Međuljudski odnosi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Međuljudski odnosi su uzajamni, neposredni odnosi u različitim sferama društvenog života pojedinaca i grupa. Ovi oblici socijalne interakcije mogu se odvijati na planu verbalne ili neverbalne komunikacije, a po rezultatima mogu biti uspešni ili neuspešni, zadovoljavajući ili nezadovoljavajući. Međuljudske veze su takođe predmet matematičke sociologije.[1] Naučno izučavanje odnosa evoluiralo je tokom devedesetih godina dvadesetog veka i naziva se „naukom o odnosima”,[2] koja se razlikuje od anegdotskih dokaza ili od pseudo-stručnjaka po tome što zasniva svoje zaključke na podacima i objektivnoj analizi.

Međuljudski odnosi variraju u stepenu intimnosti, samootkrivanja, trajanja, reciprociteta i distribucije moći. Glavne teme ili svrhe međuljudskih odnosa su: porodica, srodstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, posao, zaposlenje, klubovi, susedstvo, etičke vrednosti, podrška i solidarnost. Međuljudski odnosi mogu biti regulisani zakonom, običajima ili međusobnim sporazumom i čine osnovu društvenih grupa i društava. Pojavljuju se kada ljudi komuniciraju ili deluju jedni sa drugima u specifičnim društvenim kontekstima,[3] i uspevaju na pravičnim i recipročnim kompromisima.[4]

Tipovi[uredi | uredi izvor]

Intimni odnosi[uredi | uredi izvor]

Romantične veze uopšte[uredi | uredi izvor]

Romantične veze su definisali na bezbroj načina, pisci, filozofi, religije, naučnici, a u današnje vreme i savetnici za odnose. Dve popularne definicije ljubavi su Sternbergova trouglasta teorija ljubavi i Fišerova teorija ljubavi.[5][6][7] Sternberg definiše ljubav u smislu intimnosti, strasti i posvećenosti, za koje tvrdi da postoje na različitim nivoima u različitim romantičnim vezama. Fišer definiše ljubav kao sastavljenu od tri faze: privlačnost, romantična ljubav i vezanost. Romantične veze mogu postojati između dvoje ljudi bilo kog pola ili među grupom ljudi (vidi poliamoriju).

Romansa[uredi | uredi izvor]

Dok mnogi pojedinci prepoznaju jedinstveni kvalitet romantične veze kao prisustvo ljubavi, nemoguće je da romantične veze opstanu bez komponente međuljudske komunikacije. U okviru romantičnih veza, ljubav je stoga jednako teško definisati. Hazan i Šaver[8] definišu ljubav, koristeći Ejnsvortovu teoriju privrženosti, kao blizinu, emocionalnu podršku, samoistraživanje i nevoljnost odvajanja kada se rastaje od voljene osobe. Druge komponente za koje se obično smatra da su neophodne za ljubav su fizička privlačnost, sličnost,[9] reciprocitet[6] i samootkrivanje.[10]

Faze života[uredi | uredi izvor]

Rane adolescentske veze karakterišu druženje, reciprocitet i seksualna iskustva. Kako odrasli u nastajanju sazrevaju, oni počinju da razvijaju privrženost i osobine brige u svojim odnosima, uključujući ljubav, vezivanje, sigurnost i podršku za partnere. Rane veze takođe imaju tendenciju da budu kraće i pokazuju veću uključenost u društvene mreže.[11] Kasnije veze često su obeležene smanjenjem učešća u društvenim mrežama, jer par posvećuje više vremena jedno drugom nego saradnicima.[12] Kasnije veze takođe imaju tendenciju da pokazuju viši nivo posvećenosti.[11]

