Мандарина

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Mandarina
mandarina
Naučna klasifikacija uredi
Carstvo: Plantae
Kladus: Tracheophytes
Kladus: Angiospermae
Kladus: Eudicotidae
Kladus: Rosids
Red: Sapindales
Porodica: Rutaceae
Rod: Citrus
Vrsta:
C. reticulata
Binomno ime
Citrus reticulata
Blanco, 1837

Mandarina (lat. Citrus reticulata) je nisko drvo iz porodice rutvice (Rutaceae), a pripada rodu citrusa. To je zimzelena biljka koja može da naraste do 3 metra. Ima šire listove od ostalih citrusa. Cvetovi beli, petočlani, a plod hesperidijum. Najbolje uspeva u suptropskim krajevima jer je osetljiva na hladnoću.

Poreklo imena[uredi | uredi izvor]

Dok je kineskim carstvom vladala dinastija Ming, vodeći ljudi u vladi i vojsci zvali su se „mandarini” (prema portugalskoj reči koja znači „savetovati”). Mandarina na našem stolu potiče iz Kine, a ime je dobila po karakterističnoj boji koja podseća na boju kože Kineza. Zato su je nazivali citrus nobilis (plemeniti limun) ili mandarina. Sa istoka je u 20. veku stigla sa obale Sredozemlja, gde se sada uglavnom gaji.[1][2]

Najveći proizvođači[uredi | uredi izvor]

Podaci se odnose na 2011. godinu.

 Rang  Država  Količina  
(1000 t)
   1 Kina    12.482
   2 Španija    2.117
   3 Brazil    1.005
   4 Japan    928
   5 Turska    872
   6 Italija    853
   7 Egipat    848
   8 Iran    800
   9 Maroko    753
   10 Južna Koreja    681
   11 SAD    596
   12 Pakistan    515
   13 Meksiko    406
   14 Argentina    401
   15 Tajland    360
   16 Peru    236
   17 Alžir    218
   18 Tajvan    197
   19 Nepal    179
   20 Maldivi    152
   / Ostalo     1.582
   / Svet    26.030

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Blic Enciklopedija – Živi svet”, Rubrika „Biljke” – „Poreklo imena – Mandarina”. Živi svet / [tekst Mikele Lauro; prevod s italijanskog Vojin V. Aničić]. - 1. izd. - Beograd (3 izd.). Evro Book, 2018 (Beograd: APM). str. 63. ISBN 978-86-505-3012-2. 
  2. ^ Zašto? Koliko pitanja, toliko odgovora / [tekstovi Mikele Lauro ; prevod i adaptacija Vojin V. Ančić]. Četvrto izdanje, Beograd (4 izd.). Evro-Giunti 2007. ISBN 978-86-505-0803-9. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]