Moždane opne
Moždane opne - meninge | |
---|---|
Detalji | |
Sinonim | meninx |
Prekurzor | Tvrda opna nastaje od mezoderma, paučinasta i meka od ektoderma |
Deo | Centralni nervni sistem |
Lokacija | Iznad mozga i kičmene moždine |
Arterija | srednja meningealna arterija, meningealne grane uzlazne faringealne arterije, pomoćna meningealna arterija, grana prednje etmoidalne arterije, meningealne grane vertebralne arterije |
Nerv | Srednji meningealni nerv, meningealna grana mandibularnog nerva |
Funkcija | Mehanička i hemijska zaštita nervnog sistema |
Identifikatori | |
Latinski | Meninges |
MeSH | D008578 |
TA | A14.1.01.001 |
FMA | 231572 |
Anatomska terminologija |
Moždane opne, moždane ovojnice, moždanice ili meninge (lat. meninges) su vezivni omotači, jedan ili više, na površini Centralnog nervnog sistema kičmenjaka koji imaju zaštitnu i metaboličku ulogu. Nalaze se između mozga i lobanje i između kičmene moždine i kičmenih pršljenova. Izgrađene su od rastresitog i gustog vezivnog tkiva.
Kod sisara, postoje tri vrste moždanih opni: spoljašnja moždana ovojnica (tvrda opna, lat. dura mater), središnja moždana ovojnica (paučinasta opna, lat. arachnoid mater) i unutrašnja moždana ovojnica (meka opna, lat. pia mater). Cerebrospinalna tečnost se nalazi u subarahnoidnom prostoru između paučinaste i meke opne. Primarna funkcija moždanih ovojnica je zaštita centralnog nervnog sistema.[1]
Funkcija[uredi | uredi izvor]
Moždane opne imaju dve primarne funkcije:
- Zaštita CNS (centralni nervni sistem) od traumatskih povreda mozga, kao što je udarac u glavu, delujući kao amortizer. One učvršćuju CNS i sprečavaju mozak da se kreće unutar lobanje.
- Obezbede sistem podrške za krvne sudove (uključujući srednju meningealnu arteriju) koje isporučuju krv do CNS tkiva, nerava (uključujući trigeminalni i vagusni nerv), limfne žlezde (drenažni sistem) i cerebrospinalnu tečnost.[2]
Struktura moždanih opni kod čoveka[uredi | uredi izvor]
CNS čoveka je, kao i kod drugih sisara, obavijem sa tri moždane opne: tvrdom, paučinastom i mekom. Osim što ga obavijaju, ove opne mu pružaju potporu, štite ga i pregrađuju njegovo tkivo. Upala moždanih opni naziva se meningitis, bolest koja može imati ozbiljne posledice.
Tvrda moždana opna[uredi | uredi izvor]
Spoljašnja moždana ovojnica, tvrda opna (lat. dura mater) naleže na unutrašnju površinu lobanje i kičmenog stuba, formirajući neku vrstu čvrste i neelastične vreće u kojoj je smešten centralni nervni sistem. Tvrdu opnu sačinjavaju dva sloja vezivnog tkiva: kosni (periostalni), koji naleže na lobanju i unutrašnji meningealni sloj, koji naleže na sledeću, središnju ovojnicu.
Predstavlja nastavak gustog vezivnog tkiva koje prianja na periost kosti. Na njoj se razlikuju dve površine:
- sinusni endotel je površina okrenuta prema kosti; ima sloj spljoštenih ćelija koje po građi liče na fibroblaste;
- neurotelijum je površina okrenuta ka paučinastoj moždanici, slične je građe kao prethodna.
Subduralni prostor sadrži malo tkivne tečnosti.
Paučinasta moždanica[uredi | uredi izvor]
U središnjoj ovojnici nalaze se veliki krvni sudovi. Središnja ovojnica, paučinasta opna (arachnoidea), priljubljena je uz tvrdu opnu, a ime je dobila zbog izgleda i konzistencije koji podsećaju na paukovu mrežu.
