Jefimija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jelena Mrnjavčević
Lični podaci
Datum rođenja1349.
Datum smrti1405.
Porodica
SupružnikUglješa
RoditeljiVojihna

Monahinja Jefimija ili Jelena Mrnjavčević (oko 1350 — posle 1405) bila je kći uglednog vlastelina u državi cara Dušana, kesara Vojihne, a pre zamonašenja bila je žena despota Uglješe.[1]

Posle pogibije muža u Maričkoj bici 1371. godine, zamonašila se i prešla u Srbiju. Živela je na dvoru kneza Lazara i tu je bila očevidac kosovskog stradanja, Lazareve smrti, kao i vazalne Srbije koja je poslala vojsku za bitku kod Angore 1402. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođena je u vlastelinskoj porodici kao Jelena, kćerka kesara Vojihne, gospodara Drame pod srpskim carem Stefanom Dušanom, udata je za brata kralja Vukašina, despota Uglješu, gospodara moćnog vizantijskog grada Sera. Njihov sin, Uglješa Despotović, umro je sa četiri godine, nakon čega je kao i njegov deda, koji je umro malo pre njega sahranjen u Hilandaru, u sabornom hramu. Nakon što su njen muž i dever stradali u Maričkoj bici 26. septembra 1371. godine, živela je u Seru a onda se u 22. godini života zamonašila i prešla u Kruševac u dom Lazara Hrebeljanovića.[2]

Nakon Kosovske bitke, kada je stradao i njen zaštitnik knez Lazar, zajedno sa knjeginjom Milicom prelazi u manastir Ljubostinju, zadužbinu knjeginje Milice.

Jedna od velikih zasluga monahinje Jefimije, zajedno sa monahinjom Evgenijom, bivšom kneginjom Milicom i izuzetno mudar potez, jeste molba upućena Bajazitu da se u Srbiju iz Trnova prenesu mošti Svete Petke. Dolazak Svetiteljke je znatno doprineo okrepljenju narodu koji je u tome video znak da ne napušta svoju zemlju i ognjišta.

Jefimija je najverovatnije imala veliki uticaj na kneginju Milicu. Konstantin Filozof je hvalio njenu mudrost i rečitost („va mnogih glagolanih i vešteh mudrejšija sušti“); Milica (tada već monahinja) držala je Jefimiju u svim teškim i mučnim, prelomnim državnim pitanjima (najpresudnija su bili odnos prema Turcima i suparničkoj vladarskoj porodici Vuka Brankovića, koji očigledno nije pokazao lojalnost prema kući Lazarevića posle Kosovske bitke) „kao neku kulu i pomoć“. Imala je velikog uticaja i u vaspitavanju Miličine dece, Stefana Lazarevića i Jelene Balšić, koji su veoma rano pokazali umetničke talente i sklonost ka književnom radu i obrazovanju.[3] Jefimija se istakla 1398. godine, kada je bila u misiji koje su preuzele dve monahinje (Jefimija i Milica-Jevgenija) da opravdaju mladog Stefana Lazarevića, budućeg despota (vladara), koji je bio na dvoru sultana Bajazita optužen za neverstvo i planiranu izdaju.

Prema Grigoriju Camblaku (srpski monah, koji je kasnije otišao za Rusiju i tamo postao episkop), ova misija dve monahinje i udovice, pored opravdanja za Stefana Lazarevića, imala je još jedan cilj: izmoljenje i prenos moštiju Svete Petke iz Trnova (bivše prestonice Bugarskog carstva, koje su Turci 1393. konačno prisvojili svojoj državi) u Srbiju. Sultan je to dopustio, videvši u tom činu verske motive.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Ne zna se kada je monahinja Jefimija tačno umrla, kao okvirna godina se navodi 1405. Poslednji pomen o njoj nalazi se u jednoj povelji despota Stefana Lazarevića, koji je naziva despoticom (vladarkom), gospođom i majkom. Primila je veliku shimu i promenila ime u Jevpraksija: smatra se da je poslednje godine svoga života provela u manastiru Ljubostinji, zadužbini kneginje Milice, u kojoj je posle Kosovskog boja zamonašen veliki broj udovica, srpskih plemkinja, čiji se muževi nisu vratili (predanje kaže: u toku samo jednog dana zamonašenje je tražilo tri stotine žena). U knjizi Ljubostinja Srđan Đurić navodi: "Dok se ne utvrdi drugačije, valja verovati da je predanje sačuvalo istinu o grobnicama, i da je zidani grob kneginje Milice, a da je sarkofag njene prijateljice, monahinje Jefimije."[4]

Tri zapisa[uredi | uredi izvor]

Pohvala knezu Lazaru
Zavesa za carske dveri, rad Jefimije, kraj XIV veka

Monahinja Jefimija je ostavila tri zapisa koji se danas smatraju za poeziju i spadaju u najznačajnije stranice srpske srednjovekovne književnosti. To su, zapravo, „prinošenija“ — darovi, koji u sebi sadrže i reči koje je darodavateljka napisala. Ovi stihovi duboke majčinske patnje predstavljaju ujedno i prve zabeležene pesme jedne srpske pesnikinje. Svi njeni tekstovi su umesto na papir ugravirani u pozlaćene pločice, ili izvezeni na platnu.[5]

