početka trke, ali je staza bila vlažna, pa su timovi bili prinuđeni da startuju na tzv. intermidijet gumama, koje se koriste za blago vlažnu stazu. Na startu trke došlo je do kontakta između Batona i Alonsa, koji je doveo do toga da se Španac okrene na staze i nađe se na poslednjem mestu posle prve krivine. U sedmom krugu trke, Baton procenjuje da je vreme za prelazak na gume za suvo i zahteva od tima od tima da mu promene gume, što je i učinjeno. Baton, iako se po izlasku iz boksa našao na poslednjem mestu, počinje da "leti" stazom koja se izuzetno brzo sušila, na šta drugi vozači, za razliku od njega, nisu pravoremeno reagovali, a kada su svi prešli na gume za suvo, Baton se našao na drugom mestu, iza Fetela u Red Bulu. U 25. krugu, Fetelu su otkazale kočnice, što je dovelo Batona do prvog mesta, koje je i zadržao do kraja trke, donevši mu prvu pobedu za Maklaren već u svojoj drugoj trci za tim. Hamilton je završio šesti, iako je verovatno mogao i do bolje pozicije, u čemu ga je sprečio sudar sa Markom Veberom, kada je Australijan promašio kočenje svega 8 krugova pred kraj, što uzrokovalo kontakt sa Hamiltonom, koji je u tom trenutku bio peti i pokušavao da prestigne Alonsa za četvrto mesto. U Maleziji, Maklarenovi startetzi su u kvalifikacijama napravili ogromnu grešku, kao i Ferarijevi, jer su svoje vozače prekasno poslali na stazu, u trenutku kada se kiša koja je padala značajno pojačala, pa je Baton bio tek 17, a Hamilton 19. U trci je Hamilton stigao do šestog, a Baton do osmog mesta. I na trci u Kini je pala kiša, doduše vrlo malog intenziteta, a Baton još jednom donosi ispravnu odluku i odlučuje da ostane na stazi na gumama za suvo, za razliku od ostalih vozača koji (osim Rozberga i Kubice)su otišli u boks po intermidijet gume. U 19. krugu, Baton pretiče Rozberga za prvo mesto, na kome ostaje do kraja trke, iako je posle zaista počela da pada jaka kiša, dok se Hamilton, izvanrednom vožnjom probio do drugog mesta, što je Maklarenu donelo prvu 1—2 pobedu još od VN Italije 2007. Nakon četiri trke, Baton je bio prvi u konkurenciji vozača, sa 11 bodova više od Alonsa i Hamiltona, dok je Maklaren bio prvi u konkurenciji konstruktora, sa 19 bodova više od Ferarija i čak 36 bodova više od Red Bula, koji, iako se na svakoj trci činio kao kao najbrži, sa izuzetkom Malezije nekako uvek uspevao da ispusti pobedu. Ipak, tronedeljna pauza i dolazak u Evropu donele su velike nevolje Maklarenu. Tehnički problemi i brzina Red Bula u Španiji i Monaku skupo su koštali Maklaren — osvojeno je samo 8 bodova, napsram čak 83 boda koliko su u ove dve trke osvojili vozači Red Bula (dve pobede Marka Vebera i drugo i treće mesto Fetela)dovele su do toga sa se sada Maklaren nalazio 27 bodova iza Red Bula. I na trci u Turskoj Red Bul je tokom cele trke držao prvo i drugo mesto, sve do 18 krugova pred kraj, kada su se u borbi za za prvo mesto Veber i Fetel sudarili, nakon čega je Fetel morao da odustane, a Veber neplanirano da ode u boks. To su iskoristili Hamilton i Baton, koji su se nalazaili na 3. i 4. mestu, ne mnogo udaljeni od Red Bulovih vozača, i doneli u Turskoj Maklarenu još jednu dvostruku pobedu. Isti rezultat ponovljen je i u Kanada, još jedna dvostruka pobeda u istom poretku, Hamilton — Baton, pa je sada u konkurenciji vozača Hamilton bio prvi, Baton drugi, a Maklaren u konkurenciji konstruktora prvi sa 22 boda više od Red Bula. Sledeće dve trke pripale su vozačima Red Bula — u Valensiji je pobedio, Fetel, a u Britaniji Veber, dok je Hamilton na obe trke bio drugi, a Baton treći i četvrti. Maklaren je zapravo uvećao prednost u odnosu na Red Bul na 29 bodova, jer uprkos dve pobede za austrijski tim, Veber nije završio trku u Valensiji, dok je Fetel bio tek sedmi u Britaniji. Ipak, od VN Nemačke stvari su krenule da se odvijaju loše po Maklaren. Ferari, koji je pobedio samo na prvoj trci sezone u Bahreinu, donosi na stazu Hokenhajm drastično poboljšan bolid i pobeđuje na VN Nemačke sa 1—2, dok je Red Bul na VN Mađarske bio prebrz za sve, a Ferari ponovo brži od Maklarena, pa je nakon Mađarske Red Bul ponovo preuzeo vođstvo u šampionatu konstruktora, a Mark Veber je još jednom pobedom uspeo da od Hamiltona preuzme prvo mesto u šampionatu vozača. Sjajnom vožnnjom po kiši u Belgiji Hamilton je pobedom na kratko vreme povratio prvo mesto u konkurenciji vozača, ali se ispostavilo da je to bila poslednja pobeda za Maklaren u sezoni 2010 i da je trka u razvoju bolida sa Red Bulom i Ferarijem izgubljena. Ostatak sezone protekao je u borbi između Red Bulovih vozača i Alonsa — Alonso je na sledećih pet trka pobedio tri puta, a Fetel dva, dok su najbolji rezultati Maklarenovih vozači bila dva druga mesta, u Italiji (Baton) i Koreji (Hamilton). Pred poslednju trku u sezoni, VN Abu Dabija, Hamilton je imao 24 boda manje od vodećeg Alonsa, tako da mu je za titulu bilo neophodno pravo čudo, da Alonso na poslednjoj trci ne osvoji nijedan bod, Red Bulovi vozači ne budu bolje plasirani od šestog mesta a da on pobedi, što se naravno nije dogodilo. Red Bul je još u Brazilu osvojio titulu u konkurenciji konstuktora. Ipak, na poslednjoj trci u sezoni Maklarenovi vozači su odigrali značajnu ulogu su po prvi put od Belgije bili brži od Alonsa i time na neki nalčn pomogli Sebastijanu Fetelu da osvoji titulu, jer je Alonso završio tek na sedmom mestu, a Fetel pobedio. Hamilton je sezonu završio na četvrtom, Baton na petom mestu, a Maklaren drugi u šampionatu konstruktora, ispred Ferarija.

