Mitologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Odisej nadvladao pesmom Demodokusa, na slici Frančeska Ajeza, 1813–15

Mitologija (grč. Μυθολογία; priča, predanje, izučavanje ili nauka o predanjima) je sistem međusobno više ili manje povezanih mitova koji se prenose kao predanje (sveta priča) u određenoj zajednici. Najbogatije mitologije javile su se u prvobitnim zajednicama rodovskog društva u doba varvarstva i obuhvataju svet naivne fantazije nastanjen bogovima, herojima i drugim natprirodnim bićima koja se upliću u sudbine ljudi, usmeravajući ih. Mitologija je ujedno fantastična istorija određene zajednice i prenosi se s pokolenja na pokolenje kao svetinja. Mitologija je takođe nauka koja se bavi sistematskim ispitivanjem, izlaganjem, upoređivanjem i objašnjavanjem mitova, doprinoseći boljem poznavanju ljudskih kultura[1] ili naučno studiranje mitova.[2] Mitovi su u stvari „svete priče” koje ljudi kazuju kako bi sebi približili mnoge za njih neobjašnjive prirodne fenomene, svoju istoriju, moralne i pravne običaje i slično.

Mit je karakteristika svake kulture. Mnogi izvori mitova su predloženi, od personifikacije prirode ili perfonifikacije prirodnih pojava, do istinitih ili hiperboličnih viđenja istorijskih događaja do objašnjenja postojećih rituala. Kulture kolektivne mitologije pomažu u prenošenju pripadnosti, zajedničkih i religijskih iskustva, modela ponašanja i moralnih i praktičnih lekcija.

Izučavanje mitova je počelo u drevnoj istoriji. Rivalne klase grčkih mitova[3] po Evhemeru, Platonu i Salustijusu su razvijene posredstvom neoplatonista i kasnije su ih oživeli renesansni mitografi. Komparativna mitologija 19. veka je reinterpretirala mit kao primitivnog i neuspešnog suparnika nauke (Tajlor), „bolest jezika“ (Miler), ili pogrešno tumačenje magijskog rituala (Frejzer).

Nedavni pristupi često posmatraju mitove kao manifestacije psiholoških, kulturnih ili društvenih istina, a ne kao netačna istorijska gledišta.

Naučna klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Većina religija se može proučavati kroz četiri osnovna odseka i njihovu prethodnicu.

Preanimizam, kako etnolozi nazivaju Vračanjemagiju, prethodilo je i stvorilo religiju. Ne pretpostavlja ni demone ni duše pokojnika, ono operiše samo sa onom neodrećenom duhovnom silom, koja je imanentna ljudima u celoj prirodi, a ta duhovna sila je mana a disciplina vere manaizam

  1. Opšta animologija kao grana ili animizam kao verovanje, pri čemu je prvi oblik te religioznosti bio manizam. Manifestacioni oblici su bili kult predaka i kult prirode i u tom sklopu magijska praksa koja ih prati kao sastavni deo svake relgije. Ukratko, animizam je takvo verovanje po kojem je celokupna stvarnost prožeta ili nastanjena duhovima ili dušama, i u izvesnom smislu ta je stvarnost zamišljena kao živa. Na prvom stepenu u manizmu, duhovna sila je impersonalna, ali prisutna u čitavoj prirodi.
  2. Demonologija,[4] kao viši i u istorijskom smislu mlađi sloj religioznosti, na kom se stupnju sada i priroda i čovek, ljudski svet posmatra kao inkarnacija demona, bezličnih oblika volšebnih bića, koja nastanjuju šume i vode, kamen i vasionu, ali i životinjski svet-zmija, vuk, petao, medved, kao i u samostalnom poluljudskom obliku, vampir, zmaj, karakondžula, vile. Smatra se netačna klasifikacija kao niža biće ili nižom mitologijom, jep postoji zasebni, viši stepen koji se zove mitologija.
  3. Mitologija, kao viši i mlađi nivo istorijske artikulacije religije, na kome u većoj ili manjoj meri perzstiraju i svi raniji slojevi, i opšta duhovna animistička snaga, bezlična sila Mana, Orenda, Vakan, kao i demonska obličja sa drugog nivoa. Mitologija se javlja kao sistem koji ne mora da je uvek i sasvim uobličen, on sadrži i niz mitskih likova, božanstava, heroja nadljudske snage, koji se diferenciraju u strogo ljudskom obliku. Manifestne forme ove religioznosti su Htonizam –bogovi donjeg sveta, i Solarno božanstvao – bogovi gornjeg sveta.
  4. Otkrivena religija- hrišćanstvo, judaizam, islam, budizam kao najmlađi stadijum religijske individualizacije. Put od mane ide preko demonologije i mitologije kao formi poluljudskih i ljudskih božanskih likova, gde božanstva poprimaju ljudski oblik ali u mnoštvu bogova – Politeizam . U monoteističkim religijama biva okončan proces religijske individualizacije, pa se stvar završava u duhovnosti jedne božanske ličnosti — Bog.