Većina psihologa i savetnika za odnose predviđa opadanje intimnosti i strasti tokom vremena, što biva zamenjeno većim naglaskom na druželjubivosti (razlikuje se od adolescentske saputničke ljubavi po kvalitetima brižnosti, posvećenisti i fokusiranosti na partnera). Međutim, studije parova nisu otkrile opadanje intimnosti niti važnosti seksa, intimnosti i strastvene ljubavi za one u dužim ili kasnijim vezama.[13] Stariji ljudi imaju tendenciju da budu zadovoljniji u svojim odnosima, ali se suočavaju sa većim preprekama za ulazak u nove veze nego mlađi ili sredovečni ljudi.[14] Posebno se starije žene suočavaju sa društvenim, demografskim i ličnim preprekama; muškarci od 65 i više godina imaju skoro dvostruko veće šanse da budu u braku nego žene, a skoro tri puta je veća verovatnoća da će udovci izlaziti 18 meseci nakon gubitka partnera u poređenju sa udovicama.

Bolja polovina[uredi | uredi izvor]

Termin bolja polovina stekao je popularnost tokom 1990-ih, odražavajući sve veće prihvatanje 'neheteronormativnih' odnosa. Može se koristiti da se izbegne stvaranje pretpostavke o polu ili statusu u vezi (npr. u braku, vanbračnoj zajednici, građanskoj zajednici) intimnog partnera osobe. Kohabitacije nastavljaju da rastu u zastupljenosti, pri čemu mnogi partneri smatraju da je kohabitacija skoro jednako ozbiljna kao brak ili zamena za brak.[14] Posebno LGBTQ osobe mogu se suočiti sa jedinstvenim izazovima u uspostavljanju i održavanju intimnih odnosa. Naprezanja 'unutrašnje homo-negativnosti' i predstavljanje sebe u skladu sa društveno prihvatljivim rodnim normama može smanjiti zadovoljstvo i emocionalne i zdravstvene beneficije koje doživljavaju u svojim odnosima..[15][16][17] LGBTQ mladima takođe nedostaje društvena podrška i vršnjačke veze koje uživaju heteronormativni mladi ljudi.[18] Bez obzira na to, uporedna istraživanja homoseksualnih i heteroseksualnih parova otkrila su mali broj razlika u intenzitetu, kvalitetu, zadovoljstvu ili posvećenosti odnosa.[19]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Berscheid E, Peplau LA (1983). „The emerging science of relationships”. Ur.: Kelley HH. Close relationships. New York: W.H. Freeman and Company. str. 1–19. OCLC 9131639. 
  2. ^ Berscheid E (april 1999). „The greening of relationship science”. The American Psychologist. 4. 54 (4): 260—6. PMID 10217995. doi:10.1037/0003-066X.54.4.260. 
  3. ^ Ye, Jinhui; Ye, Xiaoting (4. 11. 2020). „Adolescents' interpersonal relationships, self-consistency, and congruence: Life meaning as a mediator”. Social Behavior and Personality. 48 (11): 1—11. S2CID 226526839. doi:10.2224/sbp.9428. 
  4. ^ Molm, Linda D.; Schaefer, David R.; Collett, Jessica L. (2007). „The Value of Reciprocity”. Social Psychology Quarterly. 70 (2): 199—217. JSTOR 20141780. S2CID 146252068. doi:10.1177/019027250707000208. 
  5. ^ Acker, Michele; Davis, Mark H. (1992). „Intimacy, Passion and Commitment in Adult Romantic Relationships: A Test of the Triangular Theory of Love”. Journal of Social and Personal Relationships. 9 (1): 21—50. S2CID 143485002. doi:10.1177/0265407592091002. 
  6. ^ a b Gibson, Lacey S. (20. 1. 2015). „The Science of Romantic Love: Distinct Evolutionary, Neural, and Hormonal Characteristics”. International Journal of Undergraduate Research and Creative Activities. 7: 1. doi:10.7710/2168-0620.1036Slobodan pristup. 
