Međunarodna agencija za nuklearnu energiju

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Međunarodna agencija za atomsku energiju
International Atomic Energy Agency
SkraćenicaIAEA, AIEA
Datum osnivanja29. jul 1957.
Tipmeđunarodna organizacija
Pravni statusAutonomna organizacija u sistemu Ujedinjenih nacija
SedišteBeč,
 Austrija
Članovi175 država
Generalni direktorRafael Grosi,
 Argentina
Broj zaposlenih2.560 (2021)
Veb-sajtwww.iaea.org

Međunarodna agencija za atomsku energiju (engl. International Atomic Energy Agency, IAEA) često nazivana samo IAEA kao skraćenica iz engleskog jezika.

Međunarodna agencija za nuklearnu energiju je prvenstveno međunarodna organizacija za promociju miroljubivog korišćenja nuklearne tehnologije a ujedno da zabrani njeno korišćenje u vojne svrhe i za proizvodnju nuklearnog naoružanja.[1] Centar ove organizacije je u Beču, Austrija. Nastala je kao nezavisna organizacija 29. jula 1957. godine. Na osnovu međuagencijskog sporazuma iz 1959, ova agencija ima status Autonomne organizacije u sistemu Ujedinjenih nacija.[2]

Trenutno, agencija ima 144 člana, a zvanični jezici organizacije su engleski, francuski, arapski, kineski, ruski i španski.

Generalno[uredi | uredi izvor]

Misija IAEA vođena je interesima i potrebama država članica, strateškim planovima i vizijom utelovljenom u Statutu IAEA. Tri glavna stuba ili područja rada jesu: sigurnost i osiguranje; nauka i tehnologija; zaštitne mere i licenciranje.[3]

IAEA kao autonomna organizacija nije pod neposrednom kontrolom UN-a, ali IAEA izveštava Generalnu skupštinu UN-a i Veće bezbednosti. Za razliku od većine drugih specijalizovanih međunarodnih agencija, IAEA obavlja veliki deo svog rada s Većem bezbednosti, a ne s Ekonomskim i socijalnim savetom Ujedinjenih naroda. Struktura i funkcije IAEA definišu se njegovim temeljnim dokumentom, IAEA statutom. IAEA ima tri glavna tela: Upravni odbor, Generalni odbor i Sekretarijat.

IAEA postoji kako bi nastavila „bezbedno i mirnodopsko korištenje nuklearnih nauka i tehnologije”. IAEA sprovodi ovu misiju s tri glavne funkcije: pregled postojećih nuklearnih postrojenja, kako bi se osiguralo njihovo mirno korištenje; pružanje informacija i razvijanje standarda, kako bi se garantovala sigurnost nuklearnih postrojenja te kao središte za različita područja nauke uključena u miroljubivu primenu nuklearne tehnologije.

IAEA prepoznaje znanje kao najvažnije sredstvo i resurs industrije nuklearne energije, bez kojeg industrija ne može poslovati sigurno i ekonomski. Nakon generalne konferencije IAEA, 2002. godine, rezolucijom o upravljanju nuklearnim znanjem, uspostavljen je formalni program za rešavanje prioriteta država članica u 21. veku.

U 2004. godini, IAEA je razvila Program delovanja za terapiju raka (PACT). PACT je reagovala na potrebe zemalja u razvoju da uspostave, poboljšaju ili proširuju programe lečenja radioterapije. IAEA prikuplja novac kako bi se pomoglo državama članicama da spasu živote i da smanje patnju žrtava raka.

IAEA je uspostavila programe koji pomažu zemljama u razvoju u planiranju izgradnje sistema za upravljanje programom nuklearne energije, uključujući i grupu Integrirane nuklearne infrastrukture, koja je sprovodila misije za integriranu nuklearnu infrastrukturu u Indoneziji, Jordanu, Tajlandu i Vijetnamu. IAEA izveštava da oko 60 zemalja razmatra kako da uključi nuklearnu energiju u svoje energetske planove.