2011.[uredi | uredi izvor]

Luis Hamilton i Dženson Baton su ostali u timu i u sezoni 2011. Umesto Bridžstona, koji je napustio sport posle 14 godine, zvanični proizvođač guma za F1 timove postao je italijanski Pireli. Jedan od zadataka Pirelija bio je i da mekšim komponentama guma, koje se lakše troše, doprinise zanimljivijem trkanju. Maklarenov F—dakt sistem je zabranjen od strane Fija, pod obrazloženjem da nije bezbedan, a takođe je uveden i tzv. DRS (eng. drag reduction system), mehanizam koji funkcioniše tako što se zadnje krilo bolida otvara na pravcu, čime dolazi do smanjenja aerodinamičkog otpora i omogućava veću maksimalnu brzinu bolidu, a samim tim i veću mogućnost za preticanja na stazi, jer DRS sme da aktivira samo onaj bolid koji se nalazi ne više od jedne sekunde iza bolida ispred, i to na jednom ili dva pravca koji na svakoj trci odredi Fija, što bolidu koji prati daje oko 10 kilometara na čas veću brzinu od bolida ispred na pravcu. Zimska testiranja nisu protekla dobro po Maklaren, pa se smatralo da su najveći favoriti u predstojećoj sezoni Red Bul i Ferari. Ipak, trka u Australiji pokazala je da je realnost drugačija — Njuiev Red Bul je bio bez konkurencije najbrži, dok je Maklaren bio drugi najbrži tim — Hamilton je završio drugi iza pobednika Fetela. Slika je ostala neizmenjena i u Maleziji — Fetel je drugi put dominantno stigao do pobede, ispred Batona, dok je Hamiltonova trka kompromitovana usled sudara sa Alonsom sredinom trke, pa je na cilj stigao tek osmi. Ipak, zahvaljujući odličnoj strategiji sa 3 odlaska u boks i briljantnom vožnjom Hamiltona, koji je u poslednjih 7 krugva pretekao i Vebera i Fetela u Red Bulu, zahvaljujući novim i svežim gumama, kao i DRS-u, koji je omogućio sjajno trkanje u Kini. Baton je završio na četvrtom mestu, a posle tri trke Maklaren se jasno pozicionirao kao drugi najbrži tim, i jedini koji bi potencijalno mogao da ugrozi Red Bul. Ipak, na sledeće tri trke pokazalo se koliko je Red Bul zapravo brz, naročito u kvalifikacijama, pa je Fetel pobedio u Turskoj, Španiji i Monte Karlu. Iako je do Monaka Hamilton izgledao kao brži vozač Maklaren, od te trke za njega je započeo niz promenljivih vožnji, koji su često dovodili i do sudara na stazi i tako i njega i tim koštali velikog broja bodova. U Kanadi je na samom startu trke došlo do sudara između Batona i Hamiltona, zbog koga je Hamilton morao da odustane, a Baton da neplanirano ode u boks, i vrati se na stazu kao poslednjeplasirani. Ipak, u jednoj od najspektakularnijih trka u istoriji F1, koja je prekinuta zbog ogromne kiše na skoro dva sata, Baton, iako u jednom trenutku poslednji, još jednom pokazuje koliko je dobar vozač u promenljivim vremenskim uslovima, i uspeva da pobedi, pretekavši Fetela u poslednjem krugu, koji je popustio pod pritiskom i izvrteo se na stazi, pa je tako Baton doneo Maklarenu drugu pobedu u sezoni. Nakon loših trka za tim u Valensiji i Britaniji, gde je Maklaren bio sporiji i od Red Bula i od Ferarija, zabeležene su dve pobede uzastopno — Hamilton na VN Nemačke i Baton na VN Mađarske. Uprkos činjenici da je do kraja sezone ostalo još čak osam trka, već tada je bilo jasno da su oba šampionata bila odlučena u korist Red Bula — Fetel je imao posle Mađarske 88 bodova više od Hamiltona, i tačno 100 više od Batona, a Red Bul 113 više od Maklarena. Nakon letnje pauze, ispostavilo se da je Red Bul napredovao još više i pobedio na 6 od preostalih 8 trka (pet puta Fetel, jednom Veber), dok je Baton uspeo da pobedi u Japanu, a Hamilton u Abu Dabiju. Koliko je Red Bul bio dominantan govori činjenica da su njihovi vozači osvojili 18 pol pozicija na 19 trka, i pobedili na 12 do 19. Baton je na kraju završio sezonu drugi u šampionatu vozača, ispred Vebera u Red Bulu, ali čak 122 boda iza šampiona Fetela, dok je Hamilton bio tek peti, sa 43 boda manje od Batona. Ovo je ujedno bila prva sezona u Hamiltonovoj karijeri u kojoj je bio poražen od timskog kolege. Maklaren je završio drugi u šampionatu konstruktora. Kuriozitet je da je tim zapravo u 2011. pobedio više puta nego u 2010, u kojoj su se borili za titulu, i osvojio 43 boda više nego u 2010, iako je sezona 2011 imala trku manje.

