Meseršmit Me 323

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Meseršmit Me 323
Meseršmit Me 323
Opšte
Dimenzije
Masa
Pogon
Performanse
Početak proizvodnje1943.
Dužina28,2
Razmah krila55,2
Visina10,15
Površina krila300
Prazan27330
Normalna poletna29500
Maks. masa pri uzletanju43000 kg
Klipno-elisni motor6 x Gnome-Rhône
Snaga700 kW
Maks. brzina na Hopt285 km/h
Taktički radijus kretanja800 km
Dolet1300 km
Plafon leta4000 m
Brzina penjanja216 m/min

Meseršmit Me 323 „Džin" (nem. Messerschmitt Me 323 "Gigant") je bio najveći kopneno bazirani nemački transportni avion u Drugom svetskom ratu. Nastao je kao motorna verzija jedrilice Me 321. Ukupno je proizvedeno nešto više od 200 primeraka.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Me 321[uredi | uredi izvor]

Potreba za razvojem velikog transportnog aviona kao što je Me 323 Gigant nastala je 1940. godine tokom priprema za operaciju Morski lav, nemačku invaziju na Veliku Britaniju. Laka jedrilica DFS 230 je već dokazala svoju vrednost tokom napada na belgijsku tvrđavu Eben-Emael (prvi jedriličarski desant ikada izveden u istoriji ratovanja) i tokom Bitke za Krit 1941. Međutim, plan za prebacivanje invazionih snaga vazdušnim putem preko Britanskog kanala podrazumevao je upotrebu većih jedrilica sposobnih za prevoz vozila i materijala. Iako je operacija Morski lav otkazana, ostala je potreba za teškim transportnim avionom koji bi mogao biti upotrebljen tokom predstojeće operacije Barbarosa, invazije na SSSR.

18. oktobra 1940. Junkers i Meseršmit su dobili rok od samo 14 dana za izradu predloga projekta velike transportne jedrilice. Prema postavljenim specifikacijama nova jedrilica morala je da ponese jedan top kalibra 88 mm i artiljerijski traktor ili jedan Pancer IV srednji tenk. Junkersov projekat Ju 322 Mamut je došao do faze izrade prototipa ali je odbačen zbog loših karakteristika koje su delimično bile posledica njegove potpuno drvene konstrukcije. Meseršmitov projekat nosio je oznaku Me 261v koja je promenjena u Me 263 da bi konačna oznaka novog aviona bila Me 321. Iako je Me 321 često korišćen u Rusiji, nikada nije upotrebljen u invaziji na Maltu niti je učestvovao u nekom vazdušnom desantu.

Me 323[uredi | uredi izvor]

Početkom 1941. godine, kao rezultat zahteva pilota transportne komande u Rusiji, doneta je odluka za proizvodnju motorne verzije jedrilice Me 321 koja bi imala oznaku Me 323. Motor koji je izabran bio je francuski Gnom Ron GR14N na vazdušno hlađenje snage 990 KS kakav je korišćen na francuskom avionu Bloh MB.175.

Prvobitni testovi sa motorima Gnom pričvršćenim za ojačano krilo Me 321 dali su skromne rezultate. Postignuta je maksimalna brzina od 210 km/h što je bilo za 80 km/h sporije od nemačkog transportnog aviona Junkers Ju 52. Avion je opremljen novim fiksnim stajnim trapom tipa tricikl sa prednjim točkom sastavljenim od četiri manja točka i sa dva reda od po šest točkova na boku letelice, delimično skrivenih aerodinamički oblikovanim gondolama. Zadnji točkovi bili su opremljeni pneumatskim kočnicama koje su pri sletanju mogle zaustaviti avion nakon samo 200 m.

Četvoromotorna varijanta nosila je oznaku Me 323C i bila je prelazni model ka šestomotornoj D varijanti. Me 323C nije mogao samostalno da poleti već je na poletanju vučen od strane petomotorne verzije bombardera He 111Z Zviling ili je poletao u tzv. „trojkašlepu“ (nem.Troikaschlepp) vučen od strane tri dvomotorna lovca Me 110 i uz podršku buster raketa ali je bio u stanju da leti i da se vrati u bazu koristeći sopstveni pogon. Krajnje karakteristike ovog modela nisu bile značajno bolje od jedrilice Me 321 zbog čega je razvijena šestomotorna verzija V2 koja je poletela početkom 1942. godine, kao prvi prototip D serije. Šest motora je bilo posebno raspoređeno kako bi se smanjio njihov obrtni momenat. Tri motora na jednom krilu si imala elise koje su se okretale u pravcu kazaljke na satu, a tri motora su imala elise koje su se okretale suprotno od smera kazaljke na satu.

Kako bi Me 323 bio što prilagođeniji jeftinoj masovnoj proizvodnji njegov trup je umesto uobičajene monokok konstrukcije od lakih legura bio konstruisan od čeličnih cevi presvučenih platnom. Prvobitno je bilo planirano da pogonska grupa Me 323 bude sačinjena od četiri motora ali su prvi probni letovi pokazali da je potrebno ugraditi šest motora kako bi se postigla željena nosivost.

Sposoban da ponese 100 vojnika pod punom opremom ili odgovarajući teret od 15 tona, Me 323 je korišćen za transport trupa i zaliha iz Italije i Sicilije do nemačkih armija u Tunisu. Međutim, zahvaljujući Ultra obaveštajnim podacima Saveznicima su unapred bili poznati vreme poletanja i maršruta leta formacija Me 323 što je za posledicu imalo obaranje velikog broja ovih aviona.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Simons, David; Withington, Thomas. Die Geschichte der Fligerei (na jeziku: (jezik: nemački)). Bath: Parragon Books Ltd. ISBN 978-1-4054-8950-8. 
  • Rendulić, Zlatko (1974). Vazduhoplovne doktrine - gledišta i tehnika. Beograd, Vojnoizdavački zavod.