Mitološka priča[uredi | uredi izvor]

Mitološka priča ili mit je simbol, odnosno, skup simboličnih slika proizašlih iz ljudske psihe. Predstavljena je kroz simbole, jer drugačije nije ni moguće, zato što prenosi istinsku poruku koju se rečima ne može objasniti. Mitologija je tačka susreta poznatog i nepoznatog, odnosno, ljudske svesti i podsvesti. Ona je ljudima nekada služila kao vodič kroz životna iskušenja i životne izazove. Uz ritual i umetnost, mitologija je činila religijsku celinu i ova tri elementa, ako su odvojena, gube na moći svoje poruke. Deo mitova bavi se tematikom sazrevanja pojedinaca - prelaz iz detinjstva i adolescencije (psihološke zavisnosti) u samoodgovornu i nezavisnu odraslu osobu. Mitologija je nekod, kroz svoju univerzalnu poruku, dovodila ljude u sklad sa svetom u kojem žive.

Druge priče u mitologiji obično objašnjavaju postanak svemira, prirodne fenomene i, uopšteno, sve pojave za koje ne postoji jednostavno i logično objašnjenje. Nemaju svi mitovi potrebu da objašnjavaju nepoznato. Postoje i mitovi koji takođe sadrže natprirodne pojave i događaje, ali su to puno jednostavnije i kraće priče koje se jednostavno prenose usmenom predajom s generacije na generaciju.

Mitologija, dakle, predstavlja skup priča, možda nekim delom i istinitih, delom legendarnih, a najvećim delom metaforičkih ili simboličkih, te se u njima tom „izmišljenom“ stvarnošću pokušava predočiti ono ljudima neshvatljivo. Mitologija je metafora stvarnosti koju su koristile generacije čovečanstva s namerom da poduče, prenesu mudrost ili jednostavno daju odgovor na „ono nešto nepoznato.“ Iz tog razloga lako je primetiti da je mitologija često utelovljivala i narodnu ili već pripadajuću religiju stanovništva. S obzirom da je mitologija jednako kao i religija u to doba često igrala ulogu koju danas zauzima nauka, ne može se o njoj više pričati kao o nauci, s obzirom da ne poseduje nikakve naučne metode, ali može se govoriti o njenom uticaju na razvoj čovekovog razmišljanja.

Religija i mitologija[uredi | uredi izvor]

Likovi u mitološkim pričama najčešće su i religijski, pa su mitologija i religija raznih naroda usko povezani.[5]

Na temelju mitološke priče nastaje religija, institucionalizovana vjera. Religija uzima mitološku priču i čini od nje dogmu, odnosno religijsku sliku koju se ne sme preispitivati. Tako se mitološka priču, koja je izvorno poetičnog i fluidnog karaktera, pretvara u doslovnu činjenicu ili pak istorijski događaj. Na temelju tako institucionalizirane religije nastaju ljudske civilizacije vođene njihovom verskom zajednicom.[5][6][7][8]

Dok se mitološka priču živi punim plućima, odnosno dok njeni simboli koriste slike koje odgovaraju savremenom načinu življenja, savremenim problemima ljudskoga života, te se priče ili slike nipošto ne smatraju „mitologijom“ nego „činjenicom“. Drugim rečima, najbolja definicija mitologije u našem svetu jeste „religija drugih naroda, ali nikako moja religija“. Ovakav odbojan stav prema mitologiji dolazi iz uobičajenog shvatanja utemeljenog u 19. veku među autorima „demitologizatorima“ koji su mitologiju definisali kao nešto lažno, neistinito, izmišljeno, kao fikciju ili pak priču za zabavu, a to nije bilo prikladno za vreme velikog uzleta „razuma“ i „stvarnog, realnog sveta“.

Može se reći da postoje dva različita načina čitanja mitološkog teksta:

  • religijski način koji od mita čini čvrstu, činjeničnu, krutu, proznu sliku, istorijski događaj.[9][10]
  • i umetnički način koji mit posmatra kao poeziju, pesmu, metaforu koja se odnosi, kako na misteriju univerzma, tako i na ljudsku unutrašnju misteriju koja se ne može drugačije izreći osim putem pesme, odnosno umetnosti.

Moderna mitologija[uredi | uredi izvor]

Ponajbolji primeri moderne mitologije donose popularni filmski i televizijski serijali. To su serijali Zvezdane staze, koji je stvorio Džin Rodenberi i Ratovi zvezda, koji je osmislio Džordž Lukas.