Obuhvata dva dela:
- arahnoidnu membranu koja se u stvari sastoji od pet do osam slojeva spljoštenih ćelija fibroblasta koji su međusobno povezani tako da predstavljaju barijeru između subduralnog i subarahnoidnog prostora čime sprečavaju mešanje tkivne tečnosti i likvora;
- arahnoidne trabekule su u obliku stubova izgrađenih od kolagenih vlakana; trabekule su isprepletane (paukolik izgled) unutar subarahnoidnog prostora.
Subarahnoidni prostor je na nekim mestima proširen u cisterne, ispunjen likvorom i u njemu se nalaze:
Meka moždanica[uredi | uredi izvor]
Unutrašnja ovojnica, meka opna (pia mater) je delikatna membrana, koja naleže blisko na površinu tkiva mozga i kičmene moždine, zalazeći u sve žljebove i jame. Unutar ove opne nalaze se krvni kapilari, koji nastaju grananjem krupnijih krvnih sudova u tvrdoj opni.
Na mestima gde krvni sudovi ulaze u tkivo, meka opna gradi specifične spoljne zidove oko ovih prostora. Između meke i paučinaste opne nalazi se subarahnoidni prostor, koji je ispunjen cerebrospinalnom tečnošću (likvor). Tvrda opna tokom embrionalnog razvića nastaje od mezoderma, dok paučinasta i meka opna nastaju ektoderma, pa se ove dve moždanice, zbog zajedničkog embrionskog porekla i nežne građe nazivaju leptomeninge (gr. leptos – tanano, tanko).
Naleže direktno na nervno tkivo CNS-a i sastoji se od nekoliko delova:
- spoljašnji epitel pije, nalazi se na površini koja je okrenuta ka paučinastoj moždanici;
- sloj kolagenih vlakana postavljenih paralelno ispod prethodnog sloja;
- sloj vezivnog tkiva izgrađen od kolagenih vlakana, fibroblasta i makrofaga;
- unutrašnji sloj pije koji naleže na površinu nervnog tkiva.
Klinički značaj[uredi | uredi izvor]
Povrede koje zahvataju moždane ovojnice mogu dovesti do krvarenja i dve vrste hematoma.[3]
- Subarahnoidno krvarenje je akutno krvarenje ispod arahnoida; može se javiti spontano ili kao rezultat traume.[4]
- Subduralni hematom je hematom (sakupljanje krvi) koji se nalazi na odvajanju arahnoida od tvrde opne. Vene za premošćivanje koje povezuju tvrdu opnu i arahnoidnu se pokidaju, obično tokom nezgode, i krv curi u ovo područje.
- Epiduralni hematom, krvarenje između tvrde opne i lobanje, može nastati nakon nesreće ili spontano.
Ostala medicinska stanja koja utiču na moždane ovojnice uključuju meningitis (obično od gljivične, bakterijske ili virusne infekcije) i meningiome koji nastaju iz moždanih ovojnica, ili od karcinomatoza meninge (tumora) koji se formiraju na drugim mestima u telu i metastaziraju u moždane ovojnice.
Moždanice kod životinja[uredi | uredi izvor]
Moždanice suvozemnih kičmenjaka[uredi | uredi izvor]
Kod kopnenih kičmenjaka (vodozemci, gmizavci i ptice), osim sisara i nekih riba (prave košljoribe) primarna moždanica se diferencira na dve opne:
- tvrdu moždanicu (dura mater), spoljašnja opna fibrozne građe;
- primarnu meku moždanicu (pia mater primitiva syn. meninx sekundaria) ili leptomeninx, unutrašnja opna od rastresitog vezivnog tkiva.
Perimeningealni prostor je ispunjen cerebrospinalnom tečnošću u kojoj se nalazi CNS vezan jednom vezivnom trakom za okolne skeletne elemente.
Kod nekih ptica dolazi do delimične diferencijacije leptomenigi na:
- paučinastu moždanicu (arachnoidea) i
- sekundarnu meku moždanicu (pia mater), unutrašnju opnu.