Kako bi se poboljšala razmena informacija i iskustva među članicama IAEA o seizmičkoj sigurnosti nuklearnih postrojenja, IAEA je 2008. godine osnovala Međunarodni centar za sigurnost seizmičkih mreža. Ovaj centar uspostavlja sigurnosne standarde i osigurava njihovu primenu u odnosu na odabir mesta, procenu različitih lokacija i seizmičku konstrukciju.[4][5]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Predsednik Sjedinjenih Američkih Država, Dvajt D. Ajzenhauer, 1953. godine predložio je stvaranje međunarodnog tela za regulisanje i promovisanje miroljubivog korištenja nuklearne energije, u svom govoru tokom Atoma za mir na Generalnoj skupštini UN-a. U septembru 1954. Sjedinjene Države predložile su Glavnoj skupštini stvaranje međunarodne agencije koja bi preuzela kontrolu nad fisijskim materijalom, koji bi se mogao koristiti za nuklearnu energiju ili za nuklearno oružje. Ova bi agencija uspostavila neku vrstu „nuklearne banke”.

Sjedinjene Države su takođe pozvale na međunarodnu naučnu konferenciju o svim mirnim aspektima nuklearne energije. Do novembara 1954. postalo je jasno da će Sovjetski Savez odbiti bilo kakav međunarodni nadzor nad fisijskim materijalom ukoliko SAD prve ne počnu s nuklearnim razoružanjem. Od 8. do 20. avgusta 1955, Ujedinjeni narodi su održali Međunarodnu konferenciju o mirnim primenama atomske energije u Ženevi, u Švajcarskoj. U aprilu 1957. godine u sedištu Ujedinjenih naroda održana je konferencija o Statutu IAEA kojom se odobrava dokument za osnivanje IAEA, koji je 1955. i 1957. formulisala grupa od dvanaest zemalja. Statut IAEA odobren je 23. novembra 1956. i stupio je na snagu 29. jula 1957. godine.[6]

Bivši američki kongresmen V. Sterling Kol služio je kao prvi izvršni direktor IAEA od 1957. do 1961. godine. Kol je služio samo jedan mandat, nakon čega su IAEA vodila dva Šveđanina, gotovo četiri decenije: naučnik Sigvard Eklund, koji je obavljao dužnost od 1961. do 1981. godine, nakon čega ga je nasledio bivši švedski ministar spoljašnjih poslova Hans Bliks, koji je služio od 1981. do 1997. godine. Bliksa je nasledio Mohamed El Baradej koji je služio kao izvršni direktor do novembra 2009.

Od 1986. godine, kao odgovor na eksploziju i katastrofu nuklearnog reaktora u blizini Černobilja, u Ukrajini, IAEA je povećala napore na području nuklearne sigurnosti. Isto se dogodilo nakon katastrofe 2011. godine u Fukušimi, u Japanu.

IAEA i njen tadašnji upravnik, El Baradej, dobili su Nobelovu nagradu za mir 2005. godine. U govoru u Oslu, El Baradej je izjavio da bi samo jedan posto novca potrošenog na razvoj novih oružja bio dovoljan za hranjenje celog sveta, i da ako želimo da izbegnemo samouništenje, nuklearno oružje ne bi trebalo da ima mesto u našoj kolektivnoj savesti, niti bi trebalo da igra ulogu u našoj sigurnosti.

Dana 2. jula 2009. godine, Jukija Amano je izabran za izvršnog direktora IAEA, nakon što je nadmašio Abdul Samad Mintija iz Južne Afrike i Luis E. Ečavarija iz Španije. Dana 3. jula 2009. Upravni odbor je glasao za imenovanje Jukija Amano, a Generalni odbor je u septembru 2009. godine to odobrio. On je stupio na dužnost 1. decembra 2009.[4]

Upravni odbor[uredi | uredi izvor]

Upravni odbor je jedan od dva tela koja određuje politiku u IAEA. Upravni odbor se sastoji od 22 države članice, koje je izabrao Generalni odbor i najmanje 10 članica koje je izabrao Izvršni odbor. Izvršni odbor imenuje deset članova koji su najnapredniji u tehnologiji atomske energije, kao i najnaprednije članice iz bilo kojeg od sledećih područja koja nisu zastupljena u prvih deset: Severna Amerika,Latinska Amerika, Zapadna Evropa, Istočna Evropa, Afrika, Bliski istok i Južna Azija, Jugoistočna Azija, Tihi okean i Daleki istok. Ti su članovi imenovani na rok od jedne godine. Generalni odbor bira 22 člana iz preostalih naroda na dve godine. Jedanaest se bira svake godine. 22 izabranih članova takođe moraju predstavljati propisanu geografsku raznolikost. Lista 35 članova Upravnog odbora za razdoblje 2018-2019: Argentina, Jermenija, Australija, Azerbajdžan, Belgija, Brazil, Kanada, Čile, Kina, Ekvador, Egipat, Francuska, Nemačka, Indija, Indonezija, Italija, Japan, Jordan , Kenija, Republika Koreja, Maroko, Nizozemska, Nigerija, Pakistan, Portugal, Ruska Federacija, Srbija, Južna Afrika, Sudan, Švedska, Tajland, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države , Urugvaju i Venecuela.[7]