2012.[uredi | uredi izvor]

Hamilton na predsezonskom testiranju u Herezu.

U sezoni 2012 Maklaren je treću sezonu zaredom ušao sa vozačkom postavom Hamilton — Baton. Ipak, Hamiltonu je na kraju sezone isticao petogodišnji ugovor sa Maklarenom i imao je ponudu za prelazak u Mercedes, koji je uložio veliki novac i doveo veliki vroj inženjera iz drugih timova, spremajući se za radikalnu promenu pravila vezanu za motore koja je stupala na snagu počevši od sezone 2014. Na početku sezone je izgledalo je najbrži bolid ima Maklaren, što se ispostavilo kao tačno — Hamilton i Baton su osvojili prvo i drugo mesto u kvalifikacijama, a Baton je na samom startu pretekao Hamiltona i uspeo da lako dođe do pobede, dok Hamilton nije imao sreće sa izlaskom Sejfti Kara na stazu, zbog koga je morao da uspori, što je iskoristio Fetel koji još uvek nije otišao u boks i time praktično dobio "besplatnu" zamenu guma, što mu je omogućilo da trku završi na drugom mestu, ispred Hamiltona. I u Maleziji je Maklaren osvoji prvo i drugo mesto u kvalifikacijama, a na startu se ponovio identačan scenario iz Australije — Baton sa drugog mesta bolje startuje i pretiče Hamiltona za prvo mesto. Ipak, kiša, prekid trke i velika greška Batona koji je udario u najsporijeg vozača na stazi, Kartikejena iz HRT-a, što je dovelo do lomljenja Batonovog prednjeg krila, zbog koga je morao neplanirano da ode u boks, što mu je uništilo trku pa je završio tek na 14. mestu, dok je Hamilton završio kao treći, iza Alonsa u Ferariju i Peresa u Zauberu. Na sledećih pet trka, nepredljivost Pirelijevih guma dovelo je do nesvakidašnje situacije da u prvih sedam trka bude sedam različitih pobednika iz pet različitih timova. Baton je bio drugi u Kini, a Hamilton treći, dok je trka u Bahreinu za Maklaren bila pravi horor — Baton je zbog kvara morao da odustane, dok je Hamilton završio tek osmi. Od trke u Španiji počeo je verovatno najgori niz rezultata u karijeri za Džensona Batona, koji se stalno mučio sa balansom svog bolida MP4—27 — u narednih pet trka, Baton je osvojio samo sedam bodova. Hamiltonu je išlo bolje, i uprkos činjenici da je tek u Kanadi, na sedmoj trci sezone, prvi put pobedio u sezoni, zahvaljujući pravoj pometnji koje su izazvale Pirelijeve gume, koje nijedan tim do tada nije uspeo da "pročita" i shvati kako funkcionišu, Hamilton se našao na prvom mestu u konkurenciji vozača, sa 2 boda više od Alonsa u Ferariju i 3 više od Fetela u Red Bulu, koji su takođe imali samo po jednu pobedu. Situacija sa gumama počela je postepeno da se menja od osme trke u sezoni, VN Evrope, pa su se kao tri najbolja tima iskristalisali Red Bul, Maklaren i Ferari, a dobre rezultate u trkama ostvarivao je i Lotus—Reno, koji je, čini se, bio najblaži prema gumama od svih timova. VN Evrope u Valensiji nije prošla dobro po Maklaren — vozač Vilijamsa Pastor Maldonado je samo 3 kruga pred kraj trke udario Hamiltona i izbacio ga iz trke, što ga je koštalo trećeg mesta, dok se Batonov niz loših vožnji nastavio — uprkos odustajanju Fetela, Hamiltona, Grožana i Maldonada, Baton je uspeo da dođe samo do osmog mesta. VN Britanije je bila još gora — Hamilton je završio osmi, a Baton deseti, pa je ovim rezultatom Hamilton, nakon samo dve trke, od vodećeg u šampionatu, sada zaostajao 37 bodova za novim liderom Alonsom. I VN Nemačke donela je lošu sreću Maklarenu, odnosno Hamiltonu, kome se probušila guma već u trećem krugu nakon što je naleteo na krhotine bolida Felipea Mase ostale na stazi, pa je već posle 4 kruga zaostajao ceo krug za liderom trke Alonsom, koji je pobedio i uvećao svoju prednost u odnosu na Hamiltona na čak 62 boda, čime su već na polovini sezone Maklarenovi vozači izgubili šansu za titulu. Baton je napokon, prvi put još od treće trke sezone u Kini uspeo da ostvari dobar rezultat, završivši trku na drugom mestu, ali je ukupno imao 68 bodova. Ipak, stvari su od VN Mađarske krenule značajno bolje po tim — Hamilton je pobedio u Mađarskoj, Baton u Belgiji, a onda opet Hamilton u Italiji. Ipak, tim je mogao da osvoji još više bodova — u Belgiji je vozač Lotusa Romen Grožan upropastio Hamiltonovu trku, zakucavši se u njega na samom startu, što je izazvalo lančani sudar, nakon čega je Grožan suspendovan na jednu trku. S druge strane, Baton nije imao sreće u Italiji — trka je izgledala kao laganih 1—2 za Maklaren, ali je Baton odustao u 32. krugu nakon što mu je otkazala pumpa za protok goriva, što je tim koštalo 18 bodova. Maklaren se činio najbržim i u Singapuru, Hamilton je osvojio pol poziciju i bez problema vodio u trci do 22. kruga, kada je morao da odustane zbog kvara na menjaču, čime je izgubljena još jedna pobeda. Samo pet dana kasnije, Hamilton je objavio da će na kraju sezone posle 6 godina napustiti Maklaren i od 2013. voziti za Mercedes.[6]. Loše trke za oba vozača u Japanu, Koreji i Indiji, kao i još jedna ispuštena pobeda, u Abu Dabiju, kada je Hamilton još jednom odustao zbog kvara dok je vodio, uticali su na to da Maklaren padne na treće mesto u konkurenciji konstruktora, dok je vozačka titula za oba vozača odavno izgubljena. Sezona je završena na visokom nivou, sa pobedama na dve poslednje trke u sezoni — Hamilton je pobedio u SAD, a Baton u Brazilu po kiši, premda je u Brazilu još jednom ispuštena dvostruka pobeda — Hilkenberg je udario u Hamiltona dok je Hamilton vodio u 54. krugu. Uprkos tome što je Maklaren pobedio 7 puta, koliko i šampion u obe konkurencije Red Bulu, da su osvojili 8 pol pozicija, koliko i Red Bul, Maklaren je zbog niza kvarova, grešaka u boksu, pogrešnih stragetija i sudara sezonu okončao tek na trećem mestu, 22 boda iza Ferarija, koji je pobedio na samo tri trke, odnosno 82 iza Red Bula.