Moždane opne kolosuta i riba[uredi | uredi izvor]
Kolouste i veliki broj vrsta riba imaju samo jednu moždanicu, tzv. primarnu moždanu opnu (meninx primitiva). Izgrađena je od struktura kompaktnog vezivnog tkiva u kome se nalaze krvni sudovi i melanofore. Između nje i skeleta (lobanje i kičmenih pršljenova) nalazi se šupljina (duplja) perimeningealni prostor ispunjena rastresitim vezivnim tkivom bogatim masnim ćelijama.
Moždanice sisara[uredi | uredi izvor]
Sisari imaju diferencirane tri moždanice:
- meka (pia mater), naziva se još i sekundarna meka moždanica jer nastaje diferencijacijom primarne meke moždanice; naleže na nervno tkivo
- paučinasta (arachnoidea)
- tvrda (dura mater).
Meka i paučinasta moždanica nastaju diferencijacijom, koja je otišla dalje nego kod ptica, primarne meke moždanice. Obe imaju isto embrionalno poreklo, nastaju od mezenhimskog materijala nervne kreste i mezoderma po čemu se razlikuju od tvrde moždanice koja je čisto mezodermalnog porekla.
Meka moždanica sisara je bogata krvnim sudovima koji prodiru u unutrašnjost mozga i kičmene moždine i snabdevaju ih krvlju. Naleže na CNS prateći sve brazde i vijuge i sa epitelom pojediniu delova mozga formira horioidne pleksuse. Nasuprotot mekoj, paučinasta moždanica je siromašna krvnim sudovima, ali je zato bogata limfom. Tvrda moždana opna je dobro prokrvljena i obrazuje nabore:
- uzdužni (sagitalni) koji zalazi između hemisfera mozga;
- poprečni koji se uvlači između prednjeg i malog mozga.
Između tvrde i paučinaste moždanice nalazi se subduralni prostor, a između paučinaste i meke moždanice je subarahnoidni prostor ispunjen cerebrospinalnom tečnošću.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Meninges: anatomía, partes y funciones en el cerebro”. psicologiaymente.com (na jeziku: španski). 2017-01-01. Pristupljeno 2021-11-02.
- ^ „Meninges: What They Are & Function”. Cleveland Clinic. Pristupljeno 2022-08-16.
- ^ "Overview of Adult Traumatic Brain Injuries" (PDF). Orlando Regional Healthcare, Education and Development. 2004. Archived from the original (PDF) on February 27, 2008.
- ^ Van Gijn, Jan; Kerr, Richard S.; Rinkel, Gabriel JE (2007). „Subarachnoid haemorrhage”. The Lancet. 369 (9558): 306—318. PMID 17258671. S2CID 29126514. doi:10.1016/S0140-6736(07)60153-6.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Guyton,A. C, Hall, J. E: Medicinska fiziologija, Savremena administracija, Beograd, 1999.
- Davidović, Vukosava: Uporedna fiziologija, ZUNS, Beograd, 2003.
- Đorović Ana, Kalezić, M: Morfologija hordata - praktikum, Biološki fakultet Univerziteta u Beogradu, 1999.
- Kalezić, M: Osnovi morfologije kičmenjaka, ZUNS, Beograd, 2001.
- Mariček, Magdalena; Ćurčić, B; Radović, I: Specijalna zoologija, Naučna knjiga, Beograd, 1996.
- Milin J. i saradnici: Embriologija, Univerzitet u Novom Sadu, 1997.
- Pantić, V:Biologija ćelije, Univerzitet u Beogradu, Beograd, 1997.
- Pantić, V: Embriologija, Naučna knjiga, Beograd, 1989.
- Petrović, V. M, Radojčić, R, M: Uporedna fiziologija (drugi deo), ZUNS, Beograd, 1994.
- Popović S: Embriologija čoveka, Dečje novine, Beograd, 1990.
- Trpinac, D: Histologija, Kuća štampe, Beograd, 2001.
- Šerban, M, Nada: Pokretne i nepokretne ćelije - uvod u histologiju, Savremena administracija, Beograd, 1995.