Upravni odbor je, sa svojih pet godišnjih sastanaka, odgovoran za izradu politike IAEA. Odbor daje preporuke Generalnom oboru o aktivnostima i proračunu IAEA, odgovoran je za objavljivanje IAEA standarda i imenuje izvršnog direktora u skladu s odobrenjem Generalnog odbora. Svaki član odbora dobija jedan glas. Pitanja o proračunu zahtevaju dvotrećinsku većinu. Sva druga pitanja zahtevaju samo većinu. Većina takođe ima ovlašćenja da odredi pitanja, koja će nakon toga zahtevati dvotrećinsku većinu. Dve trećine svih članova Upravnog odbora moraju biti prisutni, kako bi glasali. Odbor bira vlastitog predsednika.[4]

Generalni odbor[uredi | uredi izvor]

Generalni odbor sastoji se od svih 170 država članica. Odbor se sastaje jednom godišnje, najčešće u septembru, kako bi odobrio akcije i proračune koji su prosleđeni od Upravnog odbora. Generalni odbor takođe odobrava kandidata za glavnog direktora i zahteva izveštaje Odbora o trenutnim problemima. Svaki član ima jedan glas. Pitanja budžeta, izmjene statuta i ukidanje privilegija članova trebaju dvotrećinsku većinu, a sva ostala pitanja trebaju jednostavnu većinu. Slično kao i Upravni odbor, Generalni odbor može jednostavnom većinom odrediti pitanja koja zahtevaju dvotrećinska većina. Generalni odbor bira predsedavajućeg na svakom godišnjem sastanku kako bi sastanak bio što efikasniji. Predsednik služi samo tokom trajanja sednice.

Glavni zadatak Generalnog odbora je da služi kao forum za diskusiju o aktuelnim problemima i politikama. Bilo koji od ostalih IAEA organa, izvršni direktor, Izvršni odbor i države članice mogu postaviti pitanja o kojima će raspravljati Generalni odbor (IAEA Prajmer). Ova funkcija Generalnog odbora gotovo je identična s Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda.[4]

Sekretarijat[uredi | uredi izvor]

Sekretarijat se sastoji od profesionalnog i opšteg osoblja u službi IAEA. Na čelu sekretarijata je izvršni direktor. Direktor je odgovoran za sprovođenje akcija koje donosi Upravni odbor i Generalni odbor. Izvršnog direktora bira Odbor i odobrava ga Generalni odbor na obnovljivi mandat od četiri godine. Izvršni direktor nadzire šest odela koji obavljaju poslove u sprovođenju politike IAEA: nuklearnu energiju, nuklearnu sigurnost i osiguranje, nuklearne nauke i primene, zaštitne mere, tehničku saradnju i menadžment.

IAEA proračun se sastoji od dva dela. Redovni proračun finansira većinu aktivnosti IAEA i procenjuje se svakoj državi članici (344 miliona evra u 2014. godini). Fond za tehničku suradnju finansira dobrovoljni doprinos s opštim ciljem u rasponu od 90 miliona dolara.[4]

Zemlje koje nisu članice organizacije[uredi | uredi izvor]

  Države članice
  Države sa odobrenim članstvom
  Države koje su se povukle iz članstva
  Države koje nisu članice

Zemlje koje su se povukle iz organizacije:

Pregled direktora organizacije[uredi | uredi izvor]

Ime Nacionalnost Period
V. Sterling Kol Sjedinjene Američke Države SAD 1. decembar 1957 – 30. novembar 1961.
Sigvard Eklund Švedska Švedska 1. decembar 1961 – 30. novembar 1981.
Hans Bliks Švedska Švedska 1. decembar 1981 – 30. novembar 1997.
Mohamed Elbaradej Egipat Egipat 1. decembar 1997 – 30. novembar 2009.
Jukija Amano Japan Japan 1. decembar 2009 – 22. avgust 2019

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]