2013.[uredi | uredi izvor]

Odmah na početku godine, Maklaren je doživeo veliki udarac, jer je dugodogišnji tehnički direktor Pedi Lou odlučio da napusti tim i od 3. juna iste godine počne da radi za Mercedes.[7]. Umesto Hamiltona, tim je kao zamenu doveo mladog Serhija Peresa iz Zaubera, koji je prethodne sezone impresionirao sa tri podijuma. Dženson Baton ostao je u timu četvrtu sezonu zaredom. Maklaren je, smatrajući da je bolid iz 2012. predstavljao kraj evolucije jedne generacije šasija, odlučio da napravi radikalnu promenu u dizajnu šasije. Ovo se, međutim, ispostavilo kao potpuno pogrešan potez. Novi MP4—28 doneo je najgore rezultate timu još od 1980. godine. Nije ostvarena nijedna pobeda, nijedna pol pozicija, a najšokantnije je bilo što tim nijednom nije uspeo da dođe čak ni podijuma — što se ovom timu nije desilo pune 33 godine. Najbolji rezultat ostvaren je na poslednjoj trci sezone u Brazilu, kada je Baton uspeo da završi na 4. mestu. Tim je osvojio samo 122 boda, skoro 200 manje od četvrtoplasiranog Lotus—Renoa, i neverovatnih 474 boda manje od šampiona Red Bula, u odnosu na koji je Maklaren samo godinu dana ranije završio sa 82 boda zaostatka. Sve do 11. trke u sezoni, VN Belgije, tim se na tabeli nalazio iza Fors Indije, koja je raspolagala trostruko manjim budžetom od Maklarena. Ovako loša sezona navela je Maklaren Grupu na čelu sa Ronom Denisom na velike rezove u menadžmentu F1 tima. Tim je posle samo jedne sezone odlučio da završi saradnju sa Serhiom Peresom i da za 2014. kao vozača angažuje mladog Danca Kevina Magnusena, iz Maklarenove akademije mladih vozača. Denis je odlučio i da sa mesta šefa tima nakon pet sezona smeni Martina Vitmarša, koga je zamenio Erik Bulije, do tada šef Lotusa, koji je u prethodne dve sezone bio najprijatnije iznaneđenje u sportu, i uprkos značajno manjem budžetu od vodećih F1 timova, pobedi dva puta i osvoji još čak 22 podijuma u sezonama 2012. i 2013. Istovremeno, sam Denis je pored funkcije predsednika upravnog odbora Maklaren grupe preuzeo i funkciju izvršnog direktora Maklaren grupe i najavio povratak aktivne uloge u F1 timu. 2013. se pokazalo kao izuzetno bitnom za Maklaren u još dva aspekta. Dugogodišnji glavni sponzor tima, Vodafon, odlučio je da se na kraju godine potpuno povuče iz sporta. Drugi, i još važniji događaj po tim desio se u maju 2013, kada je objavljeno da će od 2015. novi snabdevač motorima Maklarena postati nekadašnji slavni partner Honda. U sklopu revolucionarnih promena pravila za motore koja su stupala na snagu 2014, Ron Denis je kasnije izjavio da je njegovo mišljenje da će samo takozvani fabrički timovi (oni koji sami proizvode svoje motore, odnosno Mercedes i Ferari, odnosno oni koji imaju saradnju sa proizvođačem koji im daje preferencijalni u odnosu na ostale korisnike motora tog proizvođača, kao što je to slučaj sa Red Bulom i njihovim partnerom Renoom) u budućnosti imati šansu da se bore za titulu, i da je zato Maklarenu neophodna saradnja sa proizvođačem kod koga će imati status fabričkog tima, jer će proivođači uvek favorizovati svoje fabričke timove u odnosu na timove koji od njih kupuju motore.[8]

2014—2017, tranziciona sezona i nova era sa Hondom[uredi | uredi izvor]

2014.[uredi | uredi izvor]

