Molekularni marker

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fragmenti DNK mogu da posluže kao molekularni markeri za praćenje prenosa delova hromozoma sa jedne generacije na drugu
Uređaj za ispitivanje srčanih funkcija u kome se kao molekularni marker koristi rubidijum hlorid(radioaktivni izotop)

Molekularni markeri su fragmenti DNK koji služe kao markeri za praćenje prenosa delova hromozoma sa jedne generacije na drugu. Dakle, ako alel nosi pojedinačni X kod njegovog oca, ali ne i njegove majke, pojedinac dobija marker svog oca. Molekularni markeri za X alel onda mogu pokazati roditeljsko poreklo ovog alela [1].

Za razliku od biomarkera povezanih sa morfološkim, fiziološkim i biohemijskim karakteristikama, molekularni markeri neposredno otkrivaju genetske promene koje se odražavaju ili ne na fenotipske promene (fenotip), ili fiziološke ili biohemijske promene.

Ovi molekularni markeri su neutralni pokazatelji varijabilnosti koji mogu da identifikuje polimorfizam između porodice, roda, vrste, sorte, populacije, pa čak i među pojedincima

...Dakle, molekularni markeri su veoma efikasno sredstvo u filogenezi jer molekuli mogu da uspostave porodični odnos između pojedinaca.

Namena[uredi | uredi izvor]

  • U geologije i astrobiologiji, biomarkeri su molekuli koji ukazuju na prisustvo (u prošlosti ili danas) živih organizama.
  • U medicini, molekularni markeri su supstance kaje se unose u organizam kako bi se dobile neke informacije (npr, rubidijum hlorid se koristi kao radioaktivni izotop za posmatranje miokarda.
  • U biologiji i medicini, marker je supstanca iz tela, koja ukazuje na prisustvo određene bolesti (npr, prisustvo antitela može da ukažu na „infekciju).
  • U genetici, molekularnih marker, je zamišljen kao genetički marker fragmenta DNK koji je povezan sa određenim delom genoma.
  • Molekularni markeri se koriste u eksperimentalnoj molekularnoj biologiji i biotehnologiji za identifikaciju specifičnih sekvenci DNK. Kako su veoma specifični molekularni markeri mogu biti kreirani da bi se vezali za DNK, a ne za druge supstance.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ D. BOICHARD, P. LE ROY, H. LEVéZIEL, J.-M. ELSEN. Utilisation des marqueurs moléculaires en génétique animale. 1998, INRA Prod. Anim., 11, 67-80.