Od književnosti se izdvaja trilogija Gospodar prstenova. Zatim su tu još i mitološke priče prikazane kroz crtane filmove Volta Diznija, kao što su Kralj lavova i Legenda o medvedu.

Gospodar prstenova[uredi | uredi izvor]

Gospodar prstenova daje odgovore i objašnjenja o postanku sveta, ponešto o čoveku i daje jednu alternativnu priču o nastanku sveta, jedan novi uvid, nov način razmišljanja. Glavna simbolika koju priča jasno naglašava je simbolika prstena. Prsten simbolizuje moć. Moć je predstavljena kao jedna od osnovnih ljudskih slabosti i najvećih kušnji koju samo retki i čvrsti mogu savladati. Čovek se pred iskušenjem moći vrlo lako slomi i ubrzo moć počne kontrolisati čoveka, a ne obratno. Upravo zbog toga, priča nam predstavlja vrlo posebne junake − male ljude, hobite. Poruka je jasna − mali je čovek sposoban za velike stvari.

Između ostalog, ova mitološka priča pokazuje i vrednosti zajedničkog rada i prijateljstva. Glavni junak, Frodo Bagins, koji žrtvuje svoje telo kako bi bio izjeden iznutra od strane prstena, nikada ne bi uspeo uništiti prsten da mu nije pomogao njegov verni prijatelj Sem Gemdži.

Ratovi zvezda[uredi | uredi izvor]

Ratovi zvezda je mitološka priča koja se takođe temelji na određenim simbolima ljudske podsvesti. Prvenstveno, ono što je inovativno u ovom delu je svemirski prostor koji nije u celosti obuhvaćen ljudskim saznanjima. Na taj način on podseća na mesta u koja niko pre nije kročio, poput šuma, pustinja ili pećina u starim mitovima.

Osim toga, prikazan je glavni junak, Ankin Skajvoker, koji je, takoreći, rođen „po duhu svetom“ i on predstavlja izbavitelja, mesiju, spasitelja koji će uništiti zlu silu i vratiti mir galaksiji. Ovo je i te kako simbolika koja može pronaći svoje veze s Isusom Hristom.

U celosti, ova priča govori o sistemu, državnom i političkom ustrojstvu, koje se suprotstavlja čovečnosti, a to je upravo ono s čime se čovek današnjice susreće. Hoće li sistem čoveka lišiti njegove čovečnosti ili će čovek uspeti da koristi sistem u ljudske svrhe.

Tri prednastavka govore o padu junaka za koga je prorečeno da će uništiti zlu silu koja je obuzela čitavi univerzum. U svojoj želji da spasi ženu od umiranja, zbog svoje privrženosti i nemogućnosti da se pomiri sa životom, junak pada i prelazi na ono što je simbolično nazvano Tamnom stranom sile.

Originalna trilogija predstavlja staru mitološku priču o junakovoj pustolovini koja će formirati njegov karakter. Priče o junacima poput ovih simbolišu ono što se događa u svakome od nas kroz našu pojedinačnu pustolovinu života. One pomažu ljudima, kroz svoju simboliku, u transformaciji svesnosti i omogućuju im ispunjeniji i lakše prihvatljiviji život prepun iskušenja.

Džordž Lukas je serijal filmova Ratovi zvezda napisao inspirisan najvećim mitologom našega vremena, Džozefom Kembelom i njegovim remek delom The Hero with a Thousand Faces. Isti je slučaj i sa Volt Diznijevim animiranim filmom Kralj lavova.

Mitologije po regijama[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Oxford English Dictionary, 3rd ed. "myth, n. Oxford University Press (Oxford), 2003.
  2. ^ Kirk 1973, str. 8.
  3. ^ „Volume: Hellas, Article: Greek Mythology”. Encyclopaedia The Helios. 1952. 
  4. ^ "Demonology" at Dictionary.com Unabridged, (v 1.1) Random House, Inc.. Pristupljeno January 29, 2007.
  5. ^ a b Bascom 1965, str. 9.
  6. ^ "myths", A Dictionary of English Folklore
  7. ^ Eliade 1998, str. 23.
  8. ^ Pettazzoni 1984, str. 102.
  9. ^ Bulfinch 2004, str. 194.
  10. ^ Honko 1984, str. 45.
  11. ^ Patricia Ann Lynch, Jeremy Roberts. African Mythology, A to Z Infobase Publishing, 2010 pp. 138.
  12. ^ Allen 2000.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Wallace, Isabelle Loring; Hirsh, Jennie (2011). Contemporary Art and Classical Myth. Ashgate Publishing, Ltd. ISBN 978-0-7546-6974-6. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]