Ova sezona je predstavljala prelaznu sezonu za Maklaren, kao poslednja u kojoj će se koristiti Mercedesovi motori (odnosno od ove sezone, od 2014, pogonske jedinice, čiji je sada motor samo jedna od komponenata). Potpuna dominacija Mercedesovih pogonskih jedinica, koje su bile klasa za sebe u odnosu na Ferarijeve i Renoove, nagovestila je od prve trke u sezoni u Australiji da bi 2014. mogla da bude mnogo bolja po Maklaren od 2013. Kevin Magnusen je uspeo da ponovi veliki uspeh Luisa Hamiltona iz 2007. i svoju debinantsku trku završi na trećem mestu, dok je Dženson Baton bio četvrti. Nakon trke, diskvalfikovan je vozač Red Bula Danijel Rikiardo, koji je završio na drugom mestu, što je Magnusena popelo na drugo mesto, a Batona na treće, pa je posle prve trke Maklaren vodio u šampionatu konstruktora sa 33 osvojena boda. Međutim, ispostavilo se da je to bila i najbolja trka za Maklaren u sezoni — do kraja sezone nije osvojen nijedan podijum, a tim se borio sa Fors Indijom za peto mesto u šampionatu. Određen pomak napravljen je pri kraju sezone, kada je Maklaren postao četvrti najbrži tim i beležio bolje rezultate od Ferarija, ali je prednost koju je italijanski tim napravio do tada bila prevelika da bi mogla da se nadoknadi, pa je Maklaren završio sezonu sa 181 bodom, 35 manje od Ferarija i 26 više od šestoplasirane Fors Indije. Ispostavilo se da je Magnusenovo drugo mesto u Australiji bilo daleko najbolji rezultat za Danca u sezoni, jer je tokom čitavog prvenstva bio potpuno zasenjen od strane Džensona Batona, ostvarišvi jedno peto i jedno sedmo mesto kao najbolje rezultate, dok je Baton uspeo da timu donese na 14 uzastopnih trka, od kojih su najbolji rezultati bila četiri četvrta i dva peta mesta. Na kraju je Baton sezonu završio sa 126 bodova i zauzme osmo mesto u šampionatu vozača, dok je Magnusen bio 11, sa samo 55 bodova. Pri kraju sezone počelo je da sve glasnije da se priča o mogućem povratku Fernanda Alonsa u tim, jer je Španac bio nezadovoljan u Ferariju i posle pet godina provedenih u italijanskom timu u novembru 2014. saopštio da je ugovor sa Ferarijem raskinut dve godine pre njegovog isteka. 11. decembra 2014. konferenciji za medije u sedištu tima u Vokingu, saopšteno je da se Alonso od 2015. vraća u tim, a na istoj konferenciji je pred kamerama došlo do javnog "pomirenja" između njega i Rona Denisa. [9] Alonso je potpisao trogodišnji ugovor, dok je Baton zadržao mesto u timu, produživši ugovor na još dve godine. Kevin Magnusen je ostao u timu, ali samo kao rezervni vozač.

2015—2017, Maklaren—Honda[uredi | uredi izvor]

U sezoni 2015. je posle 23 godine došlo do nove saradnje Maklarena i Honde, koja je u periodu od 1988. do 1992. donela titulu po četiri titule u konkurenciji vozača i konkurenciji konstruktora. U tim je kao tehnički direktor zadužen za aerodinamiku kao veliko inženjersko pojačanje stigao Piter Prodromou iz Red Bula, koji je čitavu deceniju bio desna ruka Ejdrijana Njuija u Red Bulu, i sa kojim je osvojio 4 uzastopne vozačke i konstruktorske titule. Međutim, zimska testiranja su pokazala da Honda nije spremno ušla u ovaj projekat. Maklarenov MP4—30 je imao neverovatnih problema sa pouzdanošću Hondine pogonske jedinice i odvezao ubedljivo najmanje krugova na svakom od 3 zimska testiranja. Takođe, Fernando Alonso je imao ozbiljan udes na zimskim testiranjima, koji je ga prinudio da provede tri dana u bolnici, a lekari su mu usled potresa mozga zabranili nastup na prvoj trci sezone u Australiji. VN Australije je pokazala da su strahovanja o ozbiljnosti problema u kojoj se Maklaren—Honda nalazi bili opravdani. Maklaren je u trci bio daleko najsporiji tim, a Alonsova zamena za VN Australije, nije uspeo čak ni da startuje usled kvara na motoru. Baton je završio na poslednjem mestu od svih bolida koji su uspeli da završe trku. Alonso se vratio u Maleziji, ali su oba Maklarena morali da odustanu usled kvarova na Hondinoj pogonskoj jedinici. Trka u Kini pokazala je mali napredak, jer su oba bozača uspela da barem završe trku, ali daleko od bodova. Na VN Bahreina jedan Maklaren je po prvi put uspeo da prođe u drugi deo kvalifikacija (Alonso), koji je potom u trci uspeo da dođe do 11. mesta od ukupno 17 bolida koliko je završilo trku, pa je tako izgledalo da su napravljeni određeni pomaci koji se tiču brzine, ali ne i pouzdanosti, jer Baton nije ni uspeo da startuje usled kvara na Hondinom agregatu. Nakon trke u Španiji, na kojoj je Alonso odustao, a Baton završio tek 16, postalo je jasno da je pred Maklaren i Hondom duga sezona i da svoju šansu usled ogromnog nedostatka u snazi pogonske jedinice u odnosu na Mercedes, Ferari i Reno tim šansu za bodove može da traži eventualno na stazama na kojima motor ne igra toliko bitnu ulogu, poput Monaka, Mađarske i Singapura. Ovo se u Monaku ispostavilo tačnim, jer je Baton uspeo da dođe do osmog mesta i donese prve bodove timu u sezoni. Alonso je odustao na četiri uzastopne trke zbog kvarova, a svoj prvi bod je osvojio u Silverstonu, na VN Britaniji. Haotična VN Mađarske, na kojoj snaga motora ne igra presudnu ulogu, doneo je Maklarenu najbolju trku u sezoni — Alonso je završio peti, a Baton deveti, što je timu donelo 12 bodova, pa je pred odlazak na letnju pauzu izgledalo da su bolji dani pred projektom Maklaren—Honda. Ipak, nakon letnje pauze, pokazalo se da je dobar rezultat u Mađarskoj bio samo do konfiguracije staze — u Belgiji su Alonso i Baton završili trku sa celim krugom zaostatka u odnosu na pobednika Hamiltona, daleko od bodova. U Monci, na VN Italije, desilo se očekivano, s obzirom na to da je Monca staza na kojoj je motor ključan faktor — Alonso i Baton nisu uspeli da prođu ni prvi deo kvalifikacijama, Alonso je u trci još jednom odustao, a Baton završio na 14. mestu. U Singapuru se očekivao nešto konkurentiji Maklaren, usled konfiguracije staze, ali je Alonso odustao usled kvara na menjaču dok je bio na osmoj poziciji, dok Baton takođe, usled identičnog kvara, nije uspeo da završi trku. Na Hondinoj domaćoj trci u Japanu na stazi Suzuka, frustrirani Alonso, koga su ostali vozači lako preticali na pravcu, vikao je na tim—radiju "GP2 motor!",[10] što je impliciralo da je Hondin motor toliko slab da je za trkačku seriju ispod Formule 1, tadašnju GP2, a današnju Formula 2 seriju. Baton je na VN Rusije uspeo da dođe do 9. mesta i dva boda, dok je su na kišnoj VN SAD oba vozača imala značajno bolju trku nego inače, potpomognuti svakako činjenicom da je 9 vozača već odustalo, i izgledalo je da će Alonso osvojiti peto, a Baton šesto mesto, što bi bila daleko najbolja trka u sezoni za Maklaren. Međutim, samo 6 krugova pre kraja, Alonsa ponovo izdaje Hondin motor, a Batona nešto kasnije pretiče Serhio Peres, tako da je umesto potencijalnih 20, Maklaren trku završio sa 8 bodova. Na preostalim trkama, najbolji rezultat je bio 12. mesto Batona u Abu Dabiju, što je značilo da je tim sezonu okončao sa samo 27 bodova (što bi prema starom sistemu bodovanja bilo samo 3 boda), na 9. mestu, i verovatno najgoru sezonu sa tim još od 1967. Baton je završio sa 16, a Alonso sa 11 bodova, što je istovremeno značilo da je Španac prvi put u karijeri završio sezonu sa manje bodova od timskog kolege.