  • Prvi od njih, „Tuga za mladencem Uglješom", upisan je u dvostruku drvenu ikonicu, darovanu manastiru Hilandaru. U dvema sintaksičkim celinama Jefimija kazuje o svom daru — ikonici, Moljenje gospodu Isusu Hristu. Obraća se Isusu Hristosu i Bogorodici. U molitvenu književnost, koja je prema vizantijskoj tradiciji uvek u opštim mestima, Jefimija unosi dirljivi lični ton: smrt koju je ugledala na svojim roditeljima i na svome sinu, na onima koji su nju rodili i na onome koga je ona rodila („na roždaših me i na roždanom ot mene mladencu“) treba da je vazda podstiče na brigu o odlasku njene vlastite duše, tj. o njenoj sopstvenoj smrti; ona, međutim, ne može kao hrišćanka da suzdrži bol zbog gubitka sina jer je na to nagoni njena vlastita materinska priroda.
  • Drugi Jefimijin zapis na zavesi za carske dveri (srednji deo ikonostasa), „Zapis na Hilandarskoj zavesi“, namenjen ponovo Sabornoj crkvi u Hilandaru, izvezen je „zlatnom i srebrnom žicom i svilenim koncem plave, malinove, smeđe i crne boje“ (Lazar Marković). Zavesa za carske dveri sadrži izvezene likove Isusa Hrista, Jovana Zlatoustog i Vasilija Velikog i tekst Moljenje Gospodu Isusu Hristu. Iako se u osnovi ovaj tekst poziva na reči Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta, Jefimija ovde s ukusom i osećanjem mere „razvija opšte lično osećanje grešnosti uobičajeno u činu pričešća“ (Đorđe Trifunović); zavesa je imala funkciju upravo u okviru tog čina.
  • I, konačno, u vreme neposredno pred bitku kod Angore (Ankare, 1402. godine), kada su Stefan i Vuk Lazarević kao Bajazitovi vazali otišli preko mora da se bore (tada su Mongoli pod Tamerlanu ili Timur Lenk napali i porazili Turke), Jefimija je sastavila „Pohvalu knezu Lazaru“. Izvezena je pozlaćenom žicom na crvenom atlasu, kao pokrov za kovčeg sa moštima svetog kneza Lazara, namenjen manastiru Ravanici, formata 67 x 49 cm. To je njen poslednji rad, nastao u vreme angorske bitke, 1402. godine. Pretpostavlja se da ga je izvezla u manastiru Ljubostinji, gde je, po predanju, i sahranjena, zajedno sa kneginjom Milicom. Pohvala je, po mišljenju dr Đorđa Trifunovića, svedočanstvo tekstualno – likovne zaokruženosti kulta kneza Lazara. Danas se nalazi u muzeju SPC u Beogradu.
    • U prvom delu tog teksta, u duhu već ustanovljene postkosovske tradicije, Jefimija veliča „novog mučenika“, kneza Lazara, koji je svojom smrću na bojnom polju postigao dvostruki podvig: ostavio je „propadljivu visotu zemaljskog gospodstva“ i „sjedinio se sa vojnicima nebeskog cara“. „I tako dve želje postigao jesi: i zmiju ubio jesi i mučenja venac primio jesi od Boga“.
    • U središnom delu „Pohvale“, moliteljka traži od kneza da se zauzme i od Boga izmoli pomoć za svoja čeda. Jefimija navodi redom imena svetih ratnika: Georgija, Dimitrija, Teodora Stratilata, Teodora Tirona, Merkurija i Prokopija: oni treba da budu od pomoći Lazarevim sinovima koji su sa Bajazitom krenuli u bitku protiv Timur Lenka.
    • U poslednjem, trećem delu, Jefimija se knezu zahvaljuje na njegovoj dobroti: on je nju, strankinju, primio i ishranjivao „izobilno“; sada ga moli da je ponovo ishrani i da utiša „buru ljutu duše i tela mojega“. Strašna glad i nesreće koje su došle na Balkan sa Osmanlijama, o čemu piše neku deceniju ranije monah Isaija Srbin, pojavljuju se i u Jefinijinim rečima: motiv telesne i duševne bure, i prehranjivanja, dolazi iz uboge, gladne stvarnosti u kojoj monahinja veze svoj pokrov.

Jefimijini dani[uredi | uredi izvor]

U Trsteniku se počev od 1971. godine održava manifestacija „Jefimijini dani[6], 25. put je održana 2013. godine. U okviru toga se dodeljuje nagrada „Jefimijin vez“ za najbolje pesničko ostvarenje između dve manifestacije.

U kulturi[uredi | uredi izvor]

Jefimija i pokrov koji veze za poklon Hilandaru su tema istoimene pesme Milana Rakića. Po rečima pesnika, on je video taj pokrov sa tužnim zapisom.[7]

Monahinji i pesnikinji je posvećena pesma „Jefimija” iz 1973. godine, koju je napisao Dženan Salković iz Mostara, za muziku koristeći se motivima Johana Sebastijana Baha. Pesmu je izvodio akustički trio Lutajuća srca.[8]

Po njoj je nazvana osnovna škola u Obrenovcu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 280. 
  2. ^ „Riznica Hilandara”. 
  3. ^ „Akademska Srpska asocijacija”. 
  4. ^ Srđan Đurić, Ljubostinja (Prosveta, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Beograd 1985. )COBISS.SR-ID 48827399[mrtva veza]
  5. ^ „Prva srpska pesnikinja”. 
  6. ^ „U Trsteniku svečano otvoreni Jefimijini dani”. brusonline.com. Pristupljeno 29. 1. 2022. 
  7. ^ Bogdan Popović, „Antologija novije srpske lirike”, jedanaesto izdanje, Beograd, 1964, str. 222
  8. ^ Priča o pjesmi: "Jefimija" - Lutajuća srca | MONDOBA

Literatura[uredi | uredi izvor]

Akademik mr Zvonimir Kostić, iz knjige „100 najznamenitijih Srba“

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]