  7. ^ Sternberg, Robert J. (1986). „A triangular theory of love.”. Psychological Review. 93 (2): 119—135. doi:10.1037/0033-295x.93.2.119. 
  8. ^ Hazan, Cindy; Shaver, Phillip (1987). „Romantic love conceptualized as an attachment process.”. Journal of Personality and Social Psychology. 52 (3): 511—524. PMID 3572722. S2CID 2280613. doi:10.1037/0022-3514.52.3.511. 
  9. ^ Vangelisti, Anita L. (2011). „Interpersonal Processes in Romantic Relationships” (PDF). Ur.: Knapp, Mark L.; Daly, John A. The SAGE Handbook of Interpersonal Communication. SAGE Publications. str. 597—631. ISBN 978-1-4129-7474-5. S2CID 15423545. 
  10. ^ Kito M (april 2005). „Self-disclosure in romantic relationships and friendships among American and Japanese college students”. The Journal of Social Psychology. 145 (2): 127—40. PMID 15816343. S2CID 25117099. doi:10.3200/SOCP.145.2.127-140. 
  11. ^ a b Meier A, Allen G (2009). „Romantic Relationships from Adolescence to Young Adulthood: Evidence from the National Longitudinal Study of Adolescent Health”. The Sociological Quarterly. 50 (2): 308—335. PMC 4201847Slobodan pristup. PMID 25332511. doi:10.1111/j.1533-8525.2009.01142.x. 
  12. ^ Merkle, Erich R.; Richardson, Rhonda A. (2004). „Digital Dating and Virtual Relating: Conceptualizing Computer Mediated Romantic Relationships”. Family Relations. 49 (2): 187—192. JSTOR 585815. doi:10.1111/j.1741-3729.2000.00187.x. 
  13. ^ Montgomery, Marilyn J.; Sorell, Gwendolyn T. (1997). „Differences in Love Attitudes across Family Life Stages”. Family Relations. 46 (1): 55—61. JSTOR 585607. doi:10.2307/585607. 
  14. ^ a b Sassler S (jun 2010). „Partnering Across the Life Course: Sex, Relationships, and Mate Selection”. Journal of Marriage and the Family. 72 (3): 557—575. PMC 3399251Slobodan pristup. PMID 22822268. doi:10.1111/j.1741-3737.2010.00718.x. 
  15. ^ Mohr, Jonathan J.; Daly, Christopher A. (2008). „Sexual minority stress and changes in relationship quality in same-sex couples”. Journal of Social and Personal Relationships. 25 (6): 989—1007. S2CID 145225150. doi:10.1177/0265407508100311. 
  16. ^ Li, Tina; Dobinson, Cheryl; Scheim, Ayden; Ross, Lori (2013). „Unique Issues Bisexual People Face in Intimate Relationships: A Descriptive Exploration of Lived Experience”. Journal of Gay & Lesbian Mental Health. 17: 21—39. S2CID 145715751. doi:10.1080/19359705.2012.723607. 
  17. ^ Iantaffi A, Bockting WO (mart 2011). „Views from both sides of the bridge? Gender, sexual legitimacy and transgender people's experiences of relationships”. Culture, Health & Sexuality. 13 (3): 355—70. PMC 3076785Slobodan pristup. PMID 21229422. doi:10.1080/13691058.2010.537770. 
  18. ^ DeHaan S, Kuper LE, Magee JC, Bigelow L, Mustanski BS (2013). „The interplay between online and offline explorations of identity, relationships, and sex: a mixed-methods study with LGBT youth”. Journal of Sex Research. 50 (5): 421—34. PMID 22489658. S2CID 19195192. doi:10.1080/00224499.2012.661489. 
  19. ^ Roisman GI, Clausell E, Holland A, Fortuna K, Elieff C (januar 2008). „Adult romantic relationships as contexts of human development: a multimethod comparison of same-sex couples with opposite-sex dating, engaged, and married dyads”. Developmental Psychology. 44 (1): 91—101. PMID 18194008. doi:10.1037/0012-1649.44.1.91. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]