2016. se, prirodno, očekivao pomak, s obzirom na ogromne finansijske, tehnološke i kadrovske resurse kojima je Maklaren—Honda raspolagala, kao i činjenicu da za tim voze dva svetska šampiona, Baton i Alonso. Zimska testiranja, iako daleko od idealnih, prošla su značajno bolje od prošlosezonskih, prvenstveno u pogledu pouzdanosti. Na prvoj trci sezone u Australiji, Alonso i Baton su se kvalifikovali na 12. i 13. mestu. Ipak, trku je obeležio veliki udes koji je Alonso imao sa Estebanom Gutjeresom iz Hasa, koji je izazvao prekid trke. Iako je na prvi pogled izgledalo da je Alonso iz udesa izašao nepovređen, ispostavilo se da nije tako, a potom su mu lekari usled polomljenog rebra zabranili učešće na drugoj trci sezone u Bahreinu. Baton je trku u Australiji završio na 14. mestu. S obzirom na to da je na kraju 2015. Kevin Magnusen napustio tim i postao vozač Renoa, Alonsa je u Bahreinu zamenio novi rezervni vozač Štofel Vandorn. Trka je prošla donekle povoljno po tim, jer je Baton, na stazi na kojoj je motor izuzetno važan u trenutku odustajanja (usled novog kvara na Hondinoj pogonskoj jedinici) bio osmi, dok je debitant Vandorn trku završio na desetom mestu i time doneo timu prvi vod u sezoni. Alonso se vratio na sledećoj trci u Kini, ali tim nije uspeo da osvoji nijedan bod, iako su oba vozača završila trku. Haotičan start 4. trci u sezoni, VN Rusije, omogućio je Alonsu da trku završi na 6. mestu, dok je Baton bio deseti, tako da je Maklaren posle četiri trke imao 10 osvojenih bodova, što je predstavljao značajan pomak u odnosu na isti period u prethodnoj sezoni. Baton je u Španiji osvojio deveto mesto, a potom je u Monaku, na kišnoj trci, Alonso došao do petog, a Baton još jednog devetog mesta. Sledeće dve trke, na kojima je motor presudan faktor, bile su za izuzetno loše po Maklaren, nije osvojen nijedan bod, kao ni na VN Britanije. Ipak, kišne kvalifikacije u Austriji omogućile su Batonu da u jednom trenutku trke bude čak i na drugom mestu — na kraju je završio kao šesti, dok je Alonso odustao u prvom krugu nakon još jednog kvara Hondine PJ. Nakon deset trka, Maklaren je već na polovini sezone imao više bodova nego u celoj 2015. Pravila u F1 su u to vreme nalagala su četiri pogonske jedinice, koje sastoje iz pet komponenata, maksimalan broj dozvoljenih tokom jedne sezone, a nakon toga zamena svake od pet komponenata dovodi do kazne od pomeranja pet mesta unazad u odnosu na osvojenu startnu poziciju, Honda je odlučila da na praktično svakoj drugoj trci radi testiranja i poboljšavanja brzine i pouzdanosti donosi unapređene komponente, prihvatajući cenu da će usled promena svih 5 komponenata Maklarenovi vozači praktično svaku drugu trku startovati sa poslednja dva mesta. Na trci u Mađarskoj, uz činjenicu da je ova staza jedna od tri najmanje zahtevne za pogonske jedinice u šampionatu, takva strategija počela da se isplaćuje — Alonso je sa svežom pogonskom jedinicom u Mađarskoj, došao do najboljeg rezultata u kvalifikacijama u poslednje dve sezone za njega — sedmog mesta, dok je Baton bio odmah iza, na osmom mestu. Alonso je završio trku na sedmom mestu, dok je Baton odustao usled još jednog kvara. Na sledećoj trci u Belgiji Alonso je bio prinuđen da zbog promene kompletne PU startuje sa poslednjeg mesta, ali su i on, i Hondin motor impresionirali u trci na kojoj PJ igra izuzetno bitnu ulogu, VN Belgije, zadržavši iza sebe bez većih problema vozače Vilijamsa, Masu i Botasa, koji su na raspolaganju imali najbolje motore u F1, završivši trku na sedmom mestu. Baton nije uspeo da osvoji nijedan bod u Belgiji, a obojica vozača su ostala bez bodova i u Monci. Ipak, Alonso osvaja u Singapuru još jedno sedmo mesto, dok Baton odustaje zbog kvara na kočnicama. Nova zamena kompletne PJ za Alonsa u Maleziji značio je još jedan start za začelja za Španca, koji međutim još jednom sjajnom vožnjom uspeva da trku završi na sedmom mestu, uprkos startu sa začelja. Batonovo deveto mesto donelo je tako Maklarenu ukupno 8 bodova u Maleziji. Nakon loše trke u Japanu, gde su obojica vozača ostali bez bodova, usledila je odlična trka po tim u Ostinu, gde je Alonso završio na petom, a Baton na devetom mestu, što je timu donelo novih 12 bodova. Na preostale tri trke Alonso je osvojio još dva boda, a Baton nijedan, ali uprkos tome tim Maklaren—Honda izgledao mnogo bolje u 2016. u odnosu na 2015. — osvojeno je 76 bodova, naspram 27 u 2015, tim se popeo na šesto mesto u konkurenciji konstruktora, a Alonso uspeo da se završi kao deseti u šampionatu sa ukupno 53 boda. Dženson Baton je sezonu završio sa 21 bodom i objavio da u 2017. neće voziti u Formuli 1, ali nije otpisao mogućnost da se vrati 2018.[11] Baton je preuzeo ulogu ambasadora Maklaren F1 tima, sa opcijom da u slučaju poziva ponovo vozi za tim u toku 2017. U trkačkog vozača promovisan je Štofel Vandorn, dok je Fernando Alonso ušao treću, i poslednju sezonu ugovora. Na kraju sezone pojavile su se priče da će Ron Denis napustiti ne samo F1 tim, već i kompletnu Maklaren grupu, usled nesuglasica sa ostalim suvlasnicima kompanije, čak i svojim višedecenijskim saradnikom i prijateljem Mansurom Ožeom. U novembru 2016, Denis, koji je raspolagao sa 25% udela u vlasništvu, razrešen je sa svih rukovodećih funkcija u Maklarenu, i ostao u kompaniji isključivo kao deoničar, ali se očekivalo i da će u dogledno vreme prodati svoj udeo u vlasništvu i tako u potpunosti napustiti kompaniju posle 36 godina.[12] Kao glavni čovek za F1 tim umesto Denisa doveden je američki biznismen i nekadašnji trkač Zek Braun, čije je prvenstveno zaduženje bilo da pronađe nove sponzore, jer se Maklaren u prethodne tri godina suočio sa odlaskom velikog broja dugogodišnjih sponzora, pa je tim sve više počeo da finansijski zavisi od Honde i sopstvenih ulaganja vlasnika, jer su pored odlazaka spoznora i nemogućnosti nalaženja novih tim suočio i sa desetinama miliona dolara manjka koji se dobija od Formula 1 menadžmenta kao nagrada za plasman u šampionatu, a kako je Maklaren dve sezone završio na devetom i šestom mestu, gubici su bili izuzetno veliki. 2017. se time oblikovala da bude jedna od najvažnijih u novijoj istoriji tima. Honda je odlučila je da promeni dizajn svoje pogonske jedinice, smatrajući da postojeći, uprkos napretku ostvarenom u 2016, neće moći da na duže staze ugrozi dominaciju Mercedesa.

