Minhauzenov sindrom

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Umišljeni poremećaji
Klasifikacija i spoljašnji resursi
Specijalnostpsihijatrija, psihologija
MKB-10F68.1
MKB-9-CM301.51
DiseasesDB8459 33167
eMedicinemed/3543 emerg/322 emerg/830
MeSHD009110

Minhauzenov sindrom je uznemiravajući psihopatološki poremećaj[1], gde osoba preuveličava, fabrikuje ili indukuje svoju bolest kako bi dobila pažnju okoline. Naziv je dobio po nemačkom baronu Minhauzenu koji je voleo fantazirati, preuveličavati i lagati. Sam naziv je u medicinu uveo engleski doktor Ričard Ašer. Ovaj poremećaj je jedan od oblika takozvanih umišljenih bolesti, i kao takav veoma je sličan hipohondriji, ali se od nje razlikuje u tome što kod hipohondrije pacijent zaista misli da ima neku bolest, dok je kod Minhauzenov sindroma pacijent svestan da preteruje i da inscenira bolest, povredu, infekciju i slično.[2] U suštini bolesti je nezadrživi nagon da se lažnom pacijentu ukaže pažnja, a uzrok je najverovatnije nedostatak ljubavi i pažnje u detinjstvu.

Nastanak bolesti[uredi | uredi izvor]

Precizan uzrok ove vrste poremećaja još uvek nije tačno utvrđen. Pretpostavka je da i biološki i psihološki faktori igraju ulogu u razvoju Minhauzenovog sindroma. Zanemarivanje u detinjstvu, nedostatak pažnje, destruktivno ponašanje, nedostatak samopouzdanja ili česti boravci u bolnici samo su neki od faktora koji utiču na razvoj sindroma. Zbog same prirode poremećaja koji se zasniva na lažnim dijagnozama teško je utvrditi tačan broj obolelih zato i ne postoje pouzdani statistički podaci, iako je sigurno da je ova vrsta poremećaja retka. Obično počinje u ranom odraslom dobu. Prvi oblik ovog sindroma uočen je 1964. godine, kada je američkom fabrikantu po imenu Vartsal ukradeno kreditno pismo, koje je omogućavalo lečenje u bolnicama. Lopov je vratio novac koji je bio u novčaniku, a sa kreditnim pismom je pod imenom vlasnika krenuo da obilazi bolnice u američkim gradovima. Obišao je svih pedeset američkih država, preseljavajući sa jedne na drugu bolnicu.

Tokom svog putovanja lažnom Vartasalu je između ostalog urađeno 2768 rendgenskih snimanja, od toga 254 RTG snimaka grudnog koša. Za ispitivanje stomaka je 387 puta popio barijum kašu. Slepo crevo mu je operisano tri puta, a sedamnaest puta mu je rađena operacija krivog nosa. U toku jedne godine je 187 puta primljen u bolnicu, najčešće bi isti dan po prijemu bi i pobegao.[3]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Minhauzenov sindrom i lažni poremećaji imaju slične tipične obrasce ponašanja među kojima mogu biti: dramatična i panična prezentacija simptoma, znanje o medicinskim terminima i postupcima, licemerno i svadljivo ponašanje prema medicinskom osoblju, prisustvo više hirurških ožiljaka po stomaku kao rezultat višestrukih operacija da bi se istražili izmišljeni simptomi, pojava simptoma samo kada je pacijent sam i nije podvrgnut posmatranju. Osobe sa ovim sindromom tvrde da imaju određene simptome bolesti, često se žaleći na bol u trbuhu, kratku nesvesticu i temperaturu. Sklone su da lažiraju rezultate dijagnostičkih testova ili čak da se namerno povređuju, samo da bi dobili što detaljniji pregled. Osobe sa ovakvim stanjem često pokušavaju da prećute lične detalje, ne dopuštaju razgovor i kontakte bolničkog osoblja sa članovima porodice. Čim lekar počne da sumnja da osoba simulira simptome, pacijent napušta bolnicu, često uz pretnju tužbom za nekompetentnost i zdravstvenu zaštitu traži na drugom mestu. Zato se sindrom skoro uvek otkrije naknadno kad osoba već ode iz ustanove u kojoj se lečila.

Minhauzenov sindrom kod dece[uredi | uredi izvor]

Mišljenje velikog broja pedijatara je da je Minhauzenov sindrom jedan od načina zlostavljanja dece od strane roditelja, pri čemu roditelji svesno inscenira bolest kod svog deteta, prinuđavajući ga da veliki deo života trpi medicinske pretrage i dugotrajan boravak u bolnici. Na ovaj način isprovociraju Minhauzenov sindrom kod dece, pa su poznati slučajevi da više dece od istih roditelja imaju ovaj sindrom.

Minhauzenov sindrom na poslu[uredi | uredi izvor]

Nejtan Benet, profesor menadžmenta u Atlanti, definisao je pojavu pri kojoj neki zaposleni seju seme razdora između svojih kolega, da bi se kasnije dokazali kao oni koji rešavaju konflikte i doprinose organizacijskoj efikasnosti, ili izmišljaju probleme, a svoja, takođe izmišljena, rešenja prezentuju svojim nadređenima i za to primaju pohvale. Ovo ponašanje profesor Benet naziva sintagmom „Minhauzena na poslu“ i definiše ga kao pojavu u radnom okruženju kada zaposleni stvaraju fiktivne organizacijske probleme da bi ih sami rešili. Takođe, proučavaju se i metode za prepoznavanje i neutralisanje ovih pojava od strane menadžera.

Lečenje[uredi | uredi izvor]

Ovaj hronični poremećaj je vrlo teško u potpunosti izlečiti. Obolela osoba odbija lečenje od ovog sindroma i kad oseti da je otkrivena najčešće odlazi u drugu zdravstvenu ustanovu. Lečenje ovog poremećaja dugotrajno je i teško. Kad se sa sigurnošću utvrdi da je reč o ovom tipu poremećaja pristupa se psihoterapiji kako bi se promenile navike i ponašanja osobe, a sam ishod lečenja je veoma neizvestan.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ A.A. Jovanović; V.P. Popović; S.S. Savić; Alempijević, Đ.; Janković, N. (2005). „Minhauyenov sindrom preko posrednika”. Srpski arhiv za celokupno lekarstvo. Beograd. 133: 173—179. BIBLID: 0370-8179. 
  2. ^ Krahn LE, Bostwick JM, Stonnington CM (2008). „Looking toward DSM-V: should factitious disorder become a subtype of somatoform disorder?”. Psychosomatics. 49 (4): 277—82. PMID 18621932. doi:10.1176/appi.psy.49.4.277. 
  3. ^ „Minhauzenov sindrom - Leteci Holanđanin”. Arhivirano iz originala 25. 09. 2011. g. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]



Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).