U 2017. Maklaren—Honda je ušla sa velikim očekivanjima. Dizajn Hondine pogonske jedinice urađen je po uzoru na Mercedesov, dok je Maklaren imao velika očekivanja i od svoje šasije. Međutim, sezona se pokazala kao pravi horor za Maklaren—Hondu. Ponovila se identična situacija iz 2015, tim se suočio sa katastrofalnom pouzdanošću Hondine pogonske jedinice, koja kao 2015, na nekim trkama nije bila u stanju ni da započne trku. Uprava tima, uprkos desetogodišnjem ugovoru sa japanskim proizvođačem, već od samom starta sezona počela je da razmišlja o razlazu sa Hondom, uprkos ogromnim finansijskim finansijskim ulaganjima Japanaca u tim. Erik Bulije je u januaru 2018. izjavio da je postojala bojazan u timu da Alonso neće ni želeti da vozi za zim u 2017. nakon katastrofalnih zimskih testiranja, ali i da će svi vodeći inženjeri Maklarena zaduženi za šasiju napustiti tim, što bi dovelo do potpunog kolapsa u Maklarenu.[13]. Maklaren je u prvih 10 trka osvojio samo 2 boda, bio ubedljivo poslednji u konkurenciji konstruktora, sa lošijim rezultatima i lošijom pouzdanošću čak i u odnosu na do tada nezapamćeno lošu 2015. Još jednom je Mađarska predstavljala dobru trku za Maklaren — Alonso je osvojio šesto mesto i postavio najbrži krug u trci, pa je Maklaren uspeo da prestigne Zauber u šampionatu konstruktora. Dva sedma mesta Vandorna i jedno osmo mesto Alonsa bili su najbolji rezultati tima do kraja sezone, koja je okončana sa samo 30 bodova (17 Alonso, 13 Vandorn), pa se tim na kraju ponovo našao na 9. mestu u šampionatu konstruktora, kao 2015. U septembru 2017. objavljeno je da će na kraju sezone doći do raskida saradnje Maklarena i Honde, a da će od 2018. novi snabdevač Maklarena pogonskim jedinicama biti Reno, dok će Honda ostati u sportu kao snabdevač pogonskim jedinicama Toro Rosa. [14] Fernando Alonso, međutim, i dalje nije želeo da potpiše novi ugovor sa timom, a razmišljao je i o potpunom povlačenju iz sporta. Ipak, krajem oktobra pred VN SAD, Maklaren i Alonso su objavili da će Španac ostati u sportu i u 2018, ohrabren prelaskom tima na Renoove motore i potencijalom Maklarenove šasije, za koju su i on i tim smatrali da je jedna od najboljih na gridu, ali da ne može da iskaže svoj potencijal usled Hondine pogonske jedinice.[15]. Ugovor je produžen i sa Vandornom. U junu iste godine, Ron Denis je prodao svoj celokupan vlasnički udeo u kompaniji, što je označilo njegov potpuni odlazak iz kompanije, formula 1 tima i sporta nakon skoro četiri decenije.

2018—, Maklaren—Reno[uredi | uredi izvor]

U sezonu 2018. Maklaren je ušao sa velikim očekivanjima. Renoova pogonska jedinica, iako nešto slabija od Mercedesove i Ferarijeve, je u prethodnoj sezoni uspela da u kombinaciji sa Red Bulom zabeleži tri pobede i osvoji ukupno 13 podijuma, a s obzirom na to da je Maklaren smatrao da ima jednu od najboljih šasija u F1, očekivao se značajan napredak u odnosu na prethodne tri sezone sa Hondom. Međutim, zimska testiranja su još jednom prošla loše po Maklaren — greške mehaničara, kvarovi, pa čak i sneg koji je pao tokom jednog dana testiranja u Barseloni ponovo su doveli do situacije u kojoj je nakon zimskih testiranja Maklaren bio tim sa najmanjim brojem pređenih kilometara. Na prvoj trci u Australiji, Maklaren se u kvalifikacijama plasirao na tek 11. i 12. mesto, iza ne samo Merecedesa, Ferarija i Red Bula, što je bilo i očekivano, ali i iza Hasa i Renoa. Međutim, trka je po tim prošla značajno bolje — nakon grešaka Hasovih mehaničara tokom pit stopova oba njihova vozača, Maksa Verstapena iz Red Bula, Alonso je usled odlične situacije po Maklaren i vrlo male degradacije guma na Maklarenovom bolidu MCL 33 uspeo da iskoristi to što je najduže ostao na stazi najduže od svojih konkurenata i usled upošljavanja sistema "virtuelno vozilo bezbednosti" kako bi se bezbedno sklonio Hasov bolid sa staze, Maklaren je pozvao Alonsa u boks u pravom trenutku, pa se Španac vratio na stazu na petom mestu, ispred Verstapena, Hilkenberga, Vandordna i Botasa. Alonso je uspeo da na petom mestu i završi trku, dok Vandorn nije uspeo da se odbrani od napada Botasa, pa je sa osme pozicije pao na devetu, gde je i završio trku. Ipak, Maklaren je ovim rezultatima već uspeo da izjednači najbolji rezultat iz tri godine saradnje sa Hondom — Alonsovo peto mesto, dok se tim sa 12 bodova našao na četvrtom mestu. Ipak, sledeće tri trke, pre svega zbog problema sa zagrevanjem guma u kvalifikacijama, nisu prošle onako kako je tim očekivao — Alonso je tri puta uzastopno bio 13. u kvalifikacijama, ali je na sve tri trke ipak uspevao da dođe do sedmog mesta, dok je Štofel Vandorn uspeo da završi osmi u Bahreinu i deveti u Azerbejdžanu. Pred dolazak Formule 1 u Evropu, nakon četiri trke, Alonso je bio šesti u šampionatu vozača sa 28 bodova, a Maklaren četvri među konstruktorima, sa jednim bodom više od Renoa. Međutim, rukovodstvo Maklarena nije bilo zadovoljno postignutim, pa je krajem aprila otpušten dugogodišnji glavni inženjer tima zadužen za šasiju, Tim Gos. Za VN Španije Maklaren je predstavio potpuno novi nos bolida, a Alonso je prvi put u sezoni uspeo da dovede Maklaren do trećeg dela kvalifikacija i kvalifikuje se na osmo mesto. Međutim, njegova trka je već na samom startu kompromitovana, zbog kontakta sa Karlosom Sainsom iz Renoa, kao i sudara koji je izazvao Romen Grožan iz Hasa, zbog koga je Alonso u jednom trenutku na kratko završio van staze, pa se Alonso posle tih događaja našao na tek 11. mestu, na stazi na kojoj je preticanje izuzetno teško. Ipak, Alonso je uspeo da pretekne Estebana Okona i Šarla Leklera, a Kimi Raikonen iz Ferarija je odustao, pa je Alonso uspeo da završi trku na osmom mestu, što je značilo da je posle pet trka on jedini vozač uz Luisa Hamiltona i Sebastijana Fetela koje je svih pet završio u bodovima. Međutim, Štofel Vandorn ni u jednom trenutku tokom vikenda nije uspeo da konkuriše za bodove, a na kraju je i odustao zbog kvara na menjaču, pa je sedmo mesto Karlosa Sainsa značilo da je Maklaren prvi put u sezoni pao ispod četvrtog mesta u konkurenciji konstruktora — Reno je sada bio četvrti, sa 41 bodom, dok je Maklaren trenutno peti, sa bodom manje (Alonso 32, Vandorn 8).

Reference[uredi